USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 30. marta 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 702/05, rješavajući apelaciju Vlastimira Pušare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Mato Tadić, sudija
Tudor Pantiru, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Vlastimira Pušare, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije broj Kž-423/04 od 8. decembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-127/02 od 29. juna 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlastimira Pušare podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije broj Kž-423/04 od 8. decembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-127/02 od 29. juna 2004. godine, u odnosu na član 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Vlastimir Pušara (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Vesna Rujević, advokatica iz Banje Luke, podnio je 23. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-423/04 od 8. decembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda broj K-127/02 od 29. juna 2004. godine. Apelant je 22 marta 2006. godine dopunio apelaciju. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora koju apelant izdržava u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, na osnovu osporene presude, te apelanta odmah pustio na slobodu do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je Odlukom broj AP 702/05 od 12. aprila 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Federalnog i Kantonalnog tužiteljstva, zatraženo je 5. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud i Kantonalno tužiteljstvo su dostavili odgovor na apelaciju 26. augusta 2006. godine, a Federalno tužiteljstvo 24. augusta 2005. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 4. aprila 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-127/02 od 29. juna 2004. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je u toku 1992. godine na području općine Hadžići počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa ga je sud zbog toga osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant u navedenom period, tokom ratnih dejstava, postupao suprotno čl. 27, 49. i 147. IV. ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) i čl. 50, 51, 52. i 75. Dopunskog protokola o zaštiti žrtava međunarodnog sukoba (u daljnjem tekstu: Dopunski protokol), čiji ishod je bio i smrt određenog broja civilnih lica.
- 8.Konkretno, apelant je osuđen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva zbog toga što je 1) kao član posade borbenog vozila "praga" učestvovao u artiljerijskom i pješadijskom oružanom napadu na civilno stanovništvo naselja Musića, pri čemu su tri lica lišena života, a ostalih 13 nezakonito lišeno slobode, odvedeno i zatvoreno u dvoranu KSRC Hadžići i garažu Skupštine Općine, gdje su bili izloženi nečovječnim uvjetima, fizičkom i psihičkom zlostavljanju, neki i ubijeni, a da protiv njih nije vođen bilo kakav postupak; 2) učestvovao u nezakonitom zatvaranju oko 20 civila muškaraca, koji su uz fizičko zlostavljanje uhapšeni u svojim kućama, dovedeni i potrpani u autobus "Centrotransa" koji je apelant vozio; 3) psihički i fizički zlostavljao grupu od 30 civila, većinom djece i žena, tako što je prilikom njihovog nailaska usmjerio pušku prema njima, psujući i prijeteći da će ih sve pobiti, nakon čega je iz grupe izdvojio Ismira Musića, prijeteći da će ga ubiti i, konačno, 4) koristeći ratne uvjete, nasilno oduzeo vozilo marke "Golf" od Vezira Kahrice.
- 9.Vrhovni sud je Presudom broj Kž-423/04 od 8. decembra 2004. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i povodom te žalbe i po službenoj dužnosti preinačio osporenu prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela i u odluci o kazni, te apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona bivše SFRJ (u daljnjem tekst: KZ SFRJ) koji je preuzet kao Krivični zakon Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH), po tačkama 2), 3) i 4) prvostepene presude i apelantu kaznu zatvora smanjio na sedam godina, a za djelo pod tačkom 1) apelanta oslobodio optužbe zbog nedostatka dokaza.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakonodavstva iz člana 7. Evropske konvencije. Povrede ovih ustavnih prava apelant vidi u činjenici da sud nije na glavnom pretresu, 26. aprila 2004. godine, omogućio primjenu načela kontradiktornosti prilikom saslušanja svjedoka Mehmeda Musića, jer je tolerisao ovom svjedoku što nije pružio odnosno dao odgovore na pitanja koja mu je postavio branilac optuženog, a samom optuženom nije ni data mogućnost da postavi pitanje i izjasni se o svjedočenju ovog svjedoka. Isto tako, sudovi nisu adekvatno i pravilno primijenili odredbe Ženevske konvencije koja se odnosi na zaštitu civilnog stanovništva, niti dopunske protokole koji se tiču zaštite žrtava međunarodnih oružanih sukoba, s obzirom da nisu izvršili ocjenu okolnosti pod kojim civili mogu biti zatvoreni i koji uvjeti moraju biti ispunjeni da bi se zatvaranje civila u datom slučaju smatralo nezakonitim.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je apelacija neutemeljena. Naime, na sve prigovore iznesene u apelaciji već su dati svi odgovori u osporenim presudama. I u prvostepenoj i u drugostepenoj presudi su iznesene ocjene iskaza i ponašanja svjedoka Mehmeda Musića, a na zapisniku sa glavnog pretresa konstatovano je njegovo ponašanje, njegova "očigledna netrpeljivost" prema optuženom, cijenjen je njegov iskaz dat na sudu i ukazano kako sudovi nisu jedino i isključivo na iskazu tog svjedoka zasnivali svoju odluku, već na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pomoću ostalih brojnih izvedenih dokaza, posebno iskaza drugih svjedoka. Dalje, ne mogu se prihvatiti ni ostali navodi iz apelacije jer su presude i na njih dale konzistentan i jasan odgovor.
