USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 26. januara 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2275/05, rješavajući apelaciju Midhata Lagumdžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 11. i 15, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Djelimično se usvaja apelacija Midhata Lagumdžije.
Utvrđuje se povreda prava na povratak u svoj dom iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukidaju se:
- -Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-431/03 od 5. oktobra 2005. godine;
- -Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-171/03 od 12. marta 2003. godine i
- -Rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Foča broj 05-050-44-248 od 4. oktobra 2002. godine.
Predmet se vraća Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Foča koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Foča, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od 90 dana od dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midhata Lagumdžije, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-431/03 od 5. oktobra 2005. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-171/03 od 12. marta 2003. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Foča broj 05-050-44-248 od 4. oktobra 2002. godine, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midhata Lagumdžije, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-54/05 od 14. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P-355/03 od 3. januara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Midhat Lagumdžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa advokat Safet Pilav, podnio je 8. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-431/03 od 5. oktobra 2005. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-01-171/03 od 12. marta 2003. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Foča (u daljnjem tekstu: Ministarstvo-Odsjek Foča) broj 05-050-44-248 od 4. oktobra 2002. godine, te Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-54/05 od 14. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-355/03 od 3. januara 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. novembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske i Odsjeka Foča zatraženo je 11. septembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. septembra, a Odsjek Foča 22. septembra 2006. godine. Ministarstvo u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i Odsjeka Foča su dopisom od 2. oktobra 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem Ministarstva-Odsjek Foča broj 05-050-44-248 od 4. oktobra 2002. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana u Foči, u ulici Šantićeva broj 4, ranije Ive Lole Ribara broj 4, bliže određenog u izreci rješenja, koji je podnio apelant kao sin posljednjeg nosioca stanarskog prava J.L., jer apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava 30. aprila 1991. godine, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. U obrazloženju rješenja je navedeno da je posljednji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio J.L., koji je odjavljen iz evidencije prebivališta i boravišta građana Foče 11. januara 1973. godine, da je on prema potvrdi "Sarajevostana" korisnik dvosobnog stana u ulici Azize Šaćirbegović 128 u Sarajevu, da je umro 7. marta 2000. godine, da je apelant sin J.L. i da je 30. aprila 1991. godine, odnosno 1. aprila 1992. godine, imao prebivalište u Foči, u ulici Ribarska, sada Petra Bojovića, te da se sa adrese stana u Šantićevoj broj 4 odjavio 31. maja 1990. godine, dakle prije relevantnog datuma utvrđenog u Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), da apelant nije podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC broj 201-269-1/1 od 28. oktobra 1999. godine kojom je potvrđeno da je apelantov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a koji je u roku od 18 mjeseci od dana donošenja odluke mogao podnijeti nosilac stanarskog prava ili članovi porodičnog domaćinstva koji takav status imaju prema Zakonu o stambenim odnosima. Odsjek Foča je svoju odluku donio primjenom člana 6. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi sa čl. 14. i 17. Zakona o prestanku primjene.
- 7.Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-171/03 od 12. marta 2003. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Odsjeka Foča, s obrazloženjem da je prvostepeni organ prilikom donošenja rješenja pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo budući da zahtjev za izvršenje odluke CRPC, kojom je potvrđeno da je apelantov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nije podnesen u roku od 18 mjeseci te da se iz uvjerenja CJB Foča vidi da su apelant i njegova supruga živjeli u ulici Ribarska, sada Petra Bojovića, odnosno da nisu živjeli na adresi spornog stana.
