USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 899/05, rješavajući apelaciju Boška Trnjakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Boška Trnjakovića podnesena zbog dužine postupka pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske i Vrhovnim sudom Republike Srpske u predmetu broj U-799/03, u odnosu na povredu prava na suđenje u razumnom roku garantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Boška Trnjakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-799/03 od 11. maja 2005. godine, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje garantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Trnjakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-799/03 od 11. maja 2005. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Trnjakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-799/03 od 11. maja 2005. godine, u odnosu na član II/3.a) i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima faciae) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Boško Trnjaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente podnio je 31. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine postupka pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) i Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu broj U-799/03. Apelant je 9. juna i 30. decembra 2005. godine dopunio apelaciju navodima da je Vrhovni sud 11. maja 2005. godine donio Presudu u predmetu broj U-799/03, te da proširuje apelaciju i u odnosu na navedenu presudu, za koju smatra da nije donesena u razumnom roku i da krši i druga njegova ustavna prava.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, drugostepenog organa i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Derventa (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), zatraženo je 9. juna 2005. godine i 11. januara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Vrhovnog suda je zatraženo da dostavi na uvid i spis broj U-799/03.
- 3.Vrhovni sud je 27. juna 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju i traženi spis navedenog predmeta.
- 4.Odgovor na apelaciju prvostepeni organ je dostavio 27. januara 2006. godine, a drugostepeni organ odgovor na apelaciju nije dostavio.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori su 9. februara 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelant je bio privremeni korisnik stana u Derventi u ulici Derventskih oslobodilaca SP-45, površine 61,80 m", vlasništvo DP "Iskra" Derventa, na kojoj je nosilac stanarskog prava bio Bego Haurdić.
- 8.Rješenjem prvostepenog organa broj 05-050-14-698/99 od 17. novembra 2000. godine odlučeno je da se predmetni stan vrati u posjed nosiocu stanarskog prava Begi Haurdiću, te da apelantu kao privremenom korisniku i članovima njegove porodice prestaje pravo na privremeno korištenje predmetnog stana. Apelantu kao privremenom korisniku predmetnog stana nije utvrđeno pravo na alternativni smještaj.
- 9.Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu drugostepenom organu. Rješenjem drugostepenog organa broj 05-050-1-901/03 od 28. novembra 2003. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana uz obrazloženje da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje se navodi da iz spisa predmeta nesumnjivo proizlazi da raniji nosilac stanarskog prava ima pravo na vraćanje u posjed stana u smislu člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Također, pravilno je utvrđeno da apelant nema pravo na alternativni smještaj u smislu člana 34. i 35. navedenog Zakona.
- 10.Apelant je protiv drugostepenog organa 2. jula 2003. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu radi poništenja Rješenja broj 05-050-1-901/03 od 28. novembra 2003. godine. Presudom Vrhovnog suda broj U-799/03 od 11. maja 2005. godine apelantova tužba je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant podnio tužbu Vrhovnom sudu zbog toga što mu drugostepeni organ nije odgovorio na žalbu podnesenu protiv rješenja prvostepenog organa, kojom je predložio da sud "naredi" drugostepenom organu da mu isplati stanarinu, te da mu dalje plaća stan ili mu nađe alternativni smještaj do obnove njegovog stana ili kuće u Bosanskom Petrovcu, koji su devastirani u ratnim dejstvima.
- 11.Kako je u međuvremenu (28. novembra 2003. godine) tuženi organ donio rješenje o apelantovoj žalbi, apelant je 31. augusta 2004. godine Vrhovnom sudu podnio novi podnesak, koji je Vrhovni sud smatrao proširenjem tužbe na naknadno doneseni akt tužene. Vrhovni sud je na osnovu spisa predmeta u ovoj upravnoj stvari ocijenio da je prvostepeni organ pravilno primijenio odredbe čl. 34. i 35. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i utvrdio da apelant nema pravo na alternativni smještaj.