- 12.U odgovoru na apelaciju Federalnog tužilaštva se navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Vrhovni sud je našao da nije dokazano da je optuženi apelant tada počinio krivično-pravne radnje činjenično opisane u tački 1) izreke prvostepene presude, zbog čega su takva utvrđenja iz ožalbene presude isključena iz njene inkriminacije i utoliko je sužen njen realni obim, a upravo zbog odbijanja svjedoka Mehmeda Musića da odgovara na pitanja odbrane, kontradiktornosti u njegovom iskazu i njegove očite netrpeljivosti prema optuženom. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na navodne povrede slobode zbog retroaktivne primjene krivičnog zakonodavstva, Federalno tužilaštvo smatra da su u cijelosti neosnovani. Kad su u pitanju osporene presude, njihove izreke su potpuno jasne i određene i sadrže sve bitne elemente krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, koji je preuzet kao KZ RBiH, a za koje krivično djelo je apelant pravosnažno i proglašen krivim. Pošto su osporene presude dale detaljno i iscrpno obrazloženje kad su u pitanju odlučne činjenice u ovom predmetu, i navodi apelanta u tom pravcu su neosnovani, pa nema razloga niti za obnovu krivičnog postupka niti za usvajanje privremene mjere kojom bi se prekinulo izvršenje kazne zatvora prema apelantu.
- 13.U odgovoru na apelaciju Kantonalnog tužilaštva se navodi da je ovaj apelantov krivično-pravni predmet, prema "Pravilima puta" Rimskog sporazuma, po ocjeni Tužilaštva Haškog tribunala, ustupljen domaćim sudovima. Na osnovu ponuđenih dokaza utvrđeno je da je apelant počinio ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava, pa je ovaj slučaj svrstan u kategoriju "A" standardnih oznaka, i za njih je i osuđen. Dalje, prvostepena presuda u odnosu na inkriminaciju iz tačke 1) nije donesena isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu svjedoka Mehmeda Musića, što u konačnom potvrđuje da je presuda donesena u skladu sa zahtjevom za pravednim suđenjem. Dalje, sve inkriminacije za koje je apelant suđen predstavljale su krivično djelo u vrijeme izvršenja, kako prema domaćem (član 142. preuzetog KZ SFRJ) tako i prema međunarodnom pravu, konkretno odredbe IV. ženevske konvencije i I. dopunskog protokola uz ženevske konvencije, što je sve strukturirano u činjeničnom opisu presude. Stoga, Kantonalno tužilaštvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 14.U Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, relevantne odredbe glase:
"Član 27.
Zaštićena lica imaju pravo, u svakoj prilici, na poštovanje svoje ličnosti, svoje časti, svojih porodičnih prava, svojih vjerskih uvjerenja i obreda, svojih navika i svojih običaja. S njima će se, u svako doba, postupati čovječno i ona će naročito biti zaštićena od svakog nasilja ili zastrašivanja, od uvreda i javne radoznalosti.
Član 33.
Nijedno zaštićeno lice ne može biti kažnjeno za djelo koje nije lično učinilo. Kolektivne kazne su zabranjene, kao i sve mjere zastrašivanja i terorizma.
Pljačka je zabranjena.
Zabranjene su mjere represalije prema zaštićenim licima i njihovoj imovini.
Član 49.
Prinudna preseljavanja, masovna ili pojedinačna, kao i progonstva zaštićenih lica izvan okupirane teritorije, na teritoriji okupirajuće sile ili na teritoriji koje bilo druge države, okupirane ili ne, zabranjena su, bez obzira na razlog,
Š...Ć
Član 147.
