USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1005/04, rješavajući apelaciju Radio-televizije FBiH i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Radio-televizije Federacije BiH, Damira Kaletovića, Bakira Hadžiomerovića i Marije Topić-Crnoja podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Gž-68/04 od 19. augusta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj P-10/03 od 15. aprila 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Radio-televizija Federacije BiH, Damir Kaletović, Bakir Hadžiomerović i Marija Topić-Crnoja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 17. novembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-68/04 od 19. augusta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-10/03 od 15. aprila 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Refika Ahmedinovića (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 11. i 14. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovore na apelaciju su dostavili Kantonalni sud 16. februara 2005. godine i tužilac 17. februara 2005. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 20. septembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Tužilac je podnio tužbu protiv apelanata zbog toga što su u političkom magazinu "60 minuta" objavili da je on (u to vrijeme je obavljao dužnost kantonalnog ministra za industriju, energetiku i rudarstvo) odbio ponudu od 20.000.000 KM za pokretanje proizvodnje u "Polihemu", da se njegova samovolja najbolje ogleda na primjeru Rudnika krečnjaka "Vijenac", gdje donosi odluku, odnosno procjenu da Rudnik košta gotovo 20.000.000 KM, da je odbio ponudu od 5.000.000 KM i prihvatio ponudu za prodaju Rudnika od 1.000.000 KM, uz konstataciju da je to uradio zbog vlastitog interesa. Tužilac je naveo da ni autor spornog priloga niti urednik emisije od njega, kao resornog ministra i najmjerodavnijeg za stanje u privredi, nisu uzeli nikakvu izjavu, niti su odgovorili na brojne zahtjeve za ispravku neistinitog izražavanja. Tužilac je tražio da se tuženi apelanti obavežu da mu solidarno isplate iznos od 50.000 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te naknade troškove postupka uz javno objavljivanje presude.
- 7.Kantonalni sud je Presudom broj P-10/03 od 15. aprila 2004. godine obavezao apelante da tužiocu solidarno na ime naknade štete zbog povrede ugleda iznošenjem i prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica na I programu Radio-televizije Federacije BiH 21. oktobra 2002. godine, u političkom magazinu "60 minuta", isplate ukupan iznos od 5.000 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 17. januara 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. Višak tužiočevog tužbenog zahtjeva je odbijen. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
- 8.Vrhovni sud je Presudom broj Gž-68/04 od 19. augusta 2004. godine žalbu apelanata protiv navedene prvostepene presude odbio, a tužiočevu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o visini naknade štete, tako što je dosudio iznos od 10.000 KM, umjesto prijašnjih 5.000 KM. U preostalom dijelu tužiočeva žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
- 9.U obrazloženju prvostepene presude, između ostalog, navedeno je da je nesporno da je u predmetnoj emisiji objavljen prilog o stanju privrede u Tuzlanskom kantonu. Također, nesporno je da je ovaj prilog imao sadržaj koji se navodi u tužbi. Sud je utvrdio nespornim da je preduzeće "Polihem" još 2001. godine privatizirano, a da Rudnik krečnjaka "Vijenac", u vrijeme objavljivanja priloga, pa ni do donošenja ove presude, nije privatiziran, pa kako su apelanti u predmetnoj emisiji iznijeli tvrdnju da je tužilac, kao resorni ministar, odbio ponudu od 20.000.000 KM za pokretanje proizvodnje u "Polihemu", te odbio ponudu od 5.000.000 KM za kupovinu Rudnika krečnjaka "Vijenac", a prihvatio ponudu od 1.000.000 KM od preduzeća "Alas Bosna" i ujedno tom preduzeću osigurao da sirovinom iz ovog rudnika snabdijeva cementaru "Lukavac", sud je zaključio da ovakve tvrdnje predstavljaju klevetu za koju su odgovorni ne samo autor spornog priloga, novinar Damir Kaletović, već i odgovorni urednik emisije Bakir Hadžiomerović, kao i Marija Topić-Crnoja, koja nadzire sadržaj izražavanja, te medijska kuća. Sud je uzeo u obzir činjenicu da je tužilac, u vrijeme iznošenja spornog izražavanja, bio ministar i da se to izražavanje odnosilo na njegovo obavljanje dužnosti ministra, tj. javne funkcije gdje je potreban veći stepen tolerancije za javnu kritiku. Međutim, prema ocjeni suda, tuženi su neobjektivnim izvještavanjem prekršili granice dopuštene kritike i povrijedili tužiočev ugled. Uz to, tuženi nisu poduzeli adekvatne mjere da ublaže štetu nanesenu ugledu tužioca uzrokovanu iznošenjem neistinitih činjenica. Odlučujući o troškovima parničnog postupka, s obzirom na tužiočev uspjeh u parnici, sud je, prema odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, odlučio da svaka strana podmiri svoje troškove parničnog postupka.
