Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1043/04, rješavajući apelaciju DOO "Vero" Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

David Feldman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO "Vero" Gradačac, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Pž-185/03 od 23. augusta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj PS-237/01 od 9. januara 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    DOO "Vero" Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kemal Begović, advokat iz Gradačca, podnio je 29. novembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pž-185/03 od 23. augusta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PS-237/01 od 9. januara 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku, DOO "NG Aparati" Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 11. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. marta 2005. godine. Vrhovni sud i tužitelj nisu dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 5. oktobra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Kantonalnog suda broj PS-237/01 od 9. januara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Pž-185/03 od 23. augusta 2004. godine, obavezan je apelant da, na ime duga za isporučenu robu, isplati tužitelju iznos od 50.148,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.295 KM. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno da je tužitelj tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime duga za isporučenu robu isplati iznos od 50.148,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. Apelant je osporio visinu tužiteljevog tužbenog zahtjeva za iznos od 12.750 KM, navodeći da je tužitelju izvršio povrat robe u označenom iznosu, po knjižnoj obavijesti broj 2/99 od 10. januara 1999. godine, dok u ostalom dijelu nije osporio tužbeni zahtjev. Sud je odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem je izvršio uvid u odgovarajuću knjigovodstvenu dokumentaciju, te u nalaz i mišljenje vještaka ekonomsko-finansijske struke. Apelantove tvrdnje da je tužitelju izvršio povrat robe po knjižnoj obavijesti broj 2/99 od 10. januara 1999. godine sud je ocijenio neutemeljenim, ne prihvatajući navedenu knjižnu obavijest kao vjerodostojan i autentičan knjigovodstveni dokument. Isti razlozi su sud opredijelili i da odbije apelantov prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka na okolnosti povrata robe i vjerodostojnosti knjižne obavijesti.
  • 7.
    U obrazloženju drugostepene presude je, između ostalog, navedeno da odlučnu činjenicu o povratu robe tužitelju apelant nije dokazao, a da je tu činjenicu mogao dokazati pismenim dokazima na kojima se i zasniva poslovanje privrednih društava, a ne isključivo iskazima svjedoka. Ovo tim prije što prema nalazu vještaka ni knjižna obavijest broj 2/99 od 10. januara 1999. godine, na koju se poziva apelant, nije vjerodostojan dokument, jer na njoj nisu navedeni računi po kojima je roba vraćena, vrijednost robe je naknadno dopisana, te navedena druga firma, a ne apelant.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant navodi da je činjenicu o povratu robe tužitelju dokazao knjižnom obavijesti, a pošto je vještak dao ocjenu da ta knjižna obavijest nije vjerodostojan dokument, predložio je da se izvrši grafološko vještačenje ovog dokumenta i saslušaju svjedoci u pogledu utvrđivanja činjenice o povratu robe. Međutim, sud je ove prijedloge odbio, pogrešno zaključujući da se poslovanje privrednih društava može dokazivati samo pismenim dokazima. Stoga apelant smatra da je povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim, o čemu je razloge dao u obrazloženju svoje osporene presude, ocjenjujući da apelant nije ispunio ugovorenu obavezu isplate cijene za isporučenu robu tužitelju.

V. Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98)

"Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

Član 204.

Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, rješava sud."

  • 11.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 29/03)

"Član 454. stav 1.

Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu."

VI. Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Pž-185/03 od 23. augusta 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. septembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 16.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 17.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 18.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet postupka, koji je okončan osporenim presudama, je bilo utvrđivanje duga za isporučenu robu između dva pravna lica. Dakle, radi se o utvrđivanju građanskih prava i obaveza, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    U osporenim presudama sudovi su utvrdili da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a da apelant nije dokazao osnovanost osporavanja jednog dijela tužbenog zahtjeva. Sudovi su smatrali da su odlučne činjenice dokazane na osnovu objektivnih dokaza, knjigovodstvene dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka, a odbijen je apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka i dodatno vještačenje. Apelant kršenje navedenog ustavnog prava vidi u tome što su sudovi odbili njegov prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka i dodatnim vještačenjem knjigovodstvene isprave, te pogrešno zaključili da je odlučna činjenica dokazana.
  • 21.
    Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 22.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
  • 23.
    Ustavni sud smatra da u postupanju sudova nije bilo arbitrarnosti i da su se sudovi kretali u okviru svog diskrecionog prava pri ocjenjivanju koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica i koje će činjenice uzeti kao dokazane, što je u bilo u skladu sa standardima iz Zakona o parničnom postupku i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud nije našao da postoje bilo kakve druge okolnosti koje utiču na pravo na pravično suđenje, jer je apelant prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na provedene dokaze, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.
  • 24.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 25.
    Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelacija odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava, što u ovom slučaju Ustavni sud nije utvrdio.
  • 26.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 27.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.