USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1401/05, rješavajući apelaciju Gorana Pranjića-M-Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Pranjića-M-Lukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-167/02-I od 17. septembra 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Goran Pranjić-M-Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 29. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-167/02-I od 17. septembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Croatia osiguranja" d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) je 15. augusta 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Općinski sud je 20. septembra 2005. godine dostavio cijeli predmetni spis, čiji je poslovni broj P-167/02-I. U spisu se nalazi izjašnjenje uređujućeg sudije o predmetnoj apelaciji upućeno predsjednici Općinskog suda. Navedeno izjašnjenje Ustavni sud smatra odgovorom Općinskog suda u vezi sa predmetnom apelacijom.
- 4.Tuženi je 31. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 5.Apelant je 12. jula 2005. godine Ustavnom sudu dostavio Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 4. jula 2005. godine kojim je izvršena ispravka Presude Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine. Apelant je, također, dopisom od 19. septembra 2005. godine, radi informacije, Ustavnom sudu dostavio zahtjev od 16. septembra 2005. godine kojim je tražio od Općinskog suda oslobađanje od plaćanja sudske takse.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i tuženog su 26. juna 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način:
- 8.Apelant je 6. februara 2002. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete prouzrokovane u saobraćajnoj nesreći. Apelant je naveo da potražuje iznos od 10.000,00 KM. U tužbi apelant je naveo da se saobraćajna nesreća dogodila 29. juna 2000. godine u Mostaru, te da je navedenu nesreću prouzrokovao vozač firme "Keš" d.o.o. Mostar Davor Glibić, upravljajući vozilom "mercedes" LP 813 reg. oznaka 123-E-986, koje je bilo osigurano kod tuženog. Apelant je naveo da je više puta zahtijevao od tuženog da mu nadoknadi nastalu štetu, što tuženi nije prihvatio, niti je dao sigurnost o mogućoj nadoknadi prouzrokovane štete, čime su povrijeđena pravila iz člana 78. Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine.
- 9.Tuženi je 7. juna 2002. godine dostavio odgovor na tužbu u kojem je naveo da priznaje pasivnu legitimaciju, a u cijelosti osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Radi opreza, tuženi je osporio visinu podnesenog tužbenog zahtjeva.
- 10.Općinski sud je 10. juna 2002. godine održao ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i podnesenom tužbenom zahtjevu. Tuženi je, također, izjavio da ostaje u cijelosti pri pismenom odgovoru na tužbu od 7. juna 2002. godine, te je primjerak navedenog odgovora uručen apelantu nakon čega je on zamolio sud da mu d" rok u kome će se pismeno očitovati na odgovor tuženog. Sud je donio rješenje kojim je ročište odgodio i novo zakazao za 1. juli 2002. godine. Apelantu je naloženo da do narednog ročišta dostavi pismeno očitovanje na odgovor tuženog.
- 11.Općinski sud je 1. jula 2002. godine održao ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i podnesenom tužbenom zahtjevu, kao i navodima iz podneska od 11. juna 2002. godine (radi se o podnesku kojim se apelant očitovao na navode iz odgovora tuženog na tužbu). Opunomoćenik tuženog je izjavio da on nije primio apelantov podnesak od 11. juna 2002. godine. Također, opunomoćenik tuženog je izjavio da u cijelosti ostaje pri navodima iz tužbe i dosadašnjim navodima, te da u spis predaje izvještaj o prekršaju izvršenom saobraćajnom nesrećom od 29. juna 2000. godine i predlaže da se od Općinskog suda za prekršaje zatraži na uvid kompletan spis, a povodom saobraćajne nesreće s obzirom na to da se u spisu nalazi i fotodokumentacija. Apelant je izjavio da prekršajni postupak koji se vodi protiv njega još nije pravosnažno okončan, te da, stoga, ne vidi razlog da se na uvid traži prekršajni spis. Sud je odgodio ročište i zakazao novo za 5. septembar 2002. godine.
- 12.Općinski sud je 5. septembra 2002. godine održao ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Prije početka raspravljanja apelant je predložio da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme s obzirom na to da je prekršajni postupak, koji je povodom žalbe okončao drugostepeni sud, vraćen na ponovni postupak koji je u toku. Apelant je naveo da će on sud obavijestiti kada bude okončan prekršajni postupak kako bi se nastavio postupak protiv tuženog. Opunomoćenik tuženog je izjavio da se ne protivi apelantovom prijedlogu s tim što, ujedno, predlaže da se od Općinskog suda za prekršaje u Mostaru zatraže podaci o tome da li se vodi prekršajni postupak protiv apelanta, a povodom saobraćajne nesreće koja se dogodila 29. juna 2002. godine u Mostaru u kojoj su učestvovali apelant upravljajući vozilom marke "volvo" i Davor Glibić upravljajući teretnim vozilom marke "mercedes", kao i u kojoj je fazi prekršajni postupak. Sud je odgodio ročište na neodređeno vrijeme. Također, sud je odlučio da od Općinskog suda za prekršaje zatraži dostavljanje podataka koje je predložio opunomoćenik tuženog. Apelantu je naloženo da pismenim podneskom obavijesti sud o momentu okončanja prekršajnog postupka tako što će dostaviti odluku Općinskog suda za prekršaje Mostar.
