USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 538/04, rješavajući apelaciju I. C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija I. C. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-29/04 od 9. aprila 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-24/03-I od 20. novembra 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I. Uvod
- 1.I. C. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa M. Z., advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 18. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-29/04 od 9. aprila 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-24/03-I od 20. novembra 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je, u skladu sa članom 30. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 538/04 i 1083/05 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 538/04, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
- 3.Na osnovu člana 21. stav 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt), zatraženo je 7. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Apelacioni sud dostavio je odgovor na apelaciju 1. aprila 2005. godine, a Ured za zastupanje Distrikta 25. marta 2005. godine.
- 5.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i Ureda za zastupanje Distrikta su 12. maja 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Apelant je 30. maja 1995. godine uplatio 5.435,00 KM na ime izmirenja poreskih obaveza po osnovu rada u inozemstvu u korist tadašnje Općinske uprave prihoda Brčko, sa sjedištem u Gornjem Rahiću.
- 8.Presudom Osnovnog suda broj P-24/03-I od 20. novembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-29/04 od 9. aprila 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu Distrikt isplati dug u iznosu od 5.435,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
IV. Relevantni propisi
- 9.Nalog supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine
Tačka 4. Naloga glasi:
"U slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima u vezi specifičnih obaveza, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglašenja Distrikta."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant u apelaciji, između ostalog, navodi da je 30. maja 1995. godine platio "ratni porez" po osnovu rada u inozemstvu, u korist tadašnje općine Brčko sa sjedišem u Gornjem Rahiću, iako nije bio zaposlen i primao je socijalnu pomoć. Po apelantovim navodima, prema odredbi člana 41. stav 2. Statuta Distrikta, Distrikt je pravni slijednik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko. Radi toga, apelant smatra da je Distrikt u ovom postupku pasivno legitimiran, te da suprotan pravni stav nižestepenih sudova, utemeljen na Nalogu Supervizora o finansijskom sistemu Distrikta i Konačnoj arbitražnoj odluci za oblast Brčko, izražen u osporenim odlukama, krši njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju, između ostalog, ističe da je Nalogom Supervizora za Distrikt od 13. aprila 2000. godine, koji u smislu Konačne arbitražne odluke ima obavezujuću pravnu snagu, propisano da u slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima u vezi sa specifičnim obavezama, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglašenja Distrikta. Kako je u konkretnom slučaju obaveza nastala prije 8. marta 2000. godine, kao dana proglašenja Distrikta, te kako u pogledu navedene obaveze ne postoji nikakav sporazum Distrikta i entiteta, to Apelacioni sud smatra da nije postojala obaveza tuženog da tužitelju vrati dug. Stoga, Apelacioni sud navodi da ne stoji apelantova tvrdnja da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.
- 12.Ured za zastupanje Distrikta u odgovoru na apelaciju, prije ostalog, ističe da je apelacija nedopustiva, jer u apelaciji nije navedeno ime apelanta, niti je potpisana i ovjerena štambiljem punomoćnika. Pored toga, Ured za zastupanje Distrikta smatra da je apelacija neblagovremena s obzirom da je protekao rok od 60 dana za podnošenje apelacije, zbog čega predlaže da se apelacija odbaci.
- 13.Dalje, u odgovoru na apelaciju se ističe da sredstva koja je uplatio apelant na ime "ratnog poreza" nisu uplaćena u budžet bivše administracije Općine Brčko - Gornji Rahić, pa tako Distrikt nije povrijedio apelantova imovinska prava. U skladu sa navedenim, Ured za zastupanje Distrikta smatra da su redovni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, jer se u konkretnom slučaju radi o specifičnoj obavezi nastaloj u ratu na strani Federacije Bosne i Hercegovine, a ne Distrikta.
VI. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-29/04 od 9. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 20. aprila 2004. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.U vezi sa prigovorom Ureda za zastupanje Distrikta u pogledu dopustivosti da apelacija nije potpisana i ovjerena pečatom apelantovog zastupnika, zbog čega apelaciju treba odbaciti u smislu člana 18. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud ističe da je apelantov zastupnik 22. aprila 2005. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije. Navedenom dopunom apelacije su otklonjeni nedostaci iz apelacije, čime je apelantov zastupnik izvršio konvalidaciju apelacije, odnosno naknadno potpisao i ovjerio navode iz apelacije od 18. juna 2005. godine, što nije u suprotnosti sa Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu s tim, Ustavni sud je odbio ovaj prigovor kao neosnovan.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 20.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 21.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 21.