- 12.Apelant je 9. juna 2005. godine obavijestio Ustavni sud da je primio Presudu Vrhovnog suda broj U-799/03 od 11. maja 2005. godine kojom je njegova tužba radi poništenja rješenja drugostepenog organa odbijena, te od Ustavnog suda zatražio da preispita pobijanu presudu za koju tvrdi da nije donesena u razumnom roku i da je zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant navodi da je 2. jula 2003. godine protiv drugostepenog organa koji gotovo dvije godine nije odlučio o njegovoj žalbi podnio tužbu Vrhovnom sudu. Ističe da je slao urgencije, te da se posljednji put obratio predsjedniku Vrhovnog suda 18. marta 2005. godine. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku, što je suprotno odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 14.Apelant je u dopuni apelacije od 9. juna i 30. decembra 2005. godine proširio navode apelacije i zatražio od Ustavnog suda da preispita presudu Vrhovnog suda u odnosu na povrede prava iz člana II/3.a), e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je tuženi drugostepeni organ odlučio o apelantovoj žalbi Rješenjem broj 05-050-1-901/03 od 28. novembra 2003. godine, te da je apelant svojim podneskom proširio tužbu i na tu odluku, o kojoj je ovaj sud donio Presudu broj U-799/03 od 11. maja 2005. godine. Vrhovni sud smatra da pobijanom presudom nije povrijeđeno nijedno od navedenih prava iz apelacije, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 16.Prvostepeni organ u odgovoru na apelaciju navodi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je odluka pravilno donesena i na zakonu zasnovana. U odgovoru se posebno navodi da je apelant izjavu datu na zapisnik od 30. oktobra 2000. godine o svom prijeratnom statusu u pogledu riješenosti stambenog pitanja u Bosanskom Petrovcu svojeručno potpisao u prisustvu ovlaštenih radnika organa i podnosiocima zahtjeva za povrat predmetnog stana. Prema ocjeni prvostepenog organa, netačni su apelantovi navodi istaknuti u apelaciji, da mu je podmetnut zapisnik o provedenom ispitnom postupku. Dalje se navodi da Ustavom zagarantirano pravo na imovinu apelant jedino i isključivo može ostvariti na području općine Bosanski Petrovac gdje se nalazi njegova imovina, a ne na području općine Derventa. Najzad, navodi se da ovo ministarstvo ostala navedena prava apelantu nije ničim ugrozilo.
V. Relevantni propisi
- 17.Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01)
Član 24.b) u relevantnom dijelu glasi:
"Privremeni korisnik čije stambene potrebe su zadovoljene na drugi način, između ostalog, je:
(...)
- 5.privremeni korisnik koji je bio podstanar 1991. godine i,
- 6.privremeni korisnik koji ima na raspolaganju dovoljno sredstava, uključujući primanja kojima može sam sebi obezbijediti smještaj. Kao dovoljna sredstva koja su na raspolaganju smatra se iznos od jedne četvrtine potrošačke korpe po članu porodičnog domaćinstva utvrđen od strane nadležnog organa za statistiku plus 200 KM na ime troškova stanovanja.
(...)"
Član 34.
"U slučaju kada je privremeni korisnik dužan da u skladu sa zakonom iseli iz nepokretnosti ili stana, nadležni organ Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica utvrđuje da li privremeni korisnik ima pravo na alternativni smještaj u skladu sa ovim zakonom.
(...)
- 3.U skladu sa prethodnim stavom, višestruki korisnici iz člana 24.b. ovog zakona, (...) koji su dužni iseliti u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja, nemaju pravo na alternativni smještaj."
- 18.Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/94) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 25.
Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Član 31.
Ako organ za vrijeme sudskog postupka donese drugi akt kojim se mijenja ili stavlja van snage upravni akt protiv koga je upravni spor pokrenut, kao i ako u slučaju iz člana 25. ovog zakona naknadno donese upravni akt, taj će organ, pored tužioca, jednovremeno izvijestiti i sud pred kojim je spor pokrenut. Sud će u tom slučaju pozvati tužioca da u roku od 15 dana izjavi da li je naknadno donesenim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom obliku, odnosno da li tužbu proširuje i na novi akt.
(...)
Ako tužilac izjavi da novim aktom nije zadovoljan, sud će nastaviti postupak."
VI. Dopustivost
Dopustivost apelacije u odnosu na postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj U-799/03 od 11. maja 2005. godine
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na poštivanje apelantovog doma iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što mu nakon deložacije iz stana, na kojem je imao status privremenog korisnika, nije obezbijeđen alternativni smještaj, te s tim u vezi navoda o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i navoda o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom".
- 22.U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana, između ostalih slučajeva, i ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine).
- 23.U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta te pravo na život iz člana II/3.a) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, jer ne može da se vrati u svoju imovinu koja nije obnovljena, u prijeratno mjesto življenja.
- 24.Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi žalbeni navodi nemaju uporišta i da su njegove tvrdnje paušalne, jer apelant nije ničim dokazao da mu je ograničena sloboda kretanja nekim radnjama, odnosno odlukama nadležnih javnih vlasti, niti je došlo do kršenja prava na život. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava.
