Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 481/05, rješavajući apelaciju Ismeta Burovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Ismeta Burovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda za prekršaje u Sarajevu Pž. broj III-II-12/05 od 27. januara 2005. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu za prekršaje u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu za prekršaje u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ismet Burović (u daljnjem tekstu: apelant) sa Ilidže - Sarajevo podnio je 4. marta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud za prekršaje) Pž. broj III-II-12/05 od 27. januara 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda za prekršaje i Općinskog suda za prekršaje u Vogošći (u daljnjem tekstu: Općinski sud za prekršaje) zatraženo je 6. januara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju dostavili su Općinski sud za prekršaje 20. februara 2006. godine, a Kantonalni sud za prekršaje 21. februara 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda za prekršaje dostavljeni su apelantu 27. februara 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Općinskog suda za prekršaje broj I-P-II-1002/04 od 8. jula 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje Pž. broj III-II-12/05 od 27. januara 2005. godine, apelant je proglašen krivim zbog počinjenog prekršaja iz člana 192. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 14/97), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150,00 KM.
  • 7.
    S ciljem utvrđivanja relevantnih činjenica proveden je redovan prekršajni postupak. Općinski sud za prekršaje saslušao je u svojstvu svjedoka dva policajca. Iz spisa apelacije vidljivo je da je apelant bio prisutan tokom saslušanja kao svjedoka jednog od policajaca, dok nema dokaza da je bio prisutan tokom saslušanja kao svjedoka drugog policajca. Osim toga, izvršeno je suočenje apelanta sa jednim policajcem, kojom prilikom je apelant odbio potpisati zapisnik o suočenju. Apelant je tražio da se izvrši i suočenje sa drugim policajcem, međutim sud nije udovoljio tom zahtjevu. Izveden je i dokaz uvidom u tahograf pločicu koju je izuzela policija iz apelantovog vozila prilikom počinjenog prekršaja, te je izvršio vještačenje vještak saobraćajne struke. U spisu apelacije nema dokaza da li je apelantu data prilika da se izjasni o izboru navedenog vještaka kojeg je odredio sud, kao ni da li je apelantu data prilika da se izjasni o navedenom nalazu, tako što bi mu nalaz bio dostavljen prije održavanja ročišta, uz ostavljanje vremena potrebnog za pripremanje eventualnih primjedbi, a prije donošenja prvostepenog rješenja. Iz apelacije proizlazi da je predmetni nalaz vještaka saobraćajne struke dostavljen apelantu tek nakon donošenja prvostepenog rješenja.
  • 8.
    Nakon što je Općinski sud za prekršaje donio Rješenje broj I-P-II-1002/04 od 8. jula 2004. godine, te proglasio apelanta krivim zbog počinjenog prekršaja i izrekao mu novčanu kaznu, apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu Kantonalnom sudu za prekršaje zbog svih razloga predviđenih članom 163. Zakona o prekršajima ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 16/01 i 4/02), što uključuje: a) bitne povrede odredaba prekršajnog postupka; b) povrede materijalnog propisa o prekršaju; c) pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje; i d) odluka o kazni, ukoru, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi i troškovima prekršajnog postupka. U žalbi apelant je predložio da Kantonalni sud za prekršaje ukine rješenje prvostepenog suda i vrati ga na ponovni postupak u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ili da Kantonalni sud zakaže javnu raspravu kako bi se utvrdile sve bitne činjenice.
  • 9.
