Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 967/05, rješavajući apelaciju Drage Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Jokića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj GŽ-1826/02 od 2. novembra 2004. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-3592/00 od 3. aprila 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Drago Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojega zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj GŽ-1826/02 od 2. novembra 2004. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-3592/00 od 3. aprila 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Banjoj Luci i od Osnovnog suda u Banjoj Luci je zatraženo 23. februara 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda Banja Luka i Osnovnog suda Banja Luka 20. februara 2006. godine, a od "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo i od "Krajina-osiguranja" d.d. Banja Luka 28. februara 2006. godine, zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 8. marta 2006. godine, a "Sarajevo- osiguranje" d.d. Sarajevo 10. marta 2006. godine. Ostale strane u postupku nisu dostavile odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je na osnovu Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-405/91 od 13. februara 1992. godine, koja je postala pravomoćna Presudom Višeg suda u Banjoj Luci broj GŽ-879/92 od 2. juna 1993. godine, podnio prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), koji je na osnovu toga prijedloga donio Rješenje o izvršenju broj I-3592/00 1. februara 2001. godine.
  • 7.
    U izvršnoj ispravi, Presudi Osnovnog suda u Prnjavoru, kao dužnik je obavezan "ZOIL" Sarajevo, Filijala Banja Luka, na isplatu duga u iznosu od 1.511.910,00 dinara sa troškovima spora i zateznom zakonskom kamatom. Apelant je, kao tražitelj izvršenja, uz izvršnu ispravu prilikom podnošenja Prijedloga za izvršenje podnio i Nalaz vještaka finansijske struke, kojim je novčani iznos potraživanja utvrđen u izvršnoj ispravi preračunat u KM. S obzirom da je dužnik "ZOIL" Sarajevo, Filijala Sarajevo od dana donošenja izvršne isprave do dana podnošenja Prijedloga za izvršenje prestao postojati, apelant je u Prijedlogu za izvršenje kao izvršenike, solidarne dužnike, naznačio pravne sljedbenike ovog dužnika i to "Krajina-osiguranje" d.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: "Krajina-osiguranje") i "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: "Sarajevo-osiguranje"), prilažući kao dokaz o sljedništvu za "Krajina-osiguranje" Odluku o osnivanju, dok je za "Sarajevo-osiguranje" u samom Prijedlogu za izvršenje naveo da ono nije sporno.
  • 8.
    Na Rješenje o izvršenju broj I-3592/00 od 1. februara 2001. godine, "Krajina-osiguranje" i "Sarajevo-osiguranje" su izjavili prigovore kojima su pobijali navedeno rješenje zbog načina na koji je novčani iznos duga preračunat iz dinara u KM, kao i zbog nepostojanja pasivne legitimacije na njihovoj strani, osporavajući pravno sljedništvo, svaki na svojoj strani. "Krajina-osiguranje" je negirala da je pravni slijednik zato što je "ZOIL" osiguranje, Filijala Banja Luka bila poslovna jedinica i kao takva nije bila samostalni pravni subjekt, već da je nastupala u ime samostalnog pravnog subjekta "ZOIL" Sarajevo, čiji je jedini pravni slijednik "Sarajevo-osiguranje", koje i dalje samostalno egzistira. "Sarajevo-osiguranje" u svom prigovoru kao jedinog pravnog slijednika označava "Krajina-osiguranje", dokazujući Odlukom o osnivanju da je to društvo preuzimanjem cjelokupne imovine nekadašnje Filijale Banja Luka preuzelo i sve obaveze stvorene u ovoj filijali u ranijem periodu.