- 10.U obrazloženju presude Vrhovnog suda je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, izveo brojne dokaze na osnovu čije pravilne ocjene je imao sasvim pouzdan osnov za donošenje pobijanih pravnih zaključaka, pri čemu su dati razlozi koje u potpunosti kao pravilne prihvata i ovaj sud. Dalje je navedeno da se pitanje granice za tvrdnje iznijete u sredstvima javnog informiranja, dakle, odgovornosti za klevetu ili izuzimanja od odgovornosti, utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja, u vezi s čime je prvostepeni sud dao sasvim pravilne razloge. Također, ovaj sud prihvata i osnov za dosuđivanje naknade štete s tim što smatra da je prvostepeni sud prenisko odmjerio naknadu s obzirom na nastalu štetu. Na kraju se navodi da je prvostepenom presudom pravilno odlučeno i o parničnim troškovima, u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na vrstu spora, jer je tužilac uspio u sporu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelanti smatraju da je pobijanim presudama došlo do povrede njihovih prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na slobodu izražavanja iz člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
- 12.U pogledu povrede prava na slobodu izražavanja, apelanti navode da sporni prilog uopće nije bio posvećen tužiocu, već političkoj stranci i načinu na koji je izvršavana vlast. Dakle, analiziraju se pitanja od javnog i političkog značaja, a tužilac je samo uzgredno spomenut kao resorni ministar odgovoran za takvo stanje. Osim toga, u emisiji su gostovali drugi tadašnji predstavnici izvršne vlasti, te im je omogućeno da daju svoj odgovor na navode iznesene u prilogu. Iz ovoga se može zaključiti da apelanti nisu imali namjeru klevetati tužioca, niti su nepažnjom zanemarili eventualnu neistinost izražavanja. Kritički stav apelanata prema tužiocu da nije sposoban obavljati funkciju ministra i da pokazuje samovolju ne prelazi granice dopuštene kritike, kako to zaključuju sudovi.
- 13.U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelanti navode da drugostepeni sud, suprotno odredbama člana 231. Zakona o parničnom postupku, u obrazloženju svoje presude nije ocijenio činjenice koje imaju odlučni značaj. Naime, nije odgovoreno na osnovni žalbeni navod kako je tužilac, kao lice koje je u vrijeme objavljivanja spornog priloga bilo javni službenik, dužan iskazati veći stepen tolerancije na kritiku i pretrpjeti i izražavanja koja mogu uznemiriti i ogorčiti. Dalje navode da je u toku postupka provedeno vještačenje vještaka koji je liječio tužioca iz čega proizlazi da postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu pristrasnost, a prvostepeni sud je odbio zahtjev za njegovo izuzeće. Na kraju se navodi da je pogrešna odluka u osporenim presudama u pogledu troškova parničnog postupka, jer je tužiočev tužbeni zahtjev uspio sa 20%, te je trebalo da ga sud obaveže na srazmjernu naknadu troškova apelantima, ali su sudovi odlučili da svaka strana snosi svoje troškove.
- 14.Apelanti su predložili da se apelacija usvoji, utvrde povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, te ukinu osporene presude.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo kako je prvostepena presuda donesena na osnovu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete i člana 10. stav 2. Evropske konvencije, te da nema kršenja člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
- 16.U odgovoru na apelaciju tužilac je naveo kako smatra da ničim nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja, nego je sankcionirana zloupotreba tog prava. Također, nije povrijeđeno ni pravo apelanata na pravično suđenje s obzirom na to da su tokom postupka imali branioca i samim tim mogućnost da iznesu sve činjenice i dokaze koji im idu u prilog.
