Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 288/05, rješavajući apelaciju Željezare "Zenica" d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Željezare "Zenica" d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-145/03 od 18. novembra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Željezara "Zenica" d.o.o Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa direktor kao zakonski zastupnik, podnijela je 23. februara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-145/03 od 18. novembra 2004. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 23. novembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i učesnika u postupku, Unionbanke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 24. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovorio 15. jula 2005. godine, tužilac 5. jula 2005. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužioca na apelaciju dostavljeni su apelantici 24. oktobra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Općinski sud je Presudom broj PS-876/98 od 18. juna 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj PŽ-346/01 od 30. septembra 2002. godine, obavezao apelanticu da na ime duga isplati tužiocu iznos od 1.775.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana utuženja, pa do isplate, a sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
  • 7.
    U prvostepenoj presudi sud navodi da je uvidom u dopis od 16. septembra 1998. godine utvrđeno da je u stanju obaveza apelantice prema tužiocu 31. decembra 1997. godine evidentiran inodepozit u iznosu od 1.000.000,00 USD, te da je dopis ovjeren pečatom i potpisom tužioca i apelantice. Sud je smatrao da je apelantica stavljanjem svog potpisa i pečata na stanje zaduženja sa 31. decembrom 1997. godine u navedenom dopisu priznala svoj dug, te da je došlo do prekida zastare, a prema članu 387. Zakona o obligacionom odnosima. Budući da je sredstva koja potražuje tužilac osigurao zaduženjem u inozemstvu za svoj račun i stavio na raspolaganje apelantici kao korisniku kredita, te s obzirom na to da on nije vraćen, što među strankama nije sporno, sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan. Sud je, također, utvrdio da su irelevantne apelanticine primjedbe o odnosu tužioca sa Jugobankom d.d. Beograd i inozemnim partnerom Societe Generale New York, jer ti odnosi ne utječu na odnos između parničnih stranaka, budući da je apelantica u obavezi prema tužiocu.
  • 8.
    Vrhovni sud je osporenom presudom odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelantica prihvatila svoje obaveze prema tužiocu sa stanjem 31. decembra 1997. godine, a što je učinila na pisanom dokumentu od 16. septembra 1998. godine, čime je prihvatila, odnosno priznala dug od 1.000.000,00 USD, iz čega slijedi da je time prekinula tok zastarjelosti potraživanja. Vrhovni sud, dalje, smatra da je neosnovan apelanticin prigovor da se iz dopisa od 16. septembra 1998. godine ne može utvrditi da se odnosi na nevraćeni sporni kredit iz zaključenog ugovora stranaka, jer, kako zaključuje Vrhovni sud, iz navedenog pisanog dokumenta proizlazi da nikakvih drugih inodepozita u USD sa stanjem do 31. decembra 1997. godine nije bilo, a tuženi nije učinio vjerovatnim da bi se taj iznos odnosio na nešto drugo, a ne na dug po osnovu zaključenog ugovora sa tužiocem. S obzirom na to da je utvrdio da je apelantica priznala dug, Vrhovni sud smatra neosnovanim i ostale prigovore iz revizije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    U apelaciji apelantica ističe da je nezadovoljna osporenom presudom, kao i presudama nižestepenih sudova, smatrajući da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenili materijalno pravo. Tokom sudskog postupka apelantica je isticala prigovor zastarjelosti potraživanja prema odredbi člana 372. stav 2. Zakona o obligacionom odnosima. Apelantica navodi da je predmetna tužba podnesena sudu 15. oktobra 1998. godine, a odnosi se na potraživanje iz ugovora od 18. septembra 1990. godine, iz čega se vidi da je protekao rok zastare od tri godine, propisan navedenom zakonskom odredbom. Također, apelantica smatra da je proizvoljno mišljenje suda da je apelantica dopisom od 16. septembra 1998. godine priznala sporni dug, te da je tako došlo do prekida zastare prema članu 387. Zakona o obligacionim odnosima. Apelantica ističe da se u navedenom dopisu nigdje decidirano ne ističe o kojem inodepozitu, odnosno inokreditu se radi, a pogotovo se ne potvrđuje da se radi o kreditu prema ugovoru od 18. septembra 1990. godine, koji je predmet tužbenog zahtjeva.