Teške povrede koje se imaju u vidu u prethodnom članu jesu povrede koje obuhvataju jedno od sljedećih djela, ako su ona izvršena protiv lica ili dobara koje štiti Konvencija: hotimično ubistvo, mučenje ili nečovječno postupanje, podrazumijevajući tu biološke opite, namjerno prouzrokovanje velikih patnji ili nanošenje ozbiljnih povreda tijelu ili zdravlju, nezakonita progonstva i preseljenja, protuzakonita zatvaranja, prisiljavanje zaštićenog lica da služi u oružanim snagama neprijateljske sile ili njegovo lišavanje prava da bude propisno i nepristrano suđeno prema odredbama ove konvencije, uzimanje talaca, uništavanje i prisvajanje imovine koje nije opravdano vojnim potrebama i koje se vrši u velikom obimu na nedopušten i samovoljan način."
- 15.U Dopunskom protokolu o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba relevantne odredbe glase:
"Član 50.
Civil je svaka osoba koja ne pripada jednoj od kategorija osoba navedenih u članu 4A (1), (2), (3), i (6) III Konvencije i u članu 43. ovog Protokola. U slučaju sumnje da li je neka osoba civil, ta osoba smatrat će se za civila.
Pod civilnim stanovništvom podrazumijevaju se sve osobe koje su civili.
Prisustvo među civilnim stanovništvom osoba koje nisu obuhvaćene definicijom civila ne lišava stanovništvo njegovog civilnog karaktera.
Član 51.
Civilno stanovništvo i pojedini civili uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proističu iz vojnih operacija. Da bi se provela ta zaštita, poštovat će se, u svakoj prilici, sljedeća dodatna pravila, pored drugih primjenjivih pravila međunarodnog prava.
Civilno stanovništvo kao takvo, kao i pojedini civili, neće biti predmet napada. Zabranjeni su akti ili prijetnja nasiljem, kojim je glavni cilj da šire teror među civilnim stanovništvom.
Civili će uživati zaštitu koja je predviđena u ovom odjeljku ukoliko ne uzimaju direktnog učešća u neprijateljstvima, odnosno za vrijeme dok ne uzimaju direktnog učešća u neprijateljstvima.
Član 52.
Civilni objekti ne smiju biti predmet napada ili represalija. Civilni objekti su svi objekti koji nisu vojni objekti definirana u stavu 2. ovog Protokola.
Član 75.
Ukoliko su pogođena situacijom navedenom u članu 1. ovog Protokola, sa osobama koje su u vlasti strana u sukobu i koje ne uživaju povoljniji tretman u skladu sa Konvencijom ili ovim protokolom će se postupati humano u svim prilikama i one će uživati, kao minimum, zaštitu koja je predviđena ovim članom, bez ikakve nepovoljne razlike koja bi se zasnivala na rasi, boji, spolu, jeziku vjeri ili uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, bogatstvu, rođenju ili drugom statusu ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju. Svaka strana će poštovati ličnost, čast, uvjerenja i vjerske obrede svih takvih osoba."
- 16.U Krivičnom zakonu Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine" br. 16/77 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te "Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine" br. 2/92, 8/92, 10/92, 16/92 i 13/94, u daljnjem tekstu: KZ RBiH) relevantna odredba glasi:
"Član 142.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubojstva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protuzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja s opasnom snagom kao sto su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenja prirodne okoline koje može štetiti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela.
(3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupirani teritorij, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina."
- 17.U Zakonu o krivičnom postupku Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine" br. 2/92, 9/92, 16/92 i 13/94 - u daljnjem tekstu: ZKP RBiH) relevantne odredbe glase:
"Član 15.
(1) Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u korist."