    Prije nego što je predmetna žalba proslijeđena Kantonalnom sudu za prekršaje, Općinski sud je saslušao u svojstvu svjedoka policajca Admira Kadića i zapisničarku Ismetu Brkić, o tome da li je apelant tokom prvostepenog postupka osporavao potrebu vršenja vještačenja, s obzirom da je u žalbi navedeno da se apelant protivio vještačenju. Iz spisa apelacije proizlazi da Općinski sud nije obavijestio apelanta o datumu održavanja saslušanja policajca Admira Kadića kao ni zapisničarke Ismete Brkić, niti da je apelant prisustvovao saslušanju.
  • 10.
    U spisu apelacije nema dokaza da je Kantonalni sud za prekršaje obavijestio apelanta o sjednici vijeća na kojoj se raspravljalo o njegovoj žalbi. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda za prekršaje, u dijelu u kojem se daju razlozi zbog kojih je bilo potrebno izvršiti vještačenje u prvostepenom postupku, s obzirom da je apelant u žalbi osporavao potrebu vršenja vještačenja, navedeno je da su povodom žalbe saslušani svjedoci Admir Kadrić i Ismet Brković (uz napomenu da se kod posljednjeg imena radi o štamparskoj grešci, budući da se radilo o saslušanju zapisničarke Općinskog suda za prekršaje Ismete Brkić) koji su potvrdili da je apelant na suočenju rekao da treba vršiti vještačenje. Na kraju, Kantonalni sud za prekršaje je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, te u cijelosti potvrdio prvostepeno rješenje Općinskog suda za prekršaje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je tokom predmetnog prekršajnog postupka povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje pred prvostepenim sudom apelant vidi u tome što mu sud nije omogućio suočenje sa policajcem Eldinom Pezom koji je ujedno i jedan od podnositelja prekršajne prijave protiv njega. Dalje, prilikom apelantovog suočenja sa policajcem Admirom Kadićem sudija nije dozvolio da određena apelantova pitanja budu unesena u zapisnik, zbog čega je apelant i odbio da ga potpiše. Apelant navodi i da su pred prvostepenim sudom ispitivani u svojstvu svjedoka policajci Eldin Pezo i Admir Kadić, ali da on nije bio prisutan njihovom ispitivanju jer nije vršeno u vrijeme kada je ročište zakazano.
  • 12.
    Povredu prava na pravično suđenje pred drugostepenim sudom apelant vidi u tome što mu nije omogućeno da prisustvuje sjednici žalbenog vijeća pred drugostepenim sudom, iako je on to izričito tražio u žalbi. Osim toga, apelant navodi da je drugostepeni sud u svojstvu svjedoka saslušao policajca Admira Kadića i zapisničarku Ismetu Brkić, čemu on nije prisustvovao, te nije ni mogao osporiti njihove iskaze koji se tiču opravdanosti provođenja dokaza vještačenjem.
  • 13.
    Iz svega navedenog, apelant zaključuje da su prvostepeni i drugostepeni sud bili pristrani prilikom vođenja postupka jer mu nisu omogućili suočenje sa policajcem Eldinom Pezom. Zatim, što nisu dozvolili da njegova određena pitanja postavljena policajcu Admiru Kadiću budu unesena u zapisnik, što su navedene svjedoke saslušavali bez njegovog prisustva, te što ga nisu ni pozvali na sjednicu žalbenog vijeća iako je to tražio, a tom prilikom su istovremeno saslušavali određene svjedoke. Osim toga, apelant navodi da je vještak saobraćajne struke angažovan nepotrebno, te da mu prvostepeni sud nije dozvolio da se izjasni o izboru i nalazu vještaka. Na kraju, apelant navodi kako u konkretnom slučaju nije bilo zakonskih uvjeta za podnošenje prekršajne prijave i vođenje prekršajnog postupka, te da je za učinjeno djelo trebalo, u stvari, izreći mandatnu kaznu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Općinski sud za prekršaje naglašava da je apelacija neosnovana, te da je nesporna apelantova krivica za prekršaj za koji je proglašen krivim, što je prema navodima Općinskog suda za prekršaje "posljednje i najvažnije bez obzira na to kako je vođen postupak". Osim toga, Općinski sud za prekršaje naglašava da je apelant u vezi sa predmetnim vještačenjem vještaka saobraćajne struke na ročištu na kojem