USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 9. maja 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2963/06, rješavajući apelaciju Senaida Memića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Senaida Memića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Kž-43/06 od 14. septembra 2006. godine i K-85/05 od 7. juna 2006. godine.
Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno dejstvo Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 2963/06 od 25. januara 2007. godine i AP 2963/06 od 19. aprila 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Senaid Memić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. novembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Kž-43/06 od 14. septembra 2006. godine i K-85/05 od 7. juna 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud Bosne i Hercegovine odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je Odlukom broj AP 2963/06 od 25. januara 2007. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i odložio izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Suda BiH broj Kž-43/06 od 14. septembra 2006. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji, a najduže tri mjeseca, a Odlukom broj AP 2963/06 od 19. aprila 2007. godine je produženo njeno pravno dejstvo.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) je zatraženo 30. januara 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 4.Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 6. februara 2007. godine, a Tužilaštvo BiH 5. februara 2007. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 3. aprila 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Nakon provedenog krivičnog postupka, a postupajući po Optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj KT-414/05 od 13. decembra 2005. godine, Sud BiH je Presudom broj K-85/05 od 7. juna 2006. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo ometanja rada pravosuđa iz člana 241. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i osudio na kaznu zatvora od četiri mjeseca.
- 8.Sud BiH je navedenu presudu donio na temelju dokaza provedenih u toku postupka, prije svega iskaza svjedoka optužbe i odbrane, uključujući i iskaz apelanta, saslušanog u svojstvu svjedoka, u konceptu njegove odbrane, te iskaza prof. dr. Abdulaha Kučukalića, kao sudskog vještaka neuropsihijatra. Iskazi svjedoka potkrijepljeni su i objektivnim dokazima provedenim na prijedlog optužbe i odbrane, odnosno audio i video zapisom navedenog događaja. U toku postupka sud je proveo i druge dokaze, i to: izvršen je uvid u zapisnike o saslušanju svjedoka pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine, zatim nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra prof. dr. Abdulaha Kučukalića, te uvid u pismena koja su se prije svega odnosila na priznanja koja je apelant dobijao, činjenicu da je u toku rata bio u logoru, te o njegovom zdravstvenom stanju.
- 9.Sud BiH je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično-pravne radnje, pravno kvalifikovane kao krivično djelo ometanja rada pravosuđa iz člana 241. stav 2. KZBiH. Ovaj sud je razmatrao pojedinačno sve prigovore odbrane koje je odbrana tokom postupka isticala, a koji u suštini predstavljaju i žalbene razloge date u žalbi podnesenoj Apelacionom vijeću ovoga suda, odnosno apelacijske, jer su na kraju svi ti razlozi ponovljeni i u samoj apelaciji. Posebno je obrazložen prigovor odbrane da apelant svojim ponašanjem nije imao namjeru ometati rad sudije. Naime, sud je ovaj prigovor ocijenio paušalnim, jer je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično-pravne radnje koje imaju obilježje krivičnog djela, ometanja rada pravosuđa iz člana 241. stav 2. KZ BiH, odnosno jasno je dokazano da radnje koje je apelant poduzeo ukazuju na svijest, volju i namjeru apelanta, te da ih je počinio s umišljajem.
- 10.Nije prihvaćen prijedlog odbrane da se u toku dokaznog postupka saslušaju svjedoci Rasim Delić i Bakir Izetbegović, uz obrazloženje da saslušanje navedenih svjedoka nije predloženo na okolnosti predmetnog događaja.
- 11.Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj žalbi, Presudom broj Kž-43/06 od 14. septembra 2006. godine djelimično uvažio žalbu i prvostepenu Presudu Suda BiH broj K-85/05 od 7. juna 2006. godine preinačio u odluci o kazni, tako da mu je za krivično djelo za koje je proglašen krivim, primjenom odredbi člana 49. tačka b) KZBiH, izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Također je utvrdio da u prvostepenom postupku nije bilo bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, te da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje i pravilno primijenilo materijalno pravo. Dalje je utvrđeno da je prvostepeno vijeće detaljno obrazložilo kojim dokazima je vjerovalo, a koje nije smatralo vjerodostojnim, pa je zaključilo da argumenti koje je apelant iznio u žalbi protiv prvostepene odluke ni na koji način ne dovode u pitanje zaključke prvostepene presude u pogledu postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti.
