USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. februara 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 464/04, rješavajući apelaciju Lj. S., D. S. i D. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Usvaja se apelacija Lj. S., D. S. i D. S.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava u skladu sa ovom odlukom.
Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Lj. S., D. S. i D. S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Milića podnijeli su, 19. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja izvršenja dozvoljenog Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-3787/01 od 16. oktobra 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 3. decembra 2004. godine, a od učesnika u postupku, Ministarstva odbrane Republike Srpske - Vojske Republike Srpske, koju zastupa Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) 28. decembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. decembra 2004. godine, a tužena 13. januara 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je dostavljen apelantima 31. decembra 2004. godine, a odgovor tužene 24. januara 2005. godine.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Apelanti su tužbom tražili da im tužena naknadi nematerijalnu i materijalnu štete, koju su pretrpjeli time što je njihov suprug i otac poginuo za vrijeme ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, kao vojnik tužene.
- 7.Osnovni sud u Vlasenici je donio presudu broj 737/99 od 24. novembra 2000. godine, koja je postala pravosnažna 22. decembra 2000. godine, kojom je obavezao tuženu da apelantima isplati ukupno 15.000 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, kao i da im isplati 1.5000 KM na ime naknade materijalne štete po osnovu troškova sahrane.
- 8.Apelanti su podnijeli prijedlog za izvršenje navedene presude 29. januara 2001. godine, pa je Osnovni sud u Banjoj Luci Rješenjem broj I-3787/01 od 16. oktobra 2001. godine dozvolio traženo izvršenje. Nakon pravosnažnosti, rješenje o dozvoli izvršenja je dostavljeno, 5. novembra 2002. godine, Ministarstvu finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija), ali do danas ovo izvršenje nije provedeno.
IV - Relevantni propisi
- 9.Zakon o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/02 i 51/03)
"Član 1.
Ovim zakonom odlaže se izvršenje sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje, kao i ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnanja i drugih upravnih akata po osnovu potraživanja iz perioda ratnih dejstava, a donesenih do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 2. stav 2.
Pod materijalnom i nematerijalnom štetom nastalom usljed ratnih dejstava podrazumijeva se šteta nastala usljed ratnih dejstava u Republici Srpskoj u periodu između 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine."
- 10.Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 110/03 i 63/04)
"Član 1.
Ovim zakonom privremeno se odlaže od izvršenja izmirenje potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg javnog duga.
Član 2. stav 1. alineje 1. i 4.
Pod unutrašnjim dugom podrazumijeva se javni dug budžeta Republike Srpske pravnim i fizičkim licima nastao do 31. decembra 2002. godine i to:
- -potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti u periodu od 1992. godine do 19. juna 1996. godine,
- -izvršne sudske odluke i druga akta na teret budžeta Republike Srpske.
Član 3. stav 1.
Privremeno odlaganje na osnovu ovog zakona, primjenjivat će se do donošenja zakona, kojima će se regulirati način izmirenja, potraživanja iz Budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine.
- 11.Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 63/04 od 15. jula 2004. godine)
"Član 18.
Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,00 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom.
Član 19. st. 1. i 2.
Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirat će se posebnim zakonom.
Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 18. ovog zakona.
Član 21.
Obaveze iz člana 18. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, a najkasnije do 31. decembra 2007. godine izmirit će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima:
- 1.sa rokom dospijeća do 50 godina,
- 2.isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća,
- 3.bez kamate.
Član 23.
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja po osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike", broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine."
- 12.Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik SFRJ", br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93 i 14/94)
"Član 39. stav 2.
Rješenje o izvršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici organizacije koja obavlja poslove platnog prometa kod koje se vode ta sredstva".
- 13.Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 59/03 stupio na pravnu snagu 1. augusta 2003. godine)
"Član 170.
(1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud.
(2) Ako se radi o smetnjama trajne prirode sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljem postupanju.
Član 232.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije", br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93 i 14/94).
Član 229.
Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelanti smatraju da je došlo do povrede njihovog ustavnog prava na imovinu zbog toga što nije provedeno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-3787/01 od 16. oktobra 2001. godine, koje je 5. novembra 2002. godine dostavljeno na izvršenje Ministarstvu finansija. Iako to apelanti eksplicitno ne navode, iz apelacije očigledno proizlazi da apelanti smatraju da je povrijeđeno i njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Osnovni sud ističe da nije odgovoran za bilo kakvo kršenje ustavnih prava apelanata, s obzirom da je dozvolio predmetno izvršenje koje je dostavio Ministarstvu finansija.
