USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 22. jula 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 995/04, rješavajući apelaciju M. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, prof. dr., sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija M. J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-187/04 od 21. oktobra 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I. Uvod
- 1.M. J. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa J. N., advokat iz Zvornika, podnio je 10. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-187/04 od 21. oktobra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Dana 19. novembra 2004. godine Vrhovni sud je Ustavnom sudu dostavio spise predmeta broj Rev-187/04 sa spisima predmeta razmatranog pred prvostepenim Osnovnim sudom u Zvorniku broj P-167/97, Okružnim sudom u Bijeljini broj Gž-217/98 i Vrhovnim sudom Republike Srpske broj Rev-151/99 na dalji postupak s obzirom na to da je apelant protiv Presude Vrhovnog suda broj Rev-187/04 od 21. oktobra 2004. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju.
- 3.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fabrike glinice "Birač", a.d. Zvornik, (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. i 24. decembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 12. januara 2005. godine.
- 5.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužene dostavljeni su apelantu 31. marta 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Ustavni sud je 26. juna 2003. godine donio Odluku broj U 23/01 kojom je usvojio apelantovu apelaciju podnesenu Ustavnom sudu 19. oktobra 2000. godine protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Rev-151/99 od 16. juna 2000. godine, Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-217/98 od 5. maja 1999. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj P-167/97 od 24. aprila 1998. godine. Navedenom odlukom Ustavnog suda utvrđena je povreda člana II/2. u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ustavni sud je ukinuo osporena rješenja i predmet vratio Vrhovnom sudu na novi postupak.
- 8.Dana 21. oktobra 2004. godine Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-187/04 kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tužene broj 512/A od 5. aprila 1995. godine, kojom je stavljena van snage njena odluka broj 1710 od 1. oktobra 1992. godine, o dodjeli apelantu stana koji se nalazi u Malom Zvorniku u Ribarskoj ulici, u zgradi CK-7 broj 33/VII, i apelantov zahtjev da mu tužena preda u posjed predmetni stan.
- 9.U obrazloženju navedene presude se, između ostalog, navodi da je nadležnost Vrhovnog suda da sudi u prvom stepenu ustanovljena Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 23/01 od 27. juna 2003. godine. Dalje se navodi da je Vrhovni sud utvrdio da su nesporne činjenice da je odlukom tužene broj 1710 od 1. oktobra 1992. godine apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan, a na osnovu koje je apelant sa JKP "Drina" iz Zvornika 20. aprila 1995. godine zaključio ugovor o korištenju tog stana, da se apelant nije uselio u predmetni stan, kao i da je tužena odlukom broj 512/A od 5. aprila 1995. godine stavila van snage odluku broj 1710 od 1. oktobra 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da je sporno da li je zakonita odluka tužene kojom je stavila van snage svoju odluku o dodjeli apelantu na korištenje predmetnog stana i da li je tužena na osnovu ugovora o korištenju predmetnog stana od 20. aprila 1995. godine dužna apelantu taj stan predati u posjed. Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaju da važe, te da, prema shvatanju suda, takvi ugovori ne proizvode pravno djelovanje i da se na osnovu njih u tom periodu nisu mogla steći stanarska prava. U konkretnom predmetu ugovor o korištenju predmetnog stana od 20. aprila 1995. godine je ništav, kao i svi akti vezani za dodjelu na korištenje predmetnog stana (čl. 103. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima, "Službeni list SFRJ" broj 29/78 do 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93 i 3/98).
- 10.Također, iz navedene presude proizlazi da je sud na glavnoj raspravi koja je održana i zaključena 30. septembra 2004. godine, u prisutnosti opunomoćenika parničnih stranaka, izveo dokaze tako što je apelantov opunomoćenik pročitao isprave, i to, između ostalih, odluku preduzeća "Jadar" iz Zvornika broj 1541-2/II od 4. maja 1989. godine o ustupanju tuženoj jednosobnog stana u zgradi B-6, stan broj 39/VIII, u Zvorniku, na kojem su apelant i njegova supruga sunosioci stanarskog prava, a radi učešća u rješavanju apelantovog stambenog pitanja. Sud je, također, izveo dokaze tako što je opunomoćenik tužene pročitao isprave, i to, između ostalih, izvod iz knjige položenih ugovora od 16. jula 2004. godine o tome da je apelant otkupio jednosoban stan u zgradi B-6, stan broj 39/VIII.
- 11.Tužena je Ustavnom sudu kao dokaz da je apelant otkupio jednosoban stan koji se nalazi u Ulici braće Jugovića B-6 u Zvorniku, stan broj 39/VIII, dostavila izvod iz knjige položenih ugovora broj 31-95-952-K-1A-302/04 od 16. jula 2004. godine.
IV. Relevantni propisi
- 12.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/93, 22/93 i 12/99)
"Član 11.
(1) Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.
(2) Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Š...Ć."
- 13.Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03)
"Član 2.
Š...Ć
(2) Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaju da važe. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom.
