USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1070/05, rješavajući apelaciju Stipe Ljubasa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija Stipe Ljubasa.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Konjicu da hitno okonča postupak po tužbi za poništenje ugovora o otkupu stana u ulici Trg oslobođenja SP-32 u Jablanici, tužitelja Općinskog javnog pravobranioca protiv Šerifa Zahirovića.
Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da hitno riješi žalbu Šerifa Zahirovića protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine i žalbu protiv Presude broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu i Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 6 mjeseci od dana prijema ove Odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Stipe Ljubas (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada - Roško Polje, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 21. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred upravnim organima i sudovima, u predmetu koji se sada vodi pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-448/04, a u vezi sa pravom na povrat stana, te zbog nemogućnosti izvršenja konačnog Rješenja organa uprave broj 05-273-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine, kojim je odlučeno o povratu stana apelantu. Apelant je dopunio apelaciju 4. maja i 14. decembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Šerifa Zahirovića (daljnjem tekstu: sadašnji korisnik), kao učesnika u postupku, Ustavni sud je 1. augusta 2005. godine zatražio da dostave odgovore na apelaciju, a od Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo - Hidroelektrana na Neretvi, Jablanica (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), odgovori su zatraženi 11. maja 2005. godine.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. augusta 2005. godine, a Kantonalni sud 18. maja 2005. godine. Umjesto Ministarstva, odgovor na apelaciju je, kao prvostepeni organ, poslala Služba za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: Služba za prostorno uređenje) 8. juna 2005. godine, vlasnik stana 23. maja 2005. godine, a sadašnji korisnik 16. augusta 2005. godine. Na traženje Ustavnog suda, Vrhovni sud je dostavio na uvid svoj spis broj Už-448/04.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 2. septembra 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Jablanici, u ulici Pere Bilića broj 15 od 8. decembra 1987. godine (u daljnjem tekstu: raniji stan). Rješenjem vlasnika stana, broj 127/92 od 16. oktobra 1992. godine, apelant je dobio na privremeno korištenje novoizgrađeni stan u ulici Trg oslobođenja SP-32. u Jablanici (u daljnjem tekstu: sporni stan), ali nije nikada zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Ovaj stan apelant je koristio do novembra 1993. godine, kada ga je zbog ratnih okolnosti napustio, nakon čega je nadležni općinski organ sporni stan proglasio napuštenim. Ovaj stan je korišten kao alternativni smještaj do augusta 1999. godine kada su privremeni korisnici iseljeni, a sporni stan je Rješenjem vlasnika stana broj 2331/99 od 28. maja 1999. godine dodijeljen sadašnjem korisniku. Sadašnji korisnik je 1. novembra 1999. godine zaključio ugovor o korištenju spornog stana, a zatim je taj stan otkupio i uknjižio se kao vlasnik.
Postupak za povrat spornog stana
- 7.Apelant je 15. septembra 1998. godine podnio zahtjev za povrat spornog stana. Služba za prostorno uređenje je Rješenjem broj 05-2/3-372-142-4/98 od 20. aprila 1999. godine odbila ovaj apelantov zahtjev.
- 8.Ministarstvo građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj UP/II-13-23-154/99 od 17. maja 1999. godine odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja, pa je apelant tužbom pokrenuo upravni spor.
- 9.Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj U-944/99 od 5. jula 2000. godine odbio apelantovu tužbu, pa je apelant izjavio žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj Už-235/00 od 23. maja 2002. godine uvažio apelantovu žalbu, preinačio prvostepenu presudu, poništio i drugostepeni akt Ministarstva i prvostepeno rješenje Službe za prostorno uređenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
- 10.U ponovnom postupku prvostepeni organ je donio Rješenje broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-II-13-23-154/99 od 12. januara 2004. godine, a kojim je potvrđeno da je apelant bio korisnik spornog stana, te da mu pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. Istovremeno je utvrđeno da sadašnjem korisniku prestaje pravo korištenja spornog stana na dan pravosnažnosti poništenja ugovora o otkupu stana koji je on zaključio sa vlasnikom stana.