  • 10.
    Apelantica se, dalje, žali na to da, ako se ugovorom od 18. septembra 1990. godine obavezala na vraćanje duga u dinarskoj protuvrijednosti, tužilac je morao dug iz 1990. godine pretvoriti u dinarsku protuvrijednost sa stanjem jugoslavenskog dinara prema kursu 18. septembra 1990. godine, izvršiti denominaciju utvrđenog iznosa, te ga konačno izraziti u protuvrijednosti KM. Obavezivanje apelantice na vraćanje iznosa od 1.775.700,00 KM je protivno odredbama člana 395. Zakona o obligacionom odnosima, tako da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na apelanticinu štetu.
  • 11.
    Apelantica, dalje, navodi da iz dokumenata u spisu proizlazi da se radi o inozemnom kreditu, koji treba isknjižiti u pasivni podbilans banke prema čl. 22. i 23. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, uz istovremeno vršenje otpisa navedenog kredita korisniku kredita. Međutim, tužilac je izvršio prijenos predmetnog kredita u aktivni podbilans. Apelantica dodaje da, s obzirom na to da je kredit zaključen po inokreditnoj liniji između Jugobanke d.d. Beograd i Societe Generale New York, a realiziran putem Jugobanke d.d. Sarajevo, tužilac je imao ulogu transfera, a stvarni obveznik prema inozemstvu je Jugobanka d.d. Beograd. Prema apelanticinom mišljenju, osporenom presudom omogućava se neosnovano bogaćenje tužioca na apelanticinu štetu.
  • 12.
    Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Na kraju, apelantica predlaže Ustavnom sudu da usvoji apelaciju, ukine osporenu odluku i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Kantonalni sud u odgovoru navodi da svojom odlukom nije povrijedio apelanticina prava, te da ostaje pri razlozima obrazloženim u drugostepenoj presudi.
  • 14.
    U odgovoru tužilac je ukazao na neosnovanost apelanticinog prigovora zastarjelosti potraživanja. Zatim, tužilac objašnjava da je iznos spornog kredita u inozemnoj valuti realiziran na osnovu ugovora sa Societe Generale New York u ime Jugobanke d.d. Beograd, a za račun Jugobanke d.d. Sarajevo, pri čemu je apelantica krajnji korisnik kredita. Prema Zakonu o bankama i kreditnim poslovima koji je bio na snazi u to vrijeme, osnovne banke (u ovom slučaju Jugobanka d.d. Sarajevo) su devizna sredstva dobijena iz inodepozita odobravale privrednim subjektima tako što su zaključivale ugovor o kreditu uz prethodno dogovaranje uvjeta o svakom pojedinačnom kreditu. Tužilac ističe da apelantica svojim tvrdnjama da se radi o kreditu iz inodepozita, koji je realiziran sa Jugobankom d.d. Beograd, nastoji neosnovano prikazati obavezu po tom kreditu kao obavezu prema Jugobanci d.d. Beograd. Prigovor je neosnovan, jer je ugovor o kreditu od 18. septembra 1990. godine nesporno zaključen između tužioca i apelantice, što je bilo u skladu s tadašnjom zakonskom regulativom. Dakle, obligacioni odnos postoji između tužioca i apelantice, pa je irelevantan odnos Jugobanke d.d. Sarajevo i Jugobanke d.d. Beograd. S obzirom na apelanticin prigovor da se ugovorom od 18. septembra 1990. godine obavezala na vraćanje duga u dinarskoj protuvrijednosti, te smatra da je tužilac trebalo da pretvori dug u dinarsku protuvrijednost, izvrši denominaciju utvrđenog iznosa, te ga konačno izrazi u protuvrijednosti KM, tužilac naglašava da je nalazom vještaka finansijske struke utvrđeno da je iznos od 1.000.000,00 USD, koji potražuje od apelantice, jednak iznosu od 1.775.700,00 KM i da stranke tokom sudskog postupka u tom dijelu nisu imale primjedaba. Stoga, prema tužiočevom mišljenju, apelantica ovaj prigovor ne može sa uspjehom iznositi u apelaciji. Na kraju, tužilac navodi da je neosnovan apelanticin prigovor da je tužilac potraživani iznos trebalo da isknjiži u pasivni podbilans banke prema članu 23. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka uz istovremeno vršenje otpisa navedenog kredita apelantici kao korisniku kredita. Tužilac, dalje, objašnjava da je, prema važećem Zakonu o računovodstvu FBiH i međunarodnim računovodstvenim standardima, apelantica nakon datog pisanog priznanja o dugovanju za navedeni kredit morala ga imati u svojim poslovnim knjigama registriranog kao obavezu. Tužilac je dodao da se ovdje radi o komercijalnom kreditu, koji nije preuzela država kao svoj dug, niti ga je otpisao inokreditor, te se mora vratiti i zato je iskazan u aktivnoj bilansi stanja banke. Zbog navedenog, tužilac predlaže Ustavnom sudu da apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH", broj 29/03))

