Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju Kantonalnog suda u Tuzli za utvrđivanje ustavnosti Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu člana IV.C.10. (4). Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi sa Amandmanima LII i XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 24. januara 2012. godine, donio je

PRESUDU

  • 1.
    Utvrđuje se da Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 2.
    Saglasno članu IV.C.12. b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH" dopuni zakon iz tačke 1. ove presude poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom i reguliše prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na: naknadu za troškove ishrane; naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla; naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika; naknadu zbog bolesti ili povrede; naknadu troškova za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti; naknadu za porodiljski dopust i na otpremninu prilikom odlaska u penziju kao i ostalim budžetskim korisnicima.

3. Odbija se dio zahtjeva za utvrđivanje naknada za odvojen život, za troškove selidbe i za jubilarnu nagradu.

  • 4.
    U slučaju da Parlament Federacije Bosne i Hecegovine ne postupi po nalogu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i u ostavljenom roku ne izvrši dopunu zakona iz tačke 1. izreke ove presude, pravo na navedene naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika će biti rješavano shodnom primjenom propisa kojim su uređene naknade izabranih dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije Bosne i Hercegovine, pravobranilaca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca - stražara u kazneno - popravnim zavodima Federacije Bosne i Hercegovine.

5. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i službenim glasilima kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Obrazloženje

  • 1.
    U ovom ustavno-sudskom predmetu Kantonalni sud u Tuzli (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) u postupku rješavanja žalbi Tuzlanskog kantona protiv presuda Općinskog suda u Kalesiji po tužbama Škripić Aide, Sušić Merside, Ramljak Tomislava i Ferizbegović Amire radi isplate naknade toplog obroka i presude istog suda po tužbi Pejanović Dražene radi isplate jubilarne nagrade, predočio je dana 21.09.2011. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev kao ustavno pitanje (u daljem tekstu: zahtjev) da se prije donošenja odluke o izjavljenim žalbama odluči o ustavnosti Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 72/05) (u daljem tekstu: osporeni zakon) u dijelu koji se odnosi na pravo sudija na naknadu za topli obrok i pravo na jubilarnu nagradu.
  • 2.
    Podnosilac zahtjeva navodi da je Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 20/01) u članu 41. bilo propisano da sudija, odnosno tužilac ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove: naknada za troškove prijevoza na posao i sa posla; naknada za prehranu za vrijeme rada; regres za godišnji odmor; naknada za odvojeni život; naknada troškova prijevoza za dane u kojima se ne radi iz mjesta u kojem ima službeni stan do mjesta stalnog prebivališta i nazad, odnosno naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njegove porodice u vrijeme nedjeljnog odmora, državnih praznika i neradnih dana; naknada troškova selidbe iz mjesta stalnog prebivališta u mjesto gdje ima službeni stan i nazad; naknada troškova za obrazovanje; jubilarne nagrade; otpremnine pri odlasku u penziju, ali je članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama navedenog zakona iz 2003. godine izmijenjen taj član, tako da glasi: "Sudija odnosno tužilac ima pravo na slijedeće naknade: 1. otpremnina pri odlasku u penziju, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade". Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: U-3/04 od 01. juna 2004. godine utvrđeno je da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 63/03) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na sudije sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. I pored navedene presude Ustavnog suda Federacije i Amandmana CVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine donesen je osporeni zakon, kojim je ukinuto, a ne umanjeno pravo sudijama na naknadu za prehranu za vrijeme rada i pravo na jubilarnu nagradu, kao i druge vrste naknada iz člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva smatra da su ovakvim zakonskim rješenjem sudije diskriminisane u ostvarivanju prava iz radnog odnosa i da im je povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom, pravo na imovinu i pravo na prehranu u odnosu na druge zaposlenike zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji to pravo iz radnog odnosa ostvaruju na osnovu odgovarajućih propisa. Kao primjer drugačijeg regulisanja prava na naknadu za topli obrok i prava na jubilarnu nagradu navodi: Zakon o pravima izabranih dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2006. godine sa izmjenama i dopunama; Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2003. godine i Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2005. godine.

Iz naprijed navedenih razloga podnosilac zahtjeva postavlja ustavno pitanje da li su odredbe osporenog zakona u skladu sa članom II.A.2.(1) tačke c), k) i p) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koje se odnose na jednakost pred zakonom, imovinu i prehranu.