- 12.U obrazloženju ove presude, sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori u vezi s neuspjelim sporazumom o priznanju krivice s tužiocem, navodeći da je prije početka glavnog pretresa sankcionisano učešće sudija u suđenju koji su se morali izuzeti, po nekom iz osnova iz člana 29. tačka a) do e) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te da je zbog toga bio neosnovan zahtjev apelantovog branioca za izuzeće navedenih sudija, a u skladu s odredbom iz člana 29. tačka f) ZKPBiH. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na postojanje proturječnosti između izreke i obrazloženja presude, sud navodi da su oni također neosnovani, navodeći da se razlozi prvostepene presude odnose isključivo na činjenični opis iz izreke i odluke iz izreke, te da su izreka i obrazloženje prvostepene presude potpuni, jasni i ni u čemu nisu proturječni pri čemu su za odlučne činjenice dati valjani razlozi koji su dodatno obrazloženi. Također je navedeno da su neosnovani navodi žalbe u pogledu ispravnosti zaključka prvostepenog vijeća o apelantovoj krivici, nalazeći da je vijeće pravilno našlo da su u utvrđenom ponašanju apelanta sadržana obilježja predmetnog krivičnog djela, te da je cijeneći iskaz apelanta saslušanog u svojstvu svjedoka, posebno pobudama iz kojih je djelo učinjeno, a dovodeći ih u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra, kod apelanta našao olakšavajuće okolnosti koje je ocijenio kao osobito olakšavajuće, na osnovu čega je u smislu odredaba člana 49. KZBiH primijenio institut ublažavanja kazne, pa mu je kaznu odmjerio ispod zakonskog maksimuma.
- 13.Dakle, Sud BiH je u žalbenom postupku našao pravilnim utvrđenje koje je zasnovano na temelju provedenih dokaza prvostepenog vijeća da je apelant 18. oktobra 2005. godine u sudnici Suda BiH, nakon što je njegovom sinu u krivičnom postupku izrečena osuđujuća presuda i zatvorska kazna, vrijeđanjem i grubim ponašanjem omeo predsjednika vijeća u iznošenju obrazloženja presude, te njegovu odgovornost za krivično djelo ometanja rada pravosuđa iz člana 241. stav 2. KZBiH.
IV. Apelacija
- 14.Apelant smatra da su mu donošenjem osporenih presuda povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, zatim prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da nisu pravilno primijenili materijalno pravo, te da su osporene presude proizvoljne i da nemaju uporište u izvedenim dokazima. U tom pravcu apelant navodi činjenicu da sporazum o krivici koji je apelant trebao potpisati sa tužilaštvom nije potpisan "jer je neko od članova sudskog vijeća prije zakazanog suđenja razgovarao s tužiocem o elementima dogovorenog sporazuma" navodeći da se na taj način uticalo na tužioca, "unaprijed formiranim mišljenjem kojim se praktično već presudio ovaj slučaj." Dalje, navodi da je iz tih razloga apelantov branilac na glavnom pretresu 30. januara 2006. godine postavio usmeni zahtjev za izuzeće svih članova sudskog vijeća kao i tužitelja, koji je Rješenjem Opće sjednice Suda BiH broj SU-117/06 od 1. februara 2006. godine i Rješenjem glavnog tužioca Tužilaštva BiH broj A-60/06 odbijen. Također, navodi da je Rješenjem Apelacionog vijeća broj Kž-17/06 od 10. marta 2006. godine odbijen prijedlog da se vođenje ovog postupka sa Suda BiH prenese u nadležnost Općinskom sudu u Sarajevu, prema odredbama člana 27. ZKP BiH. Apelant smatra da mu je ovakvim postupanjem Tužilaštva BiH i Suda BiH povrijeđeno pravo da mu sudi "nepristran sud", te da je na taj način narušeno načelo "presumpcije nevinosti", načelo "jednakosti stranaka u postupku", a samim tim da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant također smatra da je do povrede navedenih prava došlo i zbog proizvoljnog postupanja Suda BiH u predmetnom krivičnom postupku, prvenstveno prvostepenog vijeća koje je svoju odluku zasnovalo ne navodeći razloge o odlučnim činjenicama, te da ona nije utemeljena na ocjeni svih dokaza provedenih na glavnom pretresu. U prilog tome navodi da je presuda uglavnom utemeljena na iskazima saslušanih svjedoka optužbe, a posebno na iskazu svjedoka-sudije Nenada Šelede, a da je njemu pritom bilo uskraćeno pravo saslušanja svjedoka Rasima Delića i Bakira Izetbegovića, na