- 11.Protiv drugostepenog rješenja sadašnji korisnik je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je njegovu tužbu odbio Presudom broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine, pa je sadašnji korisnik protiv te presude izjavio žalbu Vrhovnom sudu 11. augusta 2004. godine, a odluka o toj žalbi još nije donesena.
- 12.Apelant je 19. februara 2004. godine podnio zahtjev za izvršenje prvostepenog rješenja, ali je Služba za prostorno uređenje Zaključkom broj 05-2/3-372-142-19/98 od 27. decembra 2004. godine odbacila apelantov zahtjev kao preuranjen. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je rješenjem kojim je apelantu potvrđeno pravo na povrat stana utvrđeno da sadašnjem korisniku prestaje pravo korištenja spornog stana sa danom pravosnažnosti rješenja o poništenju ugovora o otkupu stana. Međutim, to je predmet posebnog postupka koji još nije okončan, pa je zahtjev za izvršenje koji je apelant podnio preuranjen.
- 13.U tom posebnom postupku Služba za prostorno uređenje je Rješenjem broj 10-25-3-505/03 od 19. septembra 2003. godine utvrdila da je ugovor o korištenju spornog stana, koji je sadašnji korisnik zaključio sa vlasnikom stana, ništav. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-II-13-23-154/99 od 12. januara 2004. godine odbilo žalbu sadašnjeg korisnika protiv prvostepenog rješenja.
- 14.Sadašnji korisnik je protiv drugostepenog rješenja podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine tužbu odbio. Nakon toga, sadašnji korisnik je izjavio žalbu protiv prvostepene presude Vrhovnom sudu, a postupak o njegovoj žalbi, u predmetu Vrhovnog suda broj Už-448/04, još nije okončan.
- 15.Apelant je ponovo, 16. juna 2005. godine, podnio Službi za prostorno uređenje zahtjev za izvršenje prvostepenog rješenja. Služba za prostorno uređenje je ovaj zahtjev odbila Zaključkom broj 05-2/3-372-132-21/98 od 18. novembra 2005. godine. U obrazloženju ovog zaključka Služba za prostorno uređenje je navela da je općinski javni pravobranilac podnio 7. oktobra 2005. godine tužbu nadležnom sudu radi poništenja ugovora sadašnjeg korisnika o korištenju spornog stana, a do dana donošenja zaključka sudska odluka još nije donesena. Budući da ugovor o otkupu spornog stana još nije pravosnažno poništen, Služba za prostorno uređenje je ocijenila da je apelantov zahtjev za izvršenje preuranjen. Apelant je protiv ovog zaključka izjavio žalbu Ministarstvu 1. decembra 2005. godine, o kojoj još nije odlučeno.
Postupak za povrat ranijeg stana
- 16.Apelant je 6. jula 1999. godine, nakon što mu je prvobitno odbijen zahtjev za povrat spornog stana, podnio i zahtjev za povrat ranijeg stana, naglašavajući da pri tome ne odustaje od povrata spornog stana. Služba za prostorno uređenje je Rješenjem broj 05-2/3-372-60-7/99 od 24. decembra 1999. godine potvrdila apelantovo stanarsko pravo. Međutim, na to rješenje je žalbu uložila Zuhra Sarajlić (u daljnjem tekstu: korisnica ranijeg stana), pa je Ministarstvo Rješenjem broj UP-II-13-23-154/99 od 22. februara 2000. godine žalbu prihvatilo i predmet vratilo na ponovni postupak.
- 17.U ponovnom postupku Služba za prostorno uređenje je Rješenjem broj 05-2/3-372-60-10/99 od 24. marta 2000. godine ponovo priznala apelantu pravo na povrat ranijeg stana, a korisnici ranijeg stana je naloženo iseljenje. Nakon što je Ministarstvo Rješenjem broj UP-II-13-23-154/99 od 28. augusta 2000. godine odbilo njenu žalbu, korisnica ranijeg stana je tužbom pokrenula spor pred Kantonalnim sudom.
- 18.Kantonalni sud je Presudom broj U-596/00 od 12. juna 2002. godine uvažio ovu tužbu, poništio i prvostepeno i drugostepeno rješenje te vratio predmet prvostepenom organu na ponovni postupak, upućujući prvostepeni organ "na direktnu povezanost" dva predmeta (postupka kojim je apelant tražio povrat spornog stana i ovog u kojem je tražio povrat ranijeg stana).