  • 3.
    Stranke u postupku u ovom predmetu, na osnovu člana 39. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) su: Kantonalni sud u Tuzli kao ovlašteni podnosilac zahtjeva - ustavnog pitanja, Tuzlanski kanton kao podnosilac žalbi protiv presuda Općinskog suda u Kalesiji donesenih povodom tužbi Škripić Aide i dr. radi isplate naknadâ za topli obrok, odnosno radi isplate jubilarne nagrade, Škripić Aida, Sušić Mersida, Ramljak Tomislav, Ferizbegović Amira iz Tuzle i Pejanović Dražena iz Kalesije kao tužioci u postupku pred Općinskim sudom u Kalesiji, te donosilac osporenog zakona Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 4.
    Ustavni sud Federacije je dana 28.09.2011. godine u skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine zatražio od stranaka u postupku da dostave odgovor na navode iz zahtjeva.

Tuzlanski kanton je putem Kantonalnog pravobranilaštva dana 08.11.2011. godine dostavio odgovor u kojem ističe da je Odlukom Visokog predstavnika od 09.12.2005. godine donesen osporeni zakon kojim je utvrđeno da ovaj zakon stupa na snagu na privremenoj osnovi sve dok ga Parlament Federacije Bosne i Hercegovine ne usvoji u istom obliku bez izmjena i dopuna ili bez dodatnih uslova. Parlament Federacije Bosne i Hercegovine je donio osporeni zakon u istom obliku bez izmjena i dopuna ili bez dodatnih uslova, koji je objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 22/09. Kantonalni pravobranilac je istakao da je visoki predstavnik kao konačni autoritet u pogledu tumačenja Dejtonskog sporazuma i na osnovu svojih ovlaštenja donio 09.12.2005. godine Amandman CVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine kojim je, između ostalog, utvrđeno da plata i/ili druge naknade sudiji mogu biti umanjeni zakonom donesenim do 10.01.2006. godine, te da se ovo umanjenje može izvršiti samo jednom. Istog dana, visoki predstavnik je donio osporeni zakon kojim se, kao propisom lex specialis, uređuju plate, naknade i druga prava sudija i tužilaca, a članom 17. ovog zakona propisano je da danom njegovog stupanja na snagu prestaju važiti odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije Bosne i Hercegovine koje su u suprotnosti sa odredbama ovog zakona. Ovim zakonom pravo na platu i druge naknade za nosioce pravosudnih funkcija su na bitno drugačiji način uređeni u odnosu na to kako su bili uređeni Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je na osnovu člana 17. osporenog zakona prestao da važi. Kantonalni pravobranilac smatra da je donošenjem osporenog zakona visoki predstavnik na drugačiji način utvrdio prava sudija i tužilaca na platu i druge naknade, zbog čega se ne može govoriti o ukidanju prava utvrđenih ranijim propisom. Činjenica da osporenim zakonom nisu utvrđeni pravo na troškove prehrane i pravo na jubilarnu nagradu sama po sebi ne znači da su ustavna prava na prehranu i pravo na imovinu sudija povrijeđena, jer su osporenim zakonom neka druga prava sudija i tužilaca utvrđena u znatno višem iznosu u odnosu na ostale zaposlenike, pa i one koji obavljaju najsloženije pravne poslove. Kantonalni pravobranilac smatra da su sudijama kao izdvojenoj ustavnoj kategoriji prava, u odnosu na sve ostale zaposlenike zakodavne, izvršne i sudske vlasti regulisana prosebnim propisom i zbog toga se ne može govoriti o povredi njihovih ustavnih prava odnosno o njihovoj nejednakosti u odnosu na ostale kategorije zaposlenika. Nadalje, kantonalni pravobranilac smatra da bi ovakva povreda postojala u slučaju kada prava sudija uopće ne bi bila uređena ili bi bila uređena istim propisima koji bi se odnosili i na ostale zaposlene u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti, ali umanjenjem ili izostavljenjem određenih prava za sudije i tužioce.

Zbog navedenog kantonalni pravobranilac predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom će utvrditi da osporeni zakon nije u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Aida Škripić, Mersida Sušić, Amira Ferizbegović i Ramljak Tomislav u svom odgovoru od 10.10.2011. godine su istakli da su "sudije diskriminisane u ostvarivanju prava iz radnog odnosa u smislu ustavnog prava na jednakost pred zakonom u odnosu na druge zaposlenike zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Pejanović Dražena iz Kalesije nije dostavila traženi odgovor.

Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine na traženje ovog Suda nisu dostavili odgovor na zahtjev.