okolnosti karaktera njegove ličnosti. Dalje on navodi da je odbijen prijedlog odbrane da se izvrši reprodukcija audio zapisa sa glavnog pretresa od 15. septembra 2005. godine u predmetu broj K-39-/05 (postupak je vođen protiv apelantovog sina Senada Memića), te da sud nije dao analizu provedenog dokaza saslušanja apelanta u svojstvu svjedoka niti je cijenio zaključak iz sudsko-psihijatrijskog nalaza prof. dr. Abdulaha Kučukalića, odnosno navedene subjektivne i objektivne okolnosti u tom zaključku, koje se odnose na to da je apelant kritične prilike reagovao "jer je njegov sin osuđen na osnovu nezakonitih dokaza". Apelant smatra da je razlog za ovakvo postupanje suda u činjenici da je sud od početka vodio ovaj krivični postupak "sa uvjerenjem da je apelant kriv" te da je zato "diskriminisan u svom pravu prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže". Također, apelant smatra da je i odlukom o kazni povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, iz razloga što Apelaciono vijeće Suda BiH nije cijenilo sve apelantove olakšavajuće okolnosti navedene u žalbi, već je cijenio samo one koje je već prvostepeno vijeće navelo u presudi, pa je apelantu izrečenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, preinačilo na kaznu zatvora od tri mjeseca. Na kraju, apelant zaključuje da se na osnovu provedenih dokaza ne može smatrati da u datoj situaciji apelantovo ponašanje ima obilježje predmetnog kaznenog djela za koje je osuđen.
- 15.Dalje, apelant smatra da je donošenjem osporenih presuda "sankcionisana" njegova sloboda izražavanja, odnosno da je "kažnjen zbog iznošenja svog ličnog stava u vezi s činjenicama koje se odnose na suđenje njegovom sinu, te da se to odnosi kako na ono što je rekao sudiji Nenadu Šeledi tako i tužiocu Ahmetu Helebiću, smatrajući da mu je na taj način povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
- 16.Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje izrečene kazne zatvora, jer bi njegovo upućivanje na izdržavanje kazne zatvora moglo dovesti do neotklonjivih štetnih posljedica po njegovo zdravlje, uključujući i njegovo psihičko stanje.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Sud BiH u odgovoru smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, te predlaže da se oni odbiju. Naglašava se da je apelant navode iz apelacije pretežno koristio tokom prvostepenog i apelacionog postupka, te da je sud o njima zauzeo svoj stav i da ostaje pri navodima datim u obrazloženju osporenih presuda. Razlozi na temelju kojih je sud donio osuđujuću presudu su detaljno obrazloženi, te sud ostaje pri onom što je navedeno u presudama koje se osporavaju apelacijom.
- 18.Tužilaštvo BiH također smatra neosnovanom predmetnu apelaciju, te predlaže da se ona odbije. Osim toga, Tužilaštvo dalje navodi da su u toku krivičnog postupka provedeni, kako svi dokazi koje je predložila optužba, tako i dokazi koje je predložila odbrana, da su ispitani svjedoci odbrane direktno i unakrsno, a saslušan je i apelant u svojstvu svjedoka. Tužilaštvo također navodi da su tačni navodi da je apelant pregovarao s Tužilaštvom BiH, nakon provedene istrage o zaključenju sporazuma o priznanju krivice sa apelantom, ali da sporazum nije zaključen, zbog toga što Tužilaštvo BiH nije prihvatilo ponuđene uvjete odbrane.
V. Relevantni propisi
- 19.U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 37/03) relevantne odredbe glase:
"Član 241. stav 2.
Ko koristi fizičku silu, prijetnju ili zastrašivanje kako bi spriječio sudiju, tužioca ili službenu osobu organa za provođenje zakona da vrše službenu dužnost u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi po zakonu Bosne i Hercegovine kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina zatvora."
- 20.U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 3/03) relevantne odredbe glase:
"Član 14.
Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispitaju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 290. tačka 7.
Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka iz kojih razloga je odlučio da se n? sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji iskaz je pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo."
