Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 420/04, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija M. S., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1045/03 od 17. februara 2004. godine i presude Općinskog suda u Tešnju broj P-1/03 od 14. aprila 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja podnio je, 30. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1045/03 od 17. februara 2004. godine i Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1/03 od 14. aprila 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku Općine Tešanj (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je, 26. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. decembra 2004. godine, Općinski sud 6. decembra 2004. godine, a tužena 10. decembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su, 13. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu, a odgovor tužene je dostavljen 16. decembra 2004. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Pobijanom presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana je tužena da isplati apelantu iznos od 0,19 KM, kao naknadu za vrijeme provedeno na čekanju, počevši od 15. do 19. oktobra 1993. godine. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva, kojim je apelant tražio da se vrati na prijeratno radno mjesto u organima uprave na kojem je radio do 15. oktobra 1993. godine, te naknadu fizičkih i duševnih bolova, je odbijen.
  • 7.
    U provedenom postupku sudovi su utvrdili da je apelantu prestao radni odnos kod tužene na osnovu Rješenja broj 07-126-1-2593/03 od 30. novembra 1993. godine, o čemu je apelant obaviješten dopisom tužene od 15. juna 1998. godine. Protiv ovog rješenja o otkazu ugovora apelant nije ulagao prigovor, pa je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na poništenje tog rješenja, budući da je prema odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, koji je tada bio na snazi, propisano da se može tražiti sudska zaštita tek nakon ulaganja prigovora rukovodiocu organa uprave.
  • 8.
    Sudovi su, dalje, utvrdili da se nakon donošenja novog Zakona o radu, koji je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, 2. januara 2000. godine apelant obratio tuženoj sa zahtjevom za uspostavu radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143. Zakona o radu. Tužena je odbila ovaj apelantov zahtjev, smatrajući da nema osnova za primjenu člana 143. Zakona o radu s obzirom da se radi o organu uprave, a zatim je odbila i apelantov prigovor protiv ovog rješenja. Apelant je, 26. juna 2000. godine, podnio tužbu nadležnom sudu a zatim se, 3. decembra 2000. godine, obratio nadležnoj Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Općinski sud je Rješenjem broj P-387/00 od 20. februara 2001. godine prekinuo postupak i predmet ustupio na daljnje rješavanje Kantonalnoj komisiji.
  • 9.
    Kantonalna komisija je Rješenjem broj 11-34-4333-3/00 od 5. juna 2002. godine djelimično uvažila apelantovu žalbu i naložila tuženoj da apelantu "uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od dana podnošenja zahtjeva, 2. januara 2000. godine, pa do 5. maja 2000. godine, te da sa 5. majem 2000. godine zaposleniku utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona". Također, tuženoj je naloženo da apelantu utvrdi visinu otpremnine, ta da o tome sa apelantom zaključi ugovor. U dijelu kojim je apelant tražio priznavanje staža osiguranja od momenta prestanka radnog odnosa, 29. oktobra 1993. godine pa do 2. januara 2000. godine, Kantonalna komisija je apelantovu žalbu odbila.
  • 10.
    Apelant se nije žalio protiv ovog rješenja Kantonalne komisije, pa je ono postalo pravosnažno 26. juna 2002. godine. Nakon toga tužena je, 6. septembra 2002. godine, postupajući prema rješenju Kantonalne komisije, donijela Rješenje broj 02-34-2686/02 o uspostavi radno-pravnog statusa apelantu, počevši od 2. januara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, te priznala apelantu pravo na naknadu plaće za navedeni period čekanja na posao, što je regulirano posebnim ugovorom, zajedno sa utvrđenom visinom otpremnine. Istovremeno sa apelantom je, 6. septembra 2002. godine, zaključen i navedeni ugovor, te je utvrđeno da apelantu po osnovu čekanja na posao pripada naknada u iznosu od 324,90 KM, a na ime otpremnine za 22 godine radnog staža iznos od 1.285,30 KM, što je apelantu i isplaćeno.
  • 11.
    Istog dana, 6. septembra 2002. godine, tužena je donijela i Rješenje broj 02-34-2687/02, kojim je apelantu prestao radni odnos sa 5. majem 2000. godine. Protiv ovog rješenja apelant je podnio prigovor općinskom načelniku koji je, 3. decembra 2002. godine, odbio apelantov prigovor, nakon čega je apelant pokrenuo sudski spor u kojem su donesene pobijane presude.

