Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1036/04, rješavajući apelaciju Božice Đorđević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ( "Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Božice Đorđević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-23/02 od 29. septembra 2004. godine, Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-878/01 od 13. novembra 2001. godine i Rješenja Grada Banje Luke - Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove broj 05-372-215/01 od 31. jula 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Božica Đorđević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 23. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-23/02 od 29. septembra 2004. godine, Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 01-372-878/01 od 13. novembra 2001. godine i Rješenja Grada Banje Luke - Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 05-372-215/01 od 31. jula 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, drugostepenog organa uprave i Vidosava Kičića zatraženo je 31. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 11. aprila 2005. godine, Vidosav Kičić 14. aprila 2005. godine, a drugostepeni organ uprave nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 26. maja 2005. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je do kraja 1992. godine, kao član porodičnog domaćinstva svojih pokojnih roditelja Srbislava i Koviljke Đorđević, koristila stan u Banjoj Luci u Beogradskoj ulici broj 7/VI-31. Do 8. oktobra 1992. godine imala je prijavljeno prebivalište na navedenoj adresi da bi se onda odjavila zbog odlaska u Beograd, a potom u Švedsku. Apelanticin otac je umro 17. marta 1997. godine. U vrijeme smrti svoje majke, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, 19. januara 2001. godine apelantica se kao izbjeglica nalazila u Švedskoj.
  • 7.
    Prvostepeni organ uprave je donio Rješenje broj 05-372-215/01 od 31. jula 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostepenog organa uprave broj 01-372-878/2001 od 13. novembra 2001. godine, kojim je apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana odbijen kao neosnovan.
  • 8.
    Presudom Vrhovnog suda broj U-23/02 od 29. septembra 2004. godine odbijena je apelanticina tužba izjavljena protiv navedenog drugostepenog upravnog rješenja. Vrhovni sud je utvrdio nespornim da u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva i da nije bila u predmetnom stanu s majkom, te da se apelantica vratila u stan nakon majčine smrti. Vrhovni sud je zaključio da se, kada se ima u vidu vrijeme prestanka ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini (19. juni 1996. godine), apelantica mogla vratiti i nastaviti živjeti sa svojom majkom u zajedničkom domaćinstvu, kako to propisuju član 6. stav 2. i član 21. Zakona o stambenim odnosima, što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj.

IV. Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93, 22/93 i 12/99) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno stanuju i žive.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 28.

Ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana Š...Ć u slučajevima iz članova 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. stavovi 3. i 4. ovog zakona Š...Ć od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana Š...Ć."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica navodi, nakon hronološkog iznošenja svih činjenica, da su organi uprave i Vrhovni sud u predmetnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje obrazlaže da je pravilno utvrđena činjenica da je ona, do odlaska u Švedsku krajem 1992. godine, bila član porodičnog domaćinstva svojih roditelja, ali je pogrešno izveden zaključak da je odlaskom u Švedsku prekinuta zajednica življenja i stanovanja između nje i njenih roditelja. Za apelanticu je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da se ona, s obzirom na prestanak ratnih djelovanja 1996. godine, mogla vratiti i nastaviti zajednicu življenja sa svojom majkom. Apelantica smatra da je njeno pravo bilo da se vrati u svoj prijeratni dom onda kada za sebe i svoju porodicu osigura uvjete za samoodrživ povratak zbog čega je i ostala u Švedskoj, stvarajući ekonomske uvjete za povratak u svoj dom u Banjoj Luci. Apelantica zaključuje da se vrijeme provedeno u Švedskoj ne može smatrati prekidom zajednice življenja i stanovanja sa njenom majkom. U svakom slučaju, smatra apelantica, ona je 30. aprila 1991. godine nesumnjivo bila član porodičnog domaćinstva, a prema pozitivnim propisima, sva lica koja su svoje stanove napustila nakon 30. aprila 1991. godine smatrat će se izbjeglicama i raseljenim licima, u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, sa pravom povratka u te stanove. Zbog toga, apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz čl. II/3.m) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su neosnovani apelanticini navodi o povredi njenih prava, te da je presuda donesena na osnovu zakona.
  • 12.
    Učesnik u postupku i sadašnji korisnik spornog stana Vidosav Kičić u odgovoru na apelaciju navodi da mu je, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i normativnim aktima preduzeća koje je vlasnik spornog stana, dodijeljen sporni stan na korištenje, te da je sa ODP "Zavod za izgradnju" Banja Luka 12. februara 2001. godine zaključio ugovor o korištenju navedenog stana. Smatra da je apelanticin zahtjev neosnovan i predlaže da se kao takav odbije.

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-23/02 od 29. septembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. oktobra 2004. godine a apelacija je podnesena 23. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.f), k) i m) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 18.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica unutar teritorije Bosne i Hercegovine će uživati ljudska prava i slobode Š...Ć; oni uključuju:

(...)

  • f)
    Pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku.
  • k)
    Pravo na imovinu.
  • m)
    Pravo na slobodu kretanja i prebivalište."

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

  • 19.
    Član 8. Evropske konvencije glasi:

"Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."

  • 20.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
  • 21.
    Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u značenju stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantica poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
  • 22.
    U slučaju da se ustanovi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
  • 23.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio djelokrug člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
  • 24.
    Ustavni sud konstatira da je na osnovu dokaza izvedenih u upravnom postupku, koje je procijenio i Vrhovni sud, utvrđeno da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke u trenutku njene smrti.
  • 25.
    Za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva uvjet je trajnost življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02, Odluka broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04). Za razliku od navedenog stava apelantica tvrdi da je ona 30. aprila 1991. godine nesporno imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva, te da je sporni stan nakon navedenog datuma morala napustiti zbog rata, odnosno zbog sigurnosti svoga budućeg supruga.
  • 26.
    Međutim, čak i kada bi se kao relevantan prihvatio takav apelanticin stav, Ustavni sud smatra da ona u postupku pred ovim sudom nije dostavila dokaze koji nesumnjivo dokazuju da je nakon okončanja ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini pa do smrti svoje majke bila spriječena objektivnim razlozima ili onima na koje nije mogla utjecati da se vrati u sporni stan i nastavi ga koristiti sa svojom majkom. Ustavni sud, također, smatra da apelantica tokom cijelog boravka izvan Banje Luke nije pokazala dovoljno brige o stanu svoje majke, kako bi se taj stan mogao smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. I pored toga što apelantica navodi da je vodila brigu o majci i novčano je pomagala, ne prekidajući na taj način ekonomsku životnu zajednicu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ovaj stan ne može smatrati apelanticinim domom, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 27.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 28.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korišćenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 29.
    Pojam "imovina" podrazumijeva širok raspon vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica moglo bi se primijeniti na njen slučaj ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
  • 30.
    U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima.
  • 31.
    Međutim, u konkretnom slučaju apelantica nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je u vrijeme smrti svoje majke, nosioca stanarskog prava, imala pravno priznatu poziciju člana njenog porodičnog domaćinstva koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana.
  • 32.
    Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., nasljedstvom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02). Prema tome, odbacivanje apelanticinog zahtjeva u parničnom postupku da joj se prizna status nosioca stanarskog prava nakon smrti njene majke ne predstavlja lišavanje apelantice postojeće imovine.
  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 34.
    U vezi sa zaključcima o navodnim povredama člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Apelanticina prava na dom i imovinu, garantirana članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, te članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu povrijeđena, jer apelantica nije ostvarila trajnu zajednicu življenja i stanovanja sa svojom majkom, nosiocem stanarskog prava, niti je imala u vrijeme njene smrti pravno priznatu poziciju člana njenog porodičnog domaćinstva.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.