- 8.Protiv rješenja Ministarstva apelant je tužbom pokrenuo upravni spor, te je Vrhovni sud Presudom broj U-431/03 od 5. oktobra 2005. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Sud je konstatirao da apelant osporava navedena rješenja upravnih organa zbog toga što nisu cijenjeni dokazi, i to ovjerene kopije ličnih karata za njega i suprugu, kao i podatke iz saobraćajne dozvole izdate na njegovo ime 26. augusta 1991. godine, što nije prihvaćena tvrdnja da je apelant bio posjednik spornog stana 30. aprila 1991. godine, a što prema apelantovom mišljenju proizlazi i iz akata FMUP-a, prema kojima je imao prebivalište u Foči na spornoj adresi od 25. jula 1986. godine, a da je njegova supruga 13. novembra 1981. godine odjavila prebivalište iz Sarajeva za Foču, mada prijava prebivališta u Foči nije ažurirana. Vrhovni sud je naveo nespornim da je odredbama člana 14. Zakona o prestanku primjene ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 23/99, 31/99, 65/01 i 13/02) propisano da nosilac stanarskog prava ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, da se odredbe navedenog zakona primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, ali da iz tih zakonskih odredbi proizlazi da je u postupku povrata stana neophodno utvrditi je li apelant kao korisnik spornog stana bio u posjedu tog stana 30. aprila 1991. godine, odnosno je li bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84,12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93,22/93 i 12/99) i pripada li mu u smislu 21. tog zakona kao korisniku stana pravo da trajno i nesmetano koristi taj stan. Sud je, dalje, naveo da apelant nije dostavio dokaze koji nesumnjivo pokazuju da je bio u posjedu spornog stana prije 30. aprila 1991. godine, odnosno je li sa svojom porodicom, nakon očevog iseljenja, nastavio koristiti predmetni stan, te je li nakon očevog iseljenja 1980. godine podnio zahtjev za prijenos stanarskog prava prema članu 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a vezano za tužbene navode koji se odnose na prijavu prebivališta u smislu različitih podataka izdatih od FMUP Sarajevo i podataka SJB Foča. Sud je prihvatio kao validnu evidenciju SJB Foča, jer je taj organ nadležan za izdavanje potvrde o adresi stanovanja državljana BiH za područje koje se nalazi u Republici Srpskoj, a prema članu 5. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH ("Službeni glasnik RS" broj 32/01). Sud je konstatirao i da je odlukom CRPC od 4. juna 2003. godine stavljena van snage ranija Odluka broj 201-269-1/1 od 28. oktobra 1999. godine i odbačen zahtjev apelantovog oca za povrat stana sa obrazloženjem da nije bio u posjedu predmetnog stana 1. aprila 1992. godine jer je stan napustio prije izbijanja ratnih dejstava i da je imao stalno mjesto boravka u Sarajevu u ulici Azize Šaćirbegović. Apelantov zahtjev za preispitivanje te odluke je odbačen s obrazloženjem da takav zahtjev može podnijeti lice na koje se odnosi odluka, sadašnji korisnik stana ili davalac stana, a budući da apelant ne spada u taj krug lica nije ni ovlašten za podnošenje zahtjeva za ponovno razmatranje odluke. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da osporenim aktom nisu ostvareni razlozi za njegovo poništenje u smislu člana 10. Zakona o upravnim sporovima, te je primjenom člana 41. st. 1. i 2. navedenog zakona apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
- 9.Apelant je, osim postupka za povrat spornog stana pred nadležnim organima uprave, 20. septembra 2003. godine podnio i tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog JODP Telekom Srpske, RJ Regionalni telekom Foča uz učešće Z.S. kao umješača na strani tuženog, radi utvrđenja stanarskog prava na spornom stanu.
- 10.Osnovni sud se Presudom broj P-355/03 od 3. januara 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari, te odbacio apelantovu tužbu. Apelant je obavezan da umješaću isplati troškove postupka u iznosu od 269,50 KM. Sud je u obrazloženju naveo da među parničnim strankama nije sporno da predmetni stan spada u kategoriju napuštenih stanova, ali da je među strankama sporna nadležnost suda u toj pravnoj stvari. Sud je utvrdio da je apelant vodio upravni postupak kod Odsjeka Foča radi utvrđivanja da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu i radi povrata stana, te da je o tom pitanju u toku upravni spor pred Vrhovnim sudom, da je apelant u tom postupku bio dužan da izvede dokaze s ciljem utvrđivanja da je on stekao stanarsko pravo na spornom stanu nakon što je njegov otac iselio 1973. godine, odnosno da je nastavio da koristi predmetni stan i koristio ga sve do rata, te da je stan napustio zbog izbijanja ratnih sukoba. Sud je svoju odluku zasnovao na članu 17. Zakona o parničnom postupku, prema kojem sud u toku cijelog postupka pazi na svoju nadležnost, a u vezi s članom 14. stav 3. i čl. 15. i 23. Zakona o prestanku primjene prema kojim nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva zahtjev za povrat stana podnose nadležnom organu uprave, odnosno CRPC ako je nadležni organ odbio odnosno odbacio zahtjev, a postupak za povrat stana vodi se u skladu sa odredbama Zakona o općem upravnom postupku.