VI. Dopustivost
- 21.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-43/06 od 14. septembra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. oktobra 2006. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b. i d. Evropske konvencije. Također je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, zatim prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 26.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 27.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 27.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 28.U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
- 29.Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori, u suštini, odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, te postojanja dovoljnog broja relevantnih dokaza na osnovu kojih bi se mogla donijeti osuđujuća presuda, da su obrazloženja osporenih presuda proizvoljna, te da je na štetu apelanta prekršeno "načelo nepristranosti" i načelo "pretpostavke nevinosti" (in dubio pro reo)
Pravo na pravično suđenje u odnosu na nepristranost suda
- 30.Apelant smatra da Sud BiH, prvenstveno prvostepeno vijeće, u konkretnom slučaju nije postupalo u skladu s načelom nepristranosti, navodeći u tom pravcu da sporazum o krivici koji je apelant trebao potpisati s tužiocem nije potpisan "jer je neko od članova sudskog vijeća prije zakazanog suđenja razgovarao s tužiocem o elementima dogovorenog sporazuma" te da su članovi sudskog vijeća razgovarajući s tužiocem o sporazumu o krivici prije nego što je on potpisan i dostavljen sudu, povrijedili apelantovo pravo da mu sudi nepristran sud. Također povredu ovog prava apelant vidi i u činjenici da je Rješenjem Opće sjednice Suda BiH broj SU-117/06 od 1. februara 2006. godine odbijen apelantov zahtjev o izuzeću svih članova sudskog vijeća i rješenjem glavnog tužioca Tužilaštva BiH broj A-60/06 odbijen zahtjev o izuzeću tužioca, te da je rješenjem Apelacionog vijeća broj Kž-17/06 od 10. marta 2006. godine odbijen prijedlog da se vođenje ovoga postupka prenese u nadležnost Općinskom sudu u Sarajevu.
- 31.U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ističe da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Zaključiti da je neki sudija pristran zbog opterećenosti predrasudama moguće je samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. "U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30).
- 32.Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije dao nikakve dokaze koji bi govorili u prilog takve tvrdnje da je sudsko vijeće ili neki njegov član u bilo kojoj fazi postupka kao i kod donošenja osporavane presude imao predrasude niti su takve predrasude ispoljene u radu suda. Prema tome, ostaje samo u domenu apelantove spekulacije i pretpostavke da postoje predrasude kod sudija. Činjenica da sporazum o krivici koji je apelant trebao potpisati sa tužilaštvom nije potpisan, da je odbijen apelantov zahtjev o izuzeću svih članova sudskog vijeća i postupajućeg tužioca, te da je odbijen prijedlog da se vođenje ovoga postupka sa Suda BiH prenese u nadležnost Općinskom sudu Sarajevo, sama po sebi ne može predstavljati osnovu za zaključak da postoje predrasude suda. Ustavi sud i ovom prilikom podsjeća da standardi prava na pravično suđenje uključuju slobodu sudova da odlučuju koje je dokaze potrebno izvesti, te da sa jednakom pažnjom moraju odlučiti o izvođenju dokaza koje predlažu i odbrana i optužba.
- 33.Okolnost da je predmetno krivično djelo počinjeno u zgradi Suda/Tužilaštva BiH i da kao svjedoke treba saslušati predsjednika sudskog vijeća u predmetu broj K-39/05 optuženih Senada Memića i dr., kao i sudije i druge uposlenike Suda BiH, upućuje na zaključak da je kod apelanta postojao subjektivni strah da sud nije bio nepristran, međutim, iz navoda apelacije i ostale sudu raspoložive dokumentacije se ne može zaključiti da se takav strah može smatrati objektivno opravdanim, jer u tom pravcu ne postoji ni jedan dokaz. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi iz apelacije u pogledu nepostojanja nepristranosti suda i u vezi s tim kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ocjena dokaza i načelo pretpostavke nevinosti (in dubio pro reo)
- 34.Član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj temeljni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Evropski sud je zaključio da princip pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obaveze, da članovi vijeća suda ne trebaju počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljena osoba izvršila djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumnja treba ići u prilog okrivljenog" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, stav 77). I Ustavni sud je u svojoj praksi uvijek afirmisao ovaj princip i apelacija u tom pravcu osnovano ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U ovoj odluci Ustavni sud je naglasio da "ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnim postupku Republike Srpske, u kojem odredba člana 287. stav 2. glasi: "Š...ĆSud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajednoŠ...Ć", pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje" (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 661/04 od 21. aprila 2005. godine).