  • 5.
    U ovom predmetu održana je javna rasprava 24. januara 2012. godine na kojoj su pored predsjednice Kantonalnog suda u Tuzli ispred podnosioca zahtjeva, pristupili i kantonalni pravobranilac u ime premijera Kantona Tuzla, predsjednik Zakonodavno-pravne komisije Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, te Pejanović Dražena kao stranka u postupku pred Kantonalnim sudom u Tuzli. Javnoj raspravi nije pristupio predstavnik Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, iako je uredno pozvan.

Predsjednica Kantonalnog suda u Tuzli ostala je kod navoda iz podnesenog zahtjeva, s tim što je zahtjev proširila na sve naknade koje su pripadale sudijama na osnovu Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, a između ostalog na naknadu za odvojeni život i za troškove selidbe, naknadu za dežure koje su svugdje plaćene osim u pravosuđu, te na visinu otpremnine. Takođe, dodaje da smatra da je osporeni zakon u suprotnosti sa Univerzalnom deklaracijom o nezavisnosti sudstva kao međunarodnim dokumentom kojim je propisano da se za vrijeme trajanja sudijske funkcije ne smiju na štetu sudija mijenjati odgovarajuće naknade i uslovi službe.

Predsjednik Zakonodavno-pravne komisije Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine istakao je da je pravo na plate sudija i tužilaca na određeni način pozitivno diskriminisano kroz Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, jer postoje ograničenja vezana za postupanje zakonodavne vlasti sa intencijom eventualnog umanjivanja plata sudija i tužilaca uz obrazloženje da nema dovoljno osiguranih sredstava u budžetima. U ovom pogledu je i dalje osigurana stabilnost kada je riječ o platama sudija i tužilaca, a pitanja naknada su uređena na odgovarajući način. Kada je riječ o sudijama i tužiocima postoji polazna pretpostavka da se osigurava stabilnost i nezavisnost od utjecaja zakonodavne i izvršne vlasti da se određena prava sudija i tužilaca ne umanjuju. Mišljenja je da u proceduri donošenja Zakona o radu u Federaciji Bosne i Hercegovine, kada je riječ o drugim pravima po osnovu rada, treba imati u vidu da se poštuje ustavni princip jednakosti pred zakonom svih zaposlenih. Predlaže da Ustavni sud Federacije ocijeni da je osporeni zakon u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Kantonalni pravobranilac kao i Pejanović Dražena ostali su kod navoda iznesenih u odgovoru na zahtjev.

  • 6.
    Razmatrajući podneseni zahtjev Ustavni sud Federacije je utvrdio sljedeće:

Ustavni sud Federacije konstatuje da je nesporna nadležnost Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine donosi zakone i samostalno odlučuje o uređivanju odnosa u Federaciji Bosne i Hercegovine. Isto tako, zakonodavna vlast je nadležna da mijenja, dopunjuje ili ukida već priznata zakonska prava zavisno od različitih okolnosti, ali pri uređivanju tih odnosa dužna je uvažavati zahtjeve koje pred nju postavi Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, posebno ako ona proizilaze iz principa vladavine prava i ako su to prava kojima se štite određeni ustavni principi. U tom smislu, u pravnom poretku zasnovanom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sva lica.

  • 7.
    Parlament Federacije Bosne i Hercegovine donio je Zakon o platama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj: 45/10) i uredio plate i naknade svim zaposlenim u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti osim sudijama, tužiocima i stručnim saradnicima. Ovim zakonom su utvrđene sljedeće naknade i to: naknada za troškove ishrane (čl. 12. i 30.), naknada za prijevoz na posao i sa posla (član 35.), naknada za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika (član 24.), naknada plate zbog bolesti ili povrede (član 10.), naknada za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti (član 15.), naknada za porodiljski dopust (član 33.) i otpremnina prilikom odlaska u penziju (član 16.) u znatno višem iznosu nego što je utvrđeno osporenim zakonom.

Isto tako, Parlament Federacije Bosne i Hercegovine donio je osporeni zakon kojim je u članu 17. propisano da stupanjem na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe drugih zakona, propisa ili odluka Federacije Bosne i Hercegovine, koje su u suprotnosti sa odredbama ovog zakona, pa su zbog toga prestale da važe i odgovarajuće odredbe koje su se odnosile na naknade u Zakonu o sudijskoj i tužilačkoj funkciji ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/00, 20/01, 37/01, 63/03 i 78/04). Osporenim zakonom sudijama, tužiocima i stručnim saradnicima nisu utvrđene pomenute naknade ili su, kao u slučaju naknade sudijama i tužiocima prilikom odlaska u penziju (otpremnine) utvrđene u bitno nižem iznosu.