- 11.Okružni sud je Presudom broj Gž-54/05od 14. septembra 2005. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu navodeći da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud pravilno pozvao na član 17. Zakona o parničnom postupku i odredbe Zakona o prestanku primjene. Sud je odbio kao neosnovane žalbene navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da su prema navedenom zakonu organi uprave nadležni za povrat stanova, te da oni u postupku povrata stana u posjed utvrđuju kao ključnu činjenicu je li neko lice bilo nosilac stanarskog prava na stanu, odnosno član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, 30. aprila 1991. godine, pa sud nije nadležan da utvrđuje postojanje stanarskog prava kao prethodno pitanje. Okružni sud je naveo da odlukom prvostepenog suda apelantu nije uskraćeno pravo na pristup sudu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer su o njegovom zahtjevu za vraćanje u posjed stana, u okviru kojeg se utvrđuje je li on nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, meritorno odlučivali upravni organi, čije odluke će, s obzirom na pokrenuti upravni spor, preispitati Vrhovni sud. Prema mišljenju Okružnog suda, i kad ne bi postojali razlozi za odbacivanje tužbe prema Zakonu o prestanku primjene, apelantova tužba je morala biti odbačena i u smislu člana 28. a u vezi sa čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, prema kojima, u slučaju kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga prestane da koristi stan član porodičnog domaćinstva koji ima pravo da nastavi korištenje stana, obavezan je da se obrati davaocu stana radi zaključenja ugovora o korištenju stana. Ako davalac to neće da učini ili ne odgovori na zahtjev u roku od 30 dana, član porodičnog domaćinstva se obraća stambenom organu sa zahtjevom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, i tek pravosnažnošću tog rješenja stiče stanarsko pravo. Okružni sud je na kraju konstatirao da apelant nije iscrpio navedenu mogućnost obraćanja upravnom organu u smislu člana 28. Zakona o stambenim odnosima, te je apelantova tužba mogla biti odbačena i po tom osnovu i po osnovu po kojem je to učinio Osnovni sud.
- 12.Ustavni sud je, prema odredbi člana 33. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, od Federalnog zavoda za statistiku zatražio dostavu izvoda iz baze podataka Popisa stanovništva 1991. godine, koji je dostavljen pod brojem 04-32.9-952/06 od 11. septembra 2006. godine, prema kojem su prilikom provođenja Popisa stanovništva u periodu 1-15. april 1991. godine apelant, njegova supruga i troje djece, popisani u općini Foča na adresi Ive Lole Ribara broj 4B.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.U apelaciji se navodi da su osporenim odlukama povrijeđena apelantova ustavna prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant opširno izlaže svoje viđenje hronologije događaja. Iako eksplicitno ne navodi u čemu vidi povredu navedenih ustavnih prava, iz apelacije se može zaključiti da se ona odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da navodi da "nije u Foči nikada koristio za stanovanje bilo koji drugi stan, pa je neshvatljivo da je MUP u Foči izdao potvrdu o promjeni adrese", da se "radilo o smišljenoj opstrukciji dokaza kako bi se prihvatila odlučna činjenica da apelant sa porodicom nije bio korisnik predmetnog stana", da Vrhovni sud "gubi iz vida činjenicu da se radi o podacima prijave i odjave za aplikanta i njegovu porodicu u vrijeme jedinstvene BiH kada je baza svih tih podataka bila evidentirana u Republičkom sekretarijatu unutrašnjih poslova, gdje je evidentirano da nije bilo odjava i prijava aplikanta i njegove supruge za drugu adresu prebivališta". Ustavni sud također smatra da pravo na dom uključuje član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je predviđeno da izbjeglice i raseljena lica imaju sljedeća prava: (a) da se slobodno vrate u svoje domove, (b) da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Prema tome, Ustavni sud tumači apelantovo pozivanje na stanarsko pravo kao pozivanje na zaštitu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom da činjenice i argumenti iz apelacije jasno ukazuju na povredu prava na povrat doma iz člana II/5.Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Vrhovni sud apelaciju smatra neosnovanom, ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude te navodi da apelant u upravnom postupku nije dokazao da je predmetni stan njegov dom, odnosno da je taj stan koristio 30. aprila 1991. godine, te se prema mišljenju suda ne radi o apelantovom domu jer nije dokazao činjenicu faktičkog korištenja predmetnog stana sa ocem i da je nakon očevog iseljenja nastavio koristiti stan sa svojom porodicom.