- 13.Apelant je 23. oktobra 2002. godine dostavio Općinskom sudu prijedlog da se predmetni parnični postupak dalje provede u skladu sa odredbom člana 10. Zakona o parničnom postupku.
- 14.Općinski sud je 4. decembra 2002. godine održao ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi. Konstatirano je da je Općinski sud za prekršaje Mostar 16. septembra 2002. godine dostavio kopiju kompletnog prekršajnog spisa u vezi sa saobraćajnom nesrećom. U prisustvu apelanta i opunomoćenika tuženog pročitan je kompletan prekršajni spis. Opunomoćenik tuženog i apelant su izjavili da nemaju nikakvih primjedaba u vezi sa prezentiranim dokazom suda. Također, opunomoćenik tuženog je izjavio da ostaje pri odgovoru na tužbu. Sud je donio rješenje kojim se glavna rasprava odgađa i sljedeća zakazuje za 13. januar 2003. godine. Sud je naveo koji će se dokazi zatražiti od Policijske uprave Mostar, kao i da će se na sljedećoj glavnoj raspravi provesti dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke. Također, sud je naveo da će se na sljedeće ročište pozvati i svjedok Davor Glibić.
- 15.Rasprava zakazana za 13. januar 2003. godine kojoj su pristupili apelant i opunomoćenik tuženog je odgođena na neodređeno vrijeme zbog bolesti sudije.
- 16.Apelant je 4. februara 2003. godine Općinskom sudu dostavio predstavku zbog nepotrebnog odugovlačenja postupka u parnicama broj P-113/02 i P-167/02.
- 17.Općinski sud je 5. marta 2003. godine održao ročište kojem su pristupili apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi, podnesenom tužbenom zahtjevu, te je istakao da je očekivao da će na predmetnoj glavnoj raspravi biti saslušan u svojstvu parnične stranke, kako je bilo određeno procesnim rješenjem suda sa raspravnog zapisnika od 4. decembra 2002. godine. Apelant je naveo da je poludio zbog svega, te da će polupati sve ukoliko ne bude saslušan u svojstvu parnične stranke, kako je to već bilo određeno. Istakao je da je njega, kao i njegovu porodicu, izmaltretirao Općinski sud za prekršaje. Apelantov opunomoćenik je izjavio da u cijelosti ostaje pri odgovoru iz tužbe i svih dosadašnjih navoda. Sud je donio rješenje da se ročište odgađa i novo zakazuje za 20. mart 2003. godine, te da će se na tom ročištu provesti dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke i osiguranika tuženog Davora Glibića u svojstvu svjedoka. Apelant je upozoren da će na narednom ročištu biti saslušan u svojstvu parnične stranke. Sud je, također, odredio da se od Općinskog suda za prekršaje traži da izvijesti sud da li je okončan prekršajni postupak, odnosno da li je Kantonalni sud za prekršaje riješio apelantovu žalbu, te ukoliko jeste, da dostavi na uvid kompletan prekršajni spis.
- 18.Općinski sud je 20. marta 2003. godine održao ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog koji je raspravi naknadno pristupio. Sud je proveo dokaz saslušanjem apelanta kao parnične stranke i svjedoka Davora Glibića. Opunomoćenik tuženog je iznio prigovor na apelantov iskaz u cijelosti, a nije iznio prigovor na iskaz svjedoka. Apelant je iznio prigovor na iskaz svjedoka. Apelant je predložio da se u ovoj pravnoj stvari provede dokaz rekonstrukcijom saobraćajne nesreće na mjestu događaja. Opunomoćenik tuženog se nije protivio prijedlogu da se provede rekonstrukcija na mjestu događaja u prisustvu vještaka saobraćajne struke. Sud je donio rješenje da će se u ovoj pravnoj stvari provesti dokaz rekonstrukcijom saobraćajne nesreće na mjestu događaja u prisustvu učesnika saobraćajne nesreće i sa vozilima koja su učestvovala u predmetnoj saobraćajnoj nesreći. Također je određeno da će se rekonstrukcija provesti u prisustvu vještaka saobraćajne struke, te je određen vještak. Apelantu je naloženo da na ime predujma za rekonstrukciju na mjestu događaja uplati iznos od 400 KM. Rekonstrukcija je određena za 18. april 2003. godine. Apelantu je naloženo da na mjesto događaja doveze putničko vozilo koje je učestvovalo u saobraćajnoj nesreći. Također je određeno da se na mjesto događaja, uz prijetnju prinudnog dovođenja, pozove drugi učesnik saobraćajne nesreće Davor Glibić uz napomenu da na mjesto događaja dođe kamionom kojim je upravljao u momentu saobraćajne nesreće.