  • 8.
    Analizirajući pomenute zakone u odnosu na propisane naknade, Ustavni sud Federacije je utvrdio sljedeće relevantne činjenice: Svim budžetskim korisnicima u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti je utvrđeno pravo na naknade navedene u tački 7. ovog obrazloženja koje ili nisu, ili su u znatno manjem obimu, kao što je pravo na otpremninu, utvrđene osporenim zakonom. Sudije, tužioci i stručni saradnici obuhvaćeni osporenim zakonom su takođe budžetski korisnici. Razlika između izabranih lica u zakonodavnoj, izvršnoj i pravosudnoj vlasti se ogleda samo u tome koji je organ zadužen za imenovanje, što nije relevantno za razmatranje ovog ustavnog pitanja, te u principu stalnosti funkcije, što se odrazilo, kao relevantna različitost koja opravdava različito zakonsko regulisanje u odlučivanju o naknadama koje su suštinski vezane za princip mandata, a to je naknada za odvojen život i troškove selidbe. Nije nevažno spomenuti i da je ustavnim principom o nemogućnosti smanjenja plata i naknada u odnosu na sudije kao nosioce sudske vlasti, te stalnosti funkcije kao jednim od garanata nezavisnosti sudske vlasti, a koji je direktno u vezi sa međunarodnim standardom o statusu sudija proklamovanim prvenstveno u Evropskoj povelji o statusu sudija, upravo za vršenje sudske vlasti bio utvrđen visok standard primanja u skladu sa odgovornošću i težinom vršenja sudijske funkcije. Nesporno je da je u vrijeme donošenja osporenog zakona situacija u pogledu visine plata i razlike u primanjima između sudija i tužilaca u odnosu na druge izabrane dužnosnike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti Federacije Bosne i Hercegovine bila takva da su primanja ovih drugih bila u znatno manjem obimu. No, počev od dana donošenja osporenog zakona do danas, nesporno je da su plate izabranih dužnosnika i državnih službenika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti višestruko povećane, a uz to kontinuirano imaju pravo na naknade koje su uglavnom u cijelosti uskraćene kategoriji budžetskih korisnika koju obuhvata osporeni zakon. Nije nevažno spomenuti da je od 2005. godine pa do danas isključivo sudijama i tužiocima onemogućeno bilo kakvo usklađivanje ili povećanje plata, koja je, uz minimalne naknade propisane osporenim zakonom, jedini izvor primanja koji je neizmijenjen, za razliku od izvršne i zakonodavne vlasti, u ovom, referentnom periodu od gotovo sedam godina.

Neosnovan je i ničim potkrijepljen navod iznijet na javnoj raspravi da sudije i tužioci u nekim drugim naknadama imaju znatno veća prava u odnosu na ostale kategorije zaposlenika. To je vidljivo kada se uradi jednostavna komparacija odredbi zakona koji regulišu pitanje naknada korisnika u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Jedini primjer je u odnosu na propisanu visinu regresa - naknade za godišnji odmor, koje pravo takođe ostvaruju i drugi budžetski korisnici, samo se drugačije uređuje pitanje visine koja se usklađuje sa visinom plate kao promjenjive kategorije. Takođe, navodi da se osporenim zakonom htjela posebno regulisati Ustavom zaštićena sudska vlast nije relevantan za postavljeno ustavno pitanje. Naime, i drugi referentni zakon sa kojim se vrši komparacija u odnosu na osporeni zakon je, u suštini, takođe lex specialis. Nadalje, osporeni zakon obuhvata i tužioce i jednu kategoriju stručnih saradnika koji nisu obuhvaćeni zaštitnim ustavnim mehanizmom koji se odnosi isključivo na sudsku vlast, dakle na sudije kao nosioce sudske vlasti.

Ustavni sud Federacije svakako pozdravlja intenciju zakonodavca da se kroz poseban zakon na cjelovit način urede pitanja ukupnih primanja izabranih lica u redovnom pravosuđu, ali uz uvažavanje ustavnih principa, u konkretnom slučaju prava na jednakost pred zakonom u pravima za sve kategorije budžetskih korisnika u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti. Evidentno je da je sada, u vrijeme odlučivanja, ovaj princip osporenim zakonom narušen.