  • 9.
    Odlučujući o prigovorima izvršitelja, Osnovni sud je donio Rješenje broj I-3592/00 od 3. aprila 2002. godine kojim usvaja prigovore dužnika, stavlja van snage Rješenje o izvršenju i ukida sve provedene radnje. U obrazloženju Rješenja Osnovni sud je naveo da među stranama postoji spor u vezi sa visinom duga kao i u vezi sa pravnim sljedništvom, što se treba raspraviti u parničnom, kontradiktornom postupku. Za ove svoje navode opravdanje nalazi u čl. 20, 35. i 38. ranijeg, u vrijeme donošenja odluke važećeg Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 14/94), kojima je određeno da u prijedlogu za izvršenje moraju biti označeni povjeritelj, izvršitelj, kao i predmet, vrsta i obim izvršenja.
  • 10.
    Apelant je na Rješenje o stavljanju van snage Rješenja o izvršenju izjavio žalbu Okružnom sudu zbog toga što je smatrao da je Osnovni sud pogrešno primijenio pravo u ovom slučaju, jer zbog toga što nema osnove za potraživanja koja glase na dinare treba ocijeniti ta potraživanja kao neizvršiva, upućujući povjeritelje na parnicu u stvari koja je pravomoćno završena, odbijajući sam provesti radnju finansijskog vještačenja, te dalje i zbog toga jer je "Krajina-osiguranje" već upisana u sudski registar kao pravni slijednik "ZOIL" Sarajevo, Filijala Banja Luka, te podnošenjem zahtjeva "Sarajevo-osiguranju" za bilansnu diobu s "Krajina-osiguranjem", koji ovo odbija, nesumnjivo je da i "Sarajevo-osiguranje" još uvijek ima određeni udio u pravima i obavezama "ZOIL" Sarajevo.
  • 11.
    Okružni sud je odlučujući o žalbi donio Rješenje broj GŽ-1826/02 od 2. novembra 2004. godine kojim se žalba odbija i prvostepeno rješenje Osnovnog suda potvrđuje u cijelosti. Okružni sud u obrazloženju ovakve odluke daje razloge koji su jednaki razlozima Osnovnog suda kod donošenja Rješenja o stavljanju van snage Rješenja o izvršenju. Naime, Okružni sud također smatra da se izvršenje može provesti jedino ukoliko postoji identičnost predmeta izvršenja iz izvršne isprave i samog prijedloga za izvršenje, pri tome se pozivajući na već navedene odredbe ranijeg Zakona o izvršnom postupku i član 39. novog Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03 i 85/03). Ovaj sud je u svom obrazloženju naveo i svoju ocjenu o tome da je uslijed inflacije potraživani iznos u predmetnom postupku potpuno obezvrijeđen, te da povjeritelj jedino može tražiti inflatornu štetu u parničnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant smatra da su redovni sudovi u postupku izvršenja koji je pokrenuo da bi naplatio svoja, pravomoćnom presudom utvrđena potraživanja, proizvoljno primjenjivali materijalne propise, odbijajući provesti radnju angažiranja neovisnog vještaka finansijske struke i provođenje finansijskog vještačenja vrijednosti novca izraženog u dinarima u KM, kao i odbijajući uzeti u obzir činjenicu da su oba izvršitelja navedena u Prijedlogu za izvršenje kao pravni slijednici dužnika označenog u izvršnoj ispravi, i to na osnovu sudskih registracija oba ova pravna subjekta, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra i da je opisanim radnjama povrijeđeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Okružni sud i "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo u svojim odgovorima na apelaciju daju svoje mišljenje po kojem su odluke donesene u ovom predmetu pravilne te da su apelantovi navodi o povredama njegovih prava neosnovani.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 14/94)