IV - Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 143.

Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

Ako zaposlenik na čekanju posla iz stava 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku."

U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98), relevantne odredbe glase:

"Član 136.

Ako službenik smatra da je rješenjem rukovodioca organa uprave odnosno službe za upravu povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom rukovodiocu podnese prigovor na rješenje. Š...Ć

Član 137.

Protiv rješenja organa uprave odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na ravnopravnost i rad, jer mu nije omogućen povratak na posao i uvezivanje radnog staža, zbog čega ne može nastaviti da radi na ranijem radnom mjestu, iako je povratnik u Tešanj. Smatra da je dobio nezakonit otkaz, te da je kao pripadnik srpske nacionalnosti diskriminiran, što je suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine, Ustavu Federacije BiH i članu 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud osporava navode iz apelacija i navodi da je sud postupao u skladu sa zakonom, te da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva.
  • 15.
    Kantonalni sud, također, osporava apelaciju i ističe da je pobijana presuda Kantonalnog suda u svemu zakonita, te da ni na koji način nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Naročito Kantonalni sud smatra da su navodi o diskriminaciji paušalni, jer apelant ne navodi nikakve činjenice ili dokaze u tom pravcu.
  • 16.
    Tužena osporava navode iz apelacije i ističe da je u cijelosti postupila prema rješenju Kantonalne komisije, te da je u skladu s tim rješenjem donijela rješenje o uspostavi apelantovog radno-pravnog statusa, zaključila sa apelantom ugovor o otpremnini i izvršila isplatu naknade utvrđene tim ugovorom, a zatim donijela rješenje o otkazu ugovora o radu, u skladu sa Zakonom o radu i pravosnažnim rješenjem Kantonalne komisije.

VI - Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1045/03 od 17. februara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je osporenu presudu primio 3. marta 2004. godine, a apelacija je podnesena 29. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 21.
    Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad i pri tome se poziva na član 14. Evropske konvencije i na "međunarodne konvencije o pravu radnika". Dakle, iako to apelant eksplicitno ne navodi, Ustavni sud zaključuje da se apelant žali na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
  • 22.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

Član 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi:

"Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava".

  • 23.
    Ustavni sud prije svega mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 40/04).
  • 24.
    Apelant ističe da mu je radni odnos prestao nezakonito, te da mu nije omogućen povratak na posao kao povratniku, te smatra da je diskriminiran kao pripadnik srpske nacionalnosti. Tužena, s druge strane, ističe da je u cijelosti postupila prema rješenju Kantonalne komisije, kojim joj je naloženo da apelantu uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla počevši od dana podnošenja zahtjeva, 2. januara 2000. godine, pa do 5. maja 2000. godine, te da mu se sa tim datumom utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona i utvrdi i isplati otpremnina, što je tužena i učinila.
  • 25.
    U konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, u stvari, radi o diskriminaciji na bilo kakvoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se apelant nije žalio protiv rješenja Kantonalne komisije, kojim je tuženoj naloženo kako da provede postupak, te u kojem je određeno sa kojim datumom apelantu prestaje radni odnos, u skladu s čim je tužena i postupila, kako su to utvrdili i Općinski i Kantonalni sud. Također, apelant nije naveo činjenice niti dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je sudski postupak u kojem su donesene pobijane presude bio diskriminirajući u odnosu na apelanta, niti je takva diskriminacija očigledna.
  • 26.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

VIII - Zaključak

  • 27.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad, ukoliko apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su osobe koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirane na različit način, ili ako takva diskriminacija očigledno ne proizlazi iz odluka koje pobija.
  • 28.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 29.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.