- 19.U ponovnom postupku prvostepeni organ je Rješenjem broj 05-2/3-372-60/99 od 12. marta 2004. godine odbio apelantov zahtjev za povrat ranijeg stana, a protiv ovog rješenja apelant nije izjavio žalbu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 20.Apelant navodi da cijeli postupak za povrat njegovog stana traje neopravdano dugo, prvo zato što je postupak u kojem je doneseno rješenje kojim mu se priznaje pravo na povrat stana trajao dugo, a zatim i zbog toga što, u dugom vremenskom periodu, nije u mogućnosti izvršiti to rješenje. Dalje, apelant navodi da je Kantonalni sud odbio tužbu sadašnjeg korisnika u vezi sa navedenim rješenjem, ali da je sadašnji korisnik izjavio žalbu Vrhovnom sudu, koji o toj žalbi još nije odlučio. Također, apelant smatra da mu je zbog nemogućnosti izvršenja konačnog upravnog rješenja prekršeno i pravo na dom i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
- 21.Vrhovni sud je u odgovoru naveo da taj sud nije svojim radnjama povrijedio apelantovo pravo na zaštitu u razumnom roku, "s obzirom na veliki broj predmeta koji se nalaze na radu u Upravnom odjeljenju Vrhovnog suda FBiH i s obzirom na čitav niz konkretnih mjera koje su u okviru Vrhovnog suda FBiH preduzete radi rješavanja neriješenih predmeta". Vrhovni sud, dalje, navodi da u dužem vremenskom periodu ovaj sud nije imao "ni približno potreban broj sudija za rješavanje predmeta upravnih sporova". Nakon što je imenovan sadašnji sastav suda, 1. aprila 2003. godine, preduzete su sljedeće mjere: povećanje sudijske norme, imenovanje dodatnih sudija, izbor sudskih savjetnika, poseban program rada na tzv. tipskim predmetima i iniciranje izmjena Zakona o upravnim sporovima. Vrhovni sud navodi da su sve ove mjere dale pozitivne efekte, pa je u prilog toj tvrdnji Vrhovni sud dostavio i tekstualni dio Izvještaja o radu Vrhovnog suda za 2003. godinu od 12. aprila 2004. godine i Izvještaj podnesen Uredu ombudsmana FBiH od 24. januara 2005. godine. U vezi sa konkretnom apelacijom, Vrhovni sud je naveo da je predmet broj Už-448/04, na koji se apelant poziva, primljen u rad 7. septembra 2004. godine, a da je najveći broj predmeta primljen u rad prije ovog predmeta. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud smatra da je apelacija u odnosu na Vrhovni sud neosnovana.
- 22.Kantonalni sud je u svom odgovoru samo naveo da je cijeli spis broj U-46/04 po žalbi proslijeđen Vrhovnom sudu 27. septembra 2004. godine, te da još nije vraćen Kantonalnom sudu.
- 23.Služba za prostorno uređenje je u svom odgovoru dala hronološki prikaz činjeničnog stanja i trajanja postupka, kako je to Ustavni sud već izložio. Između ostalog, Služba za prostorno uređenje je navela da je apelantov zahtjev za izvršenje rješenja kojim je apelantu priznato pravo na povrat spornog stana odbačen kao preuranjen. Naime, u posebnom postupku, Služba za prostorno uređenje je Rješenjem broj 10-25-3-505/03 od 19. septembra 2003. godine utvrdila da je ugovor o korištenju spornog stana koji je zaključio sadašnji korisnik ništav, pa je istim rješenjem određeno da će nadležni pravobranilac, po pravosnažnosti tog rješenja, pokrenuti postupak pred nadležnim sudom, radi poništenja ugovora o otkupu spornog stana. Sadašnji korisnik je, nakon što je Ministarstvo odbilo njegovu žalbu protiv prvostepenog rješenja, tužbom pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je Presudom broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine odbio njegovu tužbu, a ta je presuda dostavljena općinskom javnom pravobraniocu 29. decembra 2004. godine radi pokretanja postupka za poništenje ugovora o otkupu stana protiv sadašnjeg korisnika. Međutim, kako se dalje navodi, općina je "u međuvremenu ostala bez općinskog javnog pravobranioca, te samim tim nije bilo moguće pokrenuti postupak kod nadležnog suda za poništenje navedenog ugovora". Također, Služba za prostorno uređenje navodi da je novi pravobranilac imenovan 16. maja 2005. godine, te da se "nadaju da će dosadašnji problemi biti brzo prevaziđeni".
