USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1094/04, rješavajući apelaciju Agencije za marketing "STELLA", na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija Agencije za marketing "STELLA".
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova Odluka dostavlja se Vladi Republike Srpske da bi se osigurala apelantova ustavna prava u skladu sa ovom Odlukom.
Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Agencija za marketing "STELLA" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koju zastupa direktor kao zakonski zastupnik, podnijela je 14. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj IP-1010/04 od 17. septembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda i učesnika u postupku, Republičkog javnog pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko pravobranilaštvo), zatraženo je 11. marta 2005. godine i 26. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Okružni sud je odgovorio 28. marta 2005. godine, Osnovni sud 13. aprila 2005. godine, a Republičko pravobranilaštvo 9. novembra 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 10. novembra 2005. godine i 16. novembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je podnio tužbu protiv Republike Srpske - Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), koju je u parničnom postupku zastupalo Republičko pravobranilaštvo, radi isplate duga za isporučene reklamne vrećice.
- 7.Osnovni sud je donio Presudu broj PS-546/02 od 22. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-14/03 od 23. jula 2004. godine, kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i naložio tuženoj da apelantu plati iznos od 9.360,00 KM na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog računa pa sve do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM.
- 8.Apelant je podnio prijedlog za izvršenje navedene presude 18. augusta 2004. godine. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj IP-1010/04 od 17. septembra 2004. godine dozvolio traženo izvršenje.
- 9.Osnovni sud je predmetno rješenje o izvršenju dostavio bankama radi provođenja, međutim banke su rješenje o izvršenju vratile sudu s napomenom da ga ne mogu provesti, jer je stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske.
- 10.Nova banjalučka banka je pismom od 23. septembra 2004. godine obavijestila Osnovni sud da su 21. septembra 2004. godine izvršili povrat Rješenja broj IP-1010/04, zbog postojanja zakonskih smetnji za predmetno izvršenje, jer se u konkretnom slučaju radi o izvršenju na teret sredstava na računu Vlade Republike Srpske, koja su članom 4. stav 1. tačka 4, a u vezi sa čl. 8. i 9. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske izuzeta od prinudne naplate, koja je regulirana Zakonom o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 59/03).
- 11.Osnovni sud je 5. oktobra 2004. godine sporno rješenje dostavio Ministarstvu finansija Republike Srpske - Sektor za trezor i upravljanje dugom (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija).
- 12.Ministarstvo finansija je u svom odgovoru apelantu 26. novembra 2004. godine navelo da potraživanja na ime neplaćenih faktura od 20. juna 2000. godine, 16. augusta 2000. godine i 16. oktobra 2000. godine, kako to proizlazi iz sudskog izvršnog Rješenja broj IP-1010/04, podliježu primjeni odredbi člana 2. stav 1. tačka 3. Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske, te će se sve riješiti u skladu s prijedlogom Uredbe o uvjetima, postupku i rokovima verifikacije, dinamici i visini isplata općih obaveza Republike Srpske.
- 13.Izvršenje do danas nije provedeno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelant se žali na povredu ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što nije provedeno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj IP-1010/04 od 17. septembra 2004. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Osnovni sud ističe da nije odgovoran za bilo kakvo kršenje apelantovih ustavnih prava, s obzirom da je dozvolio predmetno izvršenje, te rješenje o izvršenju dostavio bankama radi provođenja. Banke su rješenje o izvršenju vratile ovom sudu, s napomenom da ga ne mogu provesti jer je stupio na snagu Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. Prema mišljenju suda izvršni postupak je pravilno proveden u okviru nadležnosti suda, te da sud nema ovlaštenja da naređuje prisilno provođenje izvršenja i da podnosi krivične prijave protiv izvršenika na čemu je kod tog suda insistirao apelant.
- 16.Okružni sud je u odgovoru naveo da u spisu predmeta broj Pž-14/03 nema podataka o tome je li apelant podnio prijedlog za prinudno izvršenje pravomoćne sudske odluke, te se stoga ne mogu izjasniti o osnovanosti apelantovih navoda o neizvršenju sudske presude.
- 17.Republičko pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik tužene, je u odgovoru navelo da je tužena prijavila apelantovo potraživanje kao neplaćenu novčanu obavezu iz međusobnih poslovnih odnosa Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge Banja Luka preko multilateralne kompenzacije zbog čega se na ročištu, održanom 23. septembra 2002. godine, osnovano izjasnila da je voljna izmiriti sporni dug. Da apelant nije naplatio potraživanje, tuženu je obavijestilo Ministarstvo finansija Sektora za trezor i upravljanje dugom, koji je 28. jula 2005. godine sačinio tabelarni pregled neplaćenih sudskih izvršnih rješenja, odnosno sudskim odlukama utvrđenih obaveza koje su nastale do 31. decembra 2002. godine. Apelantovo potraživanje utvrđeno je kao unutrašnji dug Republike Srpske, prema članu 3. i članu 4. stav 1. tačka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, a za njihovu isplatu su, Odlukom o budžetu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 5/05), predviđena posebna sredstva u budžetu Republike Srpske, na poziciji - Ostala budžetska potrošnja, na ekonomskom kodu 823300 - Otplata unutrašnjeg duga. Način i postupak isplate apelantovih potraživanja, kao i ostalih potraživanja iz dužničko-povjerilačkih odnosa, utvrdit će se posebnim aktom, kako je propisano za isplatu obaveza po osnovu sudskih izvršnih rješenja iz radnih odnosa, Odlukom Vlade Republike Srpske broj 02/1-0320-1099/05 od 23. septembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 87/05).