VI. Dopustivost
- 18.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 21.U predmetnom slučaju, apelant u svojoj apelaciji tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije, kojim je predviđeno da se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje u vrijeme izvršenja nije predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Istim članom je regulirano da izrečena kazna neće biti teža od one koja je primjenjivana u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
- 22.Naime, praksa Evropskog suda za ljudska prava je ustanovila stav prema kojem zakoni moraju biti dovoljno jasni kako bi pojedinci mogli regulirati svoje ponašanje. Dalje, Evropski sud naglašava da se stav 1. člana 7. Evropske konvencije ne odnosi samo na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na štetu okrivljenog. On, uzet u širem kontekstu, sadrži i princip da samo zakon može definirati krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege), kao i princip da se krivični zakon ne smije široko tumačiti na štetu okrivljenog, naprimjer po principu analogije. Iz ovoga proizlazi da krivično djelo mora biti jasno definirano zakonom. Ovaj uvjet je zadovoljen kada pojedinac može znati iz teksta relevantne odredbe i, ako je potrebno, uz pomoć sudskog tumačenja za koja će djela nastala činjenjem ili nečinjenjem biti odgovoran (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kokkinakis protiv Grčke, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A, broj 260-A, stav 52). Sud, prema tome, navodi da kada je riječ o zakonu, član 7. Evropske konvencije ukazuje na potpuno isti pojam kao što je onaj na koji Evropska konvencija inače ukazuje kada koristi taj termin, dakle pojam koji sadrži pisano pravo i podrazumijeva kvalitete, odnosno zahtjeve dostupnosti i predvidljivosti.
- 23.Osnovni princip krivičnog prava je princip zakonitosti ili legaliteta koji zahtijeva da se odgovornost učinioca za izvršeno krivično djelo utvrđuje prema krivičnom zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. S obzirom da su, u vezi sa konkretnim predmetom i navodima apelacije, Uredbom sa zakonskom snagom, koja je donesena 2. juna 1992. godine, preuzete odredbe KZ SFRJ koji u članu 142. definiše ratni zločin protiv civilnog stanovništva i kao takav sadrži sve kvalitete zakona koji je objavljen, jasan, pristupačan i predvidljiv u svojim odredbama, a da su krivična djela za koja se apelant tereti izvršena u toku juna mjeseca 1992. godine, evidentno je da su ta krivična djela bila predviđena u zakonu kao kažnjiva prije njihovog izvršenja, pa su apelantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neutemeljeni i paušalne prirode. S druge strane, ova krivična djela predstavljaju očiglednu povredu međunarodnog humanitarnog prava koji je inkorporiran u krivično zakonodavstvo svake zemlje potpisnice Ženevske konvencije i dopunskih protokola, pa slijedi da je apelacija koja se odnosi na povredu člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
- 24.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-423/04 od 8. decembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 1. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 27.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakon ustanovljenim sudom. Š...Ć
d. da sam ispituje ili zahtjeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetom koji važe i za svjedoka optužbe".
- 28.Postupak pred redovnim sudovima se, u konkretnom slučaju, odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 29.Pravo na pravično suđenje obuhvata više zahtjeva, koji se moraju ispoštovati da bi se moglo reći da postupak u konkretnom predmetu ispunjava minimum standarda pravičnog suđenja u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Prvi zahtjev, koji se odnosi na pravično suđenje, je pravo pristupa sudu, što znači da samo sud pune jurisdikcije kao nezavisan i nepristran organ može odlučiti o osnovanosti krivične optužbe protiv neke osobe. Drugi zahtjev iz člana 6. Evropske konvencije jeste pretpostavka nevinosti, tj. svako ko je optužen za krivično djelo smatrat će se nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Treći zahtjev insistira na jednakosti postupanja strana u postupku, koja obuhvata nekoliko zahtjeva, kao što su: da se optuženi u najkraćem roku, podrobno i na jeziku koji razumije, obavijesti o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; da mu se osiguraju adekvatno vrijeme i mogućnosti, potrebni za pripremanje odbrane; da se brani lično ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati pravnu pomoć, ovu pomoć dobije besplatno, kada to interesi pravde zahtijevaju; da sam ispituje ili postigne ispitivanje svjedoka protiv sebe i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe i za one koji svjedoče protiv njega; i, konačno, da dobije besplatnu pomoć prevodioca ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu. Zadovoljenje principa jednakosti u postupanju podrazumijeva da svako ko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost zastupanja odbrane ili optužbe pod uvjetima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj i suštinsku nejednakost u odnosu na suprotnu stranku. Uspostavljanje principa pravične ravnoteže mora, u suštini, dovesti do principa apsolutne ravnopravnosti stranaka u postupku.
