Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 1. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 912/04, rješavajući apelaciju APRO "Sunce" d.d. Neum, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

David Feldman, sudija

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija APRO "Sunce" d.d. Neum podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-169/04 od 1. jula 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i u "Službenom glasniku Republike Srpske".

I. Uvod

  • 1.
    APRO "Sunce" d.d. Neum (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Amra Gurda, advokatica iz Sarajeva, podnijelo je 20. oktobra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-169/04 od 1. jula 2004. godine. Apelant je, također, zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Općinskom sudu u Mostaru da obustavi sve izvršne radnje protiv apelanta u predmetu broj Ip-75/04 do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je podnio dopunu apelacije 12. novembra 2004. godine i 19. januara 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 28. oktobra 2004. godine da dostave odgovore na predmetnu apelaciju.
  • 3.
    Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 15. novembra 2004. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor tužene dostavljen je apelantu 16. februara 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 15. juna 1999. godine sa preduzećem "Dubint" d.o.o. iz Širokog Brijega zaključio ugovor o rekonstrukciji hotela "Sunce". Predmetnim ugovorom utvrđeno je da apelant treba pribaviti bankarsku garanciju u korist preduzeća "Dubint", koja će služiti kao osiguranje za plaćanje ugovorenog iznosa. Nakon toga, apelant je 4. aprila 2000. godine uputio zahtjev Auro banci d.d. Mostar za izdavanje bankarske garancije za uredno izvršenje plaćanja ugovorene novčane obaveze prema preduzeću "Dubint" na iznos od 850.000,00 KM. Auro banka izdala je bankarsku garanciju broj 3029/00 od 17. aprila 2000. godine u korist preduzeća "Dubint", kojom se neopozivo i bezuvjetno obavezala da će, u slučaju da apelant ne izvrši obavezu plaćanja, korisniku garancije, na njegov prvi pismeni poziv, isplatiti iznos do maksimalno 850.000,00 KM. S ciljem osiguranja izdate bankarske garancije, apelant je kod Auro banke deponirao i oročio iznos od 1.000.000,00 KM. Korisnik garancije, tj. preduzeće "Dubint", uputio je Auro banci 26. juna 2000. godine protest bankarske garancije, zahtijevajući isplatu iznosa od 650.000,00 KM, s obzirom na to da apelant nije izvršio svoju ugovorom preuzetu obavezu plaćanja.
  • 7.
    Auro banka je postupila po zahtjevu korisnika bankarske garancije, te korisniku garancije, preduzeću "Dubint" d.o.o. , isplatila iznos od 650.000,00 KM. Nakon izvršene isplate, Auro banka je odbila da apelantu izvrši povrat iznosa od 650.000,00 KM iz oročenog depozita od 1.000.000,00 KM.
  • 8.
    Apelant je 15. novembra 2001. godine tadašnjem Općinskom sudu I u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (pravni sljednik izdavaoca predmetne bankarske garancije - Auro banka d.d. Mostar), zahtijevajući da sud tuženu obaveže da tužiocu isplati iznos od 650.000,00 KM sa pripadajućim kamatama. U tužbi apelant navodi da je u zahtjevu za izdavanje bankarske garancije tražio da tužena izda uvjetnu bankarsku garanciju iz člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, tužena je izdala bankarsku garanciju koja je sama kontradiktorna, jer se u garanciji navodi da će se neopozivo i bezuvjetno izvršiti obaveza plaćanja, ali uz prezentaciju dokumenata, te po uredno izvršenim obavezama. Osim toga, u tužbi se navodi da je tužena postupila suprotno odredbi člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima, jer je izvršila obavezu plaćanja iz garancije samo na osnovu dopisa korisnika garancije, a da istovremeno nije tražila prezentaciju dokumenata s ciljem urednog izvršenja ugovorenih obaveza korisnika garancije.
  • 9.
