USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 257/05, rješavajući apelaciju Tomislava Cvijetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Tomislava Cvijetića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-136/04 od 14. decembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Cvijetića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-136/04 od 14. decembra 2004. godine, u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Tomislav Cvijetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. februara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-136/04 od 14. decembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 22. marta 2005. godine i 24. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. aprila 2005. godine, dok Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda na apelaciju dostavljen je apelantu 29. jula 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj K-63/01 od 24. juna 2004. godine osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina zato što je 8. maja 1993. godine oko 20,30 sati u selu Motike, Općina Banja Luka, došao u kuću oštećenih Nikole Kovačevića i njegove majke Mande Kovačević, te nezadovoljan pregovorima oko zamjene nekretnina, u namjeri da ih liši života, iz pištolja marke "CZ" M-57, ispalio po jedan hitac u Mandu i Nikolu Kovačević, nanijevši pri tome Nikoli Kovačeviću prostrelnu ranu u predjelu grudnog koša od koje je odmah preminuo, a Mandi Kovačević prostrelnu ranu u predjelu desne strane vrata, od koje je odmah preminula, dakle sa umišljajem je lišio života dva lica, čime je učinio krivično djelo -teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakona Republike Srpske. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe za krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske - posebni dio. Optužnica je odbijena u djelu u kojem se kaže da je apelant noću 26. aprila 1993. godine, oko 23,30 sati, u Ulici Ilije Durbića broj 123 u Banjoj Luci, lišio života jedno lice, i da je 21. maja 1995. godine u Banjoj Luci u Ulici Veselina Masleše izazvao opasnost za život ljudi i za imovinu većeg obima bacanjem ručne bombe koja je eksplodirala.
- 7.Odlučujući o žalbi apelanta i okružnog tužioca, Vrhovni sud je Presudom broj Kž-136/04 od 14. decembra 2004. godine preinačio u osuđujućem dijelu prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela tako da je apelant, radnjama opisanim u osuđujućem dijelu prvostepene presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske - posebni dio, te ga na osnovu tog člana, a primjenom člana 41. Krivičnog zakona Republike Srpske, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U ostalom dijelu osuđujući dio presude je ostao neizmijenjen. U odnosu na oslobađajući dio, presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
- 8.U obrazloženju drugostepene presude koji se odnosi na osuđujući dio presude Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud detaljno analizirao nalaz vještaka neuropsihijatra, kritički ga je procijenio i na osnovu jasno definiranog i formiranog stava odbio prijedlog odbrane da se odredi novo vještačenje, cijeneći sve razloge koje odbrana daje u prilog svog prijedloga, navodeći jasne razloge sa potpunim obrazloženjem, a na osnovu realnog uporišta u zakonskom ovlaštenju koje ima. Vrhovni sud ističe da je nalaz vještaka dopunjen uvažavajući i cijeneći nove dokaze koji su pribavljeni u toku prvostepenog postupka i korigiranu apelantovu odbranu, da je nalaz sistematičan, detaljan i sveobuhvatan, bez nejasnoća i nelogičnosti pa ga je sud kao takvog i prihvatio kao valjanog i na njemu zasnovao svoju odluku o stepenu apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Vrhovni sud zaključuje da odbijanjem da se odredi novo vještačenje na osnovu datih razloga i poštivanjem zakonskih pravila nije došlo do povrede prava na odbranu niti prava koja garantira Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
- 9.Vrhovni sud nalazi da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio krivični zakon kvalifikujući apelantove radnje kao krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakona, pa kako član 4. stav 2. ovog zakona propisuje da je obavezna primjena blažeg zakona, a to je u konkretnom slučaju Krivični zakon Republike Srpske - posebni dio, apelant je osuđen za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. navedenog zakona, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo zagarantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da osporena presuda Vrhovnog suda ne ispunjava kriterije iz člana 6. Evropske konvencije, te da mu je onemogućeno pravo na odbranu, pravo na pravičnu i javnu raspravu, pravo da se brani i da se uz pomoć vještaka specijaliste utvrdi njegova uračunljivost u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Dalje smatra da je bilo osnova za provođenje dodatnog vještačenja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, kojom prilikom bi tim specijalista pregledao apelanta, proveo dubinsku psihološku analizu, što je sud, suprotno Zakonu o krivičnom postupku, odbio, a dužan je da sa jednakom pažnjom ispituje i utvrđuje činjenice koje terete optuženog tako i one koje mu idu u korist. Predlaže da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da se navodi apelacije prvenstveno odnose na odbijanje prijedloga za ponovno neuropsihijatrijsko vještačenje i utvrđivanje psihičkog stanja osuđenog u toku krivičnog postupka, a u vezi sa vremenom izvršenja krivičnog dijela. Dalje, navodi da su spomenute primjedbe već iznesene u toku glavnog pretresa i u žalbi i da ih je ocjenjivao drugostepeni sud, o čemu su u presudi dati jasni, iscrpni i detaljni razlozi. Vrhovni sud smatra da u toku postupka koji je prethodio donošenju odluke nije došlo do povrede apelantovih prava na pravičan postupak, niti su kršena njegova ustavna prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 12.Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96)
"Član 36. stav 2.
