Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1083/06, rješavajući apelaciju Nade Đurić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Đurić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-435/05 od 24. januara 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-37/03 od 17. juna 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-378/01 od 14. oktobra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Nada Đurić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Miroslav Ristić, advokat iz Doboja, podnijela je 5. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-435/05 od 24. januara 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-37/03 od 17. juna 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-378/01 od 14. oktobra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Sime Petrovića, tužioca u postupku pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud 3. i 11. maja 2006. godine, a tužilac 4. maja 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 2. februara 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda broj P-378/01 od 14. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-37/03 od 17. juna 2003. godine, poništen je u cijelosti Ugovor o poklonu zaključen između tužioca kao poklonodavca (apelanticinog oca) i apelantice kao poklonoprimca ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov-1384/99 od 1. septembra 1999. godine, te je slijedom navedenog naloženo ZK uredu Općinskog suda u Gračanici brisanje uknjižbe prava vlasništva prema Rješenju DN-341/00 od 6. februara 2000. godine, a na nekretninama navedenim u tom rješenju sa imena tužioca na ime apelantice i uspostavljanje pređašnjeg stanja, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
  • 7.
    Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud proveo dokazni postupak uvidom u materijalnu dokumentaciju, pročitao izjave saslušanih svjedoka, te saslušao tužioca i apelanticu u svojstvu parničnih stranaka. Na osnovu uvida u ugovor o poklonu, zaključenog 1. septembra 1999. godine između tužioca i apelantice, utvrđeno je da je navedenim ugovorom tužilac kao poklonodavac apelantici kao poklonoprimcu poklonio cijeli svoj uknjiženi dio nekretnina u dijelu 1/1, upisane u z.k. ul. br. 1213 k.o. Boljanić. Utvrđeno je da je navedenim ugovorom određeno da tužilac kao poklonodavac zadržava pravo na doživotno uživanje na poklonjenim nekretninama i pokretnim stvarima. Uvidom u Rješenje Općinskog suda u Gračanici broj DN-241/00 od 6. februara 2000. godine utvrđeno je da je apelantica na osnovu navedenog ugovora uknjižila pravo vlasništva, te da je navedenim rješenjem konstatovano da tužilac ima pravo doživotnog uživanja na svim nekretninama i pokretninama koje su predmet ugovora. Uvidom u spis Osnovnog suda broj O-13/94 utvrđeno je da je 1. septembra 1999. godine doneseno dopunsko rješenje o nasljeđivanju kojim je raspravljena naknadno pronađena imovina iza umrlog Nenada Petrovića, tužiočevog sina, a na nekretninama koje se nalaze upisane u PL. 761 k.o. Karanovac i da je navedenim rješenjem kao zakonski nasljednik proglašena apelantica, ostaviočeva sestra, s dijelom 1/1, a da se tužilac odrekao svog zakonskog nasljednog dijela u korist apelantice.
  • 8.
    Nakon provedenog dokaznog postupka na osnovu raspoloživih dokaza, te nakon njihove ocjene sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev osnovan. Sud je obrazložio svoj zaključak navodeći da je tako odlučio prihvatajući djelimično izjave svjedoka Nade Šego, radnice u sudskom Zemljišno-knjižnom odjeljenju i Mande Mišanović, advokatice koja je sačinila predmetni ugovor o poklonu. U presudi se navodi da je advokatica izjavila da je ugovor sačinila bez prisustva stranaka i da ugovor nije u cijelosti pročitala i dala na uvid tužiocu, odnosno da tužiocu nije pročitala u cijelosti sve odredbe zaključenog ugovora, a da je također i Nada Šego izjavila da prilikom ovjere predmetnog ugovora navedeni ugovor nije u cijelosti pročitala ugovaračima, odnosno tužiocu. Navedeno je da izjave spomenutih svjedoka nisu u suprotnosti sa navodima tužioca. Također, u postupku je utvrđeno da je tužilac slabijeg zdravstvenog stanja, odnosno da slabije čuje, te da je iz izjave tužioca utvrđeno da on nije imao namjeru da apelantici pokloni nekretnine upisane u k.o. Boljanić. Dalje je utvrđeno da je istog dana proveden i ostavinski postupak iza umrlog Nenada Petrovića, te da se nakon toga pristupilo ovjeri ugovora između tužioca i apelantice (predmet ugovora nekretnine upisane u k.o. Boljanić), odnosno apelantice i njenog sina (nekretnine upisane u k.o.o Karanovac). Na osnovu izjave tužiočeve supruge utvrđeno je da je tužilac odmah po primanju rješenja Općinskog suda u Gračanici reagovao i tada prvi put saznao da je između njega i apelantice zaključen ugovor o poklonu nekretnina koje se nalaze u Boljaniću.
