Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 454/04, rješavajući apelaciju D. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija D. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-89/03 od 2. marta 2004. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj K-6/02 od 24. aprila 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    D. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa R. R., advokat iz Trebinja, podnio je 11. maja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-89/03 od 2. marta 2004. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-6/02 od 24. aprila 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda zatraženo je 12. novembra 2004. godine, a od okružnog javnog tužioca, kao učesnika u postupku 7. decembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. decembra 2004. godine, Okružni sud 24. novembra 2004. godine, a okružni javni tužilac 27. decembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovori na apelaciju su, 7. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.
  • 5.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 454/04 od 2. juna 2004. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Okružni sud je presudom broj K-6/02 od 24. aprila 2003. godine proglasio apelanta krivim za produženo krivično djelo izazivanja opće opasnosti i krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 172. stav 1. i člana 213. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Za prvo krivično djelo Okružni sud je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 12 mjeseci, a za drugo krivično djelo u trajanju od jednog mjeseca, pa ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 mjeseci, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. aprila do 11. juna 1999. godine. Također, Okružni sud je apelantu izrekao i mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta koji su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela, te je obavezao apelanta da oštećenoj Lj. Š., na ime postavljenog imovinsko-pravnog zahtjeva, isplati iznos od 1.610,20 KM, kao i da naknadi troškove krivičnog postupka.
  • 8.
    Vrhovni sud je presudom broj Kž-89/03 od 2. marta 2004. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio pobijanu presudu Okružnog suda u dijelu koji se tiče pravne kvalifikacije djela, te je radnje apelanta koje su prvostepenom presudom kvalificirane kao produženo krivično djelo izazivanja opće opasnosti kvalificirao kao krivično djelo izazivanja opće opasnosti. Vrhovni sud je, također, djelimično uvažio i žalbu okružnog javnog tužioca u Trebinju u dijelu odluke o kazni, pa je apelantu za prvo krivično djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci, a za drugo krivično djelo kaznu zatvora od dva mjeseca, pa ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    U Krivičnom zakonu Republike Srpske-Posebni dio ("Službeni list SFRJ", br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96, u daljnjem tekstu: Krivični zakon), relevantne odredbe glase:

"Član 213.

(1) Ko neovlašteno izrađuje, prepravlja, prodaje, nabavlja ili vrši razmjenu vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih materija, ili ko neovlašteno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čije nabavljanje građanima uopće nije dozvoljeno,

kaznit će se zatvorom do tri godine."

  • 10.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 14/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94 i 6/97), relevantne odredbe glase:

"Član 3.

Niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom presudom.

Član 347.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, što se ogleda u tome što je sud pogrešno utvrdio da je apelant počinio krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 213. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, jer apelant nije "držao" oružje i municiju, već su legalni "držaoci" oružja i municije bila njegova dva brata. Apelant, također, smatra da je za obilježje ovog krivičnog djela bitan element "duže vrijeme držanja", što nije ispunjeno u konkretnom slučaju, zbog čega učinjeno djelo nije krivično djelo. Na osnovu toga, apelant smatra da su sudovi pogrešno tumačili i primijenili zakon, čime je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, a naročito presumpcija nevinosti kao element ovog prava, budući da nije dokazana apelantova krivica.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Okružni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i ističe da svojom presudom nije izašao iz zakonom određenih okvira kada je u pitanju davanje garancija za pravično suđenje u krivičnom postupku. Naime, Okružni sud smatra da je pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio Krivični zakon, naročito imajući u vidu da je, prema zakonskoj odredbi za radnju izvršenja krivičnog djela nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih sredstava, dovoljno da izvršilac bude u jednokratnom posjedovanju oružja, municije ili eksplozivnih materija.
  • 13.
    Vrhovni sud u odgovoru također osporava navode iz apelacije i navodi da apelant samo ponavlja prigovore koje je istakao i u žalbi protiv prvostepene presude. Dalje, navodi da su ovi prigovori već bili predmet ocjene Vrhovnog suda i da ih je Vrhovni sud u potpunosti raspravio i obrazložio. Vrhovni sud smatra da se apelacija u najvećem dijelu odnosi na prigovore u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer ništa ne ukazuje da je u bilo kojoj fazi postupka došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva.
  • 14.
    Okružni javni tužilac također pobija navode iz apelacije, jer smatra da ničim nisu prekršena apelantova ustavna prava.

VI - Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Kž-89/03 od 2. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, iz prezenata na osporenoj presudi vidljivo je da je ova presuda primljena u Okružnom sudu u Trebinju 5. aprila 2004. godine, radi uručenja apelantu, a apelacija je podnesena 11. maja 2004. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 20.
    Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 21.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 22.
      Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Š...Ć"
  • 23.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant žali protiv odluke donesene u krivičnom postupak koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 24.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 25.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 26.
    Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori odnose samo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Iz stanja u spisu nedvojbeno proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko advokata, kao i da poziva i saslušava svjedoke. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom postupku provedeni i drugi odgovarajući dokazi, na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelant bacio bombu i pucao iz automatske puške kritične prilike, dakle, da je imao i upotrijebio ovo oružje, a tu činjenicu ni sam apelant nije osporavao. Okružni sud je na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, što je potvrđeno i pobijanom presudom Vrhovnog suda.
  • 27.
    Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su i Okružni i Vrhovni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    Apelant, također, smatra da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi apelantovi navodi tiču specijalnog aspekta općeg koncepta "pravičnog suđenja" u krivičnim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije već utvrđeno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispitat će eventualno kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
  • 29.
    Najvažniji aspekt pretpostavke nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U krivičnom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da se ima primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženog (vidi Evropski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud također podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako "optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A broj 62, stav 37).
  • 30.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelant ničim ne dovodi u pitanje nepristranost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. Kako nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
  • 31.
    Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja principa presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada se navodi apelanta odnose isključivo na pitanje sudske ocjene dokaza u krivičnom postupku i primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je tokom bilo koje faze krivičnog postupka apelant tretiran na način koji bi predstavljao kršenje principa presumpcije nevinosti.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.