Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 276/05, rješavajući apelaciju Đorđe Sulavera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Đorđe Sulavera.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka dostavlja se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da bi se osigurala apelantova ustavna prava, u skladu sa ovom odlukom.

Vladi Federacije Bosne i Hercegovine nalaže se da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Đorđo Sulaver (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 23. februara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja pravomoćne Presude Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1558/97 od 12. decembra 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) i Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) zatraženo je 15. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Ministarstvo finansija dostavilo je odgovor na apelaciju 9. maja 2005. godine, a Ministarstvo odbrane nije dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Ministarstva finansija dostavljen je 17. januara 2006. godine apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 30. decembra 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Federacije Bosne i Hercegovine radi naknade štete za uništeno putničko vozilo, marke VW golf JXD, u iznosu od 20.000,00 KM, te na ime naknade za korištenje motornog vozila iznos od 3.000,00 KM sa kamatom po stopi u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, zahtijevajući naknadu troškova parničnog postupka.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda broj P-1558/97, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-562/01 od 5. februara 2002. godine, Federacija Bosne i Hercegovine - Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezana da apelantu na ime naknade štete za uništeno motorno vozilo isplati iznos od 11.273,00 KM, sa kamatom u skladu sa zakonom o visini stope zatezne kamate, počevši od 14. aprila 2000. godine pa do isplate, i naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.418,00 KM. Ostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
  • 8.
    Općinski sud je utvrdio da je predmetno motorno vozilo angažirano za potrebe jedinice specijalne brigade Ministarstva odbrane, te da je 26. augusta 1992. godine potpuno uništeno. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka saobraćajne struke. Kantonalni sud je ocijenio da je odluka prvostepenog suda utemeljena na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da u postupku pred prvostepenim sudom nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Apelant nije podnosio prijedlog Općinskom sudu za izvršenje pravosnažne prvostepene presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant navodi da je zahtjev za naknadu štete, a nakon pravomoćnosti Presude Općinskog suda, 10. juna 2002. godine, podnio Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: Komisija) s obzirom na to da je stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Apelant ističe da do momenta podnošenja apelacije nije dobio nikakav odgovor Komisije, te da obaveza tuženog prema Presudi Općinskog suda broj P-1558/97 od 12. decembra 2000. godine, koja je postala pravomoćna 5. februara 2002. godine, nije izvršena zbog donošenja navedenog zakona. U suštini, apelantovi žalbeni navodi se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Ministarstvo finansija navodi da je apelant zahtjev za naknadu štete podnio ovom organu 9. oktobra 2002. godine, te da je uz zahtjev priložio presudu sa klauzulom pravomoćnosti. Ministarstvo odbrane je 20. januara 2003. godine izdalo potvrdu kojom se potvrđuje da potraživanje nije realizirano. Svoje potraživanje apelant je, prema članu 13. Uredbe o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH", br. 17/02 i 34/02), trebalo da prijavi Komisiji do 30. septembra 2002. godine.

Dalje se navodi da je odredbama posebnog propisa utvrđen način izmirenja obaveza na osnovu unutrašnjih obaveza, ratnih potraživanja i naglašeno da nisu sačinjene procedure kojima se određuje verifikacija ratnih potraživanja. Način konačne verifikacije ratnih potraživanja će predložiti radna grupa, koja će konačno verificirati ratna potraživanja u skladu sa članom 18. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH.

V. Relevantni propisi

  • 11.
    U Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/01) relevantne odredbe glase:

"Član 3.

Pod potraživanjima koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom podrazumijevaju se potraživanja pravnih i fizičkih lica po sljedećim osnovama:

  • -
    mobiliziranih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme,
  • -
    isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane,
  • -
    ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom ili općim aktom i
  • -
    drugim osnovama za potrebe odbrane.

Š...Ć

Član 6.

Potraživanja iz člana 3. ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na njih se ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije.

Do donošenja propisa iz člana 7. ovog zakona potraživanja iz stava 1. ovog člana neće se isplaćivati.