    Općinski sud je donio Presudu broj Ps-114/01 od 30. oktobra 2002. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, te apelanta obavezao da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju Općinski sud je naveo da je sporno pitanje među parničnim strankama da li je u konkretnom slučaju izdata uvjetna bankarska garancija iz člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj banka korisniku garancije ispunjava obavezu prema uvjetima navedenim u garanciji, ili je izdata bezuvjetna garancija iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima, u kom slučaju banka izdavalac garancije na prvi poziv korisnika garancije ispunjava obavezu iz garancije i tom prilikom korisniku garancije ne može isticati prigovore iz osnovnog posla. U konkretnom slučaju Osnovni sud je donio stav da je tužena izdala bezuvjetnu bankarsku garanciju iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima za čije je ispunjenje dovoljan samo pismeni poziv korisnika garancije, u kome će se navesti da dužnik nije ispunio svoju obavezu iz osnovnog posla. Ovakva garancija predstavlja najveći stepen osiguranja od rizika, pa za izvršenje garancije nije potrebno ispitivati da li su izvršene obaveze iz osnovnog posla, s obzirom na to da su kod bezuvjetne bankarske garancije obaveze banke garanta samostalne u odnosu na osnovni posao. Stoga je irelevantno da li je korisnik garancije izvršio svoju ugovorom preuzetu obavezu prema apelantu, jer su to prigovori koji se odnose na osnovni posao.
  • 10.
    Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj Pž-38/03 od 24. decembra 2003. godine kojom je usvojio apelantovu žalbu, te preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda tako da je tuženu obavezao da apelantu isplati iznos od 650.000,00 KM uz pripadajuće kamate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 30.360,00 KM. Kantonalni sud je donio stav da je Općinski sud na nesporno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o uvjetnoj garanciji iz člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima zbog toga što, imajući u vidu tekst garancije i njegovu pravnu kvalifikaciju, ne može prevagnuti klauzula "bez prigovora" koja upućuje na bezuvjetnu garanciju iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima, već prevagu ima onaj dio garancije "ako investitor ne ispuni svoju obavezu", što upućuje na uvjetnu garanciju iz člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima. Prema tome, ukoliko je u garanciji "bez prigovora" unesen tekst da će banka garant izvršiti plaćanje "bez prigovora", pod uvjetom da korisnik garancije ispuni neke svoje obaveze iz osnovnog posla, onda se radi o kontradiktornosti između pravne prirode garancije "bez prigovora" i samog teksta garancije koji predviđa uvjet, što znači mogućnost isticanja prigovora iz osnovnog posla.
  • 11.
    Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-169/04 od 1. jula 2004. godine kojom je reviziju tužene usvojio, preinačio drugostepenu presudu, te potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naglasio da upravo sadržaj predmetne bankarske garancije upućuje na to da se radi o bezuvjetnoj garanciji iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima, jer su potencirane riječi "neopozivo i bezuvjetno", te "na vaš prvi poziv" koje su u tekstu garancije napisane podebljanim slovima. To znači da se tim riječima željela odrediti vrsta predmetne garancije, pa njen sadržaj nije nejasan, zbog čega se ne može prihvatiti zaključak Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju radi o uvjetnoj garanciji iz člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima. Paušalna odredba u predmetnoj garanciji da će tužena isplatiti garanciju "uz prezentaciju dokumenata, a po uredno izvršenim obavezama iz ugovora", svakako, ne predstavlja uvjet za isplatu garantiranog iznosa, jer se u spornoj garanciji ne navodi koji dokumenti treba da se prezentiraju, ni koje obaveze iz osnovnog posla korisnik treba da ispuni da bi tužena bila obavezna da izvrši isplatu garantiranog iznosa. Stoga je tužena ispravno postupila, isplativši korisniku garancije iznos od 650.000,00 KM, te je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu se vrati oročeni depozit.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant ističe da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do povrede njegovih ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak, te da donese privremenu mjeru kojom će naložiti Općinskom sudu da obustavi izvršne radnje u predmetu broj Ip-75/04 do okončanja postupka o apelaciji.