su bili prisutni policajac Admir Kadić i zapisničarka Ismeta Brkić, "provocirao sudiju Čakovića zašto danas ne spominje nikakvo vještačenje". Na tom ročištu suočeni su apelant i policajac Admir Kadić. Nakon završetka tog ročišta i odlaska apelanta i policajca Admira Kadića, u roku od dvadesetak minuta pojavio se i policajac Eldin Pezo te je i on saslušan. Sudija koji je vodio postupak dogovorio se sa apelantom da ga pozove telefonom kad stigne predmet sa vještačenja. Slijedom tog dogovora, sudija je 7. jula 2004. godine telefonom obavijestio apelanta da je predmet stigao sa vještačenja i da može doći u sud da se o njemu izjasni, međutim apelant je odbio da dođe i da se izjašnjava o nalazu vještaka. Nakon toga, tj. 8. jula 2004. godine, sud je donio rješenje o kažnjavanju apelanta, dok je 12. jula 2004. godine apelant došao u sud i tražio da mu se omogući da fotokopira cijeli spis uključujući i nalaz vještaka, što mu je i omogućeno. Iz navedenog Općinski sud zaključuje da je apelantu omogućeno da se izjasni o predmetnom nalazu vještaka, te da nisu tačne njegove tvrdnje da se nije mogao o njemu izjasniti.
  • 15.
    Osim toga, Općinski sud naglašava da je apelant 15. jula 2004. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu za prekršaje u kojoj su bile sve same neistine o tome da mu nije omogućeno suočenje sa policajcem Eldinom Pezom te da se nije mogao izjasniti o nalazu vještaka. Stoga se sud i odlučio da na te okolnosti, a prije slanja spisa drugostepenom sudu, sasluša kao svjedoke zapisničarku Ismetu Brkić i policajca Admira Kadića. U vezi s tim saslušanjem, Općinski sud za prekršaje navodi da apelant i nije bio pozivan na ovo saslušanje zbog toga što za tim nije bilo nikakve potrebe jer se tada uopće nije raspravljalo o njegovoj odgovornosti, nego je cilj bio da se demantiraju neistine koje je apelant iznosio u svojoj žalbi. Općinski sud za prekršaje navodi da apelant, sve i da je bio prisutan na ispitivanju navedenih svjedoka, ne bi mogao ništa osporiti u njihovim iskazima jer sve o čemu su oni svjedočili sudija je zajedno sa njima i apelantom čuo svojim ušima na prethodnim ročištima i u drugim kontaktima sa apelantom prije donošenja prvostepenog rješenja, a nije to saznao posredno od nekog drugog.
  • 16.
    Kantonalni sud za prekršaje naglašava da je apelacija neosnovana te predlaže da se kao takva odbije. Naglašava se da je vijeće tog suda odlučivalo o apelantovoj žalbi u sjednici bez prisustva stranaka, budući da je postupak proveden prema odredbama čl. 334. do 339. Zakona o krivičnom postupku, koje se odnose na postupak o žalbi na rješenje suda. Pred Kantonalnim sudom za prekršaje, nakon što je podnesena žalba na prvostepeno rješenje, nisu saslušavani svjedoci Admir Kadić i Ismeta Brkić, već je to urađeno pred prvostepenim sudom. Kantonalni sud za prekršaje napominje da treba imati u vidu specifičnost prekršajnog postupka gdje je Zakonom o prekršajima propisan način vođenja prekršajnog postupka i u kojem nije predviđena glavna rasprava pred prvostepenim sudom, nije predviđen princip kontradiktornosti i obaveznog prisustva tužitelja (odnosno podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka), kao i da se ne propisuje obaveza odgovora na žalbu, te da je propisana mogućnost da povodom žalbe prvostepeni sud provodi dopunu postupka prije dostavljanja žalbe drugostepenom sudu. Ove različitosti ukazuju da se striktno ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o krivičnom postupku, koje se odnose na postupanje po žalbi na presudu suda (član 319), te da se na rad vijeća Kantonalnog suda za prekršaje odnose odredbe koje regulišu postupak po žalbi na rješenje suda, kako je određeno Zakonom o krivičnom postupku Federacije BiH.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    Zakon o prekršajima Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 16/01 i 4/02)