- 15.Odsjek Foča ističe da apelacija nije osnovana iz razloga sadražanih u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, te da apelant nije uspio dokazati da je 30. aprila 1991. godine bio korisnik spornog stana budući da je imao prijavljeno prebivalište u ul. Ribarska (sada Petra Bojovića).
V. Relevantni propisi
- 16.Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03)
"Član 14. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.
Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo."
Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99)
"Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona
Član 22.
Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje. (...)"
VI. Dopustivost
- 17.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na osporavanje Presude Okružnog suda broj Gž-54/05 od 14. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda broj P-355/03 od 3. januara 2005. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(11) apelacija je ratione temporis nekompatibilna sa Ustavom,
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;"
- 18.Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 19.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 20.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presude Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f. i Kroon protiv Holandije, od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu s ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 34/05).
- 21.Vezano za navedenu praksu Ustavni sud smatra da sama činjenica da apelant nije nakon odseljenja roditelja prenio stanarsko pravo, što je bio jedan od razloga zbog čega su organi uprave i sud odbili njegov zahtjev za povrat predmetnog stana, ne predstavlja smetnju da se sporni stan smatra njegovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 22.Međutim, predmetni stan je prestao biti apelantov dom prije stupanja na snagu sadašnjeg Ustava Bosne i Hercegovine u decembru 1995. godine. U vrijeme kada je pravo na poštivanje doma postalo ustavno pravo prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije koja je stupila na snagu u Bosni i Hercegovini na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine (pošto u to vrijeme Bosna i Hercegovina nije pripadala Visokim ugovornim stranama Evropske konvencije), apelantov dom nije bio u stanu koji je predmet ovog postupka niti je apelant bio u posjedu tog stana da bi ga mogao ponovo smatrati svojim domom u bilo koje vrijeme od decembra 1995. godine.
- 23.Slijedi da apelant nema to pravo od dana kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine, a koje bi moglo potpasti pod zaštitu člana II/3.f) Ustava ili člana 8. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud odbacuje apelaciju u ovom dijelu jer je ratione temporis inkompatibilna s Ustavom prema članu 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
- 24.Apelant također navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 25.U svojoj sudskoj praksi Ustavni sud je dosljedno smatrao da je stanarsko pravo oblik imovine koji potpada pod zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, isto razmišljanje se može primijeniti i na ovaj argument kao što je primijenjen na apelantov argument koji se zasniva na članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije: vidi gore navedenu tačku 23. U skladu s navedenim, Ustavni sud odbacuje apelaciju u ovom dijelu jer je ratione temporis inkompatibilna s Ustavom prema članu 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
- 26.Vezano za druge aspekte apelacije Midhata Lagumdžije protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-54-05 od 14. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P 355-03 od 3. januara 2005. godine, pravilo o iscrpljivanju pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
- 27.U konkretnom slučaju, redovni sudovi nisu meritorno raspravljali o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga. U obrazloženju presude sudovi su naveli da redovni sudovi nisu stvarno nadležni za rješavanje apelantovog tužbenog zahtjeva zbog toga što su, prema odredbama Zakona o prestanku primjene, organi uprave nadležni za odlučivanje o povratu stanova u posjed, te da oni u postupku povrata stana u posjed utvrđuju kao ključnu činjenicu je li neko lice bilo nosilac stanarskog prava na stanu, odnosno član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava 30. aprila 1991. godine. Osim navedenog, Okružni sud je naveo da je i prema odredbama člana 28. Zakona o stambenim odnosima propisana nadležnost stambenog upravnog organa za rješavanje o pravu člana porodičnog domaćinstva da nastavi sa korištenjem stana u smislu čl. 21. i 22. navedenog zakona.
- 28.Dakle, apelant je morao podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu, odnosno nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluke broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/01 i broj AP 844/04 od 13. septembra 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
- 29.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 11. i tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao što je navedeno u predzadnjoj tački dispozitiva ove Odluke.
