Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1040/05, rješavajući apelaciju Alage Barakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Alage Barakovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-454/04 od 31. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2598/91 od 16. februara 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Alaga Baraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-454/04 od 31. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2598/91 od 16. februara 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Nevzete Karač, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku), zatraženo je 7. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je 14. jula 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a učesnik u postupku 2. augusta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 9. novembra 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda broj P-2598/91 od 16. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-454/04 od 31. januara 2005. godine, utvrđeno je da je apelant otac mldb. Mirze Barakovića kojeg je u Tuzli 18. marta 1991. godine rodila učesnica u postupku, Nevzeta Karač. Prema tome, apelant je obavezan da za izdržavanje svoga mldb. sina doprinosi mjesečno 40% od najniže plaće u Federaciji BiH počevši od 16. februara 2004. godine, kao dana donošenja presude, pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do druge odluke suda i to svakog prvog, a najkasnije do desetog u mjesecu za tekući mjesec. Dalje, apelant je obavezan da dospjele, a neisplaćene iznose isplati odjednom na ruke majke, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja navedene presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Konačno, apelant je obavezan da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.954,00 KM, također u roku od 30 dana od dana donošenja navedene presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

IV. Relevantni propisi

  • 7.
    U Porodičnom zakonu ("Službeni list SRBiH", br. 21/79 i 44/89) relevantne odredbe glase:

"Član 134.

Postupak u sporovima za utvrđivanje odnosno osporavanje očinstva i materinstva pokreće se tužbom.

Stranke u sporu za utvrđivanje očinstva su lica čije se očinstvo utvrđuje, dijete i majka djeteta.

Član 136.

Stranke koje podnose tužbu radi utvrđivanja odnosno osporavanja očinstva, odnosno protiv kojih je upravljen tužbeni zahtjev jedinstveni su suparničari.

Član 137.

Ako dijete i roditelj koji po zakonu zastupa dijete zajedno podnose tužbu za utvrđivanje ili osporavanje očinstva, odnosno ako su tuženi istom tužbom, taj će roditelj zastupati dijete i u parnici.

Š...Ć

Član 138.

U postupku u sporovima radi utvrđivanja odnosno osporavanja očinstva ili materinstva isključena je javnost.

U sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva ne može se donijeti presuda zbog izostanka niti na osnovu priznanja.

Član 141.

U postupku za utvrđivanje i osporavanje očinstva ili materinstva primjenjivat će se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    U apelaciji apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su sudovi odlučne činjenice o prirodi odnosa apelanta i tužiteljice utvrdili "samo na osnovu izjava svjedoka koji nisu mogli potvrditi prirodu tih odnosa". Odluka o tako osjetljivom i složenom pitanju kao što je utvrđivanje očinstva donesena je bez provedbe DNA analize koja jedino može potvrditi je li apelant otac mldb. djeteta.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da apelant pogrešno zaključuje kad ističe da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Izneseni apelantovi prigovori su neosnovani, o čemu je sud dao adekvatne razloge u svojoj presudi, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 10.
    U odgovoru učesnika u postupku se navodi da su sudovi u cijelosti pravilno utvrdili odlučne činjenice u vezi sa utvrđivanjem očinstva, pa je apelacija u cijelosti neosnovana. Sve vrijeme trajanja postupka podnosilac apelacije je izbjegavao dolazak na sud i ničim nije doprinio da se postupak riješi provođenjem odgovarajućih dokaza, koje sada predlaže, a koje nije iznosio u toku postupka, iako je imao kvalificiranog punomoćnika.