  • 13.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u sljedećem:
    • a)
      Vrhovni sud je prekoračio ovlaštenja, data Zakonom o parničnom postupku, prilikom odlučivanja o reviziji. Naime, apelant smatra da je revizijski sud dužan prihvatiti ono činjenično stanje koje je utvrđeno u pobijanoj presudi, pa samo ukoliko je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, može preinačiti osporenu odluku. Revizijski sud nije ovlašten da sam utvrđuje odlučne činjenice, niti da izvodi drugačije činjenične zaključke od onih koje je izveo drugostepeni sud u pobijanoj presudi. U konkretnom slučaju apelant smatra da je Vrhovni sud utvrđivao činjenično stanje prilikom odlučivanja o reviziji, jer je na osnovu tumačenja sadržaja predmetne bankarske garancije došao do zaključka da je riječ o bezuvjetnoj bankarskoj garanciji, što je suprotno zaključku koji je donio drugostepeni sud u presudi koja se osporavala revizijom, a koji je smatrao da je riječ o uvjetnoj bankarskoj garanciji.
    • b)
      Osim toga, apelant smatra da je Vrhovni sud protumačio tekst bankarske garancije na nelogičan način, ne vodeći računa o cjelokupnom sadržaju garancije, čime je povrijedio pravo na pravično suđenje na apelantovu štetu, s obzirom na to da je na osnovu navedenog tumačenja zaključeno da je riječ o bezuvjetnoj garanciji iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima, a predmetnu garanciju bilo je moguće protumačiti jedino na način kako je to uradio Kantonalni sud.
  • 14.
    Suštinu povrede prava na imovinu apelant vidi u tome što je Vrhovni sud primjenom pogrešne zakonske odredbe zaključio da je tužena izdala bezuvjetnu bankarsku garanciju, na osnovu čega je smatrao da je tužena pravilno postupila kada je korisniku garancije isplatila iznos od 650.000,00 KM. Posljedica toga je da je opravdano odbijanje tužene da apelantu vrati iznos od 650.000,00 KM iz iznosa oročenog depozita od 1.000.000,00 KM, koji je služio kao osiguranje izdate garancije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    Tužena u cijelosti podržava osporenu odluku Vrhovnog suda, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana s obzirom na to da nije došlo do povrede ustavnih prava koja je naveo apelant.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85, te "Službeni list Republike BiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)

"Član 1083. stav 1.

Bankarskom garancijom obavezuje se banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne isplati obavezu o dospjelosti namiriti obavezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji.

Član 1087. stav 1.

Ako bankarska garancija sadrži klauzulu ' bez prigovora', 'na prvi poziv' ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obavezi."

  • 17.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03)

"Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-169/04 od 1. jula 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonima. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 8. septembra 2004. godine, te s obzirom na to da je predmetna apelacija podnesena 20. oktobra 2004. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom."

  • 24.
    Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da je osporena presuda donesena u postupku koji je bio bitan za ishod građanskog spora, a predmet parnice bilo je utvrđivanje obaveze plaćanja većeg novčanog iznosa.
  • 25.
    Ustavni sud je već ranije donio stav prema kome: "Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ' na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
  • 26.
    Imajući u vidu da apelant navodi kako je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji prekoračio ovlaštenja koja su mu data Zakonom o parničnom postupku, te da je predmetnu garanciju protumačio na nelogičan (proizvoljan) način i tako primijenio materijalno pravo, Ustavni sud će citirane navode ispitati u skladu sa svojim navedenim stavom.
  • 27.