Član 7.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na prijedlog Ministarstva finansija, propisat će način utvrđivanja i realizacije javnog duga iz člana 6. ovog zakona u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona."

  • 12.
    Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije BiH ("Službene novine FBiH", br. 9/04 i 30/04):

"Član 1.

Ovim zakonom se privremeno odgađaju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i općina.

Član 2.

Pod izvršnim odlukama podrazumijevaju se izvršne isprave donesene u sudskom i upravnom postupku a koje se odnose na potraživanja nastala na osnovu:

Š...Ć

  • 3)
    potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti.

Član 3.

Ovaj zakon će se primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza iz izvršnih odluka iz člana 2. ovog zakona."

  • 13.
    U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 66/04 i 49/05) relevantne odredbe glase:

"Član 3.

Unutrašnji dug Federacije iznosi Š...Ć, a čine ga:

Š...Ć obaveze za potraživanja nastala u ratu ili tokom neposredne ratne opasnosti (u daljem tekstu: ratna potraživanja), kao materijalne i nematerijalne štete.

Unutrašnji dug koji se izmiruje putem izdavanja obveznica predstavlja potpunu isplatu svakog potraživanja za koje su izdate obveznice.

Na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine Š...Ć primjenjuju se odredbe ovog zakona.

Član 16.

Ratna potraživanja iz člana 3. ovog zakona su obaveze nastale u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine i za koja su fizička i pravna lica propisno prijavila potraživanja, prema Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Š...Ć i Uredbi o načinu utvrđivanja i realiziranja javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Član 17.

Obaveze za ratna potraživanja izmirivat će se izdavanjem obveznica.

Kamata na ratna potraživanja otpisuje se.

Član 20.

Obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživanja izdaju se na iznos glavnice koji ne prelazi 900 miliona KM, ne akumuliraju kamatu, imaju rok dospijeća koji ne prelazi 50 godina i isplaćivat će se u deset godišnjih rata počevši najkasnije devet godina prije krajnjeg roka dospijeća."

  • 14.
    Uredba o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga FBiH nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH", br. 17/02, 32/02 i 34/02):

"Član 2.

Javni dug Federacije u smislu ove uredbe su potraživanja iz člana 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/01) (u daljem tekstu: Zakon) nastala u periodu od 8. 4. 1992. do 23. 12. 1996. godine, i to:

  • -
    mobilizirana i ustupljena materijalno-tehnička sredstva i oprema;
  • -
    isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane;
  • -
    ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom i općim aktom i
  • -
    drugim osnovama za potrebe odbrane.

Član 3.