Š...Ć
(2) Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kaznit će se:
Š...Ć
(6) ko učini sa umišljajem dva ili više ubistva, osim onih koja su predviđena u čl. 37. i 39. ovog zakona.
Š...Ć"
VI. Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 16.Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
- 17.U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije zaštićeno članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim apelant, osim iznesenog paušalnog navoda, nije ponudio niti jedan argument ili dokaz da se u konkretnom slučaju radi o povredi prava na zabranu diskriminacije. Ustavni sud smatra da iz apelacije i dostavljanih dokumenata nije očigledno da postoji nešto što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje povrede navedenog prava zagarantiranog Ustavom Bosne i Hercegovine. Iz navedenog proizlazi da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima faciae) neosnovani, pa je Ustavni sud odlučio da u odnosu na navedenu povredu odbaci apelantovu apelaciju.
- 18.U konkretnom slučaju konačna odluka, koja je predmet osporavanja apelacijom, je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-136/04 od 14. decembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 11. januara 2005. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 18. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 21.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
Š...Ć
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe".
- 22.Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te se član 6. Evropske konvencije primjenjuje u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
- 23.Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 26. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
- 24.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
- 25.Ustavni sud zapaža da je osnovni apelantov prigovor da u toku postupka pred redovnim sudovima nije provedeno dodatno vještačenje vještaka neuropsihijatra i da je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, jer sud nije s jednakom pažnjom ispitao činjenice koje ga terete kao i one koje mu idu u prilog. Naime, apelant smatra da su sudovi trebali udovoljiti njegovom prijedlogu da se provede dodatno vještačenje njegovim boravkom u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, kojom prilikom bi se provela detaljna laboratorijska analiza, dubinska psihološka analiza, te bi se na taj način došlo do podatka o intelektualnoj sposobnosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela, kao i oštećenja psihoorganske prirode. U vezi sa ovim prigovorom, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
- 26.U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali razumno opravdanje što su odbili apelantov zahtjev za provođenje dokaza dodatnim vještačenjem vještaka neuropsihijatra. Odbijanje suda da provodi dokaze dopunskim vještačenjem vještaka medicinske struke koje je predložio apelant, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži vještačenje već utvrđene, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253). Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68).
- 27.Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz pomoć advokata, kao i da saslušava svjedoke optužbe, te daje primjedbe na nalaze vještaka. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u postupku pred redovnim sudom provedeni i drugi odgovarajući dokazi na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ubistva. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u toku prvostepenog postupka provedeno vještačenje vještaka neuropsihijatra u pogledu apelantove uračunljivosti 1994. godine, kao i dopunsko vještačenje 2004. godine. Apelant nije dostavio ni jedan argument koji bi pokazao da bi novo vještačenje promijenilo već utvrđene činjenice. Osporena odluka Vrhovnog suda sadrži sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, dovoljno je obrazložena, kako u djelu koji se odnosi na ocjenu dokaza koje proveo prvostepeni sud, tako i u djelu koji se odnosi na analizu razloga za odbijanje provođenja novog vještačenja vještaka medicinske struke.
- 28.Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 19/05 i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i).
- 29.U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza koje su proveli redovni sudovi bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, te da je za svaki žalbeni navod koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
- 30.U odnosu na apelantovu konstataciju da je sud dužan s jednakom pažnjom ispitati i utvrditi kako činjenice koje tereta optuženog, tako i one koje mu idu u prilog, Ustavni sud primjećuje da su one date paušalno, nisu ničim dokazane niti je dovedena u sumnju ravnopravnost stranaka u postupku. Ravnopravnost stranaka je jedan od važnijih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, što podrazumijeva da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista procesna prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti tako što optuženi mora da ima informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, kao i da ima mogućnost da odgovori na iznesene navode, te mogućnost da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane. Dalje, optuženi mora da ima mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Ovo se odnosi prvenstveno na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje također podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbi, osim u slučaju kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja. U konkretnom slučaju, iz navoda apelacije i priložene dokumentacije ne može se zaključiti da je u bilo kojoj fazi postupka dovedena u sumnju ravnopravnost stranaka. Apelant je u toku postupaka imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, izvršena su potrebna stručna vještačenja, imao je priliku davati komentare na nalaze vještaka i izjave svjedoka. Apelant i njegov branilac prisustvovali su suđenju a i sjednici vijeća Vrhovnog suda kada se odlučivalo o žalbi.
- 31.Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, odbijanjem redovnih sudova da provedu dodatno vještačenje vještaka neuropsihijatra, ne može smatrati kršenjem apelantovih prava na pravično suđenje. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, te, na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3.d. Evropske konvencije.
- 32.Imajući u vidu sveukupno stanje spisa predmeta i rezultate cjelokupnog postupka, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 33.Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije, jer se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na odbranu odbijanjem suda da provede ponovno neuropsihijatrijsko vještačenje, a Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi djelovali u granicama svoje diskrecije. Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnu primjenu prava, niti je utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh
- 34.Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 35.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.