USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1049/05, rješavajući apelaciju Bosiljke Milanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Bosiljke Milanović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-275/03 od 4. februara 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Bosiljka Milanović (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 14. aprila 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-275/03 od 4. februara 2005. godine. Apelantica je tražila donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje osporene presude Vrhovnog suda. Nakon podnošenja apelacije apelantica je 24. oktobra i 21. novembra 2005. godine, te 3. marta 2006. godine, precizirala zahtjev za donošenje privremene mjere, tražeći da se obustavi izvršenje rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. I-1201/05 od 6. septembra 2005. godine i I-1201/05 od 25. oktobra 2005. godine. Apelantica je podnijela apelaciju kao nasljednica pokojnog supruga, koji je kao tužitelj učestvovao u postupcima koji su okončani osporenom presudom Vrhovnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04), od Vrhovnog suda, Opće bolnice "Sveti vračevi" iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Milke Manojlović (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 29. aprila i 21. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 16. maja 2005. godine, a drugotužena 19. maja i 17. oktobra 2005. godine. Prvotužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 25. jula 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda vođen je radi iseljenja i predaje u posjed dvosobnog stana površine 56 m", koji se nalazi u Bijeljini u ulici Dositeja Obradovića u objektu P+9-V (u daljnjem tekstu: sporni stan). Drugotuženoj je sporni stan bio dodijeljen na korištenje na osnovu Odluke prvotužene broj Ov-02-1030-3/85 od 22. maja 1985. godine. Tokom 1985. godine drugotužena je uselila u sporni stan, iako odluka o njegovoj dodjeli nije bila pravosnažna. Na apelanticin prijedlog, pravosnažnom Odlukom Suda udruženog rada u Tuzli broj Rs-694/86 "S" od 2. oktobra 1985. godine poništena je odluka prvotužene o dodjeli spornog stana drugotuženoj, te je naloženo prvotuženoj da nakon izvršenog bodovanja donese novu odluku o dodjeli spornog stana na korištenje. Nakon toga prvotužena je donijela Odluku broj Ov-02-24-5/88 od 22. januara 1988. godine i Rješenje broj 587/88 od 7. marta 1988. godine, kojima je sporni stan dodijelila na korištenje apelantici.
- 7.Osnovni sud udruženog rada u Tuzli je Odlukom broj Rs-64/91 od 3. oktobra 1991. godine, koja je potvrđena Odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž-3722/91 od 5. februara 1992. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev drugotužene da se ponište navedena odluka i rješenje. Drugostepena odluka uručena je apelanticinom punomoćniku 5. marta 1992. godine, a punomoćniku drugotužene 9. marta 1992. godine. Prvotužena je protiv drugotužene 30. marta 1992. godine podnijela tužbu tražeći da se poništi ugovor o korištenju spornog stana zaključen 28. juna 1985. godine između tužene i SIZ za stambeno-komunalnu oblast Bijeljina, te da se drugotužena obaveže da isprazni sporni stan i omogući apelantici da se u njega useli. Navedeni spor je vođen pred Osnovnim sudom u Bijeljini pod brojem P-400/92, a okončan je povlačenjem tužbe 2. decembra 1993. godine. Prije povlačenja tužbe prvotužena je svojim aktom broj 725 od 24. juna 1993. godine sporni stan ponovo dala na korištenje drugotuženoj. Osnovni sud u Bijeljini je po apelanticinoj tužbi ovaj akt poništio pravosnažnom Presudom broj P-984/99 od 8. decembra 1999. godine, koja je donesena zbog izostanka s obzirom da prvotužena nije pristupila na raspravu iako je bila uredno pozvana.
- 8.Apelantica je Osnovnom sudu 22. februara 2000. godine podnijela tužbu protiv prvotužene i drugotužene tražeći iseljenje i predaju u posjed spornog stana. Osnovni sud donio je Presudu broj P-690/02 od 4. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-83/03 od 31. marta 2003. godine, kojom je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, te je drugotužena obavezana da se iseli iz spornog stana.
- 9.Drugotužena je živjela u spornom stanu sve do donošenja presude Okružnog suda, nakon čega je u izvršnom postupku iseljena, a u sporni stan je useljena apelantica.