- 19.Rekonstrukciji događaja zakazanoj za 18. april 2003. godine pristupili su apelant, tuženi i učesnik saobraćajne nesreće, osiguranik tuženog Davor Glibić, sa teretnim vozilom "mercedes", kao i vještak. Apelant je izjavio da na mjesto događaja nije dovezao svoje vozilo koje je učestvovalo u predmetnoj saobraćajnoj nesreći jer se ono pokvarilo. Sud je donio rješenje kojim je zakazanu rekonstrukciju odgodio i odredio da će o održavanju sljedeće rekonstrukcije stranke biti obaviještene pismenim putem.
- 20.Podneskom od 18. aprila 2003. godine apelant je obavijestio Općinski sud da povlači zahtjev za rekonstrukciju saobraćajne nesreće.
- 21.Sud je dopisom od 2. septembra 2003. godine pozvao apelanta da uplati iznos od 400,00 KM na ime rekonstrukcije. Dopisom od 8. septembra 2003. godine apelant je dostavio odgovor sudu na spomenuti dopis, obavještavajući sud da je podneskom od 18. aprila 2003. godine, koji je sud primio 23. aprila 2003. godine, povukao prijedlog za izvođenje dokaza rekonstrukcijom nastanka saobraćajne nesreće.
- 22.Općinski sud je održao ročište 14. oktobra 2003. godine kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Apelant je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i pri svojim navodima iz podneska od 8. septembra 2003. godine. Na ročištu je apelant naveo da će se naknadno izjasniti da li ostaje pri izvođenju dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće na mjestu događaja. Opunomoćenik tuženog je izjavio da nije u mogućnosti da se očituje na apelantove navode od 8. septembra 2003. godine, jer mu navedeni podnesak nije dostavljen, te da će se očitovati nakon što mu apelant dostavi podnesak. Apelant je predložio da se u ovoj pravnoj stvari eventualno sklopi sudska ili vansudska nagodba. Sud je obavezao apelanta da obavijesti sud da li će biti spreman na rekonstrukciju saobraćajne nesreće ukoliko u međuvremenu ne dođe do vansudske nagodbe. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme.
- 23.Apelant je dopisom od 15. oktobra 2003. godine dostavio izjašnjenje u pogledu izvođenja dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće. U podnesku apelant je naveo da je njegov auto još uvijek u kvaru, te da slično vozilo ne može osigurati. Predložio je prioritetno izvođenje dokaza na sljedećem ročištu za glavnu raspravu za činjenice navedene u podnescima od 29. oktobra 2002. godine i 7. aprila 2003. godine, čime bi se olakšalo provođenje dokaza rekonstrukcije saobraćajne nesreće.
- 24.Apelant je podneskom od 16. oktobra 2003. godine uredio svoju tužbu od 6. februara 2002. godine.
- 25.Općinski sud je 15. juna 2004. godine održao pripremno ročište kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Konstatirano je da se predmetno ročište održava pred novim sudijom, te da radnje koje su provedene treba da se provedu ponovo. Apelant je uredio svoju tužbu na način da je dopunio svoje lične podatke koji su nastali poslije podnošenja tužbe, a u njegovom imenu i prezimenu. Apelant je ukratko izložio tužbu, te naveo da ostaje pri tužbi i tužbenom zahtjevu s tim što smanjuje tužbeni zahtjev na iznos od 4.001,23 KM. Apelant je iznio činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Opunomoćenik tuženog u odgovoru na tužbu je istakao da je pred istim sudom u toku postupak povodom istog apelantovog zahtjeva protiv vozača osiguranika tuženog, a o kojem je 9. juna 2004. godine donesena presuda. Tuženi je, stoga, predložio da se apelantova tužba odbaci, u protivnom, tuženi u cijelosti osporava kako osnovanost, tako i visinu tužbenog zahtjeva, budući da je saobraćajnu nesreću od 29. juna 2000. godine skrivio sam apelant. Apelant je naveo da su tačni navodi da pred istim sudom teče parnica pod brojem P-113/02-I, ali ne vezano za ovu štetu, već apelantova tužba protiv Davora Glibića, kao i da se zasniva na potpuno drugim osnovama.