- 30.U pogledu dopustivosti preostalog dijela apelacije (apelacija protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-431/03 od 5. oktobra 2005. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-171/03 od 12. marta 2003. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Foča broj 05-050-44-248 od 4. oktobra 2002. godine u kojoj navodi povredu prava na dom koje je zaštićeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine: vidi gore navedenu tačku 13), Ustavni sud podsjeća da u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pravo izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava (između ostalog, pravo na povratak u svoj dom i pravo da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine) se nesumnjivo primjenjuje na domove koji su napušteni prije stupanja na snagu Ustava iz decembra 1995. godine. Prema tome, ovaj dio zahtjeva nije ratione temporis inkompatibilan s Ustavom s obzirom da činjenice i argumenti iz apelacije jasno ukazuju na povredu prava na povrat doma iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 31.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 32.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-431/03 od 5. oktobra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 5. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 33.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 34.Kao što je naglašeno u tač. 13. i 30. Odluke, Ustavni sud smatra da je apelantovo oslanjanje na ustavne odredbe koje se odnose na stanarsko pravo u ovom slučaju u stvari pozivanje na pravo izbjeglica i raseljenih lica da se neometano vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koja im je oduzeta usljed neprijateljstava koja su otpočela 30. aprila 1991. godine. Pravo izbjeglica i raseljenih lica je ustavno pravo na osnovu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine koji se izričito primjenjuje na sve oblike oduzimanja imovine do kojih je došlo prije stupanja na snagu spomenutog Ustava.
Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su.
- 35.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovina predviđa da će se ovo pravo osigurati svim licima u Bosni i Hercegovina bez diskriminacije po bilo kojem osnovu (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Ustavni sud podsjeća da ove odredbe Ustava Bosne i Hercegovine daju pravnu snagu Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini po kojem je povratak izbjeglica i raseljenih lica važan cilj u eliminaciji negativnih konsekvenci rata u Bosni i Hercegovini. Pored toga, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 14/00 zauzeo stav da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. Stoga, organi zaduženi za povratak izbjeglica i raseljenih u mjesta prebivališta koje su imali 30. aprila 1991. godine moraju pokazati visok stepen profesionalnosti i odgovornosti da bi ovo pravo postalo realno i efektivno.
- 36.Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavno pravo, a to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnog prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dalje, Ustavni sud podsjeća na svoje posebne obaveze da u svom radu mora pokazati visok stepen profesionalnosti i odgovornosti kada su u pitanju predmeti koji se odnose na prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 37.Član 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštenih stanova u Republici Srpskoj je sačinjen tako da u pravnom sistemu Republike Srpske daje pravnu snagu zahtjevima člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir. Član 14. Zakona o prestanku primjene i član 6. Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske daju široku definiciju pojma "nosilac stanarskog prava" u skladu s ciljem i duhom Ustava i Općeg okvirnog sporazuma za mir i on se treba primjenjivati u tom duhu.
- 38.U konkretnom slučaju, CRPC, organi uprave Republike Srpske i sudovi su odlučili da 30. aprila 1991. godine apelant nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje odluku CRPC-a koja je donesena na osnovu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir. Međutim, uzimajući u obzir posebne obaveze Ustavnog suda u odnosu na zahtjeve koji proizlaze iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da on i ostali sudovi i organi uprave u okviru Bosne i Hercegovine moraju voditi računa o svim relevantnim dokazima kada odlučuju o zahtjevu osobe koja ima pravo na član 14. Zakona o prestanku primjene.