    Ustavni sud naglašava da je nesporno da revizijski sud prilikom odlučivanja o reviziji nije ovlašten da utvrđuje činjenično stanje, na što direktno upućuje i član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku koji propisuje da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, Ustavni sud ne smatra da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji, u konkretnom slučaju, utvrđivao činjenično stanje. Naime, činjenica da je Vrhovni sud protumačio sadržaj predmetne garancije na drugačiji način nego što je to uradio Kantonalni sud ne predstavlja utvrđivanje činjeničnog stanja. Vrhovni sud nije utvrđivao da li postoji predmetna bankarska garancija ili ne, odnosno da li je nju izdala tužena ili ne. Te činjenice su utvrđene u prvostepenom postupku. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je na dokaz koji se nalazio u spisu (bankarska garancija broj 3029/00 od 17. aprila 2000. godine) primijenio materijalno pravo tako što je smatrao da sadržaj predmetne bankarske garancije upućuje na to da se radi o bezuvjetnoj garanciji iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima. Primjena materijalnog prava na dokaze na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje u konkretnom predmetu ubraja se u okvir ovlaštenja Vrhovnog suda kao revizijskog suda koja su propisana članom 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Nijedna odredba Zakona o parničnom postupku ne nalaže Vrhovnom sudu da se prilikom odlučivanja o reviziji mora držati zaključka drugostepenih sudova u pogledu ocjene dokaza na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje, što apelant tvrdi u apelaciji. Kad bi se Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji morao držati zaključka nižeg suda koji se tiče ocjene sadržaja dokaza i činjenica, kao i u pogledu toga na koje propise upućuju utvrđeni dokazi i činjenice, onda bi bila besmislena kontrola primjene materijalnog prava od Vrhovnog suda.
  • 28.
    Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud na nelogičan način protumačio sadržaj predmetne bankarske garancije, te zaključio da se radi o bezuvjetnoj bankarskoj garanciji iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima, a bilo je očigledno da se radi o uvjetnoj garanciji iz člana 1083. citiranog zakona. Kao argumente apelant navodi da je Vrhovni sud izvadio riječi "neopozivo i bezuvjetno" i "na vaš prvi poziv" iz konteksta sadržaja garancije, a propustio je da ocijeni riječi garancije "da je banka garant dužna isplatiti iznos garancije samo ako investitor-apelant ne ispuni svoju obavezu plaćanja po završetku radova i primopredaji objekta, a po uredno izvršenim obavezama iz ugovora i uz prezentaciju dokumenata".
  • 29.
    Ustavni sud naglašava da bi jedan od primjera nelogičnog (proizvoljnog) tumačenja odlučnih činjenica i dokaza od kojih zavisi ishod postupka bilo tumačenje činjenica i dokaza dijametralno suprotno od njihovog jezičkog sadržaja. U konkretnom slučaju nesporno je da je pravna kvalifikacija predmetne bankarske garancije odlučujuća za ishod predmetnog spora. Vrhovni sud je smatrao da sadržaj predmetne garancije upućuje na to da se radi o bezuvjetnoj bankarskoj garanciji iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud nelogično (proizvoljno) tumačio predmetnu bankarsku garanciju, te na nju pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, kada se riječi "neopozivo i bezuvjetno" i "na vaš prvi pismeni poziv" zaista nalaze u spomenutoj bankarskoj garanciji i napisane su podebljanim slovima, a upravo te riječi nedvosmisleno ukazuju na član 1087. Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje karakter bezuvjetne bankarske garancije. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud u svojoj dosadašnjoj praksi vrlo striktno tumačio član 1087. Zakona o obligacionim odnosima, u prilog čemu se i navodi stav Vrhovnog suda koji glasi: "Ako iz sadržaja bankarske garancije proizlazi da se radi o samostalnoj i bezuvjetnoj garanciji, banka izdavalac garancije ne može prigovarati da je osnovni pravni posao nepunovažan, niti isticati druge prigovore iz osnovnog posla" (vidi Odluku Vrhovnog suda broj Pž-190/00 od 29. maja 2001. godine, Bilten Vrhovnog suda broj 1 za 2001. godinu).
  • 30.
