Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 96/05, rješavajući apelaciju "Pres-Sing" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Pres-Sing" d.o.o. Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-105/04 od 9. novembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-146/03 od 21. jula 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Pres-Sing" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-105/04 od 9. novembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-146/03 od 21. jula 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Fahrudina Radončića (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 11. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju je dostavio Kantonalni sud 25. februara 2005. godine, dok Vrhovni sud i tužitelj nisu dostavili odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 10. oktobra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Tužitelj je podnio tužbu protiv apelanta zbog toga što je u sedmičnom listu "Slobodna Bosna", čiji je izdavač apelant, u broju 353 od 21. augusta 2003. godine, na strani 19. objavio tekst pod naslovom "Istraga o terorizmu u Sarajevu još uvijek stoji u mjestu" a u okviru teksta i fotografiju tužitelja ispod koje je napisano "Osumnjičeni, a ne svjedok: Fahrudin Radončić dolazi u policijsku stanicu". Tužitelj je naveo da apelant eksplicitno, bez sumnje u svoje navode, iznosi da je tužitelj pozvan "ne u svojstvu svjedoka, kako je objasnio vlastitim novinarima u ekskluzivnom intervjuu, već kao potencijalni osumnjičeni", te na taj način nanio štetu tužitelju klevećući ga i vrijeđajući ga, želeći da nametne objektivnoj javnosti mišljenje o njegovoj krivici za eksplozije u Sarajevu. Tužitelj je tražio da se tuženi-apelant obaveže da mu isplati iznos od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te naknadi troškove postupka uz javno objavljivanje presude.
  • 7.
    Kantonalni sud je Presudom broj P-146/03 od 21. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-105/04 od 9. novembra 2004. godine, obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od 21. jula 2004. godine, kao dana donošenja presude pa do isplate, te da o svom trošku u sedmičnom listu "Slobodna Bosna" objavi izreku presude u roku od 30 dana nakon njene pravomoćnosti. Višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva je odbijen. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
  • 8.
    U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno da je nesporno da je u listu "Slobodna Bosna" od 21. augusta 2003. godine na strani 19. objavljen tekst pod naslovom "Istraga o terorizmu u Sarajevu još uvijek stoji u mjestu", a u okviru teksta i fotografija tužitelja ispod koje je napisano "Osumnjičeni, a ne svjedok Fahrudin Radončić dolazi u policijsku stanicu". Dalje, Kantonalni sud navodi da je utvrđeno da je tužitelj zaista pozvan i saslušan u svojstvu svjedoka u Policijsku upravu Stari Grad 15. augusta 2003. godine, te da je apelant u svom članku iznio neistinite činjenice koje nanose štetu časti i ugledu tužitelja i da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom analitičkom tekstu, kako to tvrdi tuženi. Dalje, Kantonalni sud ističe da je tužitelj zatražio ispravku u skladu sa članom 8. Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZK) dok apelant nije preduzeo radnju za ublažavanje štete nanesene ugledu tužitelja uzrokovane iznošenjem neistinitih činjenica. Odlučujući o troškovima parničnog postupka, s obzirom na tužiteljev uspjeh u parnici, sud je prema odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku odlučio da svaka strana podmiri svoje troškove parničnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
  • 10.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što tužitelj nije dokazao, sve i da u izražavanju apelanta ima elemenata klevete, da je kao posljedica takvog izražavanja za njega nastupila duševna bol zbog povrede časti i ugleda, budući da niti jedan dokaz na ovu okolnost nije proveden u toku postupka. Apelant smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 127. Zakona o parničnom postupku, koji daje ovlaštenja sudu da po svojoj ocjeni utvrdi visinu štete, ali tek nakon što utvrdi nastanak štete. Apelanti smatraju da ni drugostepeni sud nije vodio računa o žalbenom prigovoru koji se odnosio na činjenicu da prvostepeni sud nije obrazložio apelantovu navodnu namjeru ili nepažnju za iznošenje ili prenošenje izražavanja neistinite činjenice, a što je osnova za naknadu štete prema odredbama ZZK.
  • 11.
    U pogledu povrede prava iz člana 10. stav 1. Evropske konvencije, apelant navodi da se član 10. Evropske konvencije ne primjenjuje samo na "informacije" i "ideje" koje su pozitivno prihvaćene ili neuvredljive ili se primaju sa ravnodušnošću, već također i one koje "vrijeđaju i "uznemiravaju". Navodi da svrha objavljivanja spornog teksta nije bila apelantova namjera da iznese neistinite činjenice, nego iznošenje novinarskog stava i mišljenja. Smatra da se tužitelj kao vlasnik javnog glasila u smislu ZZK ima smatrati osobom koja vrši značajan uticaj od političkog i javnog interesa, te da je u smislu ZZK i člana 10 Evropske konvencije dužan otrpjeti izražavanje koje ga je moglo uznemiriti. Osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ograničava se sloboda štampe, što predstavlja jednu vrstu cenzure. Na kraju apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, da utvrdi povrede člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 10. stav 1. Evropske konvencije, da se ukinu osporene presude i da Ustavni sud donese odluku o meritumu tako što će odbiti tužiteljev tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje u cijelosti kod obrazloženja presude i da je prvostepena presuda donesena na temelju relevantnih odredbi ZZK i člana 10. stav 2. Evropske konvencije, te da nema kršenja člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 10. stav 1. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/03) relevantne odredbe glase:

"Cilj zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju zakonom

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

  • a)
    pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
  • b)
    pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
  • c)
    sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Odgovornost za klevetu

Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

  • a)
    ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
  • b)
    ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
  • c)
    ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć"

Član 10.