- 10.Razlozi zbog kojih su Osnovni sud i Okružni sud usvojili predmetni tužbeni zahtjev su u tome što se nisu stvorili uvjeti iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/74, 12/87, 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) da drugotužena, protekom roka od osam godina, stekne stanarsko pravo na spornom stanu s obzirom da je tužba radi predaje u posjed i iseljenje drugotužene podnesena 22. februara 2000. godine. Prema mišljenju Osnovnog suda i Okružnog suda, u situaciji kada drugotužena nema pravnu osnovu za korištenje spornog stana, tj. bespravni je korisnik stana (iako u tom stanu živi oko 16 godina), te u situaciji kada apelantica nije stekla stanarsko pravo na spornom stanu, apelantici pripada pravo da, na osnovu pravosnažne Odluke prvotužene broj Ov-02-24-5/88 od 22. januara 1988. godine, zahtijeva od drugotužene da joj preda u posjed sporni stan, jer u njega nije mogla useliti i pored činjenice da joj je dodijeljen na korištenje pravosnažnim aktom prvotužene.
- 11.Drugotužena je izjavila reviziju na presudu Okružnog suda. Rješavajući o reviziji Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-275/03 od 4. februara 2005. godine, kojom je reviziju usvojio i preinačio nižestepene presude Osnovnog suda i Okružnog suda, tako što je odbio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud nije prihvatio zaključak nižestepenih sudova da se drugotužena može smatrati bespravnim korisnikom spornog stana tek od 9. marta 1992. godine, tj. od datuma kad joj je uručena drugostepena odluka Suda udruženog rada. S tim u vezi, naglašeno je da drugotužena nikad nije imala punovažnu osnovu (pravosnažni akt o dodjeli stana na korištenje iz člana 26. stav 1. Zakona o stambenim odnosima) za zaključenje ugovora o korištenju stana, na osnovu čega bi se njeno useljenje u sporni stan moglo smatrati zakonitim u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Odredbe navedenog člana propisuju da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan. Nedostatak pravne osnove za korištenje spornog stana proizlazi iz činjenica da akt prvotužene od 22. maja 1985. godine, kojim je sporni stan dodijeljen na korištenje drugotuženoj, nikad nije postao pravomoćan, s obzirom da je protiv njega odmah pokrenut spor pred Sudom udruženog rada, a navedeni akt je poništen Odlukom Suda udruženog rada broj Rs-694/86 "S" od 2. oktobra 1985. godine (greškom je napisan datum 2. oktobar 1997. godine).
- 12.Uprkos navedenom, drugotužena sporni stan bespravno koristi od 1985. godine, tj. do podnošenja tužbe za njeno iseljenje 22. februara 2000. godine sporni stan je koristila oko 16 godina. Zbog toga Vrhovni sud smatra da je drugotužena zaštićena od zahtjeva za njeno iseljenje, koji je podnesen 22. februara 2000. godine, na osnovu odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima, prema kojima zainteresirano lice može zahtijevati od stambenog organa iseljenje bespravno useljenog lica u roku od tri godine, računajući od dana bespravnog useljenja, dok davalac stana na korištenje može zahtijevati iseljenje bespravnog korisnika u daljnjem roku od pet godina.
