USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 19/05, rješavajući apelaciju Nedeljka Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija Nedeljka Todorovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Grada Mostara - Odjel društvenih djelatnosti, broj 07/II-3-3539/98.
Nalaže se Ministarstvu graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona donošenje odluke o meritumu u predmetu Grada Mostara - Odjel društvenih djelatnosti, broj 07/II-3-3539/98.
Nalaže se Ministarstvu graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Todorovića u odnosu na navode koji se odnose na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Nedeljko Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 12. januara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred upravnim organima i pred Kantonalnim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), a u vezi sa pravom na povrat stana u posjed.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva graditeljstva prostornog uređenja i okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Grada Mostara - Odjel društvenih djelatnosti (u daljnjem tekstu: Odjel), Ustavni sud je 4. augusta 2005. godine zatražio da dostave odgovore na apelaciju, a od Odjela je 9. septembra 2005. godine zatraženo dostavljanje spisa broj 07/II-3539/98.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. augusta 2005. godine, Odjel 12. septembra 2005. godine, dok je kopija spisa dostavljena Ustavnom sudu 16. septembra 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 21. septembra 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, u ulici Zagrebačka 21 (u daljnjem tekstu: sporni stan), po osnovu Ugovora o korištenju stana od 19. oktobra 1983. godine. Apelant je sporni stan koristio do 1992. godine kada je zbog ratnih dešavanja napustio Mostar.
Postupak za povrat spornog stana
- 7.Apelant je 1. septembra 1998. godine Odjelu podnio zahtjev za povrat spornog stana. S obzirom da o njegovom zahtjevu nije odlučeno u zakonom propisanom roku, apelant je uložio žalbu Ministarstvu 30. augusta 1999. godine i 10. aprila 2000. godine. Apelant se zbog nepostupanja po njegovom zahtjevu za povrat spornog stana obratio sa žalbom 27. aprila 2000. godine Uredu ombudsmena za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Ombudsmen)
- 8.Ministarstvo je Rješenjem broj Up.II-13-23-259/00 od 9. maja 200. godine naložilo Odjelu da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja odluči o apelantovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed. Kako prvostepeni organ nije postupio prema rješenju Ministarstva, apelant je 29. juna 2000. godine podnio žalbu Ministarstvu zbog nedonošenja prvostepenog rješenja. Apelant je ponovo 20. oktobra 2000. godine dopisom urgirao Ministarstvu donošenje rješenja u skladu sa Zakonom o upravnom postupku.
- 9.Ministarstvo je dopisom 31. oktobra 2000 godine tražilo od Odjela hitno dostavljanje spisa predmeta i pismeno izjašnjenje o razlozima zbog kojih rješenje nije doneseno u zakonskom roku.
- 10.Apelant je 26. juna 2001. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom zbog šutnje uprave. Ombudsmen je od Odjela 14. augusta 2001. godine tražio dostavljanje pismene izjave o pravnom osnovu zbog kojeg rješenje o apelantovom zahtjevu za povrat stana nije doneseno.
- 11.Rasprava zakazana za 18. septembar 2001. godine pred prvostepenim organom je odložena zbog nedostavljanja potrebne dokumentacije.
- 12.U međuvremenu, Kantonalni sud je Presudom broj U-1504/01 od 3. decembra 2001. godine tužbu uvažio i naložio Ministarstvu, kao drugostepenom organu, da u zakonskom roku od 15 dana od dana prijema presude riješi apelantovu žalbu izjavljenu zbog šutnje uprave.
- 13.Apelant je 16. septembra 2002. godine dopisom urgirao kod Ministarstva da se donese rješenja prema Presudi Kantonalnog suda broj U-1504 od 3. decembra 2001. godine, a 25. septembra 2002. godine od Kantonalnog suda je zahtijevao da umjesto Ministarstva donese presudu kojom će odlučiti o njegovom zahtjevu za povrat stana.
- 14.Odjel je Rješenjem broj 07/II-3-3539/98 od 26. septembra 2002. godine odbio apelantov zahtjev za povrat spornog stana kao neosnovan.
- 15.Apelant je na navedeno rješenje 10. oktobra 2002. godine uložio žalbu Ministarstvu, a 15. novembra 2002. godine urgenciju Ministarstvu za donošenje rješenja o žalbi.
- 16.Ministarstvo je Rješenjem broj Up-09-25-03-3008/01 od 6. novembra 2002. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu.