- 24.Vlasnik stana je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku nije prekršeno nikakvim radnjama vlasnika stana. Također, vlasnik stana navodi da je Služba za prostorno uređenje odbacila apelantov zahtjev za izvršenje rješenja o povratu spornog stana zato što još nije okončan postupak poništenja ugovora o otkupu stana koji je bio zaključen između vlasnika stana i sadašnjeg korisnika, a koji treba biti vraćen apelantu. Poništenje ovog ugovora je uvjet za povrat stana apelantu, kako je to i konstatovano rješenjem o povratu spornog stana. Iz svega navedenog, vlasnik stana smatra da svojim postupanjem nije ni na koji način uticao na dužinu konkretnog postupka, već da su na trajanje postupka uticali nadležni općinski organi, a naročito općinski pravobranilac, koji nije pokrenuo postupak za poništenje ugovora o otkupu stana i Služba za prostorno uređenje. Budući da ni apelant nigdje ne navodi da mu je vlasnik stana prekršio neko pravo zaštićeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), vlasnik stana predlaže da u odnosu na njega Ustavni sud apelaciju odbije.
V. Relevantni propisi
- 25.U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
"Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.Š...Ć
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.Š...Ć
Član 125.
(1) Ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju i na istom pravnom osnovu i ako je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno nadležan, može se pokrenuti i voditi jedan postupak i onda kad je riječ o pravima i obavezama više stranaka.
(2) Pod istim uvjetima, jedna ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahtjeva. Š...Ć
Član 267.
(2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno:
Š...Ć
(3) dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje."
- 26.U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/20) relevantne odredbe glase:
"Član 19.
Tužba, po pravilu, ne sprječava izvršenje upravnog akta protiv koga je podnesena, ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć
Član 60.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak."
- 27.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98) relevantne odredbe glase:
"Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."
VI. Dopustivost
- 28.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 30.Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 31.Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 32.Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
- 33.Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što je upravni postupak trajao neprimjereno dugo, kao i zato što još nije u mogućnosti izdejstvovati izvršenje konačnog rješenja koje je doneseno u njegovu korist i useliti u svoj stan. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja upravnog postupka i zbog nemogućnosti izvršenja rješenja kojim je apelantu priznato pravo na povrat stana (vidi mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
- 34.Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
- 35.Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 36.Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku, koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravičan postupak
- 37.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 38.U konkretnom slučaju potrebno je, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni upravni postupak karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
- 39.U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje povrata stana ranijem nosiocu stanarskog prava. Ustavni sud je ranije zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Također, u konkretnom slučaju se radi o zahtjevu da se u razumnom roku apelantu, kao ranijem nosiocu stanarskog prava, prizna pravo na povrat tog stana i da mu se omogući da uđe u posjed tog stana. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
Period koji se uzima u obzir
- 40.Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak za povrat spornog stana 15. septembra 1998. godine, a da je Rješenjem prvostepenog organa broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine, koje je konačno u upravnom postupku, apelantu priznato pravo na povrat spornog stana. Dakle, postupak donošenja rješenja kojim je apelantu priznato pravo na povrat stana trajao je pet godina i dva mjeseca.
- 41.Međutim, Ustavni sud zapaža da rješenje koje je konačno u upravnom postupku još nije izvršeno, jer apelant ni dvije godine nakon donošenja navedenog rješenja nije u mogućnosti ući u posjed spornog stana. Izvršenje konačnog rješenja kojeg je donio bilo koji organ ili sud, mora se smatrati sastavnim dijelom "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Pibernik protiv Hrvatske, presuda od 12. februara 2004. godine, aplikacija broj 75139/01, stav 48). Stoga, Ustavni sud smatra da se postupak koji je apelant pokrenuo 15. septembra 1998. godine još ne može smatrati okončanim, jer ni sedam godina nakon podnošenja zahtjeva apelant nije u mogućnosti useliti u svoj stan.