- 13.Stoga, smatra Vrhovni sud, dugogodišnje korištenje spornog stana drugotužene dovelo je do određenih pravnih posljedica, jer vrijeme kao pravna činjenica ima određenog uticaja i izaziva pravne posljedice ne samo u obligacionom pravu - institut zastare potraživanja ili u stvarnom pravu - institut održaja, već i u stambenom pravu koje je relevantno za ovaj slučaj. Svrha i cilj uzimanja u obzir proteka vremena za reguliranje određenih pravnih odnosa (kao u ovom slučaju) se nalazi u potrebi pretvaranja dugogodišnjih faktičkih odnosa u pravne odnose, koje zahtijeva sigurnost pravnog prometa, u kojem treba vladati određeni sistematski red i pravna sigurnost. Ovo se posebno naglašava u situaciji kada ovlaštenik nekog prava pokaže neaktivnost u ostvarivanju tog prava kroz duži vremenski period. U konkretnom slučaju, apelantica od 1992. do 1999. godine nije preduzimala nikakve aktivnosti u ostvarivanju svojih prava na korištenje spornog stana. Štaviše, prema iskazu sa ročišta od 19. marta 2001. godine apelantica je svoje stambene potrebe u navedenom periodu zadovoljavala u drugom odgovarajućem stanu koji joj je dodijeljen na korištenje, a koji se sada tretira kao napuštena imovina.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelantica smatra da su osporenom presudom povrijeđena njena ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 15.Suština navoda iz apelacije sastoji se u tome da je pogrešan stav Vrhovnog suda, u pogledu računanja rokova za podnošenje tužbe za iseljenje drugotužene iz spornog stana, doveo i do pogrešne primjene materijalnog prava što je rezultiralo povredom citiranih ustavnih prava. Apelantica smatra da se rokovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima mogu računati samo od datuma uručenja drugostepene odluke Suda udruženog rada (5. februara 1992. godine), dok se nikako ne mogu računati od momenta useljenja drugotužene u sporni stan, kako je to navedeno u osporenoj presudi Vrhovnog suda. U prilog tome apelantica se poziva na praksu bivšeg Vrhovnog suda SR Bosne i Hercegovine, prema kojoj zahtjev za iseljenje dospijeva tek kad stan u ponovnoj proceduri bude dodijeljen drugom radniku davaoca stana. Apelantica smatra da se ovakvom praksom Vrhovnog suda legalizira nezakonito i samovoljno postupanje prvotužene kao davaoca spornog stana na korištenje, te da se pruža zaštita drugotuženoj koja nema pravne osnove za korištenje spornog stana.
- 16.Kao razlog za usvajanje privremene mjere apelantica navodi da je starije životne dobi (rođena 4. decembra 1938. godine), da nakon muževe smrti živi sama od penzije u iznosu od 165,80 KM, te da bi se nakon eventualnog iseljenja iz spornog stana našla na ulici bez mogućnosti da kupi ili unajmi drugi stan.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Vrhovni sud naglašava da je apelacija neosnovana, te predlaže da se odbije. Navodi se da je tokom postupka apelantica imala sva prava koja se odnose na pravično suđenje, tj. imala je mogućnost da kaže sve što je relevantno za vođenje ovog spora. Osim toga, navodi se da se apelantica nikad nije uselila u sporni stan, niti je zaključila ugovor o njegovom korištenju, čime se nisu stekle pretpostavke da stekne stanarsko pravo u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Drukčija odluka od one koju je donio Vrhovni sud predstavljala bi kršenje prava drugotužene, koja u spornom stanu živi od 1985. godine.
- 18.Drugotužena u cijelosti podržava osporenu odluku Vrhovnog suda, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 19.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99)
Član 2. u relevantnom dijelu glasi:
"(1) Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljnjem tekstu: stanarsko pravo)."
Član 11. u relevantnom dijelu glasi:
"(1) Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
(2) Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Š...Ć
(4) Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo."
Član 26. u relevantnom dijelu glasi:
"(1) Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodijeli stana."
Član 30. u relevantnom dijelu glasi:
"(1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
(2) Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Š...Ć.
(7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina."
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-275/03 od 4. februara 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. marta 2005. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom došlo do povrede njenih ustavnih prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 25.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 26.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 26.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 27.Prije ispitivanja je li došlo do povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju radi se o sporu iz stambenih odnosa, te Ustavni sud konstatira da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
- 28.U konkretnom slučaju apelantica smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešne primjene člana 30. Zakona o stambenim odnosima i pogrešnog stava Vrhovnog suda u pogledu toga od kojeg datuma treba računati rok za podnošenje tužbe za iseljenje drugotužene iz spornog stana.
- 29.S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili način na koji su tumačili i primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke tih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
- 30.Kao što je već rečeno, apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnoj primjeni člana 30. Zakona o stambenim odnosima, te u pogrešnom stavu Vrhovnog suda u pogledu računanja rokova za iseljenje drugotužene iz spornog stana. Da bi se u takvoj situaciji radilo o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se dokazati da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo (relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima), što je dovelo do arbitrarne odluke kojom se krše ustavna prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, niti da njegova odluka krši apelanticina ustavna prava.