V. Relevantni propisi
- 18.Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04)
"Član 1.
Ovim zakonom privremeno se odlaže od izvršenja izmirenje potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg javnog duga.
Član 2. stav 1. alineja 4.
Pod unutrašnjim dugom podrazumijeva se javni dug budžeta Republike Srpske prema pravnim i fizičkim licima nastao do 31. decembra 2002. godine i to:
- -izvršne sudske odluke i druga akta na teret budžeta Republike Srpske.
Član 3. stav 1.
Privremeno odlaganje na osnovu ovog zakona, primjenjivat će se do donošenja posebnih zakona, kojima će se regulirati način izmirenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine."
- 19.Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04 od 15. jula 2004. godine)
"II-OPĆE OBAVEZE
Definicija
Član 4. stav 1.
Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine i to:
- 1.obaveze za invalidnine, po svim osnovama utvrđenim u Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 35/99) u ukupnom iznosu od 59,8 miliona KM,
- 2.obaveze Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje po osnovu Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02, za neisplaćene penzije, u ukupnom iznosu od do 103,8 miliona KM,
- 3.obaveze prema dostavljačima po svim osnovama, u ukupnom iznosu od 87,6 miliona KM,
- 4.obaveze po izvršnim sudskim odlukama u ukupnom iznosu do 25,0 miliona KM, isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3, stav 1. tačka 2. ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona,
- 5.obaveze za plaće i naknade, u ukupnom iznosu do 40,6 miliona KM,
- 6.ostale obaveze u ukupnom iznosu do 30,0 miliona KM Š...Ć.
Član 6. stav 1.
Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske.
Član 9. stav 1. tačka 2.
Emisijom dugoročnih obaveznica izmirit će se opće obaveze u ukupnom iznosu do 167,6 miliona KM i to:
- 2.obaveze po izvršnim sudskim odlukama u ukupnom iznosu do 20,0 miliona KM, isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3. stav 1. tačka 2. ovog zakona, kao i materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona,
Član 10.
Emisija dugoročnih obaveznica za opće obaveze iz člana 9. ovog zakona izvršit će se pod sljedećim uvjetima:
- 1.sa rokom dospijeća do 40 godina,
- 2.isplatom u deset jednakih godišnjih rata počevši od desete godine prije krajnjeg datuma dospijeća i
- 3.bez kamate.
Član 23.
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja po osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike" broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine."
- 20.Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93 i 14/94)
"Član 39. stav 2.
Rješenje o izvršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici organizacije koja obavlja poslove platnog prometa kod koje se vode ta sredstva."
- 21.Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03 i 64/05)
"Član 5.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.
Član 7.
(1) Predmet izvršenja ne mogu biti stvari van prometa kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva.
(2) Predmet izvršenja ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva obezbijeđena za te namjene.
(3) Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, općina i javnih preduzeća koja su neophodna za obavljanje poslova od općeg interesa ne mogu biti predmet izvršenja.
Član 23.
(1) Izvršne isprave su:
- 1)izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje,Š...Ć
Član 25.
(1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. (...)
Član 166.
(1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć
(7) Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa Republike Srpske, gradova i općina koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine.
Član 170.
(1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud.
(2) Ako se radi o smetnjama trajne prirode sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju.
Član 229.
Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona.
Član 229a.
Sud će po službenoj dužnosti odgoditi započeta izvršenja koja su suprotna odredbama Ščlana 7. stav 3. i člana 166. stav 7. ovog zakonaĆ, a odnose se na sva potraživanja iz budžeta Republike Srpske, gradova i općina nastala u razdoblju od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.
Odgađanje iz stava 1. ovog člana traje do donošenja posebnih zakona."
Član 231.
Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odlaganje i prekid izvršenja neće se primjenjivati u izvršnom postupku.
Član 231a.
Primjena člana 231. Zakona odlaže se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka po osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovu ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnanja i drugih upravnih akata, na osnovu potraživanja iz perioda ratnih dejstava između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine.
Član 232.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93 i 14/94).
Uredba o uvjetima, postupku, rokovima verifikacije i dinamici i visini isplata općih obaveza Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 3/05)
Član 8.
Uvjete za verifikaciju obaveza po izvršnim sudbenim odlukama, osiguravaju Ministarstvo finansija, mjerodavna ministarstva i budžetski korisnici koji imaju iskazane obaveze po izvršnim sudbenim odlukama, i to samo za obaveze po izvršnim sudbenim odlukama budžetskih korisnika koji su navedeni u Odluci o usvajanju budžeta Republike Srpske za 2004. godinu.