- 42.S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava Vernillo presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
- a)Složenost predmeta
- a)
- 43.Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku koji je vođen prema apelantovom zahtjevu za povrat spornog stana, a zatim i za povrat ranijeg stana. Također, osim ovih postupaka, paralelno su vođeni postupci i protiv i po zahtjevima lica koja su imala pravni interes da osporavaju apelantovo pravo na povrat i spornog i ranijeg stana, tj. osoba koje su zaključile ugovore o kupovini tih stanova i po osnovu tih ugovora se uknjižili kao vlasnici. Ustavni sud zapaža da su upravni organi, kod odlučivanja o povratu spornog stana apelantu, morali riješiti pitanje pravne pozicije apelanta u odnosu i na raniji i na sporni stan, te da su svi postupci koji su vođeni bili na svoj način važni za rješavanje apelantovog zahtjeva i s njim tijesno povezani. U oba postupka za povrat stana, ranijeg i spornog, više puta su ulagane žalbe i predmet je vraćan na ponovni postupak, a vode se i dva upravna spora u kojima je u toku odlučivanje Vrhovnog suda po žalbama izjavljenim protiv presuda donesenih u tim upravnim sporovima.
- 44.Istovremeno, vođen je i upravni postupak za utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju spornog stana koji je vlasnik stana zaključio sa sadašnjim korisnikom, a nakon toga i upravni spor pred Kantonalnim sudom po tužbi sadašnjeg korisnika. Kantonalni sud je odbio njegovu tužbu presudom, pa je sadašnji korisnik protiv te presude izjavio žalbu Vrhovnom sudu, a ni taj žalbeni postupak još nije okončan.
- 45.S obzirom na sve ove postupke, te činjenična i pravna pitanja koja je trebalo u tim postupcima raspraviti, Ustavni sud smatra da se radi o složenom predmetu.
- b)Ponašanje apelanta
- b)
- 46.Ustavni sud zapaža da je apelant prvobitno podnio samo zahtjev za povrat spornog stana, a da je zahtjev za povrat ranijeg stana podnio nakon što je prvostepeni organ odbio njegov zahtjev za povrat spornog stana, navodeći da podnošenjem tog zahtjeva ne odustaje od svog zahtjeva za povrat spornog stana. U tom cilju, apelant je nastavio aktivno voditi postupak za povrat spornog stana. Također, Ustavni sud zapaža da, nakon provedenog postupka i donošenja Rješenja broj 05-2/3-371-60/99 od 12. marta 2004. godine, kojim je Služba za prostorno uređenje u ponovnom postupku odbila apelantov zahtjev za povrat ranijeg stana, apelant nije izjavljivao žalbu. Naime, prije donošenja navedenog rješenja, isti prvostepeni organ je donio Rješenje broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine, kojim je potvrđeno apelantovo pravo na povrat spornog stana, pa apelant nije dalje aktivno vodio postupak za povrat ranijeg stana.
- 47.Iako je pokretanje postupka za povrat i spornog i ranijeg stana, na određeni način, doprinijelo složenosti predmeta, Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog postupka.
- c)Ponašanje sudova i javnih vlasti
- c)
- 48.Ustavni sud zapaža da je po zahtjevu apelanta za povrat spornog stana, koji je podnio 15. septembra 1998. godine, Služba za prostorno uređenje donijela prvobitno Rješenje o odbijanju njegovog zahtjeva broj 05-2/3-372-142-4/98 od 20. aprila 1999. godine. Ministarstvo je o apelantovoj žalbi odlučilo Rješenjem broj UP-II-13-23-154/99 od 17. maja 1999. godine. Nakon što je apelant podnio tužbu Kantonalnom sudu, ovaj je Presudom broj U-944/99 od 5. jula 2000. godine odbio apelanta, pa je apelant izjavio žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je apelantovu žalbu uvažio Presudom broj U-235/00 od 23. maja 2002. godine, pa je predmet vratio na ponovni postupak, zaključivši da prvostepeni organ nije pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i da nije pravilno primijenio materijalno pravo.