(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:

  • -
    objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenja.

Š...Ć"

  • 14.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03)

"Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja."

  • 15.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik RBiH", br. 2792, 13/93, 13/94 i 29/03), u relevantnom dijelu, glasi:

Član 198.

(1) Ko drugom povredi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuju materijalnu štetu dužan je nadoknaditi je.

Š...Ć

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili šta drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove,Š...Ć povrede ugleda, časti,Š...Ć, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom."

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-105/04 od 9. novembra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 20.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. te člana 10. stav 1. Evropske konvencije.

Sloboda izražavanja

  • 21.
    Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • h)
    Slobodu izražavanja."
    • 22.
      Član 10. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

  • 2.
    Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda."
  • 23.
    Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcionisanja i opstanka svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek iznimka od pravila, u demokratskom društvu dopuštena samo ako to pravilo ničim ne ugrožava nego ga potvrđuje.
  • 24.
    Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija, ne znači samo ugroziti neka osobna, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu, za održavanje svakog demokratskog društva, presudnu funkciju, pa stoga i samu demokraciju, kao oblik vladavine i pretpostavku ostvarivanja svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 25.
    To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bilo primarno ili značajno, nije i ne može biti apsolutno i neograničeno. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istodobno i sporan, ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadaća nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao samo puku deklaraciju.
  • 26.
    Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
  • 27.
    Karakteristično je za član 10. Evropske konvencije da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju bezopasnim ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Castells (vidi Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnositelj osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršitelje zločina protiv naroda Baskije", smatrao da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije".
  • 28.
    Postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok se za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Thorgeirson, u kojem je podnositelj u štampi iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u principu prenoseći govorkanja iz javnosti i policajce nazvao "zvjeri u uniformama", a odbranu policije nazvao "provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost", zaključio da je podnositelj pokrenuo jedno važno pitanje u svojoj zemlji i "dužnost je štampe da prenosi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa". U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
  • 29.
    Svaka restrikcija, uvjet, ograničavanje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, ali ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno u Bosni i Hercegovini oblik ograničavanja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, pored toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredbi i u pojedinim aspektima pružaju veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 30.
    Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom b) miješanje za cilj ima zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu".
  • 31.
    U konkretnom slučaju, osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 32.
    Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužitelja.
  • 33.
    Ustavni sud još mora utvrditi je li cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu ugledu tužitelja i da u listu "Slobodna Bosne" objavi dispozitiv presude. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu" potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavanja.
  • 34.
    Da li je u osporenim presudama, po principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava tužitelja na ugled?
  • 35.
    Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje sadrži vrijednosne ocjene "Istraga o terorizmu u Sarajevu još uvijek stoji u mjestu", itd., kao i činjenice "Fahrudin Radončić je, premda teška srca i nimalo dragovoljno, saslušan prošlog petka u sarajevskoj Policijskoj upravi Stari Grad. Tokom gotovo šestosatnog razgovora s policijskim inspektorima vlasnik 'Avaza' je (ne u svojstvu svjedoka, kako je objasnio vlastitim novinarima u ekskluzivnom intervjuu već kao potencijalni osumnjičenik) Š...Ć". U okviru teksta objavljena je i fotografija tužitelja ispod koje je napisano "Osumnjičeni, a ne svjedok: Fahrudin Radončić dolazi u policijsku stanicu". Sud je nesporno utvrdio da ove činjenice nisu istinite. Naime, u toku postupka pred prvostepenim sudom, provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka i uvidom u dokumentaciju Policijske uprave Stari Grad, te je utvrđeno da je tužitelj u Policijsku upravu Stari Grad pozvan i saslušan isključivo u svojstvu svjedoka. Dalje je utvrđeno da je tužitelj preporučenom pošiljkom podnio zahtjev apelantu za ispravku objavljenih informacija, odnosno da se ublaži nastala šteta. Kako je utvrđeno u sudskom postupku, apelant nije udovoljio tužiteljevom zahtjevu.
  • 36.