- 26.Sud je na navedenom ročištu donio rješenje kojim je odredio da će o prigovoru opunomoćenika tuženika da o istom zahtjevu teče parnica pred istim sudom odlučiti naknadno, nakon što izvrši uvid u spis P-113/02-I. Na predmetnom ročištu apelant je predao dokaze za sud i protivnu stranu (pismenu dokumentaciju na 24 lista), te predložio da sud na glavnoj raspravi izvede dokaz uvidom u navedenu pismenu dokumentaciju. Apelant je dalje predložio da se na glavnoj raspravi pročita njegov iskaz koji je dao u svojstvu parnične stranke i iskaz Davora Glibića iz zapisnika od 20. marta 2003. godine, te naglasio da je najvažnije izvršiti uvid u njegov prigovor MUP-u Hercegovačko-neretvanskog kantona od 15. septembra 2000. godine. Apelant je zamolio sud da mu ostavi rok kako bi u spis uložio pripremljene činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev, a koje je na predmetnom ročištu usmeno izložio sudu i tuženom. Opunomoćenik tuženog je izjavio da se ne protivi izvođenju dokaza, odnosno uvidu u pismenu dokumentaciju koju je predložio apelant, ali se protivi da se izvrši uvid u nalaz i mišljenje vještaka Ante Ćorića. Tuženi je predložio da se ranije izvedeni dokaz saslušanjem apelanta i svjedoka ponovno ne izvodi, već da se pročita. Također, predlaže da se na glavnoj raspravi izvede dokaz uvidom u čitanje izvještaja o izvršenom prekršaju u saobraćajnoj nesreći sa alkotestom, Rješenja Općinskog suda za prekršaje Mostar od 23. novembra 2001. godine, da se izvrši uvid u fotodokumentaciju mjesta događaja i uviđaj o šteti koji će priložiti u spis. Tuženi je naveo da se ne protivi tome da apelant priloži pismeni podnesak u kojem je iznio činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Apelant je istakao prigovor na navode opunomoćenika tuženog u pogledu osporavanja izvođenja dokaza uvidom u nalaz vještaka Ante Ćorića, te ostao pri svom prijedlogu i ne protivi se drugim prijedlozima opunomoćenika tuženog. Sud je donio rješenje kojim je odredio da će se glavna rasprava održati 21. jula 2004. godine, te da će se na glavnoj raspravi raspravljati o osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Također, sud je odredio da će na glavnoj raspravi biti izvedeni dokazi uvidom u pismenu dokumentaciju koju je predložio apelant i dokumentaciju koju je predložio opunomoćenik tuženog, te da će se uz saglasan prijedlog stranaka pročitati iskazi apelanta i svjedoka Davora Glibića. Sud je odredio da se u spis uloži spis istog suda broj P-1113/02-I. Apelantu je ostavljen rok od 2 dana da za sud i protivnu stranu podnese u pismenoj formi činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev koji je usmeno izložio tokom predmetne rasprave.
- 27.Zahtjevom od 9. juna 2004. godine apelant je tražio da se izuzme sutkinja Nada Hamović-Kovačević. Spomenuta sutkinja je 15. juna 2004. godine dala izjavu predsjednici Općinskog suda u vezi sa ovim apelantovim zahtjevom. Općinski sud je Rješenjem broj Su-1204/04 od 16. juna 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se izuzme spomenuta sutkinja.
- 28.Općinski sud je 21. jula 2004. godine održao ročište za glavnu raspravu kojem su prisustvovali apelant i opunomoćenik tuženog. Konstatirano je da je tuženi na pripremnom ročištu istakao prigovor da o istom zahtjevu već teče parnica. Također je konstatirano da je pribavljen spis istog suda broj P-113/02-I, te je nakon uvida u navedeni spis zaključeno da se radi o apelantovoj tužbi protiv tuženika Davora Glibića radi naknade štete prouzrokovane na apelantovom automobilu u saobraćajnoj nesreći od 29. juna 2000. godine, te da je u navedenoj pravnoj stvari 11. juna 2004. godine donesena presuda protiv koje je apelant izjavio žalbu 4. jula 2004. godine. Sud je donio rješenje kojim je odbio prigovor tuženog da o istom zahtjevu već teče parnica. Apelant je na ročištu ukratko izložio sva bitna pitanja iz tužbe tako što ih je izložio kao u tužbi, kao i u dosadašnjem toku postupka. On je ostao pri preciziranom tužbenom zahtjevu koji je primljen na znanje na pripremnom ročištu. Za spis i protivnu stranu apelant je predao kopiju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i naveo da se navedena kopija već nalazi u spisu i da nije novi dokaz, a da je druga strana izvod iz Rješenja Općinskog suda za prekršaje broj II-1481/00 i II-1474/00. Posebno je naglasio da se tuženiku obraćao podneskom od 11. marta 2004. godine radi postizanja sudske ili izvansudske nagodbe, nudeći mirno rješenje spora na što nije dobio odgovor. Opunomoćenik tuženog je izložio odgovor na tužbu, te naveo da u cijelosti ostaje pri dosadašnjim navodima, odnosno pri osporavanju osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva zbog toga što je apelant isključivi krivac za nastanak predmetne saobraćajne nesreće i da dokazi koje je priložio apelant ne dokazuju niti činjenice iz tužbe, niti tužbeni zahtjev u cijelosti. Na predmetnom ročištu sud je izveo dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu. Stranke nisu imale primjedaba na provedene dokaze, te nisu imal? druge prijedloge. Apelant i tuženi su iznijeli svoje završne riječi. Apelant je izjavio da u odnosu na završno izlaganje tuženog osporava sve njegove navode koji se tiču njegove odgovornosti za saobraćajnu nesreću koja se isključivo zasniva na izvještaju policije na koji je on podnio prigovor, te da šutnja policije povodom navedenog prigovora ide njemu u prilog i govori da je on u pravu. Apelant je izjavio da potražuje i troškove postupka. Sud je zaključio glavnu raspravu i prisutne obavijestio da će presuda biti donesena 17. septembra 2004. godine, kada su stranke dužne da je preuzmu u zgradi suda, zbog godišnjih odmora stranaka i uređujućeg sudije od 26. jula do 28. augusta 2004. godine.