    Osim toga, Ustavni sud smatra da nisu uredu apelantove primjedbe da Vrhovni sud nije ispitivao riječi predmetne garancije "da je banka garant dužna isplatiti iznos garancije samo ako investitor-apelant ne ispuni svoju obavezu plaćanja po završetku radova i primopredaji objekta, a po uredno izvršenim obavezama iz ugovora i uz prezentaciju dokumenata". Naime, uvidom u obrazloženje osporene presude može se zaključiti da je Vrhovni sud ispitivao citirane apelantove prigovore, te naveo da "paušalna odredba u predmetnoj garanciji da će tužena isplatiti garanciju uz prezentaciju dokumenata, a po uredno izvršenim obavezama iz ugovora, svakako ne predstavlja uvjet za isplatu garantiranog iznosa, jer se u spornoj garanciji ne navodi koji dokumenti treba da se prezentiraju, ni koje obaveze iz osnovnog posla korisnik treba da ispuni da bi tužena bila obavezna da izvrši isplatu garantiranog iznosa". Dakle, u konkretnom slučaju radi se o različitom shvatanju teksta garancije, u kojem apelant ima jedan stav, a Vrhovni sud ima drugi stav. Apelant ne može tvrditi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje samo zato što je pravno shvatanje Vrhovnog suda, u pogledu toga pod koju zakonsku odredbu treba podvesti sadržaj predmetne bankarske garancije, drugačije od njegovog.
  • 31.
    Na kraju, Ustavni sud naglašava da za utvrđivanje da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje nisu relevantne apelantove tvrdnje o tome da je od tužene tražio da izda uvjetnu garanciju, a ne bezuvjetnu, koja se nije ni mogla izdati bez njegovog naloga, kao i da nikad nije potpisao ugovor o izdavanju bankarske garancije, niti je bio upoznat sa sadržajem izdate garancije sve dok nije izvršeno plaćanje prema njoj. Naime, apelant je trebalo da zahtijeva od tužene da mu d" na uvid ugovor o izdavanju bankarske garancije, kao i predmetnu garanciju broj 3029/00, te ukoliko nije bio zadovoljan njihovim sadržajem, mogao je povući svoj nalog za izdavanje garancije, odnosno nije trebalo da oroči depozit kod tužene, čiji je cilj bilo osiguranje plaćanja prema navedenoj garanciji. Apelant to nije uradio u konkretnom slučaju, nego je tražio da mu se predmetna garancija dostavi na uvid tek pošto je prema njoj izvršeno plaćanje korisniku garancije.
  • 32.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 33.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica unutar teritorije Bosne i Hercegovine će uživati ljudska prava i slobode na koje je ukazano u paragrafu 2. u gornjem tekstu; oni uključuju:

  • k)
    pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 34.
    Prije svega, Ustavni sud konstatira da se u predmetnom slučaju spor vodio oko isplate novčanog iznosa od 650.000,00 KM, što nesumnjivo predstavlja imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te stoga Ustavni sud smatra da je navedeni član Evropske konvencije primjenjiv u ovoj situaciji.
  • 35.
    Suštinu povrede prava na imovinu apelant vidi u tome što je Vrhovni sud primijenio pogrešnu zakonsku odredbu na predmetnu bankarsku garanciju, te zaključio da se radi o bezuvjetnoj garanciji iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima, a apelant smatra da se radi o uvjetnoj garanciji iz člana 1083. citiranog zakona. Posljedica pogrešne primjene zakona bio je zaključak Vrhovnog suda da je tužena ispravno izvršila plaćanje prema izdatoj bankarskoj garanciji, te je stoga opravdano njeno odbijanje da apelantu vrati iznos od 650.000,00 KM iz oročenog depozita od 1.000.000,00 KM koji je služio kao osiguranje predmetne garancije. Da se na predmetnu garanciju primijenila odredba člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima, onda bi, prema apelantovom mišljenju, bila neosnovana isplata tužene prema izdatoj garanciji, u skladu s čim bi se njemu morao vratiti iznos od 650.00,00 KM iz oročenog depozita. Dakle, apelant smatra da je miješanje u njegovu imovinu izvršeno na osnovu zakonske odredbe koja nije mogla biti primijenjena u njegovom slučaju.
  • 36.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu.
  • 37.
    Prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu, treba da se daju odgovori na sljedeća pitanja: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od tri navedena pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih osnovnih prava i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Latardis protiv Grčke, od 25. marta 1999. godine).
  • 38.
