USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2143/05, rješavajući apelaciju Saida Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je
Odbija se kao neosnovana apelacija Saida Delića, podnesena zbog dužine postupka pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine u predmetu broj U-1971/03.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saida Delića, podnesena zbog dužine postupka pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine u predmetu broj U-1971/03, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I. Uvod
- 1.Said Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 17. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine postupka pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) povodom njegove tužbe registrirane pod brojem U-1971/03. Dopune apelacije apelant je dostavio 8. februara, 23. juna, 9. augusta, 5. septembra, 8. septembra i 16. oktobra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod PIO/MIO) zatraženo je, 12. oktobra 2006. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 27. oktobra 2006. godine, a Zavod PIO/MIO 19. oktobra 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i Zavoda PIO/MIO dostavljeni su apelantu 1. novembra 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 24. jula 2003. godine tužbom podnesenom Vrhovnom sudu pokrenuo upravni spor, koji je registriran pod brojem U-1971/03, protiv rješenja Zavoda PIO/MIO broj 18-1473/03-2 od 9. jula 2003. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja Zavoda PIO/MIO-Kantonalna administrativna služba Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba), broj 01040/2003 od 15. maja 2003. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju.
- 7.Federalno ministarstvo odbrane - Odjel odbrane Novo Sarajevo je Uvjerenjem broj 19-3-08-03-22-301-1912/05 od 28. jula 2005. godine potvrdilo da je apelant bio pripadnik OSRBiH od 15. aprila 1992. godine do 22. aprila 1996. godine.
- 8.Rješenjem Službe za oblast boračko-invalidske zaštite Općine Novo Sarajevo, broj 07-41-3301/05 od 5. januara 2006. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta, po osnovu rane koju je zadobio kao pripadnik OSRBiH. Apelant prema navedenom rješenju ima pravo na ličnu vojnu invalidninu u utvrđenom iznosu.
- 9.Kantonalna služba je Rješenjem broj 20-1036/05-1 od 27. januara 2006. godine priznala apelantu pravo na invalidsku penziju počevši od 13. januara 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 13. januara 2006. godine ispunio uvjete za priznavanje prava na invalidsku penziju prema čl. 52. i 53. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba direktoru Zavoda PIO/MIO.
- 10.Služba za oblast boračko-invalidske zaštite Općine Novo Sarajevo je Rješenjem broj 07-41-5685/06 od 1. augusta 2006. godine apelantu priznala status branioca, jer je bio pripadnik OSRBiH od 15. aprila 1992. godine do 23. decembra 1995. godine.
- 11.U pogledu novih činjenica apelant je Vrhovnom sudu uputio dopune tužbe kojom je pokrenuo upravni spor broj U-1971/03 i to 17. aprila 2006. godine 11. augusta 2006. godine i 24. augusta 2006. godine.
IV. Relevantni propisi
- 12.Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 8/00)
Član 2. stav 1. glasi:
"Pravo pokretanja upravnog spora ima građanin Š...Ć ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni osobni interes zasnovan na zakonu".
Član 5. glasi:
"Upravne sporove rješavaju najviši sud kantona-županije i Vrhovni sud Federacije."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant navodi da je Vrhovni sud nedonošenjem odluke povrijedio njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem dijelu teksta: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da se, budući da nije dobio nikakvu obavijest o statusu tužbe, u njegovom slučaju radi o namjernom odugovlačenju i opstrukciji postupka, kao i da Vrhovni sud krši Zakon o upravnim sporovima.
- 14.U dopunama apelacije apelant je istakao da mu se treba priznati pravo na invalidsku penziju od 15. maja 2003. godine u skladu s članom 5. Uredbe o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske FBiH ("Službene novine FBiH" broj 18/04). Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na stjecanje vojne penzije u skladu s navedenom uredbom i Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94). Smatra da treba poništiti Rješenje Kantonalne službe broj 20-1036/05-1 od 27. januara 2006. godine, jer se odnosi na invalidsku penziju civilne žrtve rata, a on, kako navodi, ima pravo na vojnu penziju.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelant podnesenu tužbu tri puta dopunjavao i to posljednji put 24. augusta 2006. godine, tako da su se dopune tužbe morale dostavljati tuženom na odgovor. Na ovaj način, apelant je svojim postupcima nepotrebno odugovlačio postupak rješavanja upravnog spora, jer se predmet nije mogao dati u rad sve dok tužena strana ne da odgovor na dopunu tužbe, odnosno dok joj ne protekne rok iz člana 29. stav 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) u vezi sa članom 75. stav 1. istog zakona ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) za odgovor na dopunu tužbe. No, pored ovog subjektivnog apelantovog razloga koji je nepotrebno doveo do odugovlačenja postupka upravnog spora, postojali su i objektivni razlozi za dosadašnje nepostupanje Vrhovnog suda po apelantovoj tužbi. Vrhovni sud je prema zvaničnim podacima 20. septembra 2006. godine imao neriješenih predmeta iz upravnih sporova ukupno 3.425, od kojeg broja 5 iz 2000. godine, 886 iz 2001. godine, 1.202 iz 2002. godine i 1.332 predmeta iz 2003. godine, što znači da prije početka rješavanja predmeta upravnih sporova iz 2003. godine po redovnom toku stvari treba riješiti 2.093 predmeta. Pored toga, iz iste oblasti sud ima neriješenih predmeta po žalbama "Už", i to 18 iz 2001. godine, 312 iz 2002. godine, 374 iz 2003. godine, 560 iz 2004. godine i 246 predmeta iz 2005. godine, što ukupno iznosi 1.510 predmeta, te po vanrednim pravnim sredstvima iz 2002. godine 12, iz 2003. 13, iz 2004. 26, iz 2005. i iz 2006. godine 172 predmeta, 351 predmet "Uvl" i "Uvp", što ukupno iznosi 572 predmeta. Vrhovni sud ističe da se na osnovu izloženih podataka može zaključiti da su apelantovi navodi o namjernom odugovlačenju i opstrukciji u rješavanju njegove tužbe potpuno neosnovani, pa u skladu s tim predlažu da se apelacija odbije.