  • 9.
    Ustavni sud Federacije je cijenio osporeni zakon u svjetlu ustavnog principa o jednakosti svih lica pred zakonom (član II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine) i člana 1. Protokola br. 12. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja ima snagu ustavnih odredaba. Članom 1. navedenog protokola propisana je opća zabrana diskriminacije od strane organa vlasti po bilo kom osnovu. Ustavni sud Federacije je utvrdio da iz razloga navedenih u tački 8. ovoga obrazloženja postoji nejednakost pred zakonom odnosno diskriminacija u pravima na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika u odnosu na ostale zaposlenike u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti. Ustavni sud Federacije smatra da nisu dati niti postoje relevantni razlozi koji bi opravdali različiti - nejednak tretman zaposlenika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti sa jedne i sudija i tužilaca sa druge strane u odnosu na propisivanje naknada.

Zbog navedenih razloga Ustavni sud Federacije je utvrdio da osporeni zakon nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Zbog utvrđene nesaglasnosti sa Ustavom naloženo je Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom IV.C.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u službenim glasilima dopuni osporeni zakon, poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom sudija, tužilaca i stručnih saradnika sa ostalim budžetskim korisnicima. Isto tako, Ustavni sud Federacije je u skladu sa pomenutom ustavnom odredbom utvrdio da, ukoliko Parlament Federacije Bosne i Hercegovine ne donese izmjene i dopune osporenog zakona u roku od šest mjeseci, pravo na navedene naknade sudijama, tužiocima i stručnim saradnicima biće riješeno shodnom primjenom propisa kojim su uređene navedene naknade izabranim dužnosnicima, nosiocima izvršnih funkcija i savjetnicima u organima zakonodavne i izvršne vlasti, državnim službenicima i namještenicima.

Ustavni sud Federacije ocijenio je da ne postoji povreda odredaba člana II.A.2.(1) k) i p) kojim je propisano pravo na imovinu i pravo na prehranu, iz sljedećih razloga:

Pravo na imovinu može biti povrijeđeno ako se zasniva na valjanom pravnom osnovu (npr: naknade propisane zakonom), a pravo na prehranu ne podrazumijeva pravo na troškove ishrane u toku rada, već je to pravo koje ulazi u sastav prava na dostojan životni standard, tj. pravo svakog da bude zaštićen od gladi.

  • 10.
    Ustavni sud Federacije je odbio zahtjev podnosioca zahtjeva za utvrđivanje naknade za odvojeni život, troškove selidbe i pravo na jubilarnu nagradu iz sljedećih razloga:

Sudije i tužioci, saglasno ustavnim i zakonskim odredbama, imenuju se do navršenih 70 godina života čime je uređena stalnost funkcije, a izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici u organima zakonodavne i izvršne vlasti biraju se, u pravilu, za jedan mandatni period u trajanju od četiri godine i po isteku javne funkcije mogu se vratiti na isto ili slično radno mjesto sa kojeg su izabrani. Ta različitost u odnosu na stalnost funkcije bila je za Ustavni sud Federacije relevantan razlog za odbijanje zahtjeva za utvrđivanje naknada za odvojen život i troškove selidbe.

Zakon o platama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ne predviđa pravo na jubilarnu nagradu ni za jednu kategoriju budžetskih korisnika. Ovo pravo bilo je predviđeno članom 43. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) i članom 45. Zakona o namještenicima u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05), ali su navedeni zakoni, u dijelu koji se odnosi na plate, naknade i druga materijalna prava prestali da se primjenjuju na osnovu člana 69. Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine.

  • 11.
    Ustavni sud Federacije ukazuje da se nakon donošenja ove presude pred redovnim sudovima može primjenjivati osporeni zakon u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika, pošto presudom nije utvrđeno da su naknade propisane osporenim zakonom u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, već je utvrđena nesaglasnost sa Ustavom rezultat nepotpunog odnosno nejednakog uređenja naknada sudija, tužilaca i stručnih saradnika u odnosu na druge budžetske korisnike, pa je iz tih razloga Parlament Federacije Bosne i Hercegovine obavezan da dopuni osporeni zakon. Nadalje, Ustavni sud Federacije ukazuje da su se odredbe o naknadama koje su bile propisane Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji mogle primjenjivati samo do donošenja osporenog zakona, jer su njegovim stupanjem na snagu te odredbe, kao suprotne osporenom zakonu prestale da važe. To znači da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine ne može biti pred redovnim sudovima osnov za dosuđivanje bilo kakvih naknada.
  • 12.
    Iz navedenih razloga Ustavni sud Federacije odlučio je kao u izreci presude.

Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: mr. Kata Senjak, predsjednica Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović i mr. Faris Vehabović, sudije Suda.

Broj U-28/11
24. januara 2012. godine
Sarajevo

Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Mr. Kata Senjak, s. r.