"Član 133.

U pogledu oslobođenja od dužnosti svjedočenja, načina saslušanja svjedoka, suočenja i učestvovanja tumača, shodno se primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona o krivičnom postupku koji se primjenjuje na teritoriji Kantona.

Član 136. stav 1.

Ako je za utvrđivanje ili za ocjenjivanje neke činjenice neophodno stručno znanje kojim ne raspolaže prekršajni sud, u prekršajnom sudu se određuje vještak radi vještačenja. Vještačenje se može povjeriti i stručnoj ustanovi (bolnici, hemijskoj laboratoriji i dr.).

Član 137.

Okrivljeni, podnosilac zahtjeva i oštećeni mogu zahtijevati izuzeće vještaka.

O zahtjevu iz prethodnog stava rješava sudija za prekršaje.

ŽŽalba na rješenje kojim se odbija zahtjev za izuzećem vještaka odlaže izvršenje vještačenja, ukoliko ne postoji opasnost od odlaganja.

U pogledu izuzeća vještaka i načina vještačenja, shodno se primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o krivičnom posupku koji se primjenjuje na teritoriji Kantona.

Član 163.

Rješenje o prekršaju može se pobijati:

  • 5.
    zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka,
  • 6.
    zbog povrede materijalnog propisa o prekršaju,
  • 7.
    zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
  • 8.
    zbog odluke o kazni, ukoru, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi i troškovima prekršajnog postupka.

Član 171. stav 4.

U pogledu postupka po žalbi shodno se primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se primjenjuju na teritoriji Kantona."

  • 18.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 35/03)

"Član 6. stav 2.

Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

Član 319. stav 1.

O sjednici vijeća obavijestit će se tužitelj, optuženi i njegov branitelj."

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 21.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda za prekršaje Pž. broj III-II-12/05 od 27. januara 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Kantonalnog suda za prekršaje doneseno je 27. januara 2005. godine, apelantu dostavljeno 21. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2005. godine, iz čega očigledno proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelant pobija navedena rješenja Općinskog suda za prekršaje i Kantonalnog suda za prekršaje, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 24.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 25.
      Član 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Š...ĆPrilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c. Š...Ć da se brani sam Š...Ć

d. Š...Ć da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć ."