- 16.Učesnik u postupku Zavod PIO/MIO u odgovoru navodi da osporenim aktima čije se poništenje traži u upravnom sporu nije povrijeđen zakon niti apelantov? ustavno pravo, pa stoga predlažu da se apelacija odbije.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 20.Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 21.Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
- 22.Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do konačne odluke u postupku.
- 23.Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
- 24.Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na apelantove žalbe u vezi sa dužinom postupka pred Vrhovnim sudom u predmetu broj U-1971/03.
- 25.U odnosu na apelantove žalbe o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena".
- 26.U konkretnom predmetu, budući da postupak još teče pred Vrhovnim sudom u predmetu upravnog spora broj U-1971/03, Ustavni sud, u skladu s članom 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, zaključuje da je apelacija preuranjena u odnosu na navode o povredi prava na imovinu.
VII. Meritum
- 27.Apelant u upravnom sporu traži poništenje rješenja kojima je odlučeno o njegovom pravu na penziju i u apelaciji se žali da mu je pri tome povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 28.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć, što uključuje:
Š...Ć;
- k)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Pravo na pravično suđenje
- 29.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 30.Prije nego što se upusti u ispitivanje navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju apelant je vodio upravni postupak i tužbom pokrenuo upravni spor u kojem je tražio poništenje rješenja Zavoda PIO/MIO, broj 18-1473/03-2 od 9. jula 2003. godine. Utvrđivanje ima li neko pravo na penziju ulazi u okvir "građanskih prava i obaveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom slučaju primjenljiv.
Period koji se uzima u obzir
- 31.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom započeo 24. jula 2003. godine, kada je apelant podnio tužbu Vrhovnom sudu. Do dana donošenja odluke Ustavnog suda, postupak pred Vrhovnim sudom traje tri godine i četiri mjeseca.
- 32.Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Složenost predmeta
- 33.Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
- 34.Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu u upravnom sporu treba riješiti pitanje zakonitosti rješenja koja se odnose na ostvarivanje apelantovog prava na penziju. Ova pitanja podliježu jasnoj i preciznoj zakonskoj regulativi o penzijsko-invalidskom osiguranju. Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud s obzirom na složenost predmeta mogao pristupiti rješavanju ovog predmeta bez daljih odlaganja.
b) Ponašanje podnosioca apelacije
- 35.Ustavni sud će prvo ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. Apelant je 24. jula 2003. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu za pokretanje upravnog spora. Nakon toga apelant je tri puta podnosio dopune tužbe, i to: 17. aprila, 11. augusta i 24. augusta 2006. godine.
- 36.Nakon što je primio dopune tužbe Vrhovni sud je, poštujući proceduru propisanu Zakonom o upravnim sporovima, dostavio dopune tužbe na odgovor tuženoj strani - Zavodu PIO/MIO. Na ovaj način i sam apelant je doprinosio dužini postupka.
c) Ponašanje suda
- 37.Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svom odgovoru istakao da je apelant svojim postupcima nepotrebno odugovlačio postupak rješavanja upravnog spora, ali je također ukazao i na objektivne razloge dosadašnjeg nepostupanja Vrhovnog suda po apelantovoj tužbi. Kao objektivni razlog nedonošenja odluke u razumnom roku Vrhovni sud je naveo opterećenost suda velikim brojem predmeta.
- 38.Ustavni sud smatra da postoje objektivne poteškoće u pravosudnom sistemu, te da postoji veliki broj predmeta pred sudovima, što je djelimično i posljedica ratnog sukoba u zemlji, nasuprot obavezi države da svoj pravosudni sistem organizira tako da svakom građaninu bude omogućena sudska zaštita u razumnom roku. Ustavni sud primjećuje da se pred Vrhovnim sudom nalazi veliki broj predmeta, što za posljedicu ima i dužinu postupka u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Ustavni sud, na kraju, ipak zaključuje da vrijeme od tri godine i četiri mjeseca, koliko je proteklo od podnošenja tužbe do donošenja odluke Ustavnog suda, u svjetlu datih okolnosti nije pretjerano dug vremenski period, te da Vrhovnog suda nije povrijedio apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku.
- 39.Polazeći od navedenog, Ustavni sud zaključuje da zahtjev razumnog vremenskog roka nije prekoračen i da nema povrede apelantovog prava na sudsko odlučivanje u razumnom roku, garantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 40.Nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada sud u roku od tri godine i četiri mjeseca nije okončao upravni spor, koji je apelant pokrenuo zbog rješavanja prava na povrat stana.
- 41.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 42.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.