"Podobnost izvršne isprave za izvršenje

Član 20. stav 1.

Izvršna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj označeni povjeritelj i dužnik, kao i predmet, vrsta obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Prijelaz potraživanja

Član 22.

Izvršenje se određuje i na prijedlog osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao povjeritelj, ako ona javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili na drugi način prešlo, a za slučaj da to nije moguće, prijenos potraživanja se dokazuje sa pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku.

Odredba stava 1. ovog člana dosljedno se primjenjuje i u pogledu izvršenja protiv osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao dužnik.

Sadržina prijedloga

Član 35. stav 1.

U prijedlogu za izvršenje moraju biti naznačeni: povjeritelj i dužnik, izvršna ili vjerodostojna isprava, obaveza dužnika, sredstvo i predmet izvršenja i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja.

Rješenje o prijedlogu

Član 38. stav 1.

U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni povjeritelj i dužnik, izvršna odnosno vjerodostojna isprava, obaveza dužnika, sredstvo i predmet izvršenja i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja."

  • 15.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03 i 85/03)

Prijelaz potraživanja ili obaveze

Član 30.

(1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao tražitelj izvršenja, ako ona javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega prešlo. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava vezana za prijenos mogu dokazivati samo u parničnom postupku.

(2) Izvršenje se određuje i protiv treće osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršitelj, ako tražitelj izvršenja javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave ili je taj dug po zakonu obavezna da izmiri. Ako se obaveza treće osobe na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

Rješenje o izvršenju

Član 39. stav (1) i (2)

(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražitelj izvršenja i izvršitelj, potraživanja koja se ostvaruju, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.

(2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražitelja izvršenja će obaviti sud, osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom slučaju obračun kamate izvršit će banka na teret izvršitelja.

Postupci u toku

Član 229.

Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončati će se po odredbama ovog zakona."

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima žalbenu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj GŽ-1826/02 od 2. novembra 2004. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelant je primio 11. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena 8. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 20.
    Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava: a) pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), b) pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i c) pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 21.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 22.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