"1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
- 2.Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 22.Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvi korak se sastoji u razmatranju je li apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja riječi "imovina", a koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 23.Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Pravo za koje apelant tvrdi da mu pripada, moglo bi se smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravna osnova. U konkretnom slučaju se radi o zahtjevu apelanta za isplatu duga u novcu što, prema ustaljenoj jurisprudenciji Ustavnog suda, predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 24.Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 25.Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On, naime, nije naveo predstavljaju li osporene presude lišavanje imovine u smislu druge rečenice stava 1. ovog člana nadziranje korištenja imovine u smislu stava 2. ovog člana, ili miješanje sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1. ovog člana. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o lišavanju imovine, jer se osporenim presudama redovnih sudova apelant lišava prava na naplatu duga u traženom iznosu od Distrikta.
- 26.U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da liši nekoga imovine u "javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava". Primjenjujući ovu rečenicu na konkretan slučaj, to znači da Ustavni sud mora utvrditi je li lišavanje apelantovog prava na naplatu duga bilo a) zakonski predviđeno, b) u skladu sa javnim interesom. Osim toga, u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, lišavanje imovine mora biti u skladu sa načelom proporcionalnosti, tj. mora postojati razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Takva proporcionalnost ne može se podržati ako je na pojedinca stavljen "pretjeran" teret (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Lithigow i drugi protiv Velike Britanije, od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 102, stav 120).
- 27.Ustavni sud primjećuje da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju odbili apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Distrikt zbog nedostatka pasivne legitimacije. Naime, iz stanja spisa predmetne pravne stvari, kao nesporno, proizlazi da je apelant 30. maja 1995. godine platio tzv. ratni porez po osnovu rada u inozemstvu, u korist tadašnje općine Brčko sa sjedišem u Gornjem Rahiću. Slijedom toga, eventualno apelantovo pravo na isplatu duga u visini navedenog poreza dospjelo je, u svakom slučaju, do 1. marta 2000. godine, odnosno dana proglašenja Distrikta. Kod takvog stanja stvari postavlja se pitanje je li, kao uvjet osnovanosti lišavanja imovine aplanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na zakonu zasnovan stav redovnih sudova o nedostatku pasivne legitimacije Distrikta.
- 28.Pravni položaj Distrikta u okviru Bosne i Hercegovine riješen je Konačnom arbitražnom odlukom, koju je donio Međunarodni arbitražni tribunal za Brčko. Članom 71. Statuta Distrikta određeno je da je Distrikt pravni slijednik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko, te da, kao pravno lice, ima pravnu sposobnost. Međutim, Distrikt, kao pravni slijednik navedenih teritorijalnih jedinica, nije naslijedio njihove obaveze kakve su u predmetnom slučaju, jer je ograničenje u ovom smislu predviđeno odredbom tačke 4. Naloga Supervizora o finansijskom sistemu Distrikta od 14. aprila 2000. godine. Naime, tom odredbom je određeno da u slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima (kao u konkretnom slučaju) u vezi sa specifičnim obavezama, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglašenja Distrikta. Inače, ovaj nalog, kao i ostali nalozi Supervizora za Distrikt, ima obavezujuću pravnu snagu na osnovu odredaba Konačne arbitražne odluke za Brčko i predstavlja zakon sui generis za područje Distrikta.
- 29.U navedenim okolnostima, Ustavni sud zaključuje da odluka redovnih sudova o neosnovanosti apelantovog zahtjeva u odnosu na Distrikt nije u suprotnosti sa principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnom domaćem zakonu.
- 30.U pogledu pitanja je li lišavanje apelanta njegove imovine u skladu sa javnim interesom, Ustavni sud želi, prije svega, podsjetiti da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, u tom cilju, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
- 31.U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba biti efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova (vidi Ustavni sud Odluka broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 13/04).
- 32.U konkretnom slučaju, a u pogledu ograničenja ostvarivanja apelantovog prava u odnosu na Distrikt zbog nedostatka pasivne legitimacije, redovni sudovi su zaključili da predmetna obaveza nije obaveza Distrikta, jer je ta obaveza nastala prije njegovog proglašenja, pri čemu Distrikt sa entitetima nije zaključio sporazum o preuzimanju ovih obaveza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju postoji efikasan sistem ostvarivanja apelantovih građanskih prava. Država je, doduše na specifičan način - preko Naloga Supervizora za Distrikt, propisala odgovorne subjekte i način ostvarivanja tužbenih zahtjeva u ovim i sličnim slučajevima. Dakle, u cilju očuvanja javnog interesa, postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega, u pogledu odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realizaciju potraživanja neizvršenih obaveza Distrikta. Ona su potrebna u konkretnim situacijama radi pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, pored toga što nije došlo do zloupotrebe apelantovih ustavnih prava, u konkretnom predmetu nije na apelanta kao pojedinca stavljen "pretjeran" teret i da su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.
- 33.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 34.Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada redovni sudovi odbiju apelantov tužbeni zahtjev zbog promašene pasivne legitimacije.
- 35.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.