- 35.Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeno vijeće u svojoj presudi u potpunosti opisalo proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Prvostepeno vijeće je iz provedenih dokaza nesporno utvrdilo i obrazložilo svoj zaključak da je apelant 18. oktobra 2005. godine u sudnici Suda BiH, nakon što je njegovom sinu u krivičnom postupku izrečena osuđujuća presuda i zatvorska kazna, vrijeđanjem i grubim ponašanjem ometao predsjednika vijeća u iznošenju obrazloženja presude, te da je na taj način počinio krivično djelo ometanje rada pravosuđa iz člana 241. stav 2. KZ BiH.
- 36.Ovakve zaključke prvostepenog vijeća u cijelosti je potvrdilo i Apelaciono vijeće, a nakon pojedinačne analize svakog žalbenog navoda, ocijenivši da su svi apelantovi žalbeni navodi neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti s provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je prvostepeno vijeće dalo jasne, logične i uvjerljive razloge.
- 37.U vezi s apelantovim prigovorom da su obrazloženja pobijanih presuda nedovoljna i nepotpuna, te da nisu utemeljena na ocjeni svih dokaza provedenih na glavnom pretresu, Ustavni sud smatra da su u biti svi dokazi izvedeni, i to kako dokazi odbrane tako i optužbe, a nakon okončanja dokaznog postupka argumenti odbrane, kao i dokazi koji pobijaju navode optužbe su razmatrani i detaljno obrazloženi. Ustavni sud ukazuje da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude. Prema tome neosnovani su navodi da je sud proizvoljno postupao pri ocijeni dokaza i da osporene presude nisu dovoljno i jasno obrazložene. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeno vijeće za svaki dokaz kojem je vjerovao, kao i onaj kojem nije vjerovao, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeno vijeće zloupotrijebilo dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorilo Apelaciono vijeće, niti apelant navodi i jednu posebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. I dalje, u apelaciji je navedeno da se Sud BiH rukovodio subjektivnom ocjenom dokaza protivno obavezujućem načelu in dubio pro reo čime se dovodi u pitanje pravičnost suđenja".
- 38.Ove argumente apelacija je koristila i kod žalbe zbog nepristranosti suda o čemu je Ustavni sud već donio zaključak. S tim u vezi, Ustavni sud ponovo naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
- 39.Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu toga hoće li ispitivati načine na koje su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u načine na koje su ocijenili činjenično stanje i dokaze redovni sudovi (vidi Ustavni sud, odluke broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01, broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01 i broj AP 661/04 od 21. aprila 2005. godine). Međutim, u konkretnom slučaju, redovni sud je na zadovoljavajući način obrazložio kako je cijenio pojedine dokaze i kojim se razlozima rukovodio kod njihovog prihvatanja ili odbijanja, a Ustavni sud nije našao da se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom" što bi zahtijevalo odstupanje od prakse da Ustavni sud ne procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza.
- 40.Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi iz apelacije o kršenju načela pretpostavke nevinosti i s tim u vezi kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Ostali apelantovi navodi se odnose na netačno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilnu primjenu materijalnog zakona.
- 41.Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava koji navodi da "u načelu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi presudu Kostovski od 20. novembra 1989. godine). Osim toga, Evropski sud za ljudska prava smatra da je "Š...Ćostavljeno domaćim sudovima da procijene da li izjava data od strane svjedoka u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osloniti, i dati prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kad je prva kontradiktorna drugojŠ...Ć". Identičan je i stav Ustavnog suda u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02), gdje je navedeno da Ustavni sud, u načelu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
- 42.Ustavni sud se, također, poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava "Š...Ćda objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnikaŠ...Ć" (vidi presudu Dombo Beheer B.V. od 27. oktobra 1993. godine). Osim toga, Ustavni sud se poziva i na član 13. stav 1. Zakona o krivičnom postupku koji u svom relevantnom dijelu navodi: "Š...Ćdužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odlukeŠ...Ć".
- 43.U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu, kao i da nisu uzimali u obzir dokaze koji mu idu u korist. Naime, Ustavni sud je već naveo da je uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo da je prvostepeno vijeće izvelo veliki broj dokaza, te da je za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije, dato logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno sudjeluje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, zatim apelant je tokom cijelog postupka imao branioca, mogao ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja u cjelini.
- 44.Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
- 45.Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- h)Slobodu izražavanja."
- 46.Član 10. Evropske konvencije glasi:
- 46.
"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
- 2.Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda".