  • 9.
    Stoga je sud, uzimajući u obzir navedeno, našao da je radnjama apelantice tužilac, s obzirom da je samouk, doveden u zabludu i da u predmetni ugovor nije uvedena njegova volja i želja kao ni predmet ugovora jer su se istog dana ovjeravali ugovori i za nekretnine koje se nalaze u Karanovcu, a koje je zapravo tužilac i želio pokloniti svojoj kćerki, odnosno unuku. Sud smatra da je tužilac doveden u zabludu posebno time što mu navedeni ugovori nisu doslovno prezentirani, te da tužilac nije imao volju da zaključi ugovor sa apelanticom za nekretnine u Boljaniću i da je tužilac, s obzirom da je predmetni ugovor dobrovoljan, svoju tužbu utemeljio i na odredbama člana 111. Zakona o obligacionim odnosima. Sud nije prihvatio izjave ostalih svjedoka s obzirom da su one u suprotnosti sa navodima tužioca.
  • 10.
    U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz cjelokupnog sadržaja dokaza provedenih tokom postupka upravo proizlazi da tužilac nije znao koje je nekretnine predmetnim ugovorom poklonio apelantici, a što jasno dokazuje njegovu tvrdnju da je bio u zabludi u odnosu na predmet ugovora. Navedeno je drugostepeni sud zaključio uzimajući u obzir izjavu svjedoka Mande Mišanović, iz koje jasno proizlazi da ona nije sačinila ugovor u prisustvu parničnih stranaka, pa prema tome upoznala tužioca o sadržaju ugovora, a pogotovo imajući u vidu da navedeni ugovor nije pročitan ni prilikom njegove ovjere u sudu. Također, sud je našao da iz činjenice da je tužilac odmah po saznanju za uknjižbu nekretnina koje su bile predmet ugovora odmah reagovao jasno proizlazi da on nije imao namjeru da apelantici pokloni nekretnine u Boljaniću.
  • 11.
    Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj Rev-435/05 od 21. januara 2006. godine odbio kao neosnovanu.
  • 12.
    U obrazloženju presude proizlazi da je Vrhovni sud odbio kao neosnovane apelanticine navode o pristranosti sudije Okružnog suda, s obzirom da je utvrdio da apelantica u postupku odlučivanja o njenoj žalbi protiv prvostepene presude nije podnijela zahtjev za izuzeće sudije Miroslava Lazarevića, a u smislu člana 71. stav 1. tačka 6. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77 do 35/91, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94) koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 do 74/05) primjenjuje u konkretnom slučaju. Vrhovni sud je našao da, na osnovu odlučnih činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi, proizlazi da su se ispunile zakonske pretpostavke iz odredbe člana 61. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima da je tužilac u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o poklonu bio u bitnoj zabludi o predmetu tog ugovora i da, stoga, njemu pripada pravo poništenja tog ugovora, te da se ne može govoriti o tome da tužilac prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije postupao s pažnjom koja se zahtijeva u prometu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica se žali na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da se njen otac, rođen 1936. godine, nakon zaključenja predmetnog ugovora o poklonu oženio ženom koja je od njega mlađa 25 godina, te da je nakon toga podnio tužbu za poništenje ugovora o poklonu. Žali se na pristranost sudije Okružnog suda Miroslava Lazarevića, koja se ogleda u ličnom poznanstvu s tužiocem, te smatra da je navedeni sudija bio u obavezi postupiti u skladu s odredbom člana 72. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Ističe da je ona o okolnostima vezanim za pristranost navedenog sudije upoznala predsjednika suda. Apelantica smatra da je sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbe člana 61. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, a što, imajući u vidu odredbu člana 18. stav 1. navedenog zakona nije učinio.
    • b)
      Odgovori na apelaciju
  • 14.
    Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti ostaje kod razloga i navoda datih u obrazloženju svoje presude, kako u pogledu činjenica tako i u pogledu materijalno-pravnih odredbi.
  • 15.
    Okružni sud u svom odgovoru na apelaciju smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 16.
    Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinih prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije.
  • 17.
    Tužilac u svom odgovoru na apelaciju ističe da su netačni i neosnovani navodi apelacije, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