Pravna i fizička lica koja imaju potraživanja prema Federaciji na osnovu člana 2. Zakona svoja potraživanja mogu prijaviti Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 19.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno pravo, niti se mora automatski primjenjivati. Mogu postojati posebne okolnosti koje razrješavaju apelante dužnosti da iscrpe pravne lijekove koji su im na raspolaganju.
  • 20.
    U konkretnom slučaju tuženi nije dobrovoljno izvršio obavezu utvrđenu pravosnažnom presudom Općinskog suda prema apelantu. Međutim, apelant nije podnio prijedlog za dozvolu izvršenja pravosnažne prvostepene presude, kojom bi Općinski sud dopustio predloženo izvršenje, zbog toga što, kako je ustvrdio apelant, nakon stupanja na snagu Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/01), prijedlog za dozvolu izvršenja pravomoćne presude ne bi bio djelotvoran pravni lijek.
  • 21.
    Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju nastalom za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti za potrebe oružanih snaga, a da, prema Uredbi o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 17/02, 32/02 i 34/02), u slučaju pokretanja izvršnog postupka prema pravosnažnim sudskim presudama koje se odnose na javni dug sud izvršnu odluku treba uputiti Komisiji.
  • 22.
    Ustavni sud podsjeća da je u analognoj situaciji redovni sud, nakon što je dopustio predloženo izvršenje, a koje se odnosi na javni dug, obustavio postupak izvršenja i izvršnu odluku uputio nadležnoj Komisiji, prema članu 3. Uredbe o načinu utvrđivanja i realizacije javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
  • 23.
    Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Federaciji Bosne i Hercegovine, u konkretnom slučaju, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršavanja pravosnažne presude kojom je utvrđena obaveza tuženog da apelantu na ime naknade štete za uništeno motorno vozilo isplati utvrđeni iznos sa pripadajućom kamatom i naknadi troškove parničnog postupka. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 24.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 25.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju izvršenja pravomoćne sudske presude Općinskog suda, te da apelant u okolnostima ovog slučaja nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi postigao traženo izvršenje.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant smatra da je zbog neizvršenja pravosnažne presude Općinskog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 28.
    Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je neizvršenjem pravosnažne sudske presude, kojom je utvrđena obaveza tuženog da apelantu isplati potraživanje, zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka, uskraćen u realiziranju svojih potraživanja.
  • 29.
    U pogledu apelantovih citiranih navoda Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal. To obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bilo bi iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršavanje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja", u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
  • 30.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby, također, naglasio da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi, stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude.
  • 31.
    Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava, postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dom za ljudska prava (vidi, predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi, predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) u kojima je utvrđeno kršenje člana 6. Evropske konvencije zbog neizvršavanja pravosnažnih sudskih odluka. Također, Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji već je zaključio da su vlasti obavezne osigurati izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, a da primjena zakona koji to onemogućava krši apelantovo pravo na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine). Iz navedenog proizlazi da postoji izgrađena praksa u pogledu stanovišta da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.
  • 32.
    Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu presudu. Također, nije sporno ni da se predmetna presuda ne izvršava u skladu sa Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije BiH ("Službene novine FBiH", br. 9/04 i 30/04). Ustavni sud napominje da je donesen Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH ("Službene novine FBiH", broj 66/04), koji je stupio na snagu 28. novembra 2004. godine, a koji nije odredio na koji način se odredbe tog zakona primjenjuju na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije BiH.
  • 33.
    Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će obustaviti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti sa načelom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine a, zatim, i sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 969/04 od 23. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 27/05).
  • 34.
    Naravno, ne može se osporiti pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom čije odredbe propisuju ograničenje određenih prava kao što je, naprimjer, pravo na imovinu i sl. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u skladu sa članom 6. navedene konvencije.
  • 35.
    U konkretnom slučaju Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije BiH spriječeno je izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja navedenih potraživanja. Međutim, iako je Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH donesen, situacija nije promijenjena, jer navedeni zakon ne određuje kako će se on primjenjivati na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta Federacije BiH. Također, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH, objavljen 8. augusta 2005. godine, značajnije ne utječe na ostvarivanje apelantovih prava, jer regulira samo pitanje procesa verifikacije potraživanja za staru deviznu štednju. U pogledu donošenja navedenih zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15. Evropske konvencije.
  • 36.
    Ukoliko bi se navedeni zakoni posmatrali kao uplitanje države u određena imovinska prava građana (s obzirom na to da su usmjereni na odgađanje izvršenja izvršnih isprava), morao bi biti uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca, dakle, morao bi postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Osim toga, takvi zakoni morali bi biti doneseni u javnom interesu, morali bi slijediti legitimne ciljeve i morali bi ispunjavati već spomenuti princip proporcionalnosti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "navedena lica moraju da snose prevelik teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, str. 26-28, st. 70-73).
  • 37.
    Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa citiranim zakonima, dolazi se do zaključka da je takvim zakonima, osim toga što je upitno njihovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedene zakone, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvih zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince", te da zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Osnovni razlog u kojem Ustavni sud vidi pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da još uvijek nije određen način na osnovu kojeg će se izmiriti obaveze iz izvršnih odluka. Stoga se apelant još uvijek nalazi u neizvjesnoj situaciji, jer ne može realizirati svoja potraživanja na osnovu pravosnažne presude, niti je izvjesno kada će i na koji način moći ostvariti svoja prava iz te presude. Ustavni sud smatra da je, s ciljem podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH obavezna apelantu omogućiti izvršenje pravosnažne sudske odluke.
  • 38.
    Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.