- 49.Ustavni sud, također, zapaža da je u ponovnom postupku za povrat spornog stana prvostepeni organ donio novo Rješenje broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine, dakle, 18 mjeseci nakon što je Kantonalni sud predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da ovako dugo odlaganje donošenja rješenja u ponovnom postupku Služba za prostorno uređenje nije u svom odgovoru ni na koji način obrazložila. Ministarstvo je, odlučujući o žalbi sadašnjeg korisnika protiv prvostepenog rješenja donesenog u novom postupku, žalbu odbilo Rješenjem broj UP-II-13-23-154/99 od 12. januara 2004. godine, pa je on podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine tužbu odbio. Nakon toga je sadašnji korisnik protiv te presude izjavio žalbu Vrhovnom sudu, a taj postupak je još u toku.
- 50.U navedenom prvostepenom rješenju je određeno da žalba ne zadržava izvršenje, pa je temeljem odredbe člana 267. stav 2. tačka 2. Zakona o upravnom postupku ovo Rješenje postalo izvršno sa danom dostavljanja stranci, odnosno apelantu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant do donošenja odluke Ustavnog suda nije u mogućnosti faktički ishoditi izvršenje navedenog rješenja, dakle, više od dvije godine.
- 51.Služba za prostorno uređenje u svojim navodima obrazlaže da izvršenje ovog rješenja zavisi od okončanja postupka za poništenje ugovora o otkupu stana sadašnjeg korisnika. Naime, Rješenjem Službe za prostorno uređenje broj 10-25-3-505/03 od 19. septembra 2003. godine utvrđeno je da je ugovor o otkupu spornog stana ništav, te da će sadašnjem korisniku prestati pravo na korištenje spornog stana na dan pravosnažnog poništenja ugovora o otkupu stana. Ustavni sud zapaža da je navedenim rješenjem određeno da će, po pravosnažnosti ovog rješenja, nadležni pravobranilac pokrenuti pred nadležnim sudom postupak za poništenje ugovora o otkupu stana, ali da je taj postupak pokrenut tek 7. oktobra 2005. godine, dakle nešto više od dvije godine nakon donošenja navedenog rješenja. U vezi sa ovom činjenicom, Služba za prostorno uređenje obrazlaže da je "u međuvremenu općina ostala bez općinskog javnog pravobranioca, te samim tim nije bilo moguće pokrenuti postupak kod nadležnog suda za poništenje navedenog ugovora", te da je novi pravobranilac imenovan 16. maja 2005. godine.
- 52.Ustavni sud, međutim, ne može prihvatiti kao razumno i objektivno opravdanje da općina određeno vrijeme nije imala pravobranioca, te da zbog toga nije bilo moguće izvršiti konačno i izvršno rješenje doneseno u korist apelanta. Ustavni sud ponovo naglašava praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu, te da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, činjenica je da više od dvije godine nakon što je rješenje o povratu spornog stana apelantu postalo izvršno, nisu preduzete sve neophodne mjere da bi to rješenje bilo faktički izvršeno. Ustavni sud smatra da ovakvo prolongiranje izvršenja konačnog upravnog rješenja predstavlja nastavak kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, s obzirom na činjenicu da je pravobranilac, tek nakon dvije godine od donošenja rješenja o ništavosti ugovora o korištenju spornog stana u odnosu na sadašnjeg korisnika, pokrenuo odgovarajući sudski postupak. Naročito, Ustavni sud u obzir uzima i činjenicu da je potrebno pričekati i da sudska odluka u postupku koji je pravobranilac pokrenuo 7. oktobra 2005. godine postane pravosnažna, pa uzimajući u obzir sveukupno trajanje postupka, Ustavni sud smatra da ovakvo ponašanje javnih vlasti stavlja pretjeran teret za apelanta u ostvarenju njegovih prava utvrđenih konačnom odlukom.