"Član 18. stav 1.

Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

Član 61. st. 1. i 2.

Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.

Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva."

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 21.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-435/05 od 24. januara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 27. februara 2006. godine. Apelacija je podnesena 5. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelantica pobija navedene presude navodeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 24.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 25.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 26.
    U konkretnom slučaju je nesporno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku utvrđivanja valjanosti ugovora o poklonu, dakle, postupku u kojem su utvrđivana apelanticina građanska prava i obaveze. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 27.
    Apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također se žali na pristranost sudije Okružnog suda.
  • 28.
    U vezi s ovim apelanticinim navodima Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
  • 29.
    Dalje, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
  • 30.
    Također, Ustavni sud konstatuje da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud ima zadatak da procijeni je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
  • 31.
    Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelantici bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom postupku i to na tri sudske instance, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom postupku povrijeđena apelanticina ustavna prava. Apelantica je imala mogućnost da u predmetnom postupku iznese svoje dokaze i da svoje argumente suprotstavi argumentima druge strane, što je važan element pravičnog suđenja koji se ogleda u ravnopravnosti stranaka pred sudom. Prvostepeni sud je na osnovu svog slobodnog sudskog uvjerenja cijenio provedene dokaze nakon čega je određenim dokazima povjerovao, a drugima nije, a što je kasnije prihvatio Okružni sud. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Upravo suprotno navodima apelacije, posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud konstatuje da su u konkretnom slučaju sudovi primijenili odredbe člana 61. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima kada su sudovi našli da je tužilac bio u bitnoj zabludi u pogledu predmeta ugovora, jer je imao namjeru da apelantici pokloni drugu nekretninu a ne onu koja je bila predmet spornog ugovora o poklonu, te da su se zbog toga stekle zakonske pretpostavke iz navedene odredbe. Tom prilikom sudovi su uzeli u obzir da je tužilac stara osoba, nepismen odnosno samouk, slabije čuje, kao i da se radi o dobrovoljnom pravnom poslu koji je zaključio s kćerkom. Vrhovni sud je zaključio da se, s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, ne može govoriti o tome da tužilac prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije postupao s pažnjom koja se zahtijeva u prometu.
  • 32.
    Ustavni sud konstatuje da presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže razloge na kojima su zasnovane, a što je također jedan od elemenata pravičnog suđenja. Ne može se zaključiti da je u konkretnom slučaju primjena zakonskih propisa bila proizvoljna. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice u smislu prava na pravičan postupak.
  • 33.
    U odnosu na apelanticine navode o pristranosti sudije Okružnog suda, Ustavni sud podsjeća da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Ne može dopustiti da u sudnici bude pod uticajem vanjskih informacija, bilo to zbog stava javnosti ili kakvog drugog pritiska. Svoje mišljenje temelji isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. U predmetu Piersack protiv Belgije Evropski sud za ljudska prava je zaključio da: "Dok nepristranost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njeno postojanje ili nešto slično može se, po članu 6. stav 1. Konvencije, testirati na različite načine. U tom smislu može se napraviti razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje je li sudija ponudio garancije dovoljne da se isključi svaka legitimna sumnja u tom pogledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presudu od 1. oktobra 1982. godine, stav 30).
  • 34.
    Da bi se dokazala subjektivna nepristranost, Evropski sud za ljudska prava zahtijeva dokaze konkretne pristranosti. Lična nepristranost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presudu od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati ličnu pristranost.
  • 35.
    Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio: "U okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokažljivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim." (Vidi Evropski sud za ljudska prava, Fay protiv Austrije, presudu od 24. februara 1993. godine, stav 30.)
  • 36.
    Evropski sud za ljudska prava je sasvim jasno dao do znanja da se svaki sudija za kojeg postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristran mora povući (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presudu od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). Postojanje domaćih procedura kojima se osigurava nepristranost je također relevantno. Iako Konvencija ne propisuje izričito da moraju postojati mehanizmi pomoću kojih strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti, vjerovatnije je da će se naći kršenje člana 6. Evropske konvencije ukoliko takvi mehanizmi ne postoje. Ako optuženi postavi pitanje nepristranosti, onda se ono mora ispitati, izuzev ako takvo pitanje nije "očigledno bez ikakve osnove" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Remli protiv Francuske, presudu od 23. aprila 1996. godine, st. 43-48).
  • 37.
    Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud konstatuje da apelantica navodi da se zbog pristranosti sudije Okružnog suda obraćala predsjedniku tog suda. Također, apelantica je svoje navode o pristranosti ovog sudije isticala i u reviziji, što je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim zbog toga što apelantica u postupku po žalbi nije postavila formalan zahtjev za izuzeće sudije u skladu s relevantnim zakonskim odredbama. Dakle, apelantica nije u postupku o žalbi podnijela formalan zahtjev u kojem bi iznijela svoje navode koje bi potkrijepila konkretnim dokazima, a što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti. U postupku pred Ustavnim sudom apelantica, osim svojih navoda i mišljenja u vezi pristranosti navedenog sudije, ne dostavlja dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je sudija Okružnog suda bio pristran u predmetnom postupku, a zbog ličnih veza sa tužiocem, kako to apelantica navodi. Navodi apelantice, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljnu osnovu da bi se oborila subjektivna pretpostavka o pristranosti sudije. Također, uzimajući u obzir objektivni kriterij u pogledu pristranosti Ustavni sud konstatuje da presuda Okružnog suda, koju je donijelo u predmetnom postupku vijeće čiji je predsjednik bio sudija za kojeg apelantica smatra da je bio pristran, Ustavnom sudu ne ostavlja dojam o pristranosti tog sudije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o pristranosti sudije Okružnog suda neosnovani.
  • 38.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Nediskriminacija

  • 39.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 40.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 41.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
  • 42.
    U konkretnom slučaju, apelantica nije niti jednim dokazom potkrijepila svoje navode u pogledu diskriminacije, a u odnosu na predmetni postupak. Stoga, slijedi da je apelacija u odnosu na apelanticine navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovana.

Ostali navodi

  • 43.
    U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, imajući u vidu žalbene razloge iz apelacije, smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da nije utvrdio da je u predmetnom postupku činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava čime u postupku nisu povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer apelantica nije niti jednim dokazom potkrijepila svoje navode u pogledu diskriminacije.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.