- 30.Ustavni sud primjećuje da se apelant u konkretnom slučaju žali na činjenicu da je Kantonalni sud na glavnom pretresu 26. aprila 2004. godine povrijedio primjenu načela kontradiktornosti prilikom saslušanja svjedoka Mehmeda Musića, jer je dopustio ovom svjedoku da uskrati odgovore na postavljena pitanja braniocu optuženog, a samom optuženom nije ni data mogućnost da postavi pitanje i izjasni se o svjedočenju ovog svjedoka. Ta okolnost, smatra apelant, dovela je do toga da mu nije bila data mogućnost da pred prvostepenim krivičnim vijećem iznese svoju odbranu i prezentira navode i činjenice, te da uključi i svjedočenje navedenog svjedoka, jer bi, smatra apelant, da je svjedok saslušan sasvim sigurno situacija za njega samog bila povoljnija, a izrečena kazna blaža.
- 31.Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje ima li opravdanja u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir i posebne okolnosti krivičnog postupka u cijelosti, da se odustane od principa kontradiktornosti pred Kantonalnim sudom, po kojem bi apelant imao pravo da ispituje svjedoke odbrane i optužbe pod jednakim uvjetima, a sud tolerisao uskraćivanje davanja izjave jednom od svjedoka. Drugim riječima, mogu li procesne garancije da se optuženom, u skladu sa principima Evropske konvencije, omogući ispitivanje svjedoka odbrane i optužbe pod jednakim uvjetima, dovesti do povrede krivično-procesnog zakona i pravičnog saslušanja. Nesporna je činjenica da sud treba nastojati da sasluša što veći broj svjedoka i izvede sve potrebne dokaze, a sve s ciljem utvrđivanja materijalne istine u vezi s određenim krivičnim djelom. Međutim, nije narušen princip prava na pravično saslušanje niti načelo kontradiktornosti ako je jedan od svjedoka odbio svjedočenje, a svi drugi dokazi i činjenice ukazuju na to da je optuženi, kao u konkretnom slučaju apelant, izvršio određeno krivično djelo i da je krivično odgovoran. Istina, tačka d. stav 2. člana 6. Evropske konvencije zahtijeva da se optuženom omogući "da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe", ali uskraćivanje svjedočenja jednom od svjedoka kojeg predlaže odbrana optuženog nikako se ne može tretirati kao povreda prava na pravično saslušanje u krivično-pravnim stvarima. Dakle, nesporno je da je apelantu i njegovoj odbrani, još u prvostepenom postupku, omogućeno i predlaganje saslušanja svjedoka odbrane i izvođenje drugih predloženih dokaza, mada izjave svjedoka koje je predložila odbrana, u principu, ne obavezuju sud. Čak i kad bi se uzelo u obzir da je uskraćivanje svjedočenja jednog od svjedoka uticalo na utvrđivanje istine, taj svjedok nije bio jedini u toku krivičnog postupka, pa pošto on nije dao nikakvu izjavu, presuda se nije ni mogla zasnivati na njegovom iskazu. Konačno, koje će dokaze izvesti, koje činjenice utvrđivati i koje svjedoke saslušati, odnosno kako će kvalifikovati izjave tih svjedoka, stvar je slobodne procjene suda, kako je to i propisano članom 15. ZKP RBiH.
- 32.U konkretnom slučaju nesporno je, smatra Ustavni sud, da je prvostepeni sud izveo dovoljan broj dokaza kojima je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost optuženog, a sam apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa pravom sudova da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. To što je jedan svjedok uskratio svjedočenje, nikako ne znači da se apelantova krivica može umanjiti s obzirom da je saslušano preko 30 drugih svjedoka koji su jasno iznijeli da je apelant počinio krivično djelo ratnog zločina koje mu se stavlja na teret. S obzirom na činjenicu da je ovo jedini prigovor na koji se apelant poziva u apelaciji, a koji se tiče krivično-pravnih pretpostavki vođenja postupka, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda neupitno je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe bilo lično, bilo preko advokata. Zatim, apelant je tokom postupka imao branioca, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja koju zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 33.Dakle, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantov prigovor da mu je uskraćeno pravo saslušanja navedenog svjedoka i da mu je njegovim odbijanjem da odgovara na pojedina pitanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je, kako je prethodno obrazloženo, apelant imao postupak koji je ispunjavao sve standarde pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije, a sasvim je logično da osuđujuće presude kojima se utvrđuje apelantova krivična odgovornost, te mu se izriče krivična sankcija, izražava i stav da je apelant kriv za krivično djelo za koja se osuđuje. Upravo se ovim ispunjava drugi dio stava 2. člana 6. Evropske konvencije "dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona." U pogledu samih osporenih presuda, Ustavni sud ne vidi niti jedan razlog zbog kojeg bi se moglo smatrati da su navedene presude nerazumljive i da sadrže proturječnost između izreke i obrazloženja. Naprotiv, očigledno je da su presude konzistentne i logične, te da sadrže razloge i obrazloženje činjenica na kojima se zasnivaju. Stoga, Ustavni sud i ovaj navedeni apelantov prigovor smatra neosnovanim.