    Prema navedenom, ograničenje slobode apelantovog izražavanja ne temelji se na iznesenim "vrijednosnim ocjenama", već na utvrđenom neistinitom izražavanju činjenica. Dakle, sudovi su u osporenim presudama napravili potrebnu distinkciju između činjenica i mišljenja. Pored toga, sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da je tužitelj, u vrijeme objavljivanja spornog priloga, obavljao javnu funkciju i u vezi s tim, njegovu obavezu da bude tolerantan. Međutim, cijeneći sve okolnosti zaključili su da se radi o takvom slučaju iznošenja neistinitih činjenica da su prekoračeni dozvoljena granica i potrebna tužiteljeva tolerancija, odnosno da je učinjeno djelo klevete i nanesena šteta tužiteljevom ugledu. Ustavni sud smatra da, iako se može prihvatiti postojanje legitimnog cilja kad je riječ o suštini spornog članka jer se radilo o pitanju značajnom za javnost, ipak nije postojala iskrena apelantova namjera i nisu uloženi razumni napori za potvrđivanje činjenica, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica omogućavanjem tužitelju da na isti način demantira iznesene neistinite činjenice, pa se apelant mora smatrati odgovornim za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. Naime, u konkretnom slučaju opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o stanju sigurnosti u Sarajevu, ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na tužiteljev ugled i koje se zbog toga ne može smatrati kritikom tužitelja koju je ovaj dužan tolerirati s obzirom na funkciju koju vrši. Prema tome, u osporenim presudama, po principu proporcionalnosti, uspostavljena je ravnoteža između slobode medija i prava na ugled tužitelja. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem osporenih presuda ocijenili da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti kako su redovni sudovi izašli izvan dozvoljenog stepena slobodne procjene.
  • 37.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 38.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 39.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 40.
    Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 41.
    U pogledu prava na pravično suđenje apelant navodi da u toku postupka pred redovnim sudovima nije dokazano da je kao posljedica apelantovog izražavanja za tužitelja nastupila duševna bol, jer niti jedan dokaz na ovu okolnost nije proveden, te da je samim tim došlo do pogrešne primjene člana 127. Zakona o parničnom postupku. Dalje, apelant smatra da drugostepeni sud nije vodio računa o žalbenim prigovorima koji se odnose na činjenicu da prvostepeni sud nije obrazložio navodnu apelantovu namjeru ili nepažnju za iznošenje ili prenošenje izražavanja neistinite činjenice, a što je osnova za naknadu štete prema ZZK.
  • 42.
    Ustavni sud zapaža da se apelantov prigovor odnosi na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
  • 43.
    Iz stanja u spisu nedvojbeno proizlazi da je u konkretnom slučaju apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka. Apelantu je bilo omogućeno da iznese sve dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje presude, imao je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, a apelantov punomoćnik je prisustvovao suđenju, te imao priliku davati komentare i mišljenje na izjave svjedoka. Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom postupku provedeni i drugi odgovarajući dokazi, na osnovu kojih je sud utvrdio da pojedini navodi apelantovog spornog članka predstavljaju izražavanje koje se može smatrati klevetom, te je sud stekao uvjerenje da je apelant napisao i objavio neistinite informacije o tužitelju i to da je tužitelj saslušavan "ne u svojstvu svjedoka, već kao potencijalni osumnjičenik", te je sud zaključio da autori članka očigledno nisu bili dobronamjerni prilikom pisanja i objavljivanja spornog članka. Kantonalni sud je na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, što je potvrđeno i pobijanom presudom Vrhovnog suda. U odnosu na apelantov prigovor koji se odnosi na pogrešnu primjenu člana 127. Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud zapaža da je prilikom odlučivanja o visini nastale štete redovni sud primijenio relevantnu zakonsku odredbu, prema kojoj sud može, ukoliko se ne može utvrditi tačna visina naknade štete, o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje pobijane odluke su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka.
  • 45.
    Ustavni sud ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
  • 46.
    U obrazloženju drugostepene presude je, između ostalog, navedeno da je sud zaključio "s tim u vezi su neosnovani žalbeni prigovori tuženog koji upućuju na uzrok i posljedicu jer se u postupcima utvrđivanja naknade nematerijalne štete zbog klevete utvrđuju kao bitne činjenice samo postojanje klevete kao elementa odgovornosti (osnova) i određivanja visine nematerijalne štete prema uvjetima iz člana 10. ZZK. Visina se ocjenjuje prema okolnostima slučaja što podrazumijeva da će sud primjenom člana 8. Zakona o parničnom postupku slobodno ocijeniti provedene dokaze Š...Ć"
  • 47.
    Dakle, očigledno je da je drugostepeni sud prilikom donošenja osporene presude cijenio činjenice koje su od odlučnog značaja, među kojima i činjenicu da je prvostepeni sud utvrdio postojanje klevete kao elementa odgovornosti - osnove za nematerijalnu štetu, te da je o tim činjenicama dao svoju ocjenu koja je identična ocjeni prvostepenog suda.
  • 48.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 49.
    Ne postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantu izdat nalog da plati odštetu nanesenu ugledu tužitelja iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj "zaštitu prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". Također, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 50.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 51.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.