  • 23.
    Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je stav Evropskog suda za ljudska prava kao i Ustavnog suda u pogledu primjenljivosti člana 6. stav 1. da je ratione materiae neprimjenljiv kada se radi o izvršnom postupku, osim ako se u njemu ne utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava K protiv Švedske od 1. jula 1991. godine, broj 13800/88 OI 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine). Principijelan stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda u pogledu neprimjenljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se radi o izvršnom postupku uvažava se uvijek kada apelaciju podnosi izvršitelj, odnosno osoba protiv koje se provodi izvršenje. Međutim, ukoliko apelaciju podnosi osoba kojoj je u postupku koji je prethodio izvršenju pravomoćno utvrđeno građansko pravo i koja izjavljuje apelaciju zbog nemogućnosti da do kraja provede izvršenje zbog toga jer smatra da je neprovođenje izvršenja povezano sa kršenjem Ustavom zaštićenih prava, onda se takva apelacija tiče "prava na pristup sudu", koje je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije, s obzirom da izvršenje pravomoćne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, st. 27-31).
  • 24.
    U konkretnom slučaju, apelant je povjeritelj koji ima utvrđeno pravo potraživanja pravomoćnom sudskom presudom, do kojeg ne može doći u postupku izvršenja jer su redovni sudovi, prema apelantovom mišljenju, arbitrarno primjenjujući pravila izvršnog postupka, odbili njegove navode u pogledu određivanja pravnih slijednika dužnika označenog u izvršnoj ispravi i njegove prijedloge koji se tiču provođenja vještačenja radi utvrđivanja iznosa duga označenog u dinarima u KM, donošenjem odnosno potvrđivanjem donesene odluke o obustavi postupka izvršenja, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Zbog toga Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. u konkretnom slučaju primjenljiv, bez obzira što se radi o izvršnom postupku.
  • 25.
    Dalje, Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke ovih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očito arbitrarna, kada je relevantni propis sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine). S obzirom da apelant u ovom slučaju ukazuje upravo na proizvoljnu primjenu zakonskih odredbi, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud je mjerodavan ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u ovom slučaju.
  • 26.
    Redovni sudovi su u predmetnom postupku odbili provesti izvršenje, upućujući izvršitelja na pokretanje parničnog postupka radi utvrđivanja odgovora na dva osnovna pitanja: pravnog slijednika dužnika označenog u izvršnoj ispravi i tačnog iznosa potraživanja u KM, a koji je u izvršnoj ispravi određen u dinarima. U pogledu i jednog i drugog pitanja redovni sudovi se pozivaju na odredbe čl. 20, 35. i 38. ranijeg, odnosno člana 39. sada važećeg Zakona o izvršnom postupku, kojima je propisano da se u prijedlogu za izvršenje, odnosno u rješenju za izvršenje moraju tačno navesti povjeritelj, izvršitelj, vrsta i obim duga kao i sredstvo izvršenja.
  • 27.
    U odnosu na tačno određivanje pravnog slijednika dužnika označenog u izvršnoj ispravi, redovni sudovi, pozivajući se na navedene odredbe, zaključili su da ime dužnika iz izvršnog naslova odnosno presude mora biti identično imenu izvršitelja u prijedlogu za izvršenje. Iako se u svojim odlukama redovni sudovi ne pozivaju na odredbe člana 22. ranijeg i člana 30. sada važećeg Zakona o izvršnom postupku, koji pod naslovom Prijelaz potraživanja ili obaveze, posebno određuju da se u postupku izvršenja mogu pojaviti i osobe koje u izvršnoj ispravi nisu označene kao takve, ukoliko se o njihovom sljedništvu podnese javna ili privatna ovjerena isprava kao dokaz o tome, činjenica je da apelant u toku postupka izvršenja nije podnio valjan dokaz o pravnom sljedništvu izvršitelja, već je jedino u žalbi upućenoj Okružnom sudu naveo da je jedan od izvršitelja upisan u sudski registar koji je po svom karakteru javna knjiga, predlažući da sam sud ostvari u njega uvid. S druge strane su izvršitelji svojim prigovorima osporavali svaki svoje svojstvo pravnog slijednika, zbog čega su Osnovni sud i Okružni sud doneseno Rješenje o izvršenju morali staviti van snage i strane uputiti u parnicu radi utvrđivanja ovog pitanja, koje se prema pravilima Zakona o izvršnom postupku ne može utvrđivati u izvršnom postupku. Prema tome, iako se redovni sudovi u svojim odlukama nisu u cijelosti pozivali na sve odredbe Zakona o izvršnom postupku kojim je propisano postupanje u ovim slučajevima, donesene odluke, u odnosu na činjenice iznesene u postupku, nisu suprotne materijalnom pravu, zbog čega Ustavni sud ne nalazi da su ovi sudovi proizvoljno primijenili zakon na štetu apelantovih ustavom zagarantiranih prava.
  • 28.
    Drugo pitanje zbog kojeg su redovni sudovi apelanta radi razrješenja uputili u parnični postupak odbijajući provesti izvršenje, a zbog čega apelant također smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, tiče se utvrđivanja tačne vrijednosti duga označenog u izvršnoj ispravi odnosno presudi na dinarski iznos, dok je izvršenje traženo u KM, a preračun je izvršio vještak finansijske struke kojeg je angažirao apelant. Redovni sudovi nisu usvojili apelantov prijedlog da se izvrši novo vještačenje radi utvrđivanja stvarne vrijednosti duga, sami zaključujući da se radi o inflatornoj šteti koju apelant mora trpjeti a sam iznos treba utvrditi ponovo parnični sud. U odnosu na ovo pitanje stav Ustavnog suda je da redovni sudovi u izvršnim postupcima, u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, mogu i trebaju, uz angažiranje vještaka finansijske struke ili odgovarajućih finansijskih institucija, vršiti radnje koje se tiču denominacije vrijednosti novca, s obzirom da se ovdje ne radi o spornim pitanjima, već o pitanjima na koje odgovor daje struka. Međutim, u kontekstu ovog predmeta, imajući u vidu navedeno u odnosu na pravilno upućivanje strana u parnicu radi rješavanja pitanja pravnog sljedništva, zbog čega se izvršenje u svakom slučaju ne bi moglo izvršiti, Ustavni sud smatra da ovo pitanje samo po sebi nije moglo niti je dovelo do povrede prava na pravično suđenje apelantu.
  • 29.
    Dakle, redovni sudovi su pravilno odlučili pa prema tome i suštinski primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju kada su odlučili da, zbog apelantove nemogućnosti da dokaže pravno sljedništvo izvršitelja ispravama propisanim zakonom, strane upute u parnicu radi dokazivanja spornog pravnog sljedništva, koje se kao takvo može utvrditi jedino u parničnom postupku. Time je onemogućeno provođenje izvršenja na predloženi način, zbog čega je i utvrđivanje vrijednosti novca, kao drugi apelantov navod u vezi sa tvrdnjom o proizvoljnom radu sudova, postalo bespredmetno. Iz, na opisani način donesenih odluka, Ustavni sud ne može izvući zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo.
  • 30.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

