Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1257/05, rješavajući apelaciju Dušanke Došen i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. člana 64. stav 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija Dušanke Došen, Dragane Došen, Anke Došen, Verice Divjak, Nade Knežević, Mare Knežević, Zore Kovačević i Rade Cvetanović.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelantica u skladu s ovom odlukom.

Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Republici Srpskoj da Dušanki Došen, Dragani Došen, Anki Došen, Verici Divjak, Nadi Knežević, Mari Knežević, Zori Kovačević i Radi Cvetanović u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.050,00 KM.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Dušanka Došen, Dragana Došen, Anka Došen, Verica Divjak, Nada Knežević, Mara Knežević, Zora Kovačević i Rada Cvetanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Čelinca, koje zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 3. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku po njihovoj tužbi od 8. aprila 1999. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 2. marta 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisom predmeta broj P-1253/99.
  • 3.
    Osnovni sud je 16. marta 2006. godine dostavio odgovor, dok traženi sudski spis nije dostavio, navodeći da je spis proslijedio na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske.
  • 4.
    Pravobranilaštvo Republike Srpske je na traženje Ustavnog suda, 5. juna 2006. godine, dostavilo kompletan sudski spis broj P-1253/99.
  • 5.
    Ustavni sud je 12. juna 2006. godine, u skladu s članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelanticama odgovor Osnovnog suda na njihovu apelaciju.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelantice su 8. aprila 1999. godine Osnovnom sudu podnijele protiv Republike Srpske-V.P. broj 1412 Petrovac, tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 124.000 KM. U tužbi je navedeno da je 3. jula 1992. godine na zadacima izvršavanja borbenih dejstava smrtno stradao Spaso Došen (suprug apelantice Dušanke Došen i otac preostalih apelantica). Apelantice su tužbom potraživale materijalnu štetu na ime naknade za izgradnju nadgrobnog spomenika u iznosu od 3.000 KM i 1.000 KM na ime naknade za obred sahrane, davanja pomena i ostalog što pripada vjerskim običajima. Nematerijalnu štetu su potraživale iz osnova pretrpljenih duševnih patnji i bolova i to za suprugu iznos od 50.000 KM i za svaku kćerku iznos od po 10.000 KM, što ukupno iznosi 124.000 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 3. jula 1992. godine pa do konačne isplate.
  • 8.
    Predmet je registriran pod brojem P-1253/99. Općinski sud je 4. septembra 1999. godine tužbu apelantica dostavio tuženim na odgovor. Predmet je prema dnevnoj naredbi predsjednika Osnovnog suda 2. augusta 2000. godine dat u rad zaduženom sudiji. Apelantice su preko svog punomoćnika 5. februara 2004. godine, u skladu s članom 53. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, uredile i precizirale svoju tužbu na iznos od 80.000 KM. Istovremeno su zatražile donošenje presude zbog propuštanja ukoliko tuženi u zakonskom roku ne dostave pismeni odgovor na tužbu. Apelantice su 22. septembra 2004. godine dostavile Osnovnom sudu i podnesak u kojem podsjećaju da su se tužbom obratile prije pet i po godina, te da sud još nije zakazao ni pripremno ročište. Apelantice su zahtijevale da sud hitno zakaže raspravu kako ne bi došlo do povrede čl. 69, 70, 75. i 420. Zakona o parničnom postupku, te kršenja člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) odnosno prava na suđenje u razumnom roku. Nakon prijema navedenih podnesaka Općinski sud nije zakazao ni jedno ročište.
  • 9.
    Općinski sud je u skladu s čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05), koji je stupio na snagu 30. novembra 2005. godine, predmet broj P-1253/99 ustupio na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske.
  • 10.
    Uvidom u spis ovoga predmeta Ustavni sud je konstatovao da predmet nije riješilo ni Pravobranilaštvo Republike Srpske.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantice u apelaciji ukazuju na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku kojom su potraživale materijalnu i nematerijalnu štetu zbog pogibije supruga i oca koji je bio vojnik Vojske Republike Srpske, koju su podnijele Osnovnom sudu. Apelantice smatraju da je sud neopravdano odugovlačio sa donošenjem odluke kojom bi se postupak okončao, čime je prekršeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantice su naglasile da sud nije zakazao ni pripremno ročište, iako je od dana podnošenja tužbe prošlo više od šest godina, predloživši da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da im isplati ukupan iznos od 15.000 KM zbog kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iznos od 1.000 KM na ime troškova postupka pred Ustavnim sudom i Osnovnim sudom.

Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je samo obavijestio Ustavni sud da je spis, broj P-1253/99, dostavljen na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03)

"Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 62. stav 1.

Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

Član 69.

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

Član 70. stav 1.

Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.

Članak 75. stav 4.

Pripremno ročište održati će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu.

Član 94. stav 2.

Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

Član 184. stav 1.

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave."

  • 14.
    Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05)

"Član 1.

Ovim se zakonom uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete osobama kojima je pravomoćnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i osobama po čijim zahtjevima nije pravomoćno okončan postupak za naknadu štete, Š...Ć, u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravomoćno okončani, provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se mjerodavnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Član 6.

Rok za konačno odlučivanje po svim zahtjevima je 30. juni 2006. godine."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Također, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
  • 19.
    Apelantice se pozivaju na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zbog toga što predmetni postupak traje neprimjereno dugo, čak i danas. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 20.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 21.
    Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelantice smatraju da im je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 24.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da se apelantice žale na nepostupanje suda u postupku utvrđivanja naknade materijalne i nematerijalne štete, povodom tužbe podnesene Osnovnom sudu. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju se radi o postupku određivanja naknade materijalne i nematerijalne štete zbog pogibije u ratu osobe bliske apelanticama, odnosno njihovog supruga i oca. Dakle radi se o sporu u kojem treba da se utvrde građanska prava i obaveze, s obzirom na to da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja imovinu, odnosno građansko pravo apelantica.
  • 26.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
  • 27.
    U predmetnom slučaju Ustavni sud konstatuje da su tužiteljice 8. aprila 1999. godine podnijele tužbu radi naknade štete. Iz dokaza dostavljenog sudskog spisa broj P-1253/99 proizlazi da po podnesenoj tužbi Osnovni sud u konkretnom predmetu više od šest i po godina nije preduzeo niti jednu radnju u postupku. Potom, nakon što mu je spis dostavljen na daljnji postupak u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ni Pravobranilaštvo Republike Srpske nije u periodu od oko pola godine preduzelo ništa s ciljem okončanja postupka. Dakle, Ustavni sud konstatuje da je od dana podnošenja tužbe proteklo više od sedam godina a da Osnovni sud i Pravobranilaštvo Republike Srpske nisu preduzeli nijednu radnju u cilju okončanja postupka.
  • 28.
    Razmatrajući spis redovnog parničnog suda, priloženu dokumentaciju i navode apelacije i odgovora na apelaciju, Ustavni sud, prije svega, uočava da dosadašnji tok postupka pred Osnovnim sudom i Pravobranilaštvom Republike Srpske otvara pitanje postojanja uskraćivanja apelanticama prava na pristup sudu, kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35). Evropski sud je usvojio stav da bi bilo "neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda jeste da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna načela: (1) načelo prema kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načelo međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde.
  • 29.
    Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća da pravo na pristup sudu može biti predmet ograničenja od države, te da primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da sama suština tog prava bude umanjena (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Mioloalawsky protiv Velike Britanije, presuda od 13. jula 1995. godine, stav 59). Dalje, navedena ograničenja prava na pristup sudu neće biti spojiva s članom 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, stav 57).