- 39.U konkretnom slučaju, Vrhovni sud i organi uprave su u obrazloženju svojih odluka naveli da je utvrđeno da je apelant 30. aprila 1991. godine, odnosno 1. aprila 1992. godine imao prebivalište u Foči, u ulici Ribarska, sada Petra Bojovića, te da se sa adrese stana u ulici I.L.Ribara, sada Šantićeva broj 4, odjavio 31. maja 1990. godine, dakle prije relevantnog datuma utvrđenog u Zakonu o prestanku primjene. Međutim, apelant ukazuje da je u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, apelant je uz apelaciju dostavio kopiju lične karte izdate 31. maja 1990. godine iz koje je vidljivo da je prijavljen na adresu spornog stana u ulici I. L. Ribara 4B. Prema utvrđenju Vrhovnog suda i upravnih organa, apelant je bio prijavljen na adresu Ribarska bb. Apelant je uz apelaciju dostavio i kopiju vozačke dozvole koju je izdala SJB Foča 26. augusta 1991. godine u kojoj je kao prebivalište apelanta također navedena adresa spornog stana. S obzirom da i prema aktu FMUP-a Sarajevo, izdatom 29. oktobra 2002. godine, apelant ima prijavljeno prebivalište na adresi spornog stana, organi uprave su bili dužni, s obzirom na proturječnost navedenih dokaza sa dokazima SJB Foča od 2. i 19. augusta 2002. godine, tražiti očitovanje SJB Foča budući da je nesporno da je i ličnu kartu i vozačku dozvolu izdao upravo taj organ. Ovakvo postupanje upravnih organa bilo bi u skladu sa načelom istine proklamovanom u članu 8. Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02). Bez obzira na navedene proturječnosti u dokazima, odluke su zasnovane isključivo na uvjerenju SJB Foča. Odluka Vrhovnog suda sama po sebi ukazuje da je činjenično stanje ostalo nerasvijetljeno, osobito što osim navedenog uvjerenja SJB Foča u spisu ne postoji, niti se Vrhovni sud i upravni organi pozivaju na bilo koji drugi dokaz koji bi ukazivao da je apelant stanovao na adresi Ribarska, odnosno da nije stanovao na adresi spornog stana.
- 40.Apelantov zahtjev za povrat stana nije odbačen kao neblagovremen, iz čega proizlazi da se apelant u rokovima propisanim Zakonom o prestanku primjene obratio zahtjevom za povrat stana. Ustavni sud potvrđuje je odlukom CRPC od 4. juna 2003. godine stavljena van snage Odluka broj 201-269-1/1 od 28. oktobra 1999. godine (zato što apelant nije podnio zahtjev za izvršenje prvobitne odluke CRPC-a) i odbačen zahtjev apelantovog oca za povrat stana s obrazloženjem da nije bio u posjedu predmetnog stana 1. aprila 1992. godine. Međutim, državni organi koji donose odluke u Bosni i Hercegovini, uključujući Ustavni sud, još uvijek su u obavezi da utvrde sve pravno relevantne činjenice vezane za pitanje je li apelant koristio ili ne predmetni stan, te odluče o apelantovom zahtjevu za povrat stana u skladu sa zakonom.
- 41.U situaciji kad apelant tvrdi da u predmetnom stanu stanuje od 1968. godine i na tu okolnost nudi niz dokaza, bilo je neophodno da upravni organi provedu i druge dokaze (npr. izvod iz biračkog spiska, dokaze o plaćanju režija, saslušanje svjedoka...) što je u konkretnom slučaju izostalo. Vezano za različite podatke koje su izdali FMUP Sarajevo i SJB Foča i izvod iz Popisa stanovništva 1-15. aprila 1991. godine (skoro godinu dana poslije 31. maja 1990. godine kada je apelant, po utvrđenju upravnih organa, odselio iz spornog stana) koji pokazuju da je apelantova prijavljena adresa bila u ulici Ive Lole Ribara broj 4, Ustavni sud zaključuje da utvrđivanje činjenica koje se u potpunosti oslanjaju na uvjerenje koje je izdala SJB Foča ne bi bilo u skladu sa obavezama Ustavnog suda i ostalih državnih organa koji donose odluke u Bosni i Hercegovini kada su u pitanju predmeti koji uključuju član II/5. Ustava.
- 42.Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine zato što su organi uprave i Vrhovni sud, iako je apelant tokom cijelog postupka pred upravnim organima i sudovima imao mogućnost da iznosi dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje odluka, propustili da daju težinu dokazima prema kojima je apelant na adresi spornog stana živio sve do 1992. godine i da je usljed ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini napustio sporni stan. Iz navedenog slijedi da nije bilo dovoljne zaštite sudova ili upravnih organa u odnosu na apelantovo pravo da se vrati tamo gdje on tvrdi da je njegov dom.
VIII. Zaključak
- 43.Iz navedenih razloga Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Predmet se vraća Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Foča koji je dužan da po hitnom postupku izvrši ocjenu svih relevantnih dokaza i da u pogledu te ocjene preduzme sve neophodne mjere da zaštiti bilo koje pravo iz člana II/5. Ustava Bosne o Hercegovine na koje se apelant možda pozvao.
- 44.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 45.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.