"Član 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.

Član 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja."

  • 16.
    Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine FBiH", broj 12/98 i 40/99)

"Član 22. stav 1. tačka 1.

U Pasivnom podbilansu banka iskazuje vrijednost:

  • 1.
    obaveza po inozemnim kreditima dobijenim do 31. 3. 1992. godine, a na osnovu Zakona o vanjskom dugu Federacije BiH;

Član 23.

Vrijednost obaveza po inozemnim kreditima i garancijama iz člana 22. tač. 1. i 2. ovog zakona banke otpisuju na teret potraživanja po osnovu plasmana iz ovog osnova.

Član 33.

U Aktivnom podbilansu banka iskazuje vrijednost stvari i prava i kapitala i obaveza koje nisu obuhvaćene Pasivnim ili Neutralnim podbilansom."

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-145/03 od 18. novembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. decembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelantica se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 22.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 23.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 24.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 25.
    Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o apelanticinoj "imovini" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam "imovina" podrazumijeva različite vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica moglo bi se primijeniti na njen slučaj ako bi se apelanticina imovina mogla smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
  • 26.
    S obzirom na to da je rezultat predmetnog postupka pred redovnim sudovima bio nalog apelantici da tužiocu isplati sporni iznos novca, nesumnjivo proizlazi da predmet tog postupka predstavlja apelanticino imovinsko pravo.
  • 27.
    Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda, kojom je odbijen apelanticin zahtjev za reviziju drugostepene presude, nesumnjivo predstavlja miješanje u njenu imovinu i lišavanje prava na njeno mirno uživanje. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
  • 28.
    U konkretnom slučaju apelantica je podnijela apelaciju protiv osporene presude, smatrajući, prije svega, da u sudskom postupku, a povodom njenog prigovora zastarjelosti potraživanja, nije pravilno utvrđena činjenica da je tužiočevo potraživanje spornog iznosa kredita zastarjelo, čime bi tužilac izgubio ovlaštenje za mogućnost realizacije svog potraživanja prinudnim putem. Međutim, sud je utvrdio da je apelanticinim priznanjem duga zastarijevanje prekinuto.
  • 29.
    Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati da li je konačno lišavanje apelantice imovine od navedenog suda bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 30.
    Ustavni sud primjećuje da je odlučna činjenica za rješenje konkretnog predmeta, koju je prihvatio Vrhovni sud, to da je apelantica priznala sporni dug svojim dopisom od 16. septembra 1998. godine. Na tu činjenicu sudovi su primijenili odredbu člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, koja propisuje da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, te odbili apelanticin prigovor zastarjelosti kao neosnovan.
  • 31.
    U odgovoru na pitanje da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zaključuje da je miješanje predviđeno Zakonom o obligacionim odnosima, te da je apelantica, s jedne strane, imala jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava a, s druge strane, pobijana presuda ukazuje na jasnu pravnu osnovu na kojoj je zasnovana.
  • 32.
    U pogledu pitanja da li je miješanje u apelanticinu imovinu učinjeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti, potrebno je, prije svega, naglasiti da u pojedinim slučajevima postoji opravdano ograničenje ostvarivanja građanskih prava, koje je potrebno da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti s ovim ciljem zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, između ostalog, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
  • 33.
    U navedena ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubraja se i zastara potraživanja. U konkretnom predmetu apelantica je priznanjem duga povjeriocu prekinula tok roka zastarjelosti potraživanja, čijim bi istekom stekla zakonski osnov da zaštiti svoje imovinsko pravo. Država ima interes da se dužničko-povjerilački odnosi unaprijed i precizno reguliraju. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja a, prije svega, određivanju rokova zastare, te načinu prekida toka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Međutim, zakonodavac ovo pitanje ne smije tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
  • 34.
    Primjenjujući istaknuta pravna načela iz jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji efikasan pravni sistem ostvarivanja apelanticinih građanskih prava. Država je odredila odgovorne subjekte i način ostvarivanja prava sudskom zaštitom. Ustavni sud smatra da je način na koji je uređeno pitanje prekida roka zastarjelosti neposrednim ili posrednim dužnikovim priznanjem duga, odnosno mogućnost priznanja duga ne samo izjavom povjeriocu već i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja, u javnom interesu ostvarivanja pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema. Ustavni sud zaključuje da su ova ograničenja imovinskih prava opravdana i proporcionalna cilju koji se želi postići.
  • 35.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada redovni sudovi, pravilnom primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava, utvrde da je apelantica priznanjem duga prekinula zastarijevanje potraživanja, koje je tužilac u sudskom postupku potraživao od apelantice.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.