- 17.Apelant je pokrenuo upravni spor tužbom pred Kantonalnim sudom, kojom je tražio da se poništi Rješenje Ministarstva broj Up-09-25-03-3008/01 od 6. novembra 2002. godine, da se predmet vrati prvostepenom organu na ponovno rješavanje ili da sud na osnovu dokaza riješi predmetnu upravnu stvar. Apelant je dopisom od 8. maja 2003. godine urgirao kod Kantonalnog suda da se riješi upravni spor i donese presuda. Apelant je ponovo 20. oktobra 2003. godine urgirao kod Kantonalnog suda donošenje presude.
- 18.Kantonalni sud je Presudom broj U-1193/02 od 1. decembra 2003. godine uvažio apelantovu tužbu, poništio Rješenje Ministarstva broj UP-09-25-03-3008/01 od 6. novembra 2002. godine i Rješenje Odjela broj 07/II-3-3539/98 od 26. septembra 2002. godine, i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
- 19.Apelant je dopisom od 16. decembra 2003. godine, prema uputama Kantonalnog suda, urgirao kod Odjela što hitnije zakazivanje rasprave.
- 20.Odjel je 30. januara 2004. godine proveo raspravu na kojoj je bio prisutan i apelant. Apelant je urgirao 18. maja 2004. godine donošenje rješenja nakon održane rasprave i ponovo se obratio ombudsmenima, žaleći se na nedonošenje rješenja u postupku povrata stana nakon održane rasprave.
- 21.Odjel je dopisom 9. juna 2004. godine tražio od apelanta dostavljanje rješenja o umirovljenju.
- 22.Ombudsmen je dopisom, 16. februara 2005. godine, tražio od Odjela izvješće o razlozima nedonošenja odluke o apelantovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed.
- 23.Odjel je Rješenjem broj 07/II-3-3539/98 od 24. marta 2005. godine odbio apelantov zahtjev za vraćanje spornog stana kao neosnovan.
- 24.Apelant je na navedeno rješenje 11. aprila 2005. godine uložio žalbu Ministarstvu. Predmet je dostavljen Ministarstvu na rješavanje žalbe 22. aprila 2005. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 25.Apelant navodi da cijeli postupak za povrat njegovog stana traje neopravdano dugo, s obzirom da je zahtjev za povrat stana podnio 1. septembra 1998. godine, a da je bilo potrebno više od pet godina za donošenje odluke Kantonalnog suda, nakon koje je predmet vraćen na ponovni postupak. Dalje ističe da je u ponovnom postupku nakon održane rasprave prošlo više od jedne godine do donošenja prvostepenog rješenja. Apelant navodi da je na ovaj način prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant smatra da mu je zbog nepostupanja organa uprave u razumnom roku prekršeno i pravo na dom i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
- 26.Kantonalni sud je u odgovoru naveo da taj sud nije svojim radnjama povrijedio apelantovo pravo na zaštitu u razumnom roku. Naime, Kantonalni sud ističe da je tužba radi šutnje uprave zaprimljena 27. juna 2001. godine, a sa koverte u kojoj je tužba primljena je vidljivo da je otpremljena 25. juna 2001. godine. Prema navedenoj tužbi sud je donio odluku u razumnom roku, tj. u vremenu od 5 mjeseci i pet dana, što je izuzetno brzo postupanje, posebno kada se ima u vidu da je sud te godine imao 2.832 novoprimljena predmeta upravnih sporova. Dalje, Kantonalni sud navodi da je druga apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Ministarstva broj UP-09-26-03-3008/01 od 6. novembra 2002. godine primljena 4. decembra 2002. godine, a presuda je donesena 1. decembra 2003. godine, dakle nakon godinu dana. Kantonalni sud napominje da je u 2002. godini primio 1.233 predmeta upravnih sporova, a da je ukupno u radu imao 2.614 predmeta, te da je u 2003. godini imao 1.433 predmeta upravnih sporova. Dalje navodi da je osnovni razlog ovog enormnog broja predmeta upravnih sporova nerad općinskih i kantonalnih organa uprave, jer je većina tužbi podnesena zbog šutnje uprave. Zatim navodi da je novoprimljene predmete uzimao u rad hronološkim redoslijedom, da sud nije imao dovoljan broj sudija za rad na ovim predmetima, ali da su sudije prebacivale normu i iskazivale volju i želju da riješe što veći broj predmeta. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da je apelacija u odnosu na Kantonalni sud neosnovana.
- 27.Odjel je u svom odgovoru samo naveo da ostaje u cijelosti kod obrazloženja rješenja kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat stana.
V. Relevantni propisi
- 28.U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
"Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Š...Ć
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Š...Ć"
- 29.U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/20) relevantne odredbe glase:
"Član 60.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak."
VI. Dopustivost
- 30.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 31.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 32.Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni zakoni koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 33.Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
- 34.Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične apelantove prilike.