  • 30.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, koji je donijela Republika Srpska, ograničeno pravo na pristup sudu, između ostalih, i onim licima čiji predmeti nisu pravomoćno okončani, jer se donošenjem ovoga zakona ti predmeti od nadležnih sudova ustupaju Pravobranilaštvu Republike Srpske na dalji postupak s ciljem zaključenja vansudskog poravnanja. Dakle, donošenjem navedenog zakona neupitno je postojanje ograničenja prava na pristup sudu i u konkretnom slučaju, jer do dana stupanja na snagu ovoga zakona postupak nije pravomoćno okončan pred Osnovnim sudom i predmet je ustupljen na dalji postupak Pravobranilaštvu Republike Srpske. Međutim, ovo ograničenje nije dovelo u pitanje suštinsko ostvarenje prava na naknadu štete licima koja imaju pravo na naknadu, pa tako ni apelanticama, s obzirom da navedenim zakonom ova prava ničim nisu uvjetovana, niti limitirana, tako da se ne može steći utisak da je donesen u cilju izbjegavanja obaveza koje ima Republika Srpska po ovom osnovu.
  • 31.
    Pored toga, Ustavni sud smatra da je navedeni zakon donesen radi postizanja legitimnog cilja - da bi se rasteretili sudovi od mnogobrojnih predmeta sa tužbenim zahtjevima koji se zasnivaju na ovakvom istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, čime bi se dao doprinos efikasnijem radu redovnih sudova opterećenih velikim brojem nezavršenih predmeta, a sve s ciljem efikasnijeg funkcionisanja pravne države. Pored toga, važan cilj donošenja predmetnog zakona jeste i obezbjeđenje jednakog načina utvrđivanja štete i njene visine svima onima kojima je u spornom periodu šteta pričinjena, kako bi im se obezbijedila jednaka prava i tako garantovao veći stepen pravne sigurnosti. Prema mišljenju Ustavnog suda, između navedenog cilja i sredstava koja su korištena da bi se on ostvario postoji proporcionalnost, jer na lica koja potražuju isplatu štete, pa tako i na apelantice, nije stavljen pretjeran teret. Stoga, Ustavni sud konstatuje da ograničenje prava na pristup sudu, ustanovljeno donošenjem navedenog zakona, apelanticama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 32.
    Međutim, Ustavni sud uočava da u konkretnom predmetu Osnovni sud za gotovo sedmogodišnje trajanje postupka (šest godina i sedam mjeseci) nije donio konačnu odluku. Štaviše, nije zakazao niti jedno ročište, niti je naveo razloge za takvo ponašanje. Isto tako, Pravobranilaštvo Republike Srpske nije okončalo predmetni postupak, nakon što mu je predmet ustupio u rad Osnovni sud do 30. juna 2006. godine, kako je propisano odredbom člana 6. navedenog zakona. Imajući ovo u vidu, kao i činjenicu da se apelantice žale da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud će ispitati postojanje povrede ovog segmenta prava na pravično suđenje.
  • 33.
    Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelantice dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
  • 34.
    Što se tiče dužine trajanja konkretnog postupka, Ustavni sud je već naveo da postupak traje više od sedam godina i da do danas nije okončan, te da nadležni organi nisu preduzeli niti jednu radnju u postupku. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Osnovni sud i Pravobranilaštvo nisu predočili Ustavnom sudu bilo kakvo opravdanje. Pri tome, apelantice su u nekoliko navrata, u vidu pisanih podnesaka, tražile da se njihova tužba procesuira, što ukazuje da su imale aktivan odnos u pogledu predmetne parnice. S obzirom na postojanje navedenih činjenica, Ustavni sud zaključuje da, bez obzira koliko predmetni postupak bio složen, postoji povreda prava apelantica na suđenje u razumnom roku i time povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 35.
    S obzirom da je ustanovio povredu člana 6. stav 1. u odnosu na razuman rok, a u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud dodjeljuje svim apelanticama kompenzaciju u ukupnom iznosu od 1.050,00 KM, koju je dužna da isplati Republika Srpska. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). Visinu kompenzacije Ustavni sud je odredio imajući u vidu zahtjev apelantica, kao i okolnosti u Bosni i Hercegovini, te u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ankica Horvat protiv Hrvatske, presuda od 26. jula 2001. godine).

VIII. Zaključak

  • 36.
    Nepreduzimanje bilo kakvih radnji redovnog suda u vremenskom periodu od šest godina i sedam mjeseci po podnesenoj tužbi u parničnom postupku, a potom i Pravobranilaštva u sljedećih šest mjeseci, bez ikakvog obrazloženja za takvo postupanje i bez preduzimanja mjera da se riješi takva situacija, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.