Postupak za verifikaciju obaveza po izvršnim sudbenim odlukama je sljedeći:
- 2.Ministarstvu finansija - Sektor za trezor i upravljanje dugom dostavljaju:
- -mjerodavni sudovi, izvršna sudska rješenja....
- -
- 4.Ukoliko se primljene izvršne sudske odluke ne odnose na obaveze iz stava 1. ovog člana, Ministarstvo finansija - Sektor za trezor i upravljanje dugom će iste unijeti u odgovarajuće programe."
VI. Dopustivost
- 22.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 24.U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 25.Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na pristup sudu.
- 26.Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanta.
- 27.Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
- 28.Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
- 29.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju izvršenja pravosnažnog rješenja o dozvoli izvršenja sudske presude, kao i da apelant nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.
- 30.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 31.Apelant smatra da je neizvršenjem rješenja o izvršenju sudske presude došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 32.Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne izvršava sudska odluka kojom mu je dosuđena isplata na ime duga za izvršenu uslugu. U pogledu citiranih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u predmetu Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
- 33.Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava, postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Dom za ljudska prava (vidi predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine), u kojima je utvrđeno kršenje člana 6. Evropske konvencije zbog neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Također, Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već zaključio da su vlasti obavezne osigurati izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, a da primjena zakona koji to onemogućava krši apelantovo pravo na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine). Iz navedenog proizlazi da postoji izgrađena praksa u pogledu stanovišta da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.
- 34.Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud dodaje da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da "djelotvorna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude.
- 35.Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu presudu, čije je izvršenje dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda. Predmetna presuda se ne izvršava jer banke odbijaju da postupe po nalogu suda, pravdajući takvo postupanje zakonskom zabranom na temelju Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. Ustavni sud također zapaža da sud nije postupio u smislu člana 170. Zakona o izvršnom postupku, prema kojem "ako se radi o smetnjama trajne prirode sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju".
- 36.Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske utvrdila da unutrašnji dug čine: opće obaveze, stara devizna štednja i materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava; zatim definirala navedene elemente unutrašnjeg duga, te uredila postupak, način i rokove njegovog utvrđivanja i izmirivanja. Konkretni predmet se tiče općih obaveza, kao jednog dijela unutrašnjeg duga, pod kojim se prema članu 3. navedenog zakona podrazumijevaju opće neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske i dio obaveza Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja koje preuzima budžet, nastale do 31. decembra 2002. godine u iznosu do 386,8 miliona KM.
- 37.Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će stopirati izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti sa načelom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 38.Ipak, Ustavni sud primjećuje da se ne može osporiti pravo državi da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom čije odredbe propisuju ograničenje određenih prava, kao što je naprimjer pravo na imovinu i sl. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama članicama da donesu zakone kojima će se spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih u skladu sa članom 6. navedene konvencije. Navedenim zakonom spriječeno je izvršenje pravosnažne sudske odluke koja se odnosi na utvrđena potraživanja koja treba isplatiti iz budžeta Republike Srpske. U pogledu donošenja navedenog zakona, Ustavni sud smatra da za takvo odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom Evropske konvencije ne postoje razlozi navedeni u članu 15. Evropske konvencije.
- 39.Ustavni sud naglašava da se u svim slučajevima ograničavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, u smislu Evropske konvencije, mora voditi računa o uspostavljanju pravičnog odnosa između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca. To znači da mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "dotične osobe moraju da snose prevelik teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, str. 26-28, st. 70-73).
- 40.Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa citiranim zakonom kojim je utvrđen način izmirenja općih obaveza prema izvršnim sudskim odlukama, kao dijela unutrašnjeg duga Republike Srpske, dolazi se do zaključka da je takvim zakonom, pored toga što je upitno njegovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog duga koji je nastao po osnovu obaveza po izvršnim sudskim odlukama, a koji je naveden u članu 4. stav 1. tačka 4. citiranog zakona, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvog zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince", te da zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Osnovni razlog u kojem Ustavni sud vidi pretjeran teret prema pojedincima jeste činjenica da je, u članu 10. stav 1. tačka 1. ovog zakona, propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena "emitiranjem obaveznica sa rokom dospijeća do 40 godina", usljed čega se opravdano postavlja pitanje hoće li iko od građana, odnosno pravnih lica koji će posjedovati takvu vrstu obaveznica, doživjeti mogućnost naplate obaveznica i tako djelotvorno ostvarenja svojih prava. Pored toga, spornim zakonom je predviđeno da će se obaveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period odgode, svakako znači djelotvorno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/05), zaključio da primjena odredbi navedenog zakona onemogućava izvršenje pravosnažne sudske odluke, na način i u obimu utvrđenim pravosnažnom sudskom odlukom, što je u suprotnosti sa pravom na pristup sudu koji je integralni element prava na pravično suđenje.
- 41.U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da zakonskoj regulativi u ovom predmetu nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju zahtjevi člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim. Ustavni sud zaključuje da je, u cilju podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske obavezna da apelantima omogući izvršenje pravosnažne sudske odluke, koje je dozvoljeno pravosnažnim sudskim rješenjem.
- 42.Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
- 43.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude, kada takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince" čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca.
- 44.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 45.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.