VI. Dopustivost

  • 11.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 12.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 13.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-454/04 od 31. januara 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 14. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 14.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 15.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava, i to pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 16.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 17.
    S obzirom da se radi o apelantovim građanskim pravima, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.
  • 18.
    Osnovno pitanje koje pokreće apelacija jeste da li je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kad je apelanta proglasio ocem mldb. Mirze Barakovića i kada ga je obavezao na izdržavanje djeteta i plaćanje parničnih troškova postupka. Apelant smatra da činjenice koje je utvrdio sud kao i saslušani svjedoci, provedeni dokazi i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke nisu dovoljan dokaz da je on djetetov otac. Propuštanje suda da provede DNA analizu, smatra apelant, ključni je propust suda koji je doveo do pogrešnih i nezakonitih sudskih odluka. U tako delikatnoj i osjetljivoj materiji kao što je utvrđivanje očinstva ne može se vjerovati iskazima svjedoka, pa ni drugim dokaznim sredstvima, koji nisu mogli posvjedočiti o kakvoj prirodi odnosa apelanta i tužiteljice se radi niti na temelju tih dokaza zasnivati odluku o očinstvu bez DNA analize krvi.
  • 19.
    Međutim, prema članu 8. Zakona o parničnom postupku, sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, procjenjujući savjesno i brižljivo svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno. Niti odredbe Zakona o parničnom postupku, niti odredbe Porodičnog zakona ne obavezuju sud da, u postupku utvrđivanja očinstva, provodi dokaz ispitivanja DNA testa očeve krvi, da bi se uzelo da je utvrđivanje očinstva provođenjem DNA testa conditio sine qua non zakonitosti i pravilnosti sudske odluke o utvrđivanju očinstva. Istina, sud treba uvijek da nastoji da, uz ostale dokaze, provede i ovaj zbog njegove dokazne snage i uvjerljivosti. Ali, neprovođenje ovog dokaza ne dovodi, u principu, do nezakonitosti odluke o utvrđivanju očinstva.
  • 20.
    Praksa Evropskog suda za ljudska prava stoji, također, na stanovištu da od nacionalnog zakonodavstva i zakonskih rješenja u njima zavisi koji će se dokazi provoditi i koje činjenice utvrđivati. Ako obaveza utvrđivanja DNA testa nije kao takva predviđena u nacionalnom zakonodavstvu, taj test nije obavezno ni provoditi u svakom slučaju. To ne sprečava države da u svojim porodičnim zakonodavstvima ustanove takvu obavezu. Uz to, propisima Bosne i Hercegovine, slično kao i u nekim drugim zemljama, nije predviđena obaveza provođenja DNA analize krvi radi utvrđivanja očinstva, niti, s druge strane, obavezna mjera privođenja lica za koje se sumnja da je otac djeteta kad on izbjegava očitovanje na sudu, niti je izbjegavanje te obaveze predviđeno kao krivično djelo ili kao sudska mjera obezbjeđenja prisustva stranke.
  • 21.
    Tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Mikulić protiv Hrvatske, koja upravo razmatra pitanje obaveznosti provođenja DNA testa radi utvrđivanja očinstva, se izričito kaže: "Sud s tim u vezi primjećuje kako prema domaćem pravu ne postoje mjere kojima bi se H. P. prisilio da poštuje naredbu prvostepenog suda da se izvrši DNA testiranje. Ne postoji niti bilo kakva direktna odredba koja bi uređivala posljedice takvog nepoštivanja. Istina je, međutim, da sudovi u građanskom postupku, prema članu 8. Zakona o parničnom postupku, moraju donijeti presudu prema svom vlastitom uvjerenju nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Sudovi su, u tom pogledu, slobodni donositi zaključke uzimajući u obzir činjenicu da neka stranka ometa utvrđivanje određenih činjenica" (vidi Mikulić protiv Hrvatske, zahtjev broj 5317/99 od 7. februara 2002. godine, stav 61).
  • 22.
    U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku dokaznog postupka i nisu proveli sve predložene dokaze, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Ne postoje naznake da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenili relevantno pravo i da su povrijedili apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje.
  • 23.
    Ustavni sud konstatuje da nije predočen nijedan navod i dokaz koji bi ukazivali da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant je imao pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka, koje on uopće nije koristio, nego je izbjegavao dolazak na sud. Međutim, u ovom predmetu je sudski postupak pred sudom jedini način na koji učesnici u postupku mogu utvrditi je li ili nije apelant biološki otac djeteta, s obzirom da sam apelant poriče očinstvo. Prema tome, ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Dalje, apelantu je pružena mogućnost javne rasprave pred sudovima pune jurisdikcije kao "suštinski element" prava na pravično suđenje.
  • 24.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