- 53.Osim toga, Ustavni sud zapaža da su paralelno vođena dva postupka za povrat stana apelantu, te da prvostepeni organ nije, radi lakšeg i efikasnijeg odlučivanja, doveo u vezu ova dva postupka. Na potrebu zajedničkog sagledavanja oba predmeta ukazao je Kantonalni sud svojom presudom broj U-596/00 od 12. juna 2002. godine, odlučujući o tužbi korisnice ranijeg stana. Služba za prostorno uređenje nije ponudila bilo kakve razloge za činjenicu da su o apelantovom zahtjevu vođena dva paralelna postupka i da ni na koji način nisu dovedeni u vezu više od tri godine od dana kada je apelant podnio i zahtjev za povrat ranijeg stana. Ustavni sud zapaža da su oba postupka za povrat stana, te postupak za poništenje ugovora o otkupu spornog stana i ranijeg stana vođeni pred istim prvostepenim i drugostepenim upravnim organima. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih upravnih organa, te da se period odlučivanja u upravnom postupku o povratu apelantu spornog stana ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 54.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka za povrat spornog stana apelantu može u cijelosti staviti na teret nadležnim upravnim organima.
- 55.S druge strane, sudovi su relativno brzo postupali u upravnim sporovima koje su pokretali učesnici u navedenim postupcima. Činjenica je da u dva predmeta koja se tiču upravnog spora koji je pokrenuo sadašnji korisnik spornog stana, Vrhovni sud još nije odlučio o žalbama koje su podnesene 2004. godine. Međutim, Ustavni sud smatra da sam period od godinu dana u kojem ove žalbe nisu riješene ne predstavlja period koji, sam po sebi, ne ispunjava kriterij "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Vrhovni sud je, u vrlo detaljnom odgovoru na apelaciju, naveo da taj sud ima izuzetno veliki broj predmeta, naročito na upravnom odjeljenju.
- 56.Preopterećenost sudstva se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države-ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66. st, 25-32). Vrhovni sud je naveo koje sve mjere preduzima radi popravljanja situacije sa rješavanjem predmeta u zaostatku, a Ustavni sud smatra da su te mjere odgovarajuće. Stoga, Ustavni sud smatra da ni Kantonalni sud ni Vrhovni sud nisu značajnije doprinijeli dužini perioda u vezi sa odlučivanjem o apelantovom pravu na povrat spornog stana, niti izvršenju rješenja kojim je apelantu priznato pravo na povrat spornog stana.
- 57.S obzirom na činjenicu da je upravni postupak za povrat spornog stana apelantu do dana donošenja izvršnog rješenja trajao preko pet godina, te da u naredne dvije godine, do donošenja odluke Ustavnog suda, to rješenje još nije izvršeno, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti pripisati nadležnim upravnim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
- 58.Apelant se, također, žali da je zbog ovako dugog trajanja postupka povrijeđeno i njegovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da u dugom periodu ne može da uživa u svome domu.
- 59.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
- 60.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 60.
"Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 61.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
- 62.Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelant osporava "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 63.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
- 64.Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom", nesporno je da je apelantu rješenjem vlasnika stana dodijeljen na privremeno korištenje predmetni, novoizgrađeni stan, te da je na osnovu toga apelant uselio u taj stan i u njemu živio do novembra 1993. godine, kada ga je zbog ratnih okolnosti napustio. Do napuštanja spornog stana apelant je u njemu živio i obavljao svoje uobičajene aktivnosti. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 65.U vezi sa pitanjem je li bilo miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj bitna svrha člana 8. Evropske konvencije, da se pojedinci zaštite od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, ne znači samo "puku obavezu države da se suzdrži od takvog miješanja: uz ovu negativnu obavezu, mogu postojati i pozitivne obaveze, svojstvene djelotvornom poštivanju apelantovih prava zaštićenih ovim članom" (vidi već citiranu presudu Pibernik, stav 64; također, Botta protiv Italije, presuda od 24. februara 1998. godine, Izvještaji 1998-I. stav 33).