  • 26.
    Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta.
  • 27.
    Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
  • 28.
    Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne je, prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, osiguranje bezbjednosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji.
  • 29.
    S obzirom da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ozturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane novčane kazne u znatnom iznosu, kao i da se izrečene novčane kazne pod zakonom određenim okolnostima mogu zamijeniti za kaznu zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi.
  • 30.
    Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 31.
    U konkretnom slučaju apelant se žali: a) da mu nije omogućeno suočenje sa policajcem Eldinom Pezom; b) da prilikom suočenja sa policajcem Admirom Kadrićem sudija nije dozvolio da neka njegova pitanja budu unesena u zapisnik; c) da je vještačenje vještaka saobraćajne struke u ovom predmetu bilo nepotrebno; d) da u konkretnom slučaju nije bilo zakonskih uvjeta za podnošenje prekršajne prijave i vođenje prekršajnog postupka, te je za učinjeno djelo trebalo, u stvari, izreći mandatnu kaznu; e) da su pred prvostepenim sudom u svojstvu svjedoka saslušavani policajci Eldin Pezo i Admir Kadić, ali apelant nije prisutvovao njihovom ispitivanju jer nije vršeno u vrijeme kada je ročište zakazano; f) da mu nije omogućeno da prisustvuje sjednici drugostepenog vijeća iako je to u žalbi izričito zahtijevao; g) da je drugostepeni sud u svojstvu svjedoka saslušao policajca Admira Kadića i zapisničara Ismetu Brkić, čemu apelant nije prisustvovao te nije mogao osporavati njihove iskaze koji se tiču opravdanosti provođenja dokaza vještačenjem; i h) da mu nije omogućeno da se izjasni o izboru i nalazu vještaka saobraćajne struke.
  • 32.
    Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni apelantovi prigovori od tačke a) do tačke d) tiču se utvrđivanja činjeničnog stanja i načina na koji su primijenili pravo redovni sudovi u čije ispitivanje Ustavni sud neće ulaziti, u skladu sa svojim standardnim stanovištem koje glasi: "Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dakle, navedeni apelantovi prigovori od tačke a) do tačke d) nisu relevantni u smislu ustavnog prava na pravično suđenje i standarde koje propisuje član 6. Evropske konvencije, budući da rješavanje pitanja koja su obuhvaćena navedenim prigovorima spada u isključivu nadležnost redovnih sudova, a način na koji su navedena pitanja riješili u konkretnom slučaju redovni sudovi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na mogućnost da je time došlo do povrede prava na pravično suđenje s obzirom da u njima nema bilo kakve proizvoljnosti. Stoga navedeni apelantovi prigovori neće ni biti posebno ispitivani.
  • 33.
    Međutim, apelantovi prigovori od tačke e) do tačke h) relevantni su u odnosu na standarde koji se tiču ustavnog prava na pravično suđenje i ukazuju na mogućnost da je došlo do povrede prava na pravično suđenje načinom na koji su redovni sudovi riješili pitanja obuhvaćena navedenim apelantovim prigovorima. Stoga će apelantovi prigovori od tačke e) do tačke h) biti posebno ispitani u skladu sa standardima koje propisuje član 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije.
  • 34.
    Ustavni sud će najprije ispitati sljedeće prigovore: pred prvostepenim sudom u svojstvu svjedoka saslušavani su policajci Eldin Pezo i Admir Kadić, ali apelant nije bio prisutan njihovom ispitivanju jer nije vršeno u vrijeme kada je ročište zakazano; prvostepeni sud je, nakon što je apelant izjavio žalbu na njegovo rješenje, u svojstvu svjedoka saslušao policajca Admira Kadića i zapisničarku Ismetu Brkić, čemu apelant nije prisustvovao, te nije niti mogao osporavati njihove iskaze; zatim, apelantu nije omogućeno da se izjasni o izboru i nalazu vještaka saobraćajne struke.
  • 35.
    U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da jedan dio apelantovih navoda ne odgovara činjeničnom stanju spisa apelacije. Naime, nesporno je da je apelant bio prisutan na ročištu od 16. juna 2004. godine, kada je u svojstvu svjedoka saslušavan policajac Admir Kadić, što se sve može ustanoviti uvidom u zapisnik od 16. juna 2004. godine. Tačno je da je apelant odbio da potpiše zapisnik. Međutim, iz te činjenice se ne može zaključiti da apelantu nije omogućeno da prisustvuje saslušanju navedenog svjedoka. Osim toga, nakon donošenja prvostepenog rješenja kojim je apelant proglašen krivim, te nakon što je apelant izjavio žalbu protiv navedenog rješenja, dodatno saslušanje svjedoka Admira Kadića i Ismete Brkić nije obavljeno pred Kantonalnim sudom za prekršaje već pred Općinskim sudom za prekršaje. Međutim, nesporne su činjenice da apelant nije bio prisutan tokom saslušanja policajca Eldina Peze, budući da Općinski sud za prekršaje navodi da je navedeni svjedok saslušan dvadesetak minuta nakon što je završeno ročište, te da tom saslušanju nije bio prisutan apelant. Također je nesporno da apelant nije bio prisutan kada je Općinski sud za prekršaje, nakon što je apelant izjavio žalbu na njegovo rješenje, dodatno saslušavao svjedoke Admira Kadića i Ismetu Brkić, jer to izričito potvrđuje i Općinski sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju, a vidi se i iz zapisnika o ispitivanju svjedoka od 11. i 19. augusta 2004. godine.
  • 36.
    Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni prigovori pokreću opća pitanja koja se tiču prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i posebne garancije koje daje član 6. Evropske konvencije u stavu 3. tač. c. i d. koje se tiču prava na odbranu optuženog, kao i njegovog prava na ispitivanje svjedoka optužbe. Prema konstantnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog, kome se mora dati mogućnost da tokom suđenja pokuša osporiti navode optužbe kao i dokaze kojima se optužba potkrepljuje. Ovdje je nesporno da se saslušanjem policajca Eldina Peze potkrepljuje "optužnica" protiv apelanta, imajući u vidu činjenicu da je navedena osoba i jedan od podnosilaca prekršajne prijave protiv apelanta. Vještačenjem vještaka saobraćajne struke utvrđena je neispravnost tahograf aparata na motornom vozilu kojim je upravljao apelant, što je predstavljalo još jedan dokaz u pravcu proglašavanja apelanta krivim za navedeni prekršaj, te izricanje sankcije u vidu novčane kazne. Nesporno je da apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom nije prisustvovao saslušanju policajaca Eldina Peze, kao i da mu nije data prilika da se izjasni o izboru vještaka saobraćajne struke, njegov nalaz mu nije dostavljen prije održavanja ročišta, niti mu je ostavljeno vrijeme da bi mogao dati eventualne primjedbe na njega.
  • 37.
    Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdanje navode Općinskog suda za prekršaje o tome da je sudija telefonom kontaktirao sa apelantom i rekao mu da dođe po nalaz vještaka i da se o njemu izjasni što je apelant odbio, te da mu je izjašnjenje o nalazu vještaka omogućeno tek kada je on to zatražio, tj. nakon donošenja prvostepenog rješenja.
  • 38.
    S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da ni Općinski sud za prekršaje ne osporava da "apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o izboru vještaka" što je, prema mišljenju Ustavnog suda, bio obavezan uraditi u ovom slučaju, zbog toga što relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku i Zakona o prekršajima predviđaju mogućnost izuzeća vještaka (vidi čl. 44. i 112. Zakona o krivičnom postupku i čl. 137. Zakona o prekršajima). Davanjem mogućnosti strankama da se izjasne o izboru vještaka daje im se mogućnost i da istaknu eventualne prigovore u vezi sa njegovim izuzećem. Iako Ustavni sud smatra da, u principu, nije potrebno poučavati sudove o pravilima dostavljanja, naglašava se da se ovdje, kao jedno od osnovnih pitanja, postavlja način komunikacije suda sa strankama u postupku. Situacija kada sudija "zove telefonom stranku u postupku da preuzme nalaz vještaka i da se o njemu izjasni" svakako nije u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku i Zakona o prekršajima, gdje je detaljno propisano na koji način sud dostavlja strankama dokumente o kojima se imaju pravo izjasniti i pokušati ih osporiti. Osim toga, nesporna je i činjenica da predmetni nalaz vještaka nije uručen apelantu prije donošenja prvostepenog rješenja kojim se apelant proglašava krivim, što praktično znači da apelant nije imao priliku da se tokom prvostepenog postupka izjasni o nalazu vještaka koji je sačinjen u tom postupku.
  • 39.
    Osim toga, ne može se prihvatiti kao razumno opravdanje Općinskog suda za prekršaje da nije bilo potrebno pozivati apelanta na dodatno saslušanje policajca Admira Kadića i zapisničarke Ismete Brkić, jer "apelant ne bi mogao ništa osporiti u njihovim iskazima". Suština svega je da su navedene osobe saslušavane radi provjere apelantovih navoda iznijetih u žalbi protiv prvostepenog rješenja, gdje se raspravljalo o navodima iz žalbe kojima apelant dovodi u pitanje ispravnost prvostepene odluke, te je, u skladu s tim, apelant morao biti pozvan na navedeno saslušanje.
  • 40.
    Navedenim postupanjima prvostepenog suda apelantu nije data prilika da pokuša osporiti dokaze "optužbe" i iznijeti navode koji mu idu u korist, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, došlo do narušavanja standarda pravičnog suđenja koje propisuje član 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije.
  • 41.
    Ustavnom sudu ostaje još da riješi apelantov prigovor da mu nije omogućeno da prisustvuje sjednici drugostepenog vijeća iako je to izričito zahtijevao u žalbi. Iz obrazloženja drugostepene odluke, kao i iz odgovora na apelaciju, nesporno je da Kantonalni sud za prekršaje nije pozvao apelanta na sjednicu drugostepenog vijeća.
  • 42.
    U žalbi izjavljenoj Kantonalnom sudu za prekšaje apelant je tražio da se prvostepeno rješenje ispita u pogledu svih razloga navedenih u članu 163. Zakona o prekršajima. Kantonalni sud je, rješavajući apelantovu žalbu, potvrdio prvostepeno rješenje. Stoga je ishod suđenja pred drugostepenim sudom bio od velikog značaja za apelanta.
  • 43.
    Obavezu obavještavanja podnosioca žalbe o održavanju sjednice drugostepenog suda, kada on to zahtijeva u žalbi, sudu nameće član 171. stav 4. Zakona o prekršajima u vezi sa članom 319. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Pri tome je nebitno kakvog su suštinskog i procesnog kvaliteta navodi, činjenice i dokazi koje apelant želi iznijeti. Kako u ovom slučaju nije sporno da Kantonalni sud za prekršaje nije obavijestio apelanta o sjednici drugostepenog vijeća, proizlazi da je sprečavanje apelanta da relevantne činjenice, navedene u žalbi, usmeno iznese pred drugostepenim vijećem, povreda obligatornih odredbi navedenih zakona koje propisuju davanje mogućnosti da se prisustvuje sjednici žalbenog vijeća, što je u konačnici i dovelo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 44.