- 29.Općinski sud je 17. septembra 2004. godine donio presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 120,00 KM je odbijen. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelantova privatna tužba protiv Davora Glibića pravosnažno odbačena, jer se u opisanim radnjama Davora Glibića nisu stekla obilježja krivičnog djela, već prekršaja. Prekršajni postupci protiv apelanta i Davora Glibića su obustavljeni. Sud je naveo da čak i da postoji pravosnažna odluka nadležnog sudije za prekršaje u pogledu odgovornosti za predmetnu saobraćajnu nesreću, ovaj sud nije vezan za pravosnažnu odluku u tom postupku, jer se takva vezanost ne predviđa članom 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Sud je naveo da na osnovu izvedenih dokaza zaključuje da apelant nije na jasan i nedvosmislen način dokazao šta je uzrok ove saobraćajne nesreće i da li je propustom ili radnjom vozača Davora Glibića, koji je upravljao kamionom "mercedes", njemu pričinjena šteta, čime bi postojala odgovornost tuženog da mu naknadi štetu u smislu člana 78. Zakona o osiguranju imovine i lica (član 123. stav 1. i član 126. Zakona o parničnom postupku). S ciljem dokazivanja istinitosti svojih tvrdnji, apelant nije mogao ponuditi još neki dokaz da bi sud mogao izvjesno formirati uvjerenje o bitnim činjenicama, te je o njihovom postojanju zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja.
- 30.Protiv navedene presude apelant je 18. oktobra 2004. godine izjavio žalbu, te je Općinski sud 17. decembra 2004. godine dostavio Kantonalnom sudu predmetni spis.
- 31.Kantonalni sud je na nejavnoj sjednici, održanoj 28. aprila 2005. godine, donio Presudu broj Gž-1223/04 kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude sud je naveo da se ponuđenim dokazima, odnosno na osnovu iskaza apelanta i svjedoka ne može sa sigurnošću zaključiti šta je uzrok nesreće. Stoga je prvostepeni sud pravilno zaključio da su izvedeni dokazi, odnosno iskazi kontradiktorni, te da kao takvi ne mogu biti relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud je naveo da tome svakako treba dodati da je izvještaj o prekršaju koji je izvršen saobraćajnom nesrećom apelant osporio kao netačan i nepotpun. Sud je zaključio da iz cjelokupne dokazne građe proizlazi da apelant nije na jasan i nedvosmislen način dokazao šta je uzrok predmetne saobraćajne nesreće i da li je propustom vozača Davora Glibića, koji je upravljao kamionom "mercedes", njemu pričinjena šteta čime bi postojala odgovornost tuženog da mu štetu naknadi, u smislu člana 78. Zakona o osiguranju imovine i lica. Sud je, dalje, naveo da je u situaciji kada apelant nije bio u stanju ponuditi, osim postojećih, još neki drugi dokaz radi dokazivanja istinitosti svojih tvrdnji kako bi sud mogao izvjesno formirati uvjerenje o odlučnim činjenicama, sudu preostalo jedino da o njihovom postojanju zaključi primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku. Prvostepeni sud je, stoga, pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, a u nedostaku dokaza kojima bi se potkrijepila njegova osnovanost.
- 32.Kantonalni sud je Rješenjem o ispravci broj Gž-1223/04 od 4. jula 2005. godine izvršio ispravku Presude Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine tako što u uvodu presude, u trećem redu, umjesto riječi "Franjić-Lukić Goran", treba da stoji "Pranjić-M-Lukić Goran".