- 25.Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne bi mogli nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenih prava. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovih prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
- 26.Pored toga, apelant se u konkretnom slučaju žali da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda, pored navedenih prava, povrijeđeno i pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Do navedenih povreda je, prema apelantovom mišljenju, došlo zbog toga što apelant ne može da se vrati u svoju imovinu koja nije obnovljena, a nije mu obezbijeđen ni alternativni smještaj nakon što je deložiran iz stana koji je privremeno koristio, pa je prinuđen da plaća stanarinu vlastitim sredstvima.
- 27.Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa nemiješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega, potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo, za koje apelant navodi da mu je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju garantira član 8. Evropske konvencije.
- 28.Ustavni sud zapaža da je u upravnom sporu presudom Vrhovnog suda odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa u predmetu vraćanja napuštene imovine, bez apelantovog prava na alternativni smještaj. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Nesporno je da je podnosilac zahtjeva za vraćanje stana u posjed bio nosilac stanarskog prava u smislu člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i ima pravo na povrat stana, a da apelant kao privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj u smislu čl. 34. i 35. istog zakona. Iz navedenog proizlazi da je apelant bio privremeni korisnik na predmetnom stanu, iz kojeg je deložiran zbog vraćanja stana u posjed nosiocu stanarskog prava, te da prema navedenim propisima nema pravo na alternativni smještaj. Naime, u upravnom postupku prvostepeni organ je utvrdio da je apelant sa porodicom prije rata živio u Bosanskom Petrovcu, te da mu je rješenjem nadležnog organa u Bosanskom Petrovcu, broj 05/I-23-1456-1/00 od 24. oktobra 2000. godine, vraćena u posjed nedovršena kuća u Bosanskom Petrovcu, a da je 30. aprila 1991. godine živio kao podstanar u kući svoga brata u Bosanskom Petrovcu, a privremeno i sa roditeljima, gradeći kuću u Bosanskom Petrovcu. Podstanari, prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, ne ostvaruju pravo na alternativni smještaj.
- 29.Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ne postoji nikakvo miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma, jer se apelant žali na nemogućnost ostvarenja prava na alternativni smještaj nakon deložacije iz stana na kojem je imao status privremenog korisnika. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima ovog slučaja član 8. Evropske konvencije nije primjenjiv, jer navedena odredba ovoga člana, općenito, štiti pravo na poštivanje doma kojeg apelant u konkretnom slučaju nema u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 30.U pogledu apelantovih žalbenih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da je apelantov zahtjev za alternativni smještaj odbijen, jer ne ispunjava relevantne zakonom propisane uvjete. Dakle, apelant nije mogao imati "legitimna" očekivanja da će ostvariti željeno pravo, jer je u konkretnom slučaju utvrđeno da ne ispunjava relevantnim zakonom propisane uvjete za alternativni smještaj. Stoga se i izdatak za stanarinu zbog toga što mu nije utvrđen alternativni smještaj ne može smatrati imovinom, zbog čega u konkretnom slučaju nije ni moglo doći do povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 31.Zbog svega navedenog, u pogledu apelantovih žalbenih navoda o povredi prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu apelacije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost apelacije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu broj U-799/03 pred Vrhovnim sudom
- 32.U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01).
- 33.U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju 31. marta 2005. godine, kada se njegov predmet nalazio pred Vrhovnim sudom radi odlučivanja o apelantovoj tužbi protiv drugostepenog organa zbog nedonošenja rješenja o apelantovoj žalbi na rješenje prvostepenog organa. Dakle, 31. marta 2005. godine, kada je apelant podnio apelaciju, činile su se opravdanim njegove sumnje da se predmet neće završiti u razumnom roku, posebno kada se ima u vidu da je tužba bila podnesena 2. jula 2003. godine. Apelant nije izmijenio svoje tvrdnje da predmetni postupak nije završen u razumnom roku ni poslije donošenja osporene Presude Vrhovnog suda broj U-799/03 od 11. maja 2005. godine. Nakon toga apelant je Ustavnom sudu 9. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana od dana donošenja osporene presude Vrhovnog suda, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, dostavio dopunu apelacije kojom je proširio navode apelacije i na presudu Vrhovnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
- 34.Naposljetku, čak i u slučaju da Vrhovni sud nije donio osporenu presudu do donošenja odluke Ustavnog suda u pogledu poštivanja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe, oslanjajući se na vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
- 35.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VI. Meritum
- 36.Apelant smatra da žalbeni postupak pred Vrhovnim sudom nije završen u razumnom roku, te da je time povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Pravo na pravično suđenje
- 37.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"
Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 38.Prije nego što se upusti u ispitivanje navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju vođen je upravni postupak radi vraćanja napuštenog stana nosiocu stanarskog prava i ostvarivanja apelantovog prava na alternativni smještaj, nakon kojeg je apelant tužbom pokrenuo upravni spor za osiguranje prava na alternativni smještaj. Utvrđivanje ima li neko pravo na povratak u stan odnosno alternativni smještaj ulazi u okvir "građanskih prava i obaveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.