  • 31.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 32.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 33.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja svoje imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu.
  • 34.
    Pojmove "imovina" i "vlasništvo" koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinaca, kao što su potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. Ustavni sud, u konkretnom slučaju gdje apelant ima pravo potraživanja utvrđeno pravomoćnom presudom u parničnom postupku, smatra da je apelant pokazao da ima pravo na stvarnu ekonomsku korist koja predstavlja imovinu, te da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u ovom slučaju primjenljiv.
  • 35.
    Dalje, s obzirom da je u konkretnom slučaju apelantu onemogućeno da dođe do svojih potraživanja u postupku izvršenja, odlukama redovnih sudova u kojima je njegov prijedlog za izvršenje odbijen sa pozivom na odredbe Zakona o izvršnom postupku, čime je lišen svoje imovine odnosno potraživanja, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju došlo do miješanja države u apelantovu imovinu, odnosno u njegovo pravo da u izvršnom postupku realizira naplatu svojih potraživanja.
  • 36.
    S obzirom da je Ustavni sud već zaključio da je primjena prava u predmetnom izvršnom postupku bila pravilna, ovdje nalazi da je miješanje redovnih sudova u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom onako kako to u dozvoljenom obimu predviđa član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je kao takvo u skladu sa načelom pravne sigurnosti. Naime, kako bi se zadovoljilo načelo pravne sigurnosti, državna odnosno javna vlast mora poštovati dostupne i dovoljno precizne odredbe u domaćem zakonu. Ovo znači ne samo da je konkretno miješanje osnovano na nekoj odredbi iz domaćeg zakona, već i da mora postojati pravilan i pravičan postupak, te da relevantnu mjeru daje i izvršava odgovarajuće tijelo, kao i da ta ista mjera nije proizvoljna (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Lithgow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, iz 1986. godine, serija A-102, stav 110). Ustavni sud je već naveo da je predmetno miješanje osnovano na zakonu, odnosno na odredbama člana 22. ranijeg i člana 30. sada važećeg Zakona o izvršnom postupku, koji je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je već obrazložio da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno nakon pravičnog suđenja koji zadovoljava kriterije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa načelom pravne sigurnosti.
  • 37.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
    • c)
      Pravo na nediskriminaciju
  • 38.
    Apelant navodi da je postupanjem sudova na navedeni način diskriminiran u odnosu na njemu suprotstavljenu stranu u postupcima, jer je očito da su sve radnje koje su sudovi preduzimali bile usmjerene na rješavanje koje je povoljno za izvršenike, zbog čega smatra da je u njegovom slučaju počinjena povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
  • 39.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u svezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze u obim garantiranog prava (vidi Presudu Evropskog suda, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).
  • 40.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant postupanje sudova koje je rezultiralo donošenjem odluka suprotnih njegovim očekivanjima odnosno podnesenom prijedlogu, smatra diskriminacijskim u odnosu na suprotstavljenu stranu, kojoj donesene odluke idu u prilog, zaključujući da se očito radi o diskriminaciji, pri tome ne navodeći niti jednu činjenicu, odnosno dokaz, koji bi upućivali na eventualno kršenje ovog prava. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi sa povredom njegovog prava na nediskriminaciju zagarantiranog članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 41.
    S obzirom da Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, koji su na pravilan način, primjenjujući odredbe Zakona o izvršnom postupku, uputili apelanta u parnicu radi utvrđivanja pravnog slijednika apelantovog dužnika označenog u prijedlogu za izvršenje, te u skladu s tim nije ustanovljena niti povreda apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, smatra neosnovanim.
  • 42.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.