- 66.Evropski sud za ljudska prava je u već citiranom predmetu Pibernik protiv Hrvatske naveo da "granice između pozitivnih i negativnih obaveza države prema članu 8. nije lako precizno definirati", ali da su " primjenjiva načela ipak slična" (stav 64. navedene odluke). Pri utvrđivanju postoji li ili ne takva obaveza, potrebno je uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između općih interesa i interesa pojedinca, a u oba konteksta država uživa određenu slobodnu procjenu (vidi i Evropski sud za ljudska prava, Nuutinen protiv Finske, presuda od 27. juna 2000. godine, Izvještaji 2000-VIII, stav 127). Ističući da nije zadatak Evropskog suda da zamijeni nadležne domaće vlasti u određivanju najprimjerenijih načina za izvršavanje pravosnažnih odluka, već da mu je zadatak "preispitati, na temelju Konvencije, odluke koje su te vlasti donijele u vršenju svoje ovlasti procjene", Evropski sud je zaključio da treba ispitati "je li Hrvatska, postupajući u predmetu podnositeljice zahtjeva, prekršila svoju pozitivnu obavezu iz člana 8. Konvencije" (vidi mutatis mutandis već citiranu presudu Pibernik, stav 66). Imajući u vidu ovakvu praksu Evropskog suda, te konkretni predmet u cjelini, kao i zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravičan postupak u razumnom roku, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju opravdano ispitati da li su javne vlasti, postupajući po apelantovom zahtjevu za povrat stana u periodu koji ne predstavlja "razuman rok" iz člana 6. Evropske konvencije, prekršile i svoju pozitivnu obavezu iz člana 8. Evropske konvencije.
- 67.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su javne vlasti priznale apelantu pravo na povrat u sporni stan i naložile sadašnjem korisniku da se iz tog stana iseli i preda ga apelantu. Ustavni sud je već u okviru procjene povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije utvrdio da je postupak donošenja tog rješenja trajao preko pet godina, a do donošenja odluke Ustavnog suda ovo Rješenje još nije izvršeno. Ustavni sud je, također, utvrdio da se ovakvo neprimjereno dugo trajanje sveukupnog postupka u kojem apelant nije u mogućnosti izvršiti rješenje kojim mu je priznato pravo na povrat u stan, koji je njegov dom, može u cijelosti pripisati nadležnim upravnim organima.
- 68.Također, Ustavni sud je već ukazao da javne vlasti nisu organizirale svoj pravni sistem na način koji ne bi ometao izvršenje rješenja o povratu apelantu spornog stana. Kako je već rečeno, postupak priznavanja apelantu njegovog prava trajao je preko pet godina. Osim toga, javne vlasti su propustile da u naredne dvije godine preduzmu određene korake i pokrenu neophodni sudski postupak, radi omogućavanja izvršavanja odluke donesene u apelantovu korist. Ovakav propust javnih vlasti je "stvorio ili barem omogućio situaciju" u kojoj je apelant, u dugom vremenskom periodu, više od sedam godina, spriječen uživati u svome domu (već citirana presuda Pibernik, stav 70).
- 69.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da javne vlasti nisu ispunile svoju pozitivnu obavezu prema članu 8. Evropske konvencije da apelantu osiguraju poštivanje njegovog doma. Stoga, Ustavni sud smatra da je došlo do kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 70.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati i eventualno kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 71.Ustavni sud smatra da, budući da je u međuvremenu pokrenut postupak pred nadležnim sudom za poništenje ugovora o otkupu spornog stana, nema osnova za nalaganje pravnih lijekova s ciljem ostvarivanja apelantovih ustavnih prava. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je potrebno da nadležni sud, koji odlučuje o navedenoj tužbi, uzme u obzir cjelokupno dosadašnje trajanje postupka u kojem apelant nastoji ishodovati povratak u svoj dom, kao i stavove Ustavnog suda iz ove Odluke, kako bi apelantova pravna situacija konačno bila riješena.
VIII. Zaključak
- 72.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada postupak donošenja i izvršenja rješenja o povratu stana nije okončan ni nakon sedam godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih javnih vlasti. Osim toga, postoji i povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kada apelant nije u mogućnosti u dugom vremenskom periodu uživati u svome pravu na dom, zato što nadležne vlasti nisu ispunile pozitivne obaveze koje imaju prema članu 8. Evropske konvencije, a s ciljem djelotvornog poštovanja apelantovih prava iz navedenog člana.
- 73.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 74.S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.
- 75.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.