  • 25.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 26.
    Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana ovim članom. Navedeno pravo je eksplicitno propisano članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Član 8. stav 2. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, prema značenju termina Evropske konvencije, se sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćim ili međunarodnim zakonima, b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi je li to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i je li miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti je li odluka javnih vlasti imala legitiman cilj, je li predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu i je li proporcionalna tom cilju.
  • 27.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud, prvo, mora utvrditi može li se presuda kojom se utvrđuje da je apelant otac mldb. djeteta, kako je to utvrđeno u sudskom postupku, smatrati uplitanjem u privatnu i porodičnu sferu apelanta u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li osporene odluke redovnih sudova miješanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, te je li to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 28.
    Što se tiče postupka za utvrđivanje očinstva, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u više navrata utvrdio da takvi postupci spadaju u domašaj člana 8. Evropske konvencije (vidi, naprimjer, presude u predmetu Rasmussen protiv Danske, od 28. novembra 1984, serija A br. 87, str. 13, stav 33. i Keegan protiv Irske, od 26. maja 1994, serija A, br. 290, str. 18, stav 45). U vezi s time, pojam "porodičnog života" iz člana 8. Evropske konvencije nije isključivo ograničen na odnose koji se temelje na braku, već može obuhvatiti i druge de facto "porodične veze" kad je u dovoljnoj mjeri prisutna stalnost u odnosima (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Kroon and Others protiv Holandije, od 27. oktobra 1994, serija A br. 297-C, str. 55-56, stav 30). Ovaj se predmet razlikuje od naprijed spomenutih predmeta za utvrđivanje očinstva u tome što nije uspostavljena nikakva porodična veza između majke i djeteta, s jedne strane, i navodnog djetetovog oca, s druge strane. Međutim, član 8. Evropske konvencije ne štiti samo "porodični", već i "privatni" život.
  • 29.
    Privatni život podrazumijeva tjelesni i psihički integritet osobe, te ponekad može obuhvatiti vidove tjelesnog i društvenog identiteta pojedinca. Poštivanje "privatnog života" mora, također, u određenoj mjeri obuhvatiti pravo na uspostavljanje odnosa s drugim ljudskim bićima (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Niemietz protiv Njemačke, od 16. decembra 1992, serija A, br. 251-B, str. 33, stav 29). Osim toga, čini se da nema načelnog razloga zbog kojeg bi pojam "privatni život" trebalo tumačiti kao da isključuje odlučivanje o pravnom odnosu između vanbračnog djeteta i njegovog biološkog oca.
  • 30.
    Poštivanje privatnog života zahtijeva da svako bude u mogućnosti utvrditi pojedinosti o svom identitetu kao pojedinačnom ljudskom biću, te da je pravo pojedinca na takve informacije važno zbog svojih formativnih implikacija za njegovu ili njenu ličnost (vidi presudu u predmetu Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstava, od 7. jula 1989, serija A, br. 159, str. 16, stav 39). U ovom predmetu učesnici u postupku su majka i vanbračno dijete koji u sudskom postupku nastoje utvrditi ko je biološki otac djeteta. Postupak za utvrđivanje očinstva ima za cilj da odredi pravni odnos sa apelantom utvrđivanjem biološke istine. Dakle, postoji direktna veza između utvrđivanja očinstva i apelantovog privatnog života, pa činjenično stanje predmeta, stoga, spada u domašaj člana 8. Evropske konvencije.
  • 31.
    U skladu s tim, Ustavni sud ponavlja da njegov zadatak nije da zamijeni nadležne sudske organe vlasti u određivanju najprimjerenijih načina za utvrđivanje očinstva u sudskom postupku, već preispitati, na temelju ustavne nadležnosti, odluke koje su sudovi donijeli u vršenju svojih ovlaštenja. Ustavni sud će, stoga, ispitati jesu li redovni sudovi, prilikom rješavanja tužbenog zahtjeva za utvrđivanje očinstva, prekršili svoju pozitivnu obavezu iz člana 8. Evropske konvencije (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Hokkanen protiv Finske, od 23. septembra 1994, serija A, br. 299-A, str. 20, stav 55; te, mutatis mutandis, presudu u predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. decembra 1976, serija A, br. 24, str. 23, stav 49).
  • 32.
    Osobe u situaciji učesnika u postupku imaju vitalan interes, koji je zaštićen Evropskom konvencijom, da primaju informacije potrebne kako bi se otkrila istina o nekom važnom vidu njihovog ličnog identiteta. Pravni sistem koji nema sredstva kojima bi se navodni otac prisilio da postupi prema naredbi suda za izvršenje DNA testiranja može se, u načelu, smatrati usklađenim s obavezama iz člana 8. Evropske konvencije, uzimajući u obzir slobodnu procjenu države. Ustavni sud, međutim, smatra da se u ovakvom sistemu, u slučaju kad se očinstvo ne može utvrditi pomoću DNA testiranja, moraju osigurati interesi pojedinca koji traži utvrđivanje očinstva. Nepostojanje ikakve obavezne ili kaznene mjere kojom bi se navodni otac prisilio da postupi prema sudskoj naredbi u skladu je s načelom proporcionalnosti jedino ako je osigurano alternativno sredstvo pomoću kojeg se neovisnom tijelu omogućava da očinstvo utvrdi brzo (vidi, mutatis mutandis, naprijed spomenutu presudu u predmetu Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, str. 20, stav 49). Iz navedenog se može zaključiti da činjenica da je utvrđeno da je apelant otac djeteta jeste miješanje u njegov privatni i porodični život ali je to miješanje bilo zakonito, predstavljalo je nužnu mjeru u demokratskom društvu i proporcionalno je cilju koji se želi postići.
  • 33.
    Dalje, prilikom odlučivanja o zahtjevu za utvrđivanje očinstva sudovi trebaju uzeti u obzir temeljno načelo interesa djeteta. Ustavni sud nalazi da se postojećim postupkom uspostavljena pravična ravnoteža između prava majke i djeteta kao učesnika u postupku, da se bez nepotrebnog odugovlačenja otkloni njena neizvjesnost u pogledu ličnog identiteta i prava navodnog oca djeteta, te smatra da je zaštita uključenih interesa bila proporcionalna.
  • 34.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ne postoji kršenje prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koji se tiču postupka utvrđivanja očinstva kada je taj postupak proveden na temelju zakona, koji je jasan i javno objavljen, kada je ono u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.