Period koji se uzima u obzir
- 39.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv prvostepenog rješenja, kojim je utvrđeno da mu ne pripada pravo na alternativni smještaj, izjavio žalbu 27. novembra 2000. godine, što se ima smatrati trenutkom početka postupka u kojem on, de facto, postavlja zahtjev za ostvarenje prava na alternativni smještaj. Ovo zbog toga jer je prvostepeni postupak iniciran ne apelantovim zahtjevom, već zahtjevom nosioca stanarskog prava da mu se vrati u posjed sporni stan i, naposljetku, jer je prvostepenim rješenjem na deklaratoran način utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na alternativni smještaj kojeg je do tada koristio. Dakle, period koji se uzima u obzir pri ocjeni dužine trajanja postupka počeo je teći 27. novembra 2000. godine. Dalje, postupak pred Vrhovnim sudom započeo je 2. jula 2003. godine, kada je apelant dostavio tužbu Vrhovnom sudu. Do dana donošenja Presude Vrhovnog suda broj U-799/03 od 11. maja 2005. godine, postupak pred Vrhovnim sudom je trajao jednu godinu, deset mjeseci i jedan dan. Ustavni sud zapaža da je ukupno trajanje postupka u predmetu ostvarivanja apelantovog prava na alternativni smještaj, nakon izjavljivanja žalbe protiv prvostepenog rješenja pred drugostepenim organom uprave i sudom, trajao gotovo 4 i po godine.
- 40.Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30. i Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
- a)Složenost predmeta
- a)
- 41.Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
- 42.Dakle, apelant je u konkretnom predmetu 27. novembra 2000. godine izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja kojim je utvrđeno da mu ne pripada pravo na alternativni smještaj, a da je 2. jula 2003. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu zbog nedonošenja odluke drugostepenog organa o njegovoj žalbi na odluku prvostepenog organa, koji mu u postupku vraćanja napuštene imovine nije utvrdio pravo na alternativni smještaj nakon deložacije. Uvidom u spis predmeta Ustavni sud je utvrdio da se u njemu nalaze relevantni dokumenti na koje se poziva apelant u postupku. Ustavni sud zaključuje da su drugostepeni organ uprave, rješavajući apelantovu žalbu u vezi s njegovim pravom na alternativni smještaj, i Vrhovni sud, s obzirom na složenost predmeta, mogli pristupiti rješavanju ovog predmeta bez daljnjih odlaganja.
- b)Ponašanje podnosioca apelacije
- b)
- 43.Ustavni sud će prvo ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. Apelant je, prvo, izjavljivanjem žalbe protiv rješenja prvostepenog organa tražio ostvarivanje prava na alternativni smještaj, a zatim je 2. jula 2003. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu kojom je pokrenuo upravni spor zbog nedonošenja rješenja o njegovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja. Dopisom Vrhovnog suda od 26. augusta 2004. godine od apelanta je zatraženo da podnese primjerak žalbe i urgenciju drugostepenom organu. Apelant je 31. augusta 2004. godine traženo dostavio Vrhovnom sudu. Kako je u međuvremenu drugostepeni organ donio rješenje, Vrhovni sud je od apelanta zatražio 4. oktobra 2004. godine da se izjasni ostaje li kod tužbe ili tužbu proširuje na novi akt, odnosno je li zadovoljan donesenim aktom. Apelant je 12. oktobra 2004. godine obavijestio Vrhovni sud da ostaje kod ranije podnesene tužbe i proširuje ju i na rješenje drugostepenog organa.
- 44.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant urgentno postupao u upravnom postupku i prema zahtjevu Vrhovnog suda i svojim ponašanjem nije doprinio odugovlačenju postupka.
- c)Ponašanje drugostepenog organa i suda
- c)
- 45.Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud negira povrede apelantovih prava, na koje se žali u apelaciji. Vrhovni sud je naglasio da je apelant podneskom od 12. oktobra 2004. godine proširio tužbu i na Odluku drugostepenog organa broj 05-050-1-901/03, te da je u upravnom sporu odlučujući o drugostepenoj odluci donio Presudu broj U-799/03 od 11. maja 2005. godine.