    Da se, kada je riječ o prisustvovanju podnosioca žalbe pred drugostepenim sudom, mora primjenjivati domaće zakonodavstvo eksplicitno pokazuje praksa Evropskog suda za ljudska prava: "Da li okrivljeni ima pravo da prisustvuje javnom saslušanju i brani svoj slučaj pred Žalbenim sudom, Š...Ć zavisi od posebnih odredbi domaćeg zakonodavstva posmatranog kao cjelina" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, tačka 25).
  • 45.
    Uvijek se radi o povredi člana 6. st. 1. i 3.c. Evropske konvencije kada apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniteljevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu žalbenog vijeća (vidi Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, strane 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine A.115, strana 25). Ova pravna situacija odgovara okolnostima na koje se žali apelant.
  • 46.
    Tako, u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije se, na stranama 14. i 15, navodi: "ŠAĆ Krivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom......ŠTĆ Evropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove odnosno formiraju žalbene ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju da se osobama kojima se domaćim zakonima zahtijeva da će uživati sve osnovne garancije sadržane u članu 6. Evropske konvencije, te garancije i osiguraju." Slijedi da, ako je apelant u žalbi ponudio činjenice i dokaze za koje on smatra da su mu od koristi i zahtijeva da ih lično prezentira pred žalbenim vijećem, a takva mogućnost je predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, onda mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. Presude Evropskog suda za ljudska prava, Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koja glasi: "U vezi sa aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje na žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovo razmatrao činjenice slučaja niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica, nasuprot tumačenju samog zakona. Ali suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje opravdanih osnova koje bi opravdale saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalioca će biti dopušteno." I konačno, u Odluci Doma za ljudska prava broj CH/98/934 od 6. jula 2000. godine u predmetu Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je utvrđivana osnovanost aplikantovog prigovora da prisustvuje sjednici žalbenog vijeća povodom iznošenja činjenica i dokaza u žalbi, zaključuje se "da je povrijeđeno pravo podnosioca prijave na pravičnu raspravu zagarantirano članom 6, stav 1, u vezi sa stavom 3.c. Konvencije, time što nije bio prisutan u toku postupka pred žalbenim sudom, te je Federacija Bosne i Hercegovine time prekršila član 1. Sporazuma o ljudskim pravima."
  • 47.
    Ustavni sud ne može prihvatiti navode Kantonalnog suda za prekršaje čija se suština svodi na tvrdnje da se radi o specifičnom prekršajnom postupku gdje "nije predviđen princip kontradiktornosti" i da se kod odlučivanja o žalbi u prekršajnom postupku "ne primjenjuju odredbe člana 319. Zakona o krivičnom postupku već se primjenjuju odredbe od čl. 334. do 339. istog zakona koji reguliraju postupak odlučivanja o žalbi na rješenje". Ustavni sud naglašava kako smatra da upravo odredbe Zakona o prekršajima predviđaju obavezan kontradiktorni postupak kada se provodi redovan prekršajni postupak, kao što je bilo u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe čl. 334. do 339. Zakona o krivičnom postupku ne isključuju primjenu odredaba člana 319. istog zakona koje predviđaju obavezu sudova da obavijeste stranke o sjednici drugostepenog vijeća koje odlučuje o žalbi, bez obzira da li se radilo o žalbi protiv presude ili o žalbi protiv rješenja.
  • 48.
    Zadatak Ustavnog suda je da ukaže na obavezu poštivanja principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Prema tome, čl. II/1. i II/2. propisuju obavezu Bosne i Hercegovine da njenim građanima osigura najviši stepen poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve gdje se "utvrđuje osnovanost krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu provođenja kontradiktornog postupka, koja se mora poštovati kada se radi o redovnom prekršajnom postupku jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe".
  • 49.
    Na osnovu navedenog, a imajući u vidu da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da su pred prvostepenim sudom saslušavani svjedoci a da apelant nije prisustvovao njihovom saslušanju, te da je određeno i provedeno vještačenje sudskog vještaka saobraćajne struke a da apelantu nije data prilika da se izjasni o izboru vještaka kao ni o njegovom nalazu prije donošenja prvostepene odluke, te da o održavanju sjednice žalbenog vijeća pred drugostepenim sudom apelant nije obaviješten, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 50.
    U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da su pred prvostepenim sudom saslušavani svjedoci a da apelant nije prisustvovao njihovom saslušanju, te da je određeno i provedeno vještačenje sudskog vještaka saobraćajne struke a da apelantu nije data prilika da se izjasni o izboru vještaka kao ni o njegovom nalazu prije donošenja prvostepene odluke, te da o održavanju sjednice žalbenog vijeća pred drugostepenim sudom apelant nije obaviješten, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije.
  • 51.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 52.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.