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 33.Apelant navodi da su povrijeđeni član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu neljudskog i ponižavajućeg postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo iz člana 1. stav 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju koji se odnosi na opću zabranu diskriminacije. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje, apelant navodi da parnični postupak nije okončan u razumnom vremenskom roku čijem odugovlačenju on nije doprinio. Ističe da je parnični postupak pokrenut 6. februara 2002. godine. Navodi da mu je u žalbenom postupku uskraćeno pravo na pravično suđenje zbog neodržavanja glavne rasprave u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH. Također, navodi da je u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude eksplicitno zahtijevao održavanje rasprave i pozivanje stranaka na raspravu. Ističe da u žalbenom postupku drugostepeni sud nije razmotrio žalbu protiv rješenja o izuzimanju sudije prvostepenog suda, te da zbog toga smatra da su odluke prvostepenog i drugostepenog suda pristrasne. Apelant navodi da je uskraćivanjem prava iz člana 132. stav 3. Zakona o parničnom postupku FBiH narušen princip jednakosti u postupanju, čime mu nije data mogućnost da prezentira svoj slučaj od 29. juna 2000. godine, uključujući i dokaze, na način kojim ne bi bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženu stranu. Ističe da postupak u cjelini nije bio pravičan u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku FBiH. Navodi da mu u predmetnom postupku nije dopušten efikasan pristup domaćim pravosudnim organima.
- 34.U odnosu na povredu člana 3. Evropske konvencije, apelant navodi da "ishodište" apelacije počiva na izdavanju nepravilne i nepotpuno sastavljene javne isprave, kao i neistinito utvrđenih činjenica u vezi sa saobraćajnom nesrećom od 29. juna 2000. godine. Izvještaj o izvršenom prekršaju u saobraćajnoj nesreći, odnosno javnu ispravu broj 434/00 od 29. juna 2000. godine izdao je u to vrijeme MUP Hercegovačko-neretvanskog kantona. Okolnosti iz sporne javne isprave iskoristio je tuženi u pogledu neizmirivanja pretrpljene štete. Navodi da mu je u sudskom postupku uskraćeno pravo na postupanje iz člana 132. stav 3. Zakona o parničnom postupku, te da je pretrpljena finansijska šteta za njega kao nezaposleno lice prerasla u nematerijalnu štetu. Dalje navodi da je drugostepeni sud u presudi namjerno počinio pogrešku.
- 35.U pogledu povrede člana 1. stav 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, apelant navodi da je diskriminiran u uživanju prava prema domaćem zakonu, odnosno Zakonu o parničnom postupku, u uživanju prava iz člana 1. stav 1. alineje 2, 4. i 14. Sporazuma o ljudskim pravima iz Aneksa 6. Općeg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini prema kojim javni organ ima obavezu da se ponaša u skladu sa članom 1. Evropske konvencije. Navodi da ga je, također, diskriminirao javni organ u pogledu uzdržavanja od kršenja njegovih prava i sloboda, kao i njihove zaštite. Također, navodi da je diskriminiran zbog svog povratničkog statusa, socijalnog statusa kao nezaposlenog lica, kao i njegovog spola s obzirom na to da su u postupcima odlučivale isključivo sudije ženskog spola. Ističe da je cilj diskriminacije protupravno nanošenje finansijske i nematerijalne štete, ugrožavanje izvora prihoda za dostojanstven i održivi povratnički status i podržavanje postupka osiromašenja. Apelant, također, smatra da javni organ u odlučivanju nije ispoštovao obavezu prema članu 1. Evropske konvencije.
- 36.Apelant je predložio i da se ocijeni ustavnost drugostepene presude.
b) Odgovor na apelaciju
- 37.Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da je apelant tužbu podnio 6. februara 2002. godine, te da je u navedenom predmetu nakon konstituiranja suda navedenim predmetom 2. februara 2004. godine zadužena sutkinja koja je donijela prvostepenu presudu. Pripremno ročište je zakazano i održano 15. juna 2004. godine kojem je bio prisutan apelant lično. Tom prilikom je iznio i predložio sve dokaze kojim potkrepljuje svoj tužbeni zahtjev. Ročište za glavnu raspravu je održano 21. jula 2004. godine i presuda je donesena 17. septembra 2004. godine, zbog korištenja odmora suda i stranaka. Razlozi presude su navedeni u obrazloženju i sud u cijelosti ostaje pri svim navodima i razlozima zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen. Spis povodom apelantove žalbe je dostavljen Kantonalnom sudu 17. decembra 2004. godine. Zbog izloženog, sud navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je uređujući sudija doprinio odugovlačenju postupka, jer je predmet nakon konstituiranja suda, a uzimajući u obzir da je sutkinja koja je preuzela predmet bila zadužena sa 1.500 predmeta, uzet u rad u vrlo kratkom roku i da su ispoštovani sudski rokovi. Također su neargumentirani i neosnovani apelantovi navodi da je diskriminiran u postupku prema povratničkom statusu, socijalnom statusu i spolu, te da je sud odluku zasnovao na osnovu prezentiranih dokaza i da su svi razlozi navedeni u obrazloženju. Sud napominje da su sve sudije parničari u predmetnom sudu ženskog spola. U odnosu na izuzeće uređujućeg sudije, navodi se da je apelant tražio izuzeće navedenog sudije jer je bio nezadovoljan odlukom u predmetu P-1480/03-I povodom tužbe za smetanje posjeda u kojem je odbijen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za uređenje tužbe, te da apelant na navedeno rješenje nije izjavio žalbu. Razlozi zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev za izuzeće uređujućeg sudije se navode u obrazloženju tog rješenja.