- 46.Dalje Ustavni sud, prvo, uviđa da je žalbeni postupak pred drugostepenim organom pokrenut izjavljivanjem žalbe 27. novembra 2000. godine i da je trajao do 28. novembra 2003. godine, kada je taj organ donio rješenje o apelantovoj žalbi. Pored toga, evidentno je da je prvostepeni organ 22. septembra 2004. godine Vrhovnom sudu dostavio kompletan spis, a da je Vrhovni sud 11. maja 2005. godine odlučio o tužbi i donio Presudu broj U-799/03 kojom je apelantovu žalbu odbio.
- 47.Ustavni sud prihvata da postoje objektivne poteškoće u javnim upravnim organima i cjelokupnom pravosudnom sistemu, te da postoji veliki broj predmeta pred organima uprave (posebno u spornom periodu pred konkretnim drugostepenim organom) i sudovima. Iz spisa dostavljenih Ustavnom sudu vidljivo je da je Vrhovni sud dopisom od 26. augusta 2004. godine od apelanta zatražio da sudu dostavi primjerak žalbe i urgencije drugostepenom organu. Također, Vrhovni sud je dopisom 4. oktobra 2004. godine pozvao apelanta da se izjasni ostaje li kod tužbe, ili tužbu proširuje na rješenje drugostepenog organa od 28. novembra 2003. godine, koje je doneseno nakon podnošenja tužbe Vrhovnom sudu protiv drugostepenog organa zbog nedonošenja rješenja o apelantovoj žalbi na prvostepeno rješenje.
- 48.Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao 1 godinu, 10 mjeseci i 1 dan do donošenja odluke o meritumu, a da je postupak pred upravnim organima i Vrhovnim sudom trajao ukupno 4 godine, 5 mjeseci i 24 dana. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je žalbeni postupak pred drugostepenim organom, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je morao raspraviti u konkretnom slučaju, kao i ukupan broj predmeta u radu, trajao na granici onoga što možemo nazvati razumnim te da, mimo toga, apelant nije ponudio nikakve dokaze i argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da je trajanje postupka o kojem je riječ bilo takve prirode da bi kršilo zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.
- 49.Imajući u vidu sve navedeno, a posebno uzevši u obzir kriterije od kojih polazi Ustavni sud prilikom ocjenjivanja razumnosti trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i to: okolnosti predmeta, složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, te značaj koji ima za apelanta predmet spora (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 519/04 od 22. jula 2005. godine), Ustavni sud smatra da predočene činjenice ne ukazuju da je postupak u ovome predmetu sa zahtjevom za osiguranje alternativnog smještaja prekršio zahtjeve razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Povrede prava na pravično suđenje u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj U-799/03
- 50.Apelant se žali da su Vrhovni sud i upravni organi svoje odluke zasnovali na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 51.U pogledu ovih apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud podsjeća da apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine), u principu, ne podrazumijeva da Ustavni sud može preispitivati odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene zakona, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj, inter alia, kada nadležni organi primijene pozitivno-pravne propise ili utvrde činjenično stanje na proizvoljan način.
- 52.Ustavni sud zapaža da su organi uprave, a što je prihvatio i Vrhovni sud, utvrdili da je apelant 30. aprila 1991. godine bio podstanar u kući svoga brata u Bosanskom Petrovcu - prijeratnom mjestu življenja, iz kojih razloga mu prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ne pripada pravo na alternativni smještaj nakon deložacije iz predmetnog stana, na kojem je imao status privremenog korisnika. Zbog toga Ustavni sud smatra da ne postoje naznake da su u konkretnom slučaju arbitrarno primijenjene odredbe materijalnog prava, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je apelantu uskraćeno pravo na alternativni smještaj na proizvoljan način, a nadležni organi/sud su uzeli u obzir sve apelantove navode koji bi mogli biti od značaja za utvrđivanje njegovog prava na alternativni smještaj, te pružili precizne razloge na kojima zasnivaju svoje odluke i primjenu relevantnih zakonskih odredbi.
- 53.U vezi sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 54.Nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada je postupak pred organom uprave i Vrhovnim sudom u predmetu ostvarivanja prava na alternativni smještaj radi vraćanja stana u posjed nosiocu stanarskog prava trajao skoro 4 i po godine.
- 55.Također, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u upravnom i sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak vođen na apelantovu štetu i da su arbitrarno primijenjene odredbe materijalnog prava.
- 56.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 57.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.