- 31.Stav Vrhovnog suda da se drugotužena ima smatrati bespravnim korisnikom od datuma useljenja u sporni stan ni u kojem slučaju se ne može smatrati proizvoljnim, s obzirom da je zasnovan na relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima. Naime, odredbe čl. 2. i 26. Zakona o stambenim poslovima eksplicitno određuju da se nosiocem stanarskog prava smatra lice koji ima punovažan, odnosno pravosnažan akt o dodijeli stana na korištenje, dok odredbe člana 11. navedenog zakona propisuju da se stanarsko pravo stiče danom useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana. Navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima Vrhovni sud je primijenio na utvrđeno činjenično stanje, koje nesporno ukazuje da drugotužena nikad nije imala pravosnažan akt o dodijeli spornog stana na korištenje, s obzirom da je apelantica odmah pokrenula spor pred Sudom udruženog rada tražeći poništenje akta prvotužene kojim je drugotuženoj dodijelila sporni stan na korištenje. Takvo činjenično stanje nedvosmisleno ukazuje da se drugotužena od momenta useljenja u sporni stan, tj. od 1985. godine, ne može smatrati zakonitim korisnikom u smislu čl. 2, 11. i 26. Zakona o stambenim odnosima.
- 32.Osim toga, način računanja rokova (supputatio temporis) koje je primijenio Vrhovni sud također je zasnovan na zakonu, s obzirom da član 30. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima propisuju da će stambeni organ donijeti rješenje o iseljenju bespravnog korisnika ukoliko je zainteresirano lice podnijelo zahtjev za njegovo iseljenje u roku od tri godine računajući od momenta bespravnog useljenja. U konkretnom slučaju, nesporno je da je bespravni korisnik spornog stana drugotužena, a zainteresirano lice apelantica, tako da se primjena navedene zakonske odredbe na njihove međusobne odnose ne može smatrati proizvoljnom, niti takva primjena krši apelanticina ustavna prava.
- 33.Osim navedenog, Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost stranama za iznošenje dokazne građe, kako usmeno tako i preko podnesaka, te da je apelanticu tokom cijelog postupka zastupao advokat. Apelantica je imala mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka, prisustvovala je suđenju i dobila je priliku iznijeti komentar na izjave učesnika u postupku. Vrhovni sud je primijenio relevantne zakonske odredbe u ovom predmetu, a osporena presuda navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Također, Ustavni sud ne nalazi ni da je Vrhovni sud zloupotrijebio pozitivno-pravne odredbe Zakona o stambenim odnosima na kojima se temelji njegova odluka. Pored toga, ne postoji ni jedna druga okolnost koja bi upućivala na zaključak da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
- 34.Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- 35.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
- 36.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 36.
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 37.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
- 38.U konkretnom slučaju apelantica povredu prava na dom vidi u tome što je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila predaju u posjed i iseljenje drugotužene iz spornog stana, kojeg drugotužena koristi bez pravne osnove. Apelantica naglašava da se nakon presude Vrhovnog suda suočava sa mogućnošću izvršenja, tj. deložacije iz spornog stana, jer je Osnovni sud donio Rješenje broj I-1201/05 od 6. septembra 2005. godine kojim je usvojio prijedlog drugotužene da se apelantica iseli iz spornog stana. Apelanticin prigovor na navedeno rješenje odbijen je Rješenjem Osnovnog suda broj I-1201/05 od 25. oktobra 2005. godine, na koje je apelantica 10. novembra 2005. godine izjavila žalbu Okružnom sudu, koji ju je odbio svojim Rješenjem broj Gž-914/05 od 27. januara 2006. godine.
