Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 98/06, rješavajući apelaciju Svetozara Rističevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Svetozara Rističevića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

  • -
    Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-138/05 od 10. novembra 2005. godine;
  • -
    Presuda Osnovnog suda u Trebinju broj P-461/02 od 17. decembra 2004. godine.

Predmet se vraća Osnovnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Trebinju da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Svetozar Rističević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je 18. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž.138/05 od 10. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-461/02 od 17. decembra 2004. godine. Apelant je 27. februara i 14. marta 2006. godine dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Jefte Miljkovića, stranke u postupku, zatraženo je 12. januara 2007. godine, odnosno 16. januara 2007. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je 9. februara 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 13. februara 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud je Presudom broj P-461/02 od 17. decembra 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog Jefte Miljkovića (u daljnjem tekstu: tuženi) u kojem je zatraženo da se utvrdi da je apelant na osnovu kupoprodajnih ugovora od 15. jula i 9. novembra 1989. godine postao vlasnik nekretnine k.č. 294, kućište sa dvorištem i kućom u površini od 122 m" i k.č. 293 zv. vrt do ceste u površini od 700 m", koje su upisane u zk. ul. br. 61 KO Pridvorci i - dijela nekretnina k.č. 289 zv. kućište sa dvorištem u površini od 39 m", k.č. 295 zv. pašnjak, zgrada više kuće u površini od 2153 m" i k.č. 296 zv. vrt i zgrada u površini od 32 m", koje su upisane u zk. br. 91 KO Pridvorci (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), a koje se nalaze u Pridvorcima. Također je u tužbenom zahtjevu zatraženo da se utvrdi da je tuženi dužan trpjeti da se predmetne nekretnine uknjiže u zemljišnim knjigama kao apelantovo vlasništvo u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Osnovni sud je u toku dokaznog postupka izvršio uvid u privremeni kupoprodajni ugovor zaključen 15. jula 1989. godine i kupoprodajni ugovor od 9. novembra 1989. godine, zatim izjavu svjedoka Miodraga Jovičića sa ročišta održanog 30. januara 2004. godine, zk. ul. 61 od 29