- 34.Kada je riječ o krivično-pravnoj odgovornosti apelanta kao pojedinca, Ustavni sud navodi da se inkriminacije iz ove glave KZ bivše SFRJ, koji je Uredbom preuzet kao zakon Republike Bosne i Hercegovine, nalaze u navedenim i drugim međunarodnim konvencijama, poveljama i aktima uključujući i ženevske konvencije i dopunske protokole. Krivična djela za koja je suđeno apelantu imaju blanketni karakter i sadrže blanketnu dispoziciju ("...ko kršeći pravila međunarodnog prava....") koje upućuju na primjenu mutatis mutandis odgovarajućih međunarodnih konvencija i drugih međunarodnopravnih akata. Ova krivična djela se vrše uglavnom u vidu organiziranih kriminalnih aktivnosti (npr. genocid, ratni zločin), mada ih može počiniti i pojedinac, kao što je slučaj u razmatranoj apelaciji. Krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva se sastoji u preduzimanju raznovrsnih nečovječnih postupaka koji imaju karakter najtežih povreda ljudskih prava i sloboda čovjeka prema civilnom stanovništvu za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije i to kršenjem međunarodnog prava. Kao načine radnji izvršenja zakonodavac navodi da učinilac može da izda naredbe drugome za vršenje naznačenih radnji ili neposredno sam izvrši te radnje, učestvuje u njima samostalno ili zajedno s drugim licima, čime je ispunjen uvjet da se prema apelantu, kao pojedinačnom izvršitelju, vodi krivični postupak i utvrđuje njegova individualna krivična odgovornost. Suština je da ponašanje počinitelja samo objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava kao uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen karakter protupravnosti djela, tj. djelo mora biti protupravno i u smislu međunarodnog prava.
- 35.Posebno pitanje na koje ukazuje apelacija je pitanje je li apelant, kao običan vojnik, mogao učiniti krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Konkretno, je li apelant imao mandat i stvarnu moć da oslobodi navodno nezakonito zatvorene civile ili spriječi izvođenje tih krivičnih djela, odnosno je li kao pojedinac mogao izvršiti krivično djelo ratnog zločina koje mu stavlja na teret i za koje je osuđen. Međutim, krivično zakonodavstvo koje određuje ratne zločine ne pravi razliku je li te zločine izvršio običan vojnik ili lice koje ima određenu komandnu odgovornost, jer zakonski izraz "ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo... ili ko izvrši neko od navedenih djela" sugeriše da to može uraditi svako lice, dakle i pojedinac, bez obzira na njegovu komandnu odgovornost. S druge strane, ovim krivičnim djelima zapravo se sankcionira ratni zločin prema civilnom stanovništvu koji je definiran ženevskim konvencijama, a ti međunarodni pravni akti ne prave razliku je li taj zločin počinilo lice koje ima komandne ovlasti ili običan vojnik, kako je i navedeno u stavu 1. člana 33. Ženevske konvencije. Zakonske odredbe insistiraju na učestvovanju u povredama koje narušavaju običaje ratovanja i krivičnih djela protiv čovječnosti koje može izvršiti svako lice koje učestvuje u ratu, pa zato nije neophodno uključivanje komandne odgovornosti kao uvjeta za krivičnu odgovornost u izvršenju ratnih zločina. I konačno, odredbe Ženevske konvencije i dopunski protokoli su inkorporirani u krivični zakon koji je ovdje primijenjen, pa samim kršenjem krivičnog zakona povređuju se i odredbe Ženevske konvencije i dopunskih protokola. Osim toga, Ustavi sud zapaža da je Vrhovni sud oslobodio apelanta za krivično djelo pod tačkom a) optužbe zbog nedostatka dokaza.