- 35.Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što upravni postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja upravnog postupka (vidi mutatis mutandis Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
- 36.Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194 stav 21).
- 37.Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 38.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 1.Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 4.Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 14.apelacija je preuranjena".
- 39.Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
- 40.U konkretnom slučaju, postupak o predmetu apelacije je u toku pred Ministarstvom o apelantovoj žalbi na Rješenje Odjela broj 07/II-3-3539/98 od 24. marta 2005. godine. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju preuranjena, pa je Ustavni sud odlučio da odbaci ovaj dio apelantovih navoda.
VII. Meritum
- 41.Apelant se žali da njegov predmet koji se vodi pred upravnim organima i redovnim sudom nije završen u razumnom roku, te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku, koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak u razumnom roku
- 42.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 43.U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni upravni postupak karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20 i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
- 44.U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povrata stana ranijem nosiocu stanarskog prava. Ustavni sud je ranije zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/99). Također, u konkretnom slučaju se radi o zahtjevu da se u razumnom roku apelantu, kao ranijem nosiocu stanarskog prava, prizna pravo na povrat tog stana. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.
Period koji se uzima u obzir
- 45.Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovom zahtjevu za povrat spornog stana započeo 1. septembra 1998. godine i do danas nije završen. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.
- 46.Naglašava se da Ustavni sud, u principu, nije nadležan da ispituje tok postupka pred upravnim organima, već samo pred sudovima, s obzirom da su sudovi striktno vezani pravilima Evropske konvencije. Međutim kod donošenja odluke o tome da li je postupak završen u razumnom roku mora se uzeti u obzir i dužina trajanja postupka pred organima uprave. U protivnom, Ustavni sud ne bi mogao donijeti pravičnu odluku u pogledu toga da li je postupak završen u razumnom roku.
- 47.S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Složenost predmeta
- 48.Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj dokaza koje organ uprave i redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
- 49.Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku povrata stana na kojem postoji stanarsko pravo, odnosno da je u ovom slučaju trebalo utvrditi ispunjava li apelant zakonske uvjete za povrat stana koji se nalazi u Mostaru u ulici Zagrebačka 21. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
b) Ponašanje apelanta
- 50.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70).
- 51.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može prepisati apelantu jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je bio prisutan na raspravama pred organom uprave, u više navrata je urgirao donošenje rješenja zbog šutnje uprave, podnosio tužbu Kantonalnom sudu zbog šutnje uprave i urgirao donošenje presude, te u više navrata ulagao žalbe Ombudsmenima zbog nedonošenja rješenja u njegovom predmetu. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog upravnog postupka.
c) Ponašanje sudova i javnih vlasti
- 52.Ustavni sud zapaža da o apelantovom zahtjevu za povrat spornog stana, koji je podnio 1. septembra 1998. godine, Odjel nije u zakonom propisanom roku donio rješenje. Apelant je podnio žalbu 30. augusta 1999. godine zbog šutnje uprave Ministarstvu, koje je Rješenjem broj Up.II-13-23-259/00 od 9. maja 2000. godine naložilo Odjelu da u roku od 15 dana po prijemu rješenja odluči o apelantovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed. Kako prvostepeni organ nije postupio prema uputi Ministarstva, apelant je ponovo podnio žalbu 29. juna 2000. godine a nakon toga pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor tužbom od 25. juna 2001. godine. Kantonalni sud je Presudom broj U-1504/01 od 3. decembra 2001. godine tužbu uvažio i naložio tuženom Ministarstvu, kao drugostepenom organu, da u roku od 15 dana po prijemu presude riješi apelantvu žalbu.
- 53.Nakon toga Odjel je Rješenjem broj 07/II-3-3539/98 od 26. septembar 2002. godine odbio apelantov zahtjev za povrat spornog stana. Dakle, Odjel je tek nakon četiri godine od dana podnošenja zahtjeva za povrat spornog stana donio odluku. Odlučujući o apelantovoj žalbi Ministarstvo je Rješenjem broj UP-09-25-03-3008/01 od 6. novembra 2002. godine odbilo žalbu kao neosnovanu. Apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj U-1193/02 od 1. decembra 2003. godine tužbu uvažio, poništio drugostepeno i prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, zaključivši da prvostepeni i drugostepeni organi nisu pravilno utvrdili sve odlučne činjenice i da nisu pravilno primijenili materijalno pravo.