V. Relevantni propisi
- 17.Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH", broj 59/02)
"Cilj zakona
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju zakonom
Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
- a)pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
- b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
- c)sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Odgovornost za klevetu
Član 6. u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti
Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
- a)ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
- b)ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć."
- 18.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03)
Član 153. u relevantnom dijelu glasi:
"(1)Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija Š...Ć.
(6) Ako je stranka saznala za razlog za izuzeće poslije obavljenog vještačenja i prigovora vještačenju iz tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije obavljenog vještačenja."
Član 231.
"U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja."
Član 357. u relevantnom dijelu glasi:
"Sudija ne može suditi:
- 5)ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost."
Član 386. u relevantnom dijelu glasi:
"(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
(3) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova."
VI. Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-68/04 od 19. augusta 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 2. oktobra 2004. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
Sloboda izražavanja
- 24.Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- h)slobodu izražavanja;"
- 25.Član 10. Evropske konvencije glasi:
- 25.
"(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva."
- 26.Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek iznimka od pravila, u demokratskom društvu dopuštena samo ako to pravilo ničim ne ugrožava nego ga potvrđuje.
- 27.Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu, za održavanje svakog demokratskog društva, presudnu funkciju, pa stoga i samu demokraciju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
- 28.To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istodobno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadaća nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
- 29.Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
- 30.Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije".
- 31.Postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Thorgeirson, u kojem je podnosilac u štampi iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u principu prenoseći govorkanja iz javnosti, i policajce nazvao "zvijeri u uniformama", a odbranu policije nazvao "provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost", zaključio je da je podnosilac pokrenuo jedno važno pitanje u svojoj zemlji i "dužnost je štampe da prenosi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa". U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
- 32.Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu da naloži ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i u pojedinim aspektima pružaju veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
- 33.Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu".
- 34.U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
- 35.Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno tužiočevog ugleda.
- 36.Ustavni sud još mora utvrditi da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da plate odštetu nanesenu tužiočevom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
- 37.Da li je u osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava funkcionera u izvršnoj vlasti na ugled?
- 38.Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje sadrži vrijednosne ocjene "vlada i resorni ministar ne čine ništa da ublaže posljedice propadanja ove firme", "samovolja resornog ministra", "radi ličnih interesa" itd., kao i činjenice "da je tužilac, kao resorni ministar, odbio ponudu od 20.000.000 KM za pokretanje proizvodnje u "Polihemu", te odbio ponudu od 5.000.000 KM za kupovinu Rudnika krečnjaka "Vijenac", a prihvatio ponudu od 1.000.000 KM od drugog preduzeća". Sud je nesporno utvrdio da ove činjenice nisu istinite. Naime, preduzeće "Polihem" je već ranije privatizirano, a Rudnik krečnjaka "Vijenac" nije privatiziran, odnosno nije ga kupilo drugog preduzeće, što potvrđuje i izjava jednog od apelanata Damira Kaletovića dana pred sudom. Ovaj apelant je naveo da je u vrijeme pripreme spornog priloga znao da navedene činjenice nisu istinite i da u pripremi priloga nije kontaktirao sa tužiocem, a ovo je potvrdio i drugi apelant Bakir Hadžiomerović. Dalje, tužilac je, odmah nakon objavljivanja spornog priloga, reagirao i tražio da mu se omogući da argumentima demantira iznesene neistine, odnosno da se ublaži nastala šteta. Kako je utvrđeno u sudskom postupku, tužiočevom zahtjevu apelanti nisu udovoljili na odgovarajući način.
