USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. februara 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 489/04, rješavajući apelaciju DOO Željezara "Zenica", na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO Željezara "Zenica", podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-413/02 od 2. marta 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-90/02 od 5. aprila 2002. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-1250/97 od 1. novembra 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.DOO Željezara "Zenica" (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je 26. maja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-413/02 od 2. marta 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-90/02 od 5. aprila 2002. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1250/97 od 1. novembra 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od učesnika u postupku R. K. (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je, 12. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je, 22. novembra 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud, Općinski sud i tužilac nisu dostavili odgovore.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je 29. decembra 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Općinski sud je presudom broj P-1250/97 od 1. novembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-90/02 od 5. aprila 2002. godine, obavezao apelanta da na ime naknade nematerijalne štete isplati tužiocu ukupan iznos od 1.500 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
- 7.Općinski sud je, nakon provedenog postupka i izvođenja predloženih dokaza, utvrdio da se tužilac, kao radnik apelanta, povrijedio na radnom mjestu tako što je pri kopčanju šina udario glavom o gredu dizalice, a nije imao zaštitni šljem na glavi, mada je za to radno mjesto propisano obavezno nošenje šljema. Apelant je tokom postupka negirao svoju odgovornost, smatrajući tužioca isključivo krivim za nastanak povrede. Osim toga, apelant je u prvostepenom postupku isticao da je sa tužiocem, 31. decembra 1998. godine, zaključio Sporazum o prestanku radnog odnosa (u daljnjem tekstu: Sporazum) kojim se tužilac odrekao svih potraživanja od apelanta, koja su dospjela do 31. decembra 1998. godine. Općinski sud je utvrdio da je apelant odgovoran za ukupno stanje i provođenje mjera zaštite na radu, te da je propustio osigurati tužiocu korištenje zaštitnog šljema, što je u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju je tužilac pretrpio. Također, Općinski sud je odbio navode apelanta u vezi sa Sporazumom, zaključujući da je u vrijeme zaključenja Sporazuma konkretna parnica već bila u toku, a da se konkretni spor ne spominje nigdje u Sporazumu, niti je tim Sporazumom tužilac preuzeo obavezu da povuče tužbu za naknadu štete. Prema tome, prema zaključku Općinskog suda, ovaj Sporazum nema svojstvo poravnanja iz člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima.
- 8.Vrhovni sud je pobijanom presudom broj Rev-413/02 od 2. marta 2004. godine odbio reviziju apelanta.
IV - Relevantni propisi
- 9.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/93") relevantne odredbe glase:
"Član 344.
(1) Obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se sa tim saglasi.Š...Ć
Član 347.
Opće otpuštanje dugova gasi sva povjeriočeva potraživanja prema dužniku, izuzev onih za koja povjerilac nije znao da postoje u času kad je otpuštanje izvršeno.
Š...Ć
Član 1089.
(1) Ugovorom o poravnanju lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja, prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obaveze."
U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 21/92, 13/94, 20/95 i 21/95) relevantne odredbe glase:
"Član 73.
Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, organizacija odnosno poslodavac dužni su da radniku naknade štetu po općim načelima o odgovornosti za štetu.Š...Ć"
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant se žali da su pobijanim presudama sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo zato što Sporazum koji je zaključen sa tužiocem predstavlja, prema njegovom mišljenju, otpust duga iz člana 347. Zakona o obligacionim odnosima, pa su se potpisivanjem tog Sporazuma ugasila sva tužiočeva potraživanja od apelanta. Apelant također navodi da nije na ovaj način ukazao na povredu materijalnog prava u reviziji, ali da je u istoj vrsti sporova u kojima je postojao sporazum o međusobnom odricanju od potraživanja, Vrhovni sud drukčije odlučivao i zauzimao stanovište da se radi o otpustu duga. Stoga, apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana, a naročito ističe da su presude Vrhovnog suda na koje se apelant poziva imale za predmet isplatu naknade plaće za period proveden na čekanju na raspored na odgovarajuće poslove koji bi odgovarali njihovoj preostaloj radnoj sposobnosti. U konkretnom slučaju, međutim, radi se o naknadi štete zbog povrede na radu, a predmetni Sporazum ni u kojem slučaju ne predstavlja otpust duga, budući da u trenutku davanja izjave o otpustu duga taj dug mora postojati, što ovdje nije bio slučaj, jer je obaveza apelanta da tužiocu naknadi štetu nastala nakon zaključenja Sporazuma, tj. donošenjem presude Općinskog suda. Također, Kantonalni sud ističe da je apelant ovaj prigovor isticao samo u prvostepenom postupku, te da ga nije istakao u žalbi, zbog čega se Kantonalni sud nije u svojoj presudi posebno bavio pitanjem otpusta duga. Kako smatra da nije bilo povreda postupka, kao i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
VI - Dopustivost
- 12.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 13.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 14.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu.
- 15.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-413/02 od 2. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 8. aprila 2004. godine, a apelaciju je podnio 26. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 17.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 18.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 19.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 19.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 20.U konkretnom slučaju predmet spora je naknada štete zbog povrede na radu, dakle, radi se o predmetu građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 21.Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 22.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 23.Prigovori apelanta odnose se samo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Iz stanja u spisu proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka, i to na dvije instance, tj. u postupku pune jurisdikcije, te u revizijskom postupku. Sudovi su u potpunosti proveli postupak u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka.
- 24.Što se tiče pitanja postojanja otpusta duga ili poravnanja među strankama u konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud primijenio pozitivne zakonske propise koji daju odgovor na to pitanje. Osim toga, pitanje eventualnog otpusta duga apelant nije postavio ni u žalbi ni u reviziji, već su se žalbeni i revizijski navodi odnosili isključivo na pitanje postojanja odgovornosti apelanta za štetu koju je tužilac pretrpio i primjenu materijalnih propisa, pa su samo te prigovore drugostepeni i revizijski sud raspravili. Također, druge presude Vrhovnog suda na koje se apelant poziva u apelaciji, tiču se drukčijeg pravnog odnosa i drukčije vrste sporazuma među strankama i, same po sebi, ne ukazuju na proizvoljnu primjenu zakona u konkretnom slučaju.
- 25.Ustavni sud je mišljenja da se u konkretnom slučaju način na koji su sudovi tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanta. U pobijanim odlukama su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan i da je u konkretnom predmetu došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 26.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 27.Konačno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
- 28.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 29.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.