- 39.Da bi se utvrdilo radi li se, u konkretnom slučaju, o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
- 40.U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
- 41.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
- 42.U konkretnom slučaju apelantica nikada nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, te nema status nosioca stanarskog prava. Međutim, apelantica se u sporni stan uselila na osnovu pravosnažne presude Okružnog suda od 31. marta 2003. godine, kojom je potvrđeno da apelantica ima pravo na korištenje spornog stana na osnovu odluke prvotužene od 22. januara 1988. godine. Stoga, s obzirom da je apelantica ušla u posjed spornog stana tokom 2003. godine, te da u njemu i dalje boravi, Ustavni sud smatra da se sporni stan može smatrati njenim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Naime, držanje u posjedu određene nekretnine i boravak u njoj ukazuju da se ta nekretnina može smatrati domom, koji se, u najširem smislu, može definirati kao mjesto gdje čovjek živi.
- 43.S obzirom da je utvrđeno da sporni stan predstavlja apelanticin dom, Ustavni sud konstatira i da se osporenom presudom Vrhovni sud miješa u apelanticin dom, s obzirom da je presudom Vrhovnog suda odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila predaju u posjed i iseljenje drugotužene iz spornog stana.
- 44.Ustavni sud konstatira i da je miješanje u apelanticin dom zasnovano na zakonu, tj. zasnovano je na relevantnim odredbama čl. 11, 26. i 30. Zakona o stambenim odnosima, koje su bile dostupne apelantici, s obzirom da su objavljene u službenom glasilu, a formulirane su sa dovoljnom preciznošću da je apelantica prema njima mogla prilagoditi svoje postupke. Napominje se da je Ustavni sud prethodno obrazložio da Vrhovni sud nije primijenio navedene zakonske odredbe proizvoljno.
- 45.Osim toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticin dom, na osnovu navedenih zakonskih odredbi, proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži i koji je njima propisan, a to je uvođenje pravne discipline u međusobne odnose fizičkih i pravnih lica, kao i legalizacija dugogodišnjeg faktičkog odnosa koji nakon proteka određenog vremenskog roka treba da postane pravni odnos. U konkretnom slučaju, utvrđeno je da je apelantica svojim propustom (propuštanje roka) izgubila pravo da traži iseljenje drugotužene iz spornog stana, te da zbog toga i dugogodišnjeg korištenja spornog stana drugotužene takvo korištenje treba da se zaštiti zakonom, o čemu govori član 30. Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud smatra da je rok od tri godine, koji je propisan članom 30. Zakona o stambenim odnosima, sasvim dovoljan da je apelantica mogla podnijeti zahtjev nadležnom organu za iseljenje drugotužene iz spornog stana, nakon useljenja drugotužene u sporni stan koje je uslijedilo 1985. godine. Nakon bespravnog useljenja drugotužene u sporni stan apelantica je vodila sporove pred Sudom udruženog rada, a tužbu za iseljenje drugotužene podnijela je Osnovnom sudu 22. februara 2000. godine.
- 46.Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticin dom proporcionalno zakonitom cilju, što se u ovom slučaju ogleda u gubitku određenog apelanticinog prava zbog propuštenog roka (pravo da se traži iseljenje drugotužene iz spornog stana), kao i pravo za drugotuženu da zbog dugogodišnjeg bespravnog korištenja spornog stana (oko 16 godina do podnošenja tužbe Osnovnom sudu) bude zaštićena od iseljenja, jer u zakonom propisanom roku nije podnijet zahtjev za njeno iseljenje.
- 47.Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 48.U svjetlu ranijih zaključaka iz ove odluke, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati apelanticin prigovor u pogledu povrede prava na imovinu, s obzirom da na spornom stanu apelantica nikad nije stekla neko imovinsko pravo, tj. nije nosilac stanarskog prava na spornom stanu niti je njegov vlasnik.
VIII. Zaključak
- 49.U konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da je utvrđeno da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio relevantne zakonske odredbe Zakona o stambenim odnosima, niti je došlo do arbitrarne odluke kojom se krše ustavna prava, kao što nema ni povrede prava na dom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer je utvrđeno da se miješanje u apelanticin dom zasniva na zakonu, te da navedenim miješanjem nije narušen princip proporcionalnosti između individualnih prava pojedinaca i zakonitog cilja koji se miješanjem u određeno ustavno pravo želi postići.
- 50.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 51.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 52.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.