Š...Ć. "
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelant navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 23/01 od 27. juna 2003. godine. Navodi da Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešno primjenuje Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, jer je navedeni zakon donesen poslije započetog spora. Također, navodi da predmetni stan koji je dobio rješenjem nadležnog organa nije napuštena imovina i da takav status nije ni imao, a da to ni tužena nije isticala, da direktor tužene nije imao nadležnost da stavi van snage odluku kolektivnog organa broj 1710, kojom je apelantu dodijeljen predmetni stan, i na taj način spriječi apelanta da se useli u navedeni stan. Ističe da Vrhovni sud nije postupao kao da se radi o novom postupku, kao i da nije ocijenio izneseni stav i pravno shvatanje Ustavnog suda. U osporenoj odluci se navodi da je odluka tužene kojom je stavila van snage odluku o dodjeli stana apelantu pravilna, ali da se ne daju razlozi zašto je ona pravilna i da li je mogla biti donesena. Apelant predlaže da se osporena odluka Vrhovnog suda broj Rev-187/04 od 21. oktobra 2004. godine ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je osporena presuda proizvod postupka koji je vođen pred navedenim sudom, a da je nadležnost Vrhovnog suda u prvom stepenu ustanovljena Odlukom Ustavnog suda broj 23/01 od 27. juna 2003. godine. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom predmetu primijenio odredbe iz člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine kojim je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaju da važe. Sud navodi, s obzirom na to da je sporni stan apelantu dodijeljen na korištenje u navedenom periodu, kao i da je ugovor o korištenju stana zaključen u tom periodu, da je ugovor o korištenju stana protivan navedenoj materijalnopravnoj odredbi a time i prinudnom propisu, te je, u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, takav ugovor ništav a time su ništavi i svi akti vezani za dodjelu na korištenje tog stana. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer pobijanom odlukom nisu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 16.Tužena u odgovoru na apelaciju navodi da je izjavljena apelacija neosnovana, kontradiktorna i da nije zasnovana na činjenicama. Navodi da apelant nije nikada stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu koji se nalazi u Malom Zvorniku, teritoriji druge samostalne države (Državnoj zajednici Srbije i Crne Gore). Tužena ističe da je apelant prevario tuženu i izigrao njeno povjerenje u 1995. godini tako što je pokušao da zadrži prethodni stan u Zvorniku, a da se useli u drugi veći u Malom Zvorniku. Također, navodi da se konstatira prema izvodu iz knjige položenih ugovora o otkupu stana br. 31-95-952-K-1A-302/04 od 16. jula 2004. godine, odnosno prema ugovoru o otkupu stana u Zvorniku da je apelant otkupio svoj stan u Zvorniku. Tužena dalje navodi da je, nakon stavljanja van snage svoje odluke od 5. aprila 1995. godine zbog apelantove prevare, rješenjem br. 565/95 od 18. aprila 1995. godine stan u Malom Zvorniku dodijelila svom radniku Radoju Simiću, koji se u njega uselio sa porodicom, a koji je sa JKP "Drina", Mali Zvornik, zaključio ugovor o korištenju stana broj 03-206 od 22. maja 1995. godine. Također, Radoja Simić je sa Ministarstvom finansija Republike Srbije zaključio ugovor o otkupu stana broj 360-03-1128/95 od 25. septembra 1995. godine i uknjižio se kao njegov vlasnik, te je time prestalo svako pravo tužene na tom stanu i taj stan je isknjižen iz bilansa imovine tužene. Tužena predlaže da se apelacija odbije u cijelosti kao neosnovana i potvrdi presuda Vrhovnog suda Republike Srpske.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koga je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-187/04 od 21. oktobra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelant je podnio apelaciju 10. novembra 2004. godine, pa proizlazi da je apelacija podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje i povredu prava na imovinu koje garantiraju čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
- 22.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 23.Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na predaju u posjed stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 24.Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 25.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 26.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant ugovor o korištenju stana zaključio 20. aprila 1995. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u Presudi broj Rev-187/04 od 21. oktobra 2004. godine pravilno primIjenio odredbe člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine kojima je određeno da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana koji su zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaju da važe. Apelantove navode da Vrhovni sud nije mogao primijeniti odredbe navedenog zakona jer je on donesen poslije započetog spora Ustavni sud ne može prihvatiti zbog toga što se odredbe člana 2. stav 2. spomenutog zakona primjenjuju na sve ugovore o korištenju stana koji su zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine. Također, Ustavni sud, kao i apelant, zapaža da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije obrazložio da li je odluka tužene broj 512/A od 5. aprila 1995. godine, kojom je stavila van snage odluku o dodjeli na korištenje predmetnog stana apelantu, zakonita. Međutim, Ustavni sud smatra da navedeno nije relevantno za konkretni predmet s obzirom na to da je Vrhovni sud kao nesporno prihvatio činjenicu da je apelant zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, ali u spornom periodu i raspravljao o tome da li je navedeni ugovor pravno valjan ili ne. Stoga, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije zloupotrijebio pozitivnopravne odredbe na kojima je zasnovao svoju odluku, a način na koji je tumačio pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava.
- 27.Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
- 28.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 29.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61.).
- 30.Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant moglo bi se primijeniti na njegov slučaj ako bi se apelantova imovina mogla smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
- 31.U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
- 32.Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o stambenim odnosima u članu 11. određeno da stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. U stavu 2. navedenog zakona određeno je da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da se apelant nikada nije uselio u predmetni stan, te tako, prema mišljenju Ustavnog suda, nije ni stekao stanarsko pravo u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima. Također, Ustavni sud smatra da, pod pretpostavkom da se apelant čak i uselio u predmetni stan, njegov ugovor o korištenju stana prestao bi da važi s obzirom na to da je zaključen u spornom periodu, kako je to određeno članom 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu.
- 33.Osim navedenog, Ustavni sud, također, zapaža da je apelant otkupio jednosoban stan ( broj 39/VIII) koji se nalazi u Ulici braće Jugovića u Zvorniku.
- 34.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
- 35.Ustavni sud je zaključio da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zajamčenih članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je ugovor o korištenju predmetnog stana prestao da važi u skladu sa članom 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, tako da apelant na predmetnom stanu nema konstituirano stanarsko pravo.
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.