    Ustavni sud smatra da je došlo do miješanja u imovinu s obzirom na to da je apelantu osporen povrat iznosa od 650.000,00 KM iz oročenog depozita. Stoga, Ustavni sud smatra da se izvršeno miješanje može razmatrati u okviru drugog i trećeg pravila, vezanog za član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 39.
    U konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je na osnovu pravosnažne sudske presude, koja se zasniva na važećim zakonskim odredbama člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima, koje su transparentne (zakon objavljen u službenom glasilu), i one dovoljno precizno govore o pravima i obavezama koje su predmet njihovog reguliranja. Naime, navedenom zakonskom odredbom propisana je pravna priroda garancije "bez prigovora" ili "bezuvjetne garancije", odnosno "garancije na prvi poziv", kod koje banka garant ne može prema korisniku garancije isticati prigovore, koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku garancije prema osiguranoj obavezi. U članu 1087. st. 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima regulirano je da je nalogodavac dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom "bez prigovora", odnosno da korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovi garancije na koji, inače, ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca.
  • 40.
    Dakle, miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je "u skladu sa zakonom", koji je usklađen sa značenjem termina iz Evropske konvencije i koji se sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49). Prema tome, predmetno miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je u skladu sa zakonom (za koji je prethodno utvrđeno da je u skladu sa značenjem termina iz Evropske konvencije) iz čega proizlazi da izvršeno miješanje slijedi legitimne ciljeve, koji su u javnom interesu, što se ogleda u pozitivnoj obavezi države da osigura provođenje važećih zakona.
  • 41.
    Dalje, Ustavni sud treba da ispita da li je izvršeno miješanje proporcionalno, odnosno da li postoji fer balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava djelovanje i princip Drittwirkung efekta na području zaštite ljudskih prava, konkretno u vezi sa pravom na imovinu, gdje države potpisnice Evropske konvencije imaju obavezu i odgovornost da uspostave preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinca na mirno uživanje imovine, te daje zaštita od miješanja i lišavanja imovine bez obzira na to od koga to dolazilo (od službenih lica državnih organa ili od privatnih pojedinaca). Naime, države potpisnice Evropske konvencije, prema članu 1. Evropske konvencije, imaju obavezu osigurati svakome unutar svoje jurisdikcije prava i slobode definirane Konvencijom, što, zajedno sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, znači da privatni pojedinac treba biti zaštićen od miješanja i lišavanja svoje imovine od drugog privatnog pojedinca.
  • 42.
    U konkretnom slučaju princip Drittwirkunga je poštivan kroz sudske postupke, gdje su privatni pojedinci, tj. apelant i tuženi (koji su u ovom slučaju pravna lica) mogli zastupati svoje interese putem sudskog odlučivanja u tri instance. Međutim, zadatak Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, jeste da ispita da li je proporcionalno i da li postoji fer balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih prava, kada se miješanje u apelantovu imovinu zasniva na članu 1087. Zakona o obligacionim odnosima. Kao što je već objašnjeno, navedenim članom Zakona o obligacionim odnosima regulirana je pravna priroda bezuvjetne garancije. Bezuvjetna bankarska garancija je potpuno pravno odvojena od osnovnog posla na osnovu koga nastaje, odnosno za čije izvršenje se garantira, ili od bilo kog drugog uvjeta koji se ne pojavljuje u samoj garanciji. Ovakva vrsta garancije predstavlja osiguranje najvećeg stepena od rizika neurednog izvršenja ili neizvršenja obaveze iz osnovnog posla za koju se garantira. Osim toga, bezuvjetne garancije dominiraju u poslovnoj praksi zbog toga što se njima daje najveća sigurnost korisniku garancije, a banci garantu se omogućava da izbjegne upuštanje u sporove iz osnovnog posla.
  • 43.