- 38.Tuženi navodi da je kompletan postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom proveden u skladu sa važećim Zakonom o parničnom postupku i u samoj proceduri ni na koji način nisu povrijeđena apelantova ljudska prava i slobode. Suština predmetnog spora je da je apelant 26. septembra 2000. godine, u vidno alkoholiziranom stanju, naletio na stražnji kraj teretnog vozila "mercedes", čime je prouzrokovao saobraćajnu nesreću. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 39.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/03 i 73/05), koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi:
"Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 11.
Prvostepeni postupak će se, prema pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 132.
(...)
(3) Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.
(...).
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
(...)."
VI. Dopustivost
- 40.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 41.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 42.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 29. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 43.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 44.Apelant navodi da su povrijeđeni član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu neljudskog i ponižavajućeg postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo iz člana 1. stav 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju koji se odnosi na opću zabranu diskriminacije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 45.Predmetni postupak se odnosi na naknadu štete. Dakle, radi se o sporu o građanskom pravu, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
- 46.Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud razmotriti da li je navedeni postupak okončan u razumnom roku.
Period koji se uzima u obzir
- 47.Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir za svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII).
- 48.U konkretnom slučaju postupak radi naknade štete započeo je 6. februara 2002. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1223/04 od 28. aprila 2005. godine. Dakle, period koji se uzima kao relevantan u konkretnom slučaju je period od 3 godine i skoro tri mjeseca, koliko je trajao predmetni postupak.
- 49.Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
- a)Složenost predmeta
- a)
- 50.Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti, te procijeniti pravna pitanja koja treba riješiti. U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu štete prouzrokovane saobraćajnom nesrećom. Takav spor se, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, može okarakterizirati kao relativno složen s obzirom na dokaze koje je trebalo izvesti.
- b)Ponašanje podnosioca apelacije
- b)
- 51.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
- 52.U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku.
- 53.U vezi s tim Ustavni sud konstatira da je u konkretnom predmetu apelant prisustvovao svakom od održanih ročišta. Međutim, apelant je na ročištu od 10. juna 2002. godine od suda zatražio dodatni rok za izjašnjenje na odgovor tuženog na tužbu. Dalje je apelant na ročištu od 5. septembra 2002. godine tražio da se navedeno ročište odgodi na neodređeno vrijeme. Na ročištu od 20. marta 2003. godine apelant je predložio izvođenje dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće. Zakazanoj rekonstrukciji 18. aprila 2003. godine apelant je pristupio, ali nije dovezao svoj auto koji je učestvovao u nezgodi, jer se pokvario. Dopisom od 18. aprila 2003. godine, koji je Općinski sud zaprimio 23. aprila 2003. godine, apelant je povukao svoj prijedlog za rekonstrukciju događaja da bi na ročištu od 14. oktobra 2003. godine naveo da će se naknadno izjasniti da li ostaje pri izvođenju dokaza rekonstrukcijom događaja. Na ročištu od 14. oktobra 2003. godine apelant je predložio da se sklopi sudska ili vansudska nagodba. Apelant je 15. oktobra 2003. godine dostavio izjašnjenje u pogledu izvođenja dokaza rekonstrukcijom saobraćajne nesreće. Dalje, apelant je dopisom od 16. oktobra uredio svoju tužbu od 6. februara 2002. godine. Na pripremnom ročištu od 15. juna 2004. godine apelant je smanjio iznos svog tužbenog zahtjeva. Također, apelant je, osim rekonstrukcije događaja, od koje je na kraju odustao, tokom postupka predlagao izvođenje i drugih dokaza.
- 54.Sve ove apelantove radnje, prema mišljenju Ustavnog suda, utjecale su na dužinu predmetnog postupka.
- c)Ponašanje suda
- c)
- 55.Ustavni sud konstatira da je Općinski sud u toku postupka u suštini bio aktivan, te da je u toku postupka izvodio brojne dokaze koje su predlagale strane u postupku, kao i one za koje je sud smatrao da su relevantni za predmetni slučaj. Stoga, iako je od momenta podnošenja tužbe, 6. februara 2002. godine, do donošenja prvostepene presude, 17. septembra 2004. godine, proteklo 2 godine i 7 mjeseci, Ustavni sud ne može zaključiti da je radnjama suda došlo do odugovlačenja predmetnog postupka. Dalje, ukoliko se uzme u obzir da je postupak u cjelini okončan u periodu od 3 godine i skoro tri mjeseca, a imajući u vidu da je u periodu kada je vođen predmetni postupak provođena i reforma pravosuđa kojom je došlo do reorganizacije sudova i do povećanja broja predmeta, prema mišljenju Ustavnog suda ne može se reći da je prekoračeno razumno vrijeme za okončanje navedenog postupka.
