Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 25. februara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 440/04, rješavajući apelaciju D. i G. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija D. i G. Ć., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-143/02 od 17. marta 2004. godine, Rješenja Ministarstva za pitanje boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske broj 05/5-562-15392/01 od 17. decembra 2001. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Gradske uprave Grada Banje Luke broj 06-562-687/01 od 16. augusta 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    D. i G. Ć. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa S. M.-B., advokatica iz Banje Luke, podnijeli su, 5. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-143/02 od 17. marta 2004. godine, Rješenja Ministarstva za pitanja boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/5-562-15392/01 od 17. decembra 2001. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Gradske uprave Grada Banje Luke (u daljnjem tekstu: Gradska uprava) broj 06-562-687/01 od 16. augusta 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ministarstva i Gradske uprave zatraženo je, 2. septembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. oktobra 2004. godine, Ministarstvo 23. septembra 2004. godine, a Gradska uprava 30. septembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelantima su, 4. februara 2005. godine, dostavljeni odgovori na apelaciju.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Gradska uprava je Rješenjem broj 06-562-687/01 od 16. augusta 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 05/5-562-15392/01 od 17. decembra 2001. godine, utvrdila da apelantima, kao roditeljima pokojnog Z. Ć., prestaje status članova porodice poginulog borca Vojske Republike Srpske i da nemaju pravo na porodičnu invalidninu sa 1. januarom 2000. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku pred tim organom utvrđeno da smrt sina apelanata nije nastupila pri vršenju vojnog zadatka. Naime, on je 21. septembra 1992. godine u 8:00 sati započeo korištenje odobrenog odmora - odsustva, ali se na putu kući zadržao u kafiću gdje je demonstrirajući sigurnost vatrenog oružja koje je posjedovao ispalio sebi metak u glavu od čega je izgubio život. U obrazloženju je, na kraju, navedeno da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 14, 16. i 50. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, zbog čega je taj organ donio osporeno rješenje. Apelanti su protiv drugostepenog rješenja pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom.
  • 7.
    Vrhovni sud je presudom broj U-143/02 od 17. marta 2004. godine odbio tužbu apelanata. Vrhovni sud je u svojoj presudi zaključio da je prvostepeni organ ispravno odlučio da apelantima prestaje status člana porodice poginulog borca i da je tuženi organ pravilno odbio žalbu na prvostepeno rješenje.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 35/99)

"Član 2. stav 1. tačka 2.

Borac u smislu ovog zakona je lice koje je:

Š...Ć

  • 2)
    u ratu, kao pripadnik oružanih snaga Republike Srpske, vršilo vojne dužnosti i druge dužnosti za ciljeve odbrane Republike Srpske, poslije 19. maja 1992. godine.

Član 14. stav 1.

Porodica poginulog borca je porodica lica koje je poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona Š...Ć.

Član 16. stav 1. tačka 2.

Članovi porodice borca i poginulog borca su:

Š...Ć

  • 2)
    roditelji, kao i očuh, maćeha i usvojilac koji su borca izdržavali ili koje je borac izdržavao.

Član 50.

Članovi porodice poginulog borca, članovi uže porodice vojnog invalida od prve do sedme kategorije, poslije njegove smrtiŠ...Ć imaju pravo na porodičnu invalidninu Š...Ć"

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelanti su naveli da nisu ostvarili svoje pravo na pravično suđenje jer su osporene odluke nezakonite. Apelanti smatraju da u postupku pred nadležnim organima nisu procijenjene veoma važne činjenice, a to je da je njihov sin nezakonito pozvan u vojsku jer je u vrijeme kada je poginuo, prema rješenju o privremenoj nesposobnosti za period od 28. januara 1992. godine do 28. januara 1993. godine, bio nesposoban za vršenje vojne službe.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da apelanti u svojoj apelaciji navode činjenice koje nadležni upravni organi i Vrhovni sud nisu uzeli u obzir prilikom odlučivanja u postupcima. Naime, pod uvjetom i da su tačni navodi apelanata da je njihov pokojni sin bio mobilisan u Vojsku Republike Srpske u vrijeme kada je bio proglašen privremeno nesposobnim za vojnu službu, to nije mogla biti relevantna činjenica za odlučivanje u predmetnom upravnom sporu nego eventualno u sporu za naknadu štete. Taj sud je zaključio da u predmetnom postupku nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je pristup sudu apelantima omogućen podnošenjem tužbe i pokretanjem upravnog spora.
  • 11.
    Ministarstvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje. Navodi apelanata, koji se tiču okolnosti stradanja njihovog sina, nisu mogle biti od utjecaja na drukčije rješenje, odnosno priznavanje prava apelantima, jer to nisu okolnosti koje su predviđene materijalnim propisom kao osnova za priznavanje prava.
  • 12.
    Gradska uprava je, u odgovoru na apelaciju, navela da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje apelanata. Također, naveli su da se prvostepeni organ nije ni mogao upuštati u ocjenu zakonitosti mobilisanja sina apelanata. Navodi apelanata, koji se odnose na sinovljevu privremenu nesposobnost za vojnu službu, nisu bili isticani u prvostepenom postupku, a u momentu rješavanja ne bi ni mogli uticati na drukčije rješavanje navedene upravne stvari.

VI - Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj U-143/02 od 17. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donesena 17. marta 2004. godine, dok je apelacija Ustavnom sudu podnesena 5. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 17.
    Apelanti pobijaju navedene odluke, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 18.
    Ustavni sud, kao prvo, treba utvrditi tiču li se predmetni postupci koji su rezultirali osporenim odlukama utvrđivanja "građanskih prava i obaveza" apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantima je ranije bilo priznato pravo na porodični invalidninu, ali im je to pravo u postupku revizije po službenoj dužnosti ukinuto u postupku koji je okončan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da se predmetni postupci nesporno tiču utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
  • 19.
    Apelanti su u svojoj apelaciji naveli da su nadležni organi u postupku donošenja osporenih odluka zanemarili važnu činjenicu da je njihov sin poginuo za vrijeme kada nije ni trebao biti u vojnoj službi jer je bio proglašen privremeno nesposobnim, pa su osporena rješenja zbog toga nezakonita.
  • 20.
    Nadležni organi u postupku donošenja osporenih odluka utvrdili su činjenice koje su bile odlučujuće za donošenje odluke zadržavaju li apelanti status člana porodice poginulog borca, odnosno pripada li im pravo na porodičnu invalidninu. Nadležni upravni organi su na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca. Vrhovni sud je, rješavajući tužbu apelanata, prihvatio kao ispravno odlučenje nižestepenih organa da apelantima prestaje status člana porodice poginulog borca, te da nemaju pravo na porodičnu invalidninu. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da se činjenica o privremenoj nesposobnosti za vojnu službu sina apelanata, eventualno, može istaći u sporu naknade štete, a da nije bila od značaja za rješavanje predmetne upravne stvari.
  • 21.
    U skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena je samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada je zakon očito proizvoljno primijenjen, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
  • 22.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nije došlo do pogrešne, odnosno proizvoljne primjene Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, niti je povrijeđeno neko od ustavnih prava apelanata. Apelanti nisu naveli druge aspekte povrede prava na pravičan postupak, pa se Ustavni sud neće dalje upuštati u analizu ovog člana Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
  • 23.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 24.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje, jer se apelacija odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanjene i nepravilnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 25.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 26.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.