- 47.Član 10. Evropske konvencije na koji se apelant poziva odnosi se na slobodu mišljenja i slobodu primanja i davanja informacija i ideja, a u odnosu na različite oblike cenzura ili zabrana u odnosu na iznesena prava. Međutim, u ovom slučaju se radi o u krivičnom postupku utvrđenom ponašanjem apelanta koje sadržava obilježja krivičnog djela ometanje rada pravosuđa iz člana 241. stav 2. KZBiH, za što je apelant i osuđen. Ovo djelo je, prema donesenim odlukama, izvršeno tako da je apelant 18. oktobra 2005. godine u sudnici Suda BiH, nakon što je njegovom sinu u krivičnom postupku izrečena osuđujuća presuda i zatvorska kazna, vrijeđanjem i grubim ponašanjem omeo predsjednika vijeća u iznošenju obrazloženja presude. Dakle, konkretno, s obzirom na utvrđeno apelantovo ponašanje, ovdje se ne može govoriti o apelantovom pravu na slobodu mišljenja i izražavanja, jer se radi o tome da je apelant pod izgovorom da se koristi ovim pravom ometao prava drugog, sudije u ovom slučaju, i to vrijeđanjem teškim riječima, na način koji čini obilježje krivičnog djela za koje je i osuđen. Naime, ovdje apelant nastoji zloupotrijebiti svoja prava, a na štetu prava drugih, koja su također zaštićena, konkretno KZBiH, što nije dopustivo. Način na koji je apelant iznosio svoj lični stav u vezi sa činjenicama koje se odnose na suđenje njegovom sinu nije način na koji je ovo pravo zaštićeno Evropskom konvencijom.
- 48.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje apelantovih prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije
Pravo na djelotvoran pravni lijek
- 49.Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima..."
- 50.Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi s pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje.
- 51.U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer u toku postupka nije udovoljeno njegovom zahtjevu o izuzeću članova sudskog vijeća i zahtjevu da se vođenje ovog postupka sa Suda BiH prenese u nadležnost Općinskom sudu u Sarajevu, a imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam "djelotvoran pravni lijek" ne znači da korištenje određenog pravnog lijeka mora rezultirati pozitivnim ishodom za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlasti da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120). Također, u konkretnom slučaju apelant pobija presudu Suda BiH, koja je donesena po žalbi protiv prvostepene odluke. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je nesumnjivo da Sud BiH ima punu jurisdikciju, što znači da može po propisanom pravnom lijeku donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta "djelotvornog pravnog lijeka". Činjenica da ovi pravni lijekovi nisu rezultirali pozitivnim ishodom za apelanta, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek.
- 52.Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
- 53.Apelant se, kako je već rečeno, žali da je diskriminiran zato što je "sud od početka vodio ovaj krivični postupak sa uvjerenjem da je kriv", navodeći da je na taj način povrijeđen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.
- 54.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 55.Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 56.Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom". Iako to eksplicitno ne navodi, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da je diskriminiran u vezi s pravom na pravičan postupak.
- 57.Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6).
- 58.Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
- 59.Ustavni sud je već zaključio da je u konkretnom slučaju protiv apelanta pokrenut i okončan krivični postupak u skladu sa zakonskim propisima i nadležnostima ovlaštenih organa, te da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravičan postupak. U konkretnom slučaju, odluka o pravnoj kvalifikaciji, krivici i kazni je rezultat sveukupne sudijske ocjene dokaza, kao ponašanja i apelantovih ličnih okolnosti, o čemu je sud dao detaljna obrazloženja, pa se ne može reći da je apelantov tretman bio različit u odnosu na druge u smislu člana 14. Evropske konvencije.
- 60.Kako apelant u vezi sa navodnom diskriminacijom ne nudi nikakve druge argumente i dokaze, te kako u konkretnom slučaju član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 61.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te da su apelantovi navodi o povredi ovih prava neosnovani. Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, jer su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene, a navodi iz apelacije o pristranosti suda i o neizvođenju dokaza koje je predložila odbrana, paušalni, bez datih činjenica i dokaza za ove tvrdnje. Naime, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, nije prekršen princip in dubio pro reo ako sud nije smatrao potrebnim koristiti određeni dokaz, a apelantovi navodi o kršenju se tiču pitanja koje je presudom u cijelosti rasvijetljeno izvođenjem i ocjenom drugih dokaza. Osim toga, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju ovog načela.
- 62.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 2963/06 od 25. januara 2007. godine i AP 2963/06 od 19. aprila 2007. godine.
- 63.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 64.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.