    U konkretnom slučaju apelant je bio ili mogao biti upućen u pravnu prirodu i posljedice predmetne bankarske garancije, za čiju je naplatu bilo dovoljno da korisnik garancije (preduzeće "Dubint" d.o.o.) pismeno pozove banku garanta (tužena) da izvrši plaćanje, navodeći da apelant nije izvršio svoju ugovorom preuzetu obavezu. Dakle, apelant je svojevoljno pristao na pravni posao koji je osiguran bezuvjetnom bankarskom garancijom, koja je propisana članom 1087. Zakona o obligacionim odnosima. Navedena zakonska odredba svoj ratio nalazi u olakšavanju poslovne prakse, tj. u tome što korisniku garancije pruža najveći stepen osiguranja rizika od neizvršavanja ugovorne obaveze druge strane, a banci garantu omogućava da izbjegne upuštanje u sporove iz osnovnog posla. S druge strane, stav 3. člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da korisnik garancije (preduzeće "Dubint" d.o.o.) duguje nalogodavcu (apelant) iznos primljen po osnovi bezuvjetne garancije na koji, inače, ne bi imao pravo zbog, navodno, opravdanih prigovora nalogodavca koji se odnose na izvršenje osnovnog posla.
  • 44.
    Prema tome, apelant je svojevoljno pristao na to da predmetni pravni posao bude osiguran bezuvjetnom bankarskom garancijom iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima, za čiju naplatu nije bilo potrebno provjeravanje da li je korisnik garancije prema apelantu izvršio obaveze iz osnovnog posla. Međutim, upravo prema navedenom članu, apelant u konkretnom slučaju ima mogućnost da od korisnika garancije (preduzeće "Dubint" d.o.o.) zahtijeva povrat iznosa dobijenog isplatom garancije, jer je citiranom zakonskom odredbom ostavljena mogućnost apelantu da zahtijeva povrat iznosa, koji je isplaćen iz njegove imovine, a na koji korisnik garancije, inače, ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca (apelanta) koji se odnose na izvršenje osnovnog posla. Imajući u vidu navedene činjenice, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje u apelantovu imovinu bilo proporcionalno i da postoji fer balans između zahtjeva za opći interes zajednice, s obzirom na to da apelant svojevoljno pristaje da predmetni pravni posao bude osiguran bezuvjetnom garancijom iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima. Zakonsko reguliranje navedene bankarske garancije opći interes nalazi u očiglednom interesu zajednice da olakša poslovnu praksu i bolje osigura izvršenje ugovorom preuzetih obaveza. S druge strane, član 1087. Zakona o obligacionim odnosima ostavlja mogućnost apelantu da zahtijeva od korisnika garancije da mu isplati iznos dobijen naplatom predmetne garancije, na koji, navodno, ne bi imao pravo zbog opravdanih apelantovih prigovora u odnosu na izvršenje obaveza iz osnovnog posla, u čemu je ispunjen i zahtjev za poštivanje individualnih prava.
  • 45.
    Ustavni sud još mora ispitati da li je predmetno miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa principom pravne sigurnosti. Kako bi se zadovoljio princip pravne sigurnosti, država (ili javna vlast) mora poštivati adekvatno dostupne i dovoljno precizne odredbe u domaćem zakonu koje zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon". To znači ne samo da je konkretno miješanje zasnovano na nekoj odredbi iz domaćeg zakona nego da, također, mora postojati i pravičan i pravilan postupak, te da relevantnu mjeru daje i izvršava odgovarajući organ, kao i da ta mjera nije proizvoljna (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Lithgow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, iz 1986. godine, serija A-102, stav 110). Ustavni sud je već ranije objasnio da se predmetno miješanje u apelantovu imovinu zasniva na "zakonu", odnosno članu 1087. Zakona o obligacionim odnosima, koji je u skladu sa citiranim standardima iz Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je, također, obrazložio i da se miješanje u apelantovu imovinu desilo nakon pravičnog suđenja koje zadovoljava kriterije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa principom pravne sigurnosti.
  • 46.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 47.
    Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer primjena materijalnog prava nije bila arbitrarna, a miješanje u imovinu izvršeno je na osnovu zakona, te ono slijedi legitimne ciljeve koji su u javnom interesu, a izvršenim miješanjem nisu narušeni ni principi proporcionalnosti i pravne sigurnosti.
  • 48.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 49.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda o meritumu apelacije, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 50.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.