- 56.U odnosu na apelantovo traženje da Ustavni sud ispita ustavnost drugostepene presude, kojom je okončan predmetni postupak, Ustavni sud je već ranije usvojio stav prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ?na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu? i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
- 57.U skladu sa navedenim, Ustavni sud konstatira da apelant u konkretnom postupku pred sudovima nije uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu odredaba člana 126. Zakona o parničnom postupku, apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
- 58.Ustavni sud konstatira da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
- 59.U odnosu na apelantove navode da nije imao javnu raspravu pred drugostepenim sudom, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj postoji razlika između prvostepenog i drugostepenog suđenja, odnosno odlučivanja po žalbi. Suština navedenog sadržana je u tri presude protiv Švedske: "Tamo gdje sud odlučuje po žalbi i ima jurisdikciju da revidira predmet činjenično i u svjetlu zakona, Sud ne može tvrditi da član 6. uvijek zahtijeva poštivanje prava na javnu raspravu, bez obzira na prirodu pitanja o kojima se odlučuje. Osim ovog aspekta, postoje i drugi aspekti, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku i s tim u vezi potrebu za ažurnošću, što se mora uzeti u obzir prilikom utvrđivanja potreba za javnom raspravom u fazama postupka nakon prvostepenog suđenja. Pod uvjetom da je prvostepeni postupak zadovoljio zahtjeve javnog saslušanja, odsustvo takvog saslušanja pred drugostepenim i trećestepenim sudom može biti opravdano specijalnim karakteristikama postupka. Tako, postupak dozvole za ulaganje žalbe i postupak koji se bavi isključivo pravnim pitanjima, nasuprot utvrđivanju činjenica, može biti u skladu sa zahtjevima iz člana 6. i ako podnosilac žalbe ne dobije priliku da ga lično sasluša žalbeni ili kasacioni sud" (Evropski sud za ljudska prava, presuda od 29. okrobra 1991. godine, Helmers protiv Švedske, serija A, br. 212-A, str. 16; Jan- Ake Andersson protiv Švedske, serija A, br. 212-B, str. 45, i Fejde protiv Švedske, serija A, br. 212-C, str. 68-69).
- 60.Na osnovu navedenog, a imajući u vidu i odredbu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku, Ustavni sud konstatira da drugostepeni sud prilikom razmatranja apelantove žalbe nije ocijenio da je u konkretnom slučaju bilo potrebno održavanje javne rasprave iz razloga navedenih u spomenutoj odredbi Zakona o parničnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim.
- 61.U odnosu na apelantove navode da se drugostepeni sud nije očitovao na apelantove žalbene navode u pogledu rješenja o izuzeću sudije, Ustavni sud ističe da je element pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve žalbene navode, postoji naprimjer: "kada obrazloženje potpuno nedostaje, omogućeni pravni lijek će vjerovatno postati iluzoran" (vidi presudu Hadjianastassiou od 16. decembra 1992. godine, serija A-252) ili "sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument" (vidi presude Van de Hurk od 19. aprila 1994. godine, serija A-288, i Ruiz Torija od 9. decembra 1994. godine, serija A-303). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava, "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno).
- 62.U odnosu na apelantove navode da je u postupku narušen princip jednakosti u postupanju, Ustavni sud smatra su i ovi apelantovi navodi neosnovani s obzirom na to da je Ustavni sud konstatirao da je apelant tokom postupka imao ista prava kao i druga strana u postupku. Također, apelant je iskoristio i svoje pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude, te se, prema mišljenju Ustavnog suda, ovdje ne može reći da apelant nije imao efikasan pristup domaćim pravosudnim organima.
- 63.Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- b)Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju
- b)
- 64.Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut neljudskom i ponižavajućem postupku.
Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- b)Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni."
Član 3. Evropske konvencije glasi:
"Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju."
- 65.Neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, strana 65, stav 162).
- 66.Ustavni sud konstatira da apelant Ustavnom sudu nije ničim dokazao da je u konkretnom sudskom postupku bio izložen ponižavajućem i neljudskom postupku, u smislu člana 3. Evropske konvencije, niti je to Ustavni sud zaključio uvidom u cjelokupan predmetni spis. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi ovog ustavnog prava neosnovani.
- 67.Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 68.U okviru zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 69.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da Ustavni sud nije utvrdio da je u predmetnom sudskom postupku došlo do prekoračenja prava na pravično suđenje u razumnom roku, kao i da se ne može zaključiti da je u navedenom postupku primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju apelant Ustavnom sudu nije dokazao da je u konkretnom postupku došlo do povrede ovog apelantovog ustavnog prava, niti je to Ustavni sud zaključio uvidom u cjelokupan predmetni spis.
- 70.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 71.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.