- 36.Apelant se poziva na nedostatak stvarne ovlasti da oslobodi zatvorenike navodeći pri tom slučajeve Delalić odnosno Delić (predmet Čelebići) koji je vođen pred Haškim tribunalom. Međutim, optuženik Delalić je oslobođen od optužbe po komandnoj odgovornosti, jer nije dokazano da je imao efektivnu kontrolu nad logorom Čelebići, a optuženik Delić je oslobođen optužbe da je imao saznanja o zločinima koji su počinjeni u tom logoru i da je lično učestvovao u zločinima nad zatvorenicima. Haški tribunal ih je oslobodio na osnovu člana 7(3) Statuta ICTY-a, koji je apelant greškom zamijenio za član 7. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Pitanje koje se odnosi na apelanta nikako se ne odnosi na komandnu odgovornost, već na direktno učestvovanje u izvršenju inkriminisanih radnji. Prema nalazima pretresnog vijeća, apelant je bio lice koje je vozilo autobus sa zatvorenicima od Žunovnice do sportskog centra u Hadžićima, gdje su kasnije civilna lica bila izložena nehumanom postupanju, u kojima je apelant bio saizvršilac zajedno s paramilitarnom grupom. Značajno je da apelant nikad i nije tvrdio suprotno, braneći se da je to činio po naređenjima pretpostavljenog. Konačno, svi eventualni nedostaci u presudama koji se tiču detaljnog navođenja činjenica izvršenja ovih krivičnih djela ne mogu izmijeniti utisak da apelant nije izvršavao i saučestvovao u radnjama konkretnih krivičnih djela ratnog zločina za koja se tereti i za koja je osuđen.
- 37.Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da utvrđuje obim i visinu uništene ili prisvojene imovine, niti je nadležan da vrši kvalifikaciju krivičnog djela, niti posljedice koje su proizišle iz takvih nezakonitih radnji, jer je to isključiva nadležnost redovnih sudova, pa stoga Ustavni sud konstatuje da se on, u tom smislu, ne upušta u ocjenu utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnog suda ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U odnosu na apelantove navode koji se odnose na radnje opisane u osporenoj presudi Vrhovnog suda u kojoj je navedeno da je apelant, koristeći ratne uvjete, nasilno oduzeo vozilo marke "Golf" od Vezira Kahrice, Ustavni sud smatra da u pogledu ove tačke optužbe nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, pa dakle i do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 38.Apelant se poziva također da u konkretnom slučaju nisu primijenjene odredbe Aneksa I -dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini vezano za primjenu Ženevskih konvencija I-IV i njenih dopunskih protokola. Kao što je ranije navedeno, odredbe Ženevskih konvencija I-IV i njenih dopunskih protokola su inkorporirane u opis bića krivičnog djela ratni zločin iz člana 142. KZ RBiH. Čineći povredu ovog člana, apelant vrijeđa i odredbe ovih međunarodnopravnih akata, tako da su navodi apelacije u tom smislu paušalni i neutemeljeni. S druge strane, primjena odredbi ovih dodatnih sporazuma o ljudskim pravima je uvjetovana na pozivanje apelanta na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, što apelant nije učinio u konkretnoj apelaciji. Ustavni sud podsjeća da se Evropska konvencija direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima supremaciju nad svim ostalim zakonskim aktima, dok se dodatni sporazumi primjenjuju samo ako se, povodom njih, apelant poziva na nediskriminaciju predviđenu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. I konačno, odredbe Ženevske konvencije u pogledu zabrane ratnih zločina protiv civilnog stanovništva su inkorporirane u krivično zakonodavstvo koje je u primjeni u Bosni i Hercegovini i po kojem je apelant i pravomoćno osuđen, pa je njegovo pozivanje na povredu Ženevske konvencije neutemeljeno i paušalne prirode.
- 39.Ustavni sud utvrđuje da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije u cijelosti su ispoštovani. Sudovi su primijenili relevantne, kako procesne tako i materijalno-pravne zakonske odredbe krivičnog zakonodavstva u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka. Štaviše, Ustavni sud ponavlja da nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, garantovana ljudska prava.
- 40.Ustavni sud konstatuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 41.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku zbog neizvođenja dokaza svjedočenjem svjedoka odbrane. Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, jer su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene, a navodi iz apelacije o neizvođenju dokaza svjedočenjem svjedoka odbrane, retroaktivnoj primjeni krivično-pravnog zakonodavstva i pogrešnoj primjeni Ženevske konvencije i njenih dopunskih protokola paušalni, bez datih činjenica i dokaza za ove tvrdnje.
- 42.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 43.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.