Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 562/05, rješavajući apelaciju Mesuda Ovčine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i član 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Mesuda Ovčine podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-80/05 od 22. februara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-249/04 od 19. novembra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mesud Ovčina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 15. marta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-80/05 od 22. februara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (Osnovni sud) broj 249/04 od 19. novembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i učesnika u postupku, Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 4. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Pravobranilaštvo je 22. jula 2005. godine dostavilo odgovor na apelaciju, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Pravobranilaštva je dostavljen apelantu 6. oktobra 2005. godine.

. III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    U tužbi podnesenoj Osnovnom sudu apelant je naveo da u vremenu od 4. aprila 1992. godine do 14. decembra 1995. godine nije živio u svojoj kući, pa mu je sva pokretna i nepokretna imovina koja se nalazi u selu Zaušlje, općina Bileća, opljačkana i uništena. Tužbom podnesenom Osnovnom sudu je, zajedno sa ostalim oštećenim, tražio da Republika Srpska apelantu i ostalim tužiocima isplati iznos od 412.200,00 KM za svu uništenu imovinu.
  • 7.
    U odgovoru na tužbu punomoćnik tuženih je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da tužena nije pasivno legitimirana, istakavši odmah i prigovor zastare sa prijedlogom da se tužbeni zahtjev odbije.
  • 8.
    Općinski sud je Presudom broj P-249/04 od 19. novembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-80/05 od 22. februara 2005. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev.
  • 9.
    Sudovi su utvrdili da je od dana nastanka štete, 14. decembra 1995. godine, pa do dana podnošenja tužbe, 17. decembra 2002. godine, protekao rok od pet godina predviđen stavom 2. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, pa je apelantovo potraživanje zastarjelo. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da sud prihvata kao osnovane navode prvostepene presude, s obzirom da je stavom 1. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Okružni sud je, dalje, obrazložio da se u konkretnom slučaju mora primijeniti stav 2. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kad je šteta nastala.

IV. Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

(...)

Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(...)

Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Član 376.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Š...Ć

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je nesporna činjenica da je sva njegova imovina uništena, iako u Bileći nije bilo ratnih dejstava. Međutim, činjenicu da je uništena imovina je utvrdila Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Bez obzira kad je podnijet zahtjev, za pričinjenu štetu na pokretnoj i nepokretnoj imovini odgovorna je Republika Srpska i njeni organi, navodi apelant.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju koji je dostavilo Pravobranilaštvo navodi se da je u odgovoru na tužbu i u toku postupka isticano, između ostalog, da Zakonom o obligacionim odnosima nije propisana posebna osnova odgovornosti za naknadu imovinske i neimovinske štete nastale pravnim i fizičkim licima usljed ratnih dejstava, kao i da prema međunarodnom pravu država nije odgovorna za štetu koju u oružanim sukobima pretrpe njeni građani. Također je istaknut i prigovor zastare potraživanja u smislu stava 1. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, čime zakonski zastupnik tužene nije kršio prava tužilaca, odnosno prava na imovinu, kako je to navedeno u apelaciji.

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-80/05 od 22. februara 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu Okružnog suda apelant je primio 28. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 15. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 18.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 19.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

  • 2.
    Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
  • 20.
    Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi je li apelant titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 21.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da naknada štete na ime uništene imovine koja je bila apelantovo vlasništvo, za koju apelant ima opravdano očekivanje, predstavlja "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 22.
    Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje je izraženo u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita", u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 23.
    Ustavni sud smatra da osporene presude, kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, nesumnjivo predstavlja miješanje u njegovu imovinu i lišavanje prava na njeno mirno uživanje. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
  • 24.
    Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li konačno lišavanje apelanta imovine od navedenog suda bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 25.
    U konkretnom slučaju, apelant smatra da je Okružni sud osporenom presudom povrijedio njegovo pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu računanja rokova zastare potraživanja naknade štete. S druge strane, sudovi su stali na stanovište da se mora primijeniti opći zastarni rok od pet godina, s obzirom da u smislu člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima zastarijeva potraživanje nastale štete, bez obzira kada je oštećeni saznao za štetu i štetnika. Dakle, lišavanje apelanta njegove imovine je predviđeno zakonom.
  • 26.
    U pogledu pitanja je li miješanje u apelantovu imovinu učinjeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti, potrebno je, prije svega, naglasiti da u pojedinim slučajevima postoji opravdano ograničenje ostvarivanja građanskih prava, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti u ovom cilju zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, između ostalog, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
  • 27.
    Razmatrajući konkretni slučaj, Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzet stav prema kojem "u vezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 6/04, tačka 43. i aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovim pravnim stavom se osigurava princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba da pozitivno utiče protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u ovom slučaju, pa slijedi da je primjena navedenog zakona u javnom interesu.
  • 28.
    Primjenjujući istaknute pravne principe iz jurisprudencije Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji djelotvoran pravni sistem ostvarivanja apelantovih građanskih prava. Država je odredila odgovorne subjekte i način ostvarivanja prava sudskom zaštitom. Ipak, u pravnom sistemu postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega u pogledu određivanja vremenskih okvira za realizaciju potraživanja naknade za pričinjenu materijalnu štetu, kao u konkretnom slučaju. Navedena ograničenja su u ovoj i sličnim situacijama potrebna radi pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema. Ova ograničenja su opravdana i proporcionalna cilju koji se želi postići (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/04).
  • 29.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 30.
    Ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, jer je potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, budući da je lišavanje imovine predviđeno zakonom koji je jasan i javno objavljen, da je u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.