- 54.Ustavni sud također zapaža da je u ponovnom postupku za povrat spornog stana prvostepeni organ donio novo Rješenje broj 07/Ii-3-3539/98 od 24. marta 2005. godine, dakle petnaest mjeseci nakon što je Kantonalni sud predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da ovako dugo odlaganje donošenja rješenja, kako u prvobitnom postupku tako i u ponovnom postupku, Odjel nije u svom odgovoru ni na koji način obrazložio. Nakon toga je apelant izjavio žalbu Ministarstvu 14. aprila 2005. godine i taj postupak je još u toku.
- 55.Ustavni sud primjećuje da je u apelantovom zahtjevu Ombudsmen čak četiri puta intervenirao u pogledu dužine postupka. Navedeno je vidljivo iz dopisa Ombudsmena od 14. augusta 2001. godine, 19. septembra 2002. godine, 9. novembra 2004. godine i 16. februara 2005. godine.
- 56.Također, Ustavni sud želi naglasiti činjenice koje ukazuju na dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju, bez bilo kakve apelantove krivice.
- 57.Apelant je podnio zahtjev za povrat spornog stana 1. septembra 1998. godine, a prvostepeni organ je donio odluku tek 26. septembra 2002. godine. Dakle apelant je morao čekati četiri godine i 25 dana da prvostepeni organ odluči o njegovom zahtjevu. Nakon što je Kantonalni sud Presudom broj U-1193/02 od 1. decembra 2003. godine poništio prvostepeno i drugostepeno rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje, Odjel je održao raspravu 30. januara 2004. godine a odluku donio 24. marta 2005. godine, dakle apelant je na novu odluku morao čekati godinu i tri mjeseca.
- 58.Dalje, apelant je Ministarstvu podnio žalbu 30. augusta 1999. godine zbog šutnje uprave a Ministarstvo je donijelo odluku 9. maja 2000. godine, dakle nakon osam mjeseci i 10 dana. S obzirom na nepostupanje prvostepenog organa prema odluci Ministarstva od 9. maja 2000. godine, apelant je ponovo uložio žalbu Ministarstvu 29. juna 2000. godine na koju Ministarstvo nije reagiralo pa je bio prinuđen pokrenuti upravni spor zbog šutnje uprave 25. juna 2001. godine.
- 59.Apelant je u dva navrata podnosio tužbu Kantonalnom sudu. Prvi put je tužba podnesena zbog šutnje uprave 25. juna 2001. godine, a Kantonalni sud je donio Odluku broj U-1504/01 od 3. decembra 2001. godine, dakle nakon 5 mjeseci i pet dana. Rješavajući drugu apelantovu tužbu koju je podnio 4. decembra 2002. godine na Rješenje Ministarstva broj Up-09-25-03-3008/01 od 6. novembra 2002. godine, Kantonalni sud je riješio Presudom broj U-1193/02 od 1. decembra 2003. godine, dakle nakon godinu dana.
- 60.Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih organa, te da se period odlučivanja u upravnom postupku o povratu apelantu spornog stana ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 61.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka za povrat apelantu spornog stana može u cijelosti staviti na teret nadležnim upravnim organima.
- 62.S druge strane, Kantonalni sud je relativno brzo postupao u upravnim sporovima koje je apelant u dva navrata pokretao. Ustavni sud smatra da sam period od pet mjeseci i pet dana, te period od godinu dana u kojem su riješeni upravni sporovi, ne predstavlja period koji, sam po sebi, ne ispunjava kriterij "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kantonalni sud je u vrlo detaljnom odgovoru na apelaciju naveo da taj sud ima izuzetno veliki broj predmeta, naročito na upravnom odjeljenju.
- 63.Preopterećenost sudstva se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde tako da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66. st. 25-32). Kantonalni sud je naveo koje sve mjere preduzima radi popravljanja situacije sa rješavanjem predmeta u zaostatku, a Ustavni sud smatra da su te mjere odgovarajuće. Stoga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije značajnije doprinio dužini perioda u vezi sa odlučivanjem o apelantovom pravu na povrat spornog stana.
- 64.Međutim Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli organi uprave, Odjel i Ministarstvo, zbog toga što se spis nalazio najduže upravo pred tim organima, a spomenuti Odjel u odgovoru na apelaciju nije naveo apsolutno ništa u pogledu dužine trajanja postupka, dok Ministarstvo nije ni dostavilo odgovor na apelaciju.
- 65.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku...". S obzirom da postupak u ovom predmetu još uvijek nije završen, a započeo je 1. septembra 1998. godine, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatraju organi uprave, Odjel i Ministarstvo.
- 66.Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem.
- 67.S obzirom na činjenicu da upravni postupak za povrat spornog stana apelantu do dana donošenja odluke Ustavnog suda traje preko 7 godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 68.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja rješenja o povratu stana nije okončan ni nakon sedam godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih javnih vlasti.
- 69.Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2, te člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 70.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.