- 39.Prema navedenom, ograničenje slobode izražavanja apelanata ne temelji se na osnovu iznesenih "vrijednosnih ocjena", već na osnovu utvrđenog neistinitog izražavanja činjenica. Dakle, u osporenim presudama sudovi su napravili potrebnu distinkciju između činjenica i mišljenja. Osim toga, sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da je tužilac, u vrijeme objavljivanja spornog priloga, obavljao javnu funkciju i, u vezi s tim, njegovu obavezu tolerancije. Međutim, ocjenjujući sve okolnosti zaključili su da se radi o takvom slučaju iznošenja neistinitih činjenica da je prekoračena dopuštena granica i potrebna tolerancija od tužioca, odnosno da je učinjeno djelo klevete i nanesena šteta tužiočevom ugledu. Ustavni sud smatra da, iako se može prihvatiti postojanje legitimnog cilja, kad je riječ o suštini spornog priloga, jer se radilo o pitanju značajnom za javnost, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica omogućavanjem tužiocu da na isti način demantira iznesene neistinite činjenice, pa se apelanti moraju smatrati odgovornim za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o stanju u privredi ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na tužiočev ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom tužioca koju je ovaj dužan tolerirati s obzirom na funkciju koju je vršio. Prema tome, u osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena je ravnoteža između slobode medija i prava funkcionera u izvršnoj vlasti na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem osporenih presuda ocijenili da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se može zaključiti kako su redovni sudovi izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene.
- 40.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 41.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 42.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 42.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 43.U pogledu prava na pravično suđenje apelanti navode da drugostepeni sud nije ocijenio činjenice koje su od odlučnog značaja. Naime, nije odgovorio na osnovni žalbeni navod kako je tužilac, kao lice koje je u vrijeme objavljivanja spornog priloga bilo javni službenik, tj. ministar i kao takav dužan iskazati veći stepen tolerancije na kritiku i pretrpjeti izražavanja koja mogu uznemiriti i ogorčiti. Dalje, da je u prvostepenom postupku izvršeno vještačenje od vještaka koji je liječio tužioca, što predstavlja okolnost koja dovodi u sumnju njegovu nepristrasnost, te da je tužioca, s obzirom na uspjeh u sporu, trebalo obavezati na razmjernu naknadu troškova parničnog postupka apelantima.
- 44.U vezi sa prvim prigovorom apelanata Ustavni sud ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
- 45.U obrazloženju drugostepene presude je, između ostalog, naveden stav prvostepenog suda da "tužilac jeste u vrijeme iznošenja predmetnog izražavanja bio ministar" ali da su apelanti, ipak, "neobjektivnim izvještavanjam prekršili granice dopuštene kritike i povrijedili tužiočev ugled". Nakon toga drugostepeni sud je zaključio "suprotno žalbenim navodima prvostepeni sud je izveo brojne dokaze na osnovu čije pravilne ocjene je imao sasvim pouzdan osnov za donošenje pobijanih pravnih zaključaka pri čemu su dati razlozi koje, u potpunosti kao pravilne, prihvata i ovaj sud. Pri tome, da se ne bi ponavljali iscrpni razlozi prvostepenog suda, ovaj sud još dodaje Š...Ć".
- 46.Dakle, očigledno je da je drugostepeni sud prilikom donošenja osporene presude ocijenio činjenice koje su od odlučnog značaja, među kojima i činjenicu da je tužilac u vrijeme objavljivanja spornog priloga bio ministar, te da je o tim činjenicama dao svoju ocjenu koja je identična ocjeni prvostepenog suda.
- 47.U vezi sa drugim prigovorom apelanata, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, u šta, svakako, spadaju i nalazi vještaka. Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 48.Ustavni sud smatra da se ne radi o slučaju kada bi izuzeće vještaka bilo obligatorno u smislu čl. 153. i 357. Zakona o parničnom postupku, već o slučaju kada sud procjenjuje da li su date okolnosti bile takve da dovode u sumnju pristrasnost vještaka. Ocjena suda je bila takva da činjenice koje su apelanti naveli u prilog sumnji u pristrasnost vještaka nisu takve prirode da bi se on morao izuzeti. Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u takvoj ocjeni suda.
- 49.Također, Ustavni sud smatra da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena na osnovu ocjene suda u smislu člana 386. Zakona o parničnom postupku, pri čemu nema osnova za zaključak da se radi o proizvoljnosti u tumačenju i primjeni procesnog zakona od suda.
- 50.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 51.Ne postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantima izdat nalog da plate odštetu nanesenu ugledu tužioca iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo kao cilj "zaštitu prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". Također, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sudovi daju jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te, stoga, što Ustavni sud ne ulazi u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, u šta spadaju i nalazi vještaka, ukoliko nema očigledne proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova.
- 52.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 53.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.