- 16.Tuženi u odgovoru osporava navode iz apelacije jer smatra da apelanti ne osporavaju sudsku odluku, već samo traže izvršenje presude što, prema mišljenju tuženog, znači da je presuda u konkretnom slučaju donesena u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i sa odgovarajućim zakonima. Osim toga, tuženi navodi da je izvršenje odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske vršeno u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku u toku 2001. godine, tj. sve do donošenja Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje. Stoga, tuženi smatra da se potraživanje apelanata odnosi na unutrašnji dug Republike Srpske, pa je pitanje izmirenja tog duga dio opće strategije izmirenja javnog duga u Republici Srpskoj, a regulirano je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. Na osnovu toga, tuženi predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
VI - Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini.
- 20.Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na pristup sudu.
- 21.Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanta.
- 22.Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
- 23.Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194 stav 21).
- 24.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju izvršenja pravosnažnog rješenja o dozvoli izvršenja sudske presude, kao i da apelanti nisu imali na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje.
- 25.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva.
VII - Meritum
- 26.Apelanti smatraju da je neizvršenjem rješenja o izvršenju sudske presude došlo do povrede njihovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 27.Apelanti se, u suštini, žale na to što se ne izvršava sudska odluka kojom im je dosuđena naknada nematerijalne i materijalne štete. U pogledu ovih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40). U tom smislu to obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno ukoliko domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, stavovi 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije.
- 28.Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava, postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dom za ljudska prava (vidi predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi predmet broj (B) 746/97, B. D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine), u kojima je utvrđeno kršenje člana 6. Evropske konvencije zbog neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Također, Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već zaključio da su vlasti obavezne osigurati izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, a da primjena zakona koji to onemogućava krši apelantovo pravo na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine). Iz navedenog proizlazi da postoji izgrađena praksa u pogledu stanovišta da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.
- 29.Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da se apelanti žale upravo na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. U konkretnom slučaju izvršenje pravosnažne presude je dozvoljeno, također pravosnažnim, rješenjem nadležnog suda. Međutim, nakon što je sud dostavio rješenje o dozvoli izvršenja Ministarstvu finansija, predmetna presuda nije izvršena. Kao razlog neizvršavanja je navedena činjenica da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o privremenom odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret budžeta Republike Srpske, koji je bio na snazi do donošenja Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. Ustavni sud zapaža da, nakon donošenja navedenih zakona, sud nije postupio u smislu člana 170. Zakona o izvršnom postupku prema kojem "ako se radi o smetnjama trajne prirode sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju".
- 30.Ustavni sud smatra da organi uprave, kao i svi ostali, moraju poštovati pravosnažne presude sudova. Također, Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti s načelom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.Naravno, ne može se osporiti pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom prema kojoj se određena prava, kao na primjer pravo na imovinu, mogu pod određenim uvjetima ograničiti. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, upravo je zakonom spriječeno izvršenje pravosnažne sudske odluke koja se odnosi na utvrđena potraživanja koja treba isplatiti iz budžeta Republike Srpske. Međutim, u pogledu donošenja navedenog zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15. Evropske konvencije (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj AP 288/03).
- 32.Ustavni sud naglašava da se u svim slučajevima ograničavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, u smislu Evropske konvencije, mora voditi računa o uspostavljanju pravičnog odnosa između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca. To znači da mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, neće biti utvrđena ako "dotične osobe moraju snositi prevelik teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedeske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, str. 26-28, st. 70-73).
- 33.Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa citiranim zakonom, kojim je utvrđen način izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, dolazi se do zaključka da je takvim zakonom, pored toga što je upitno njegovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog ogromnog duga koji je nastao po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih dejstava, a koji je naveden u članu 18. citiranog zakona, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvog zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince". Zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Osnovni razlog zbog kojeg Ustavni sud smatra da postoji pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je, u članu 21. stav 1. tačka 1. ovog Zakona, propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena "emitiranjem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina", usljed čega se opravdano postavlja pitanje hoće li iko od građana, koji će posjedovati takvu vrstu obveznica, doživjeti mogućnost naplate obveznica i tako efektivno ostvariti svoja prava. Pored toga, spornim zakonom je predviđeno da će se obaveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period odgode, svakako znači efektivno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Ustavni sud je, u ranije citiranoj Odluci broj AP 288/03, zaključio da primjena odredbi navedenog zakona onemogućava izvršenje pravosnažne sudske odluke, na način i u obimu utvrđenim pravosnažnom sudskom odlukom, što je u suprotnosti sa pravom na pristup sudu koji je integralni element prava na pravično suđenje.
- 34.Također, Ustavni sud je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine).
- 35.U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da zakonskoj regulativi u ovom predmetu nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju zahtjevi člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim. Ustavni sud zaključuje da je, u cilju podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske obavezna da apelantima omogući izvršenje pravosnažne sudske odluke, koje je dozvoljeno pravosnažnim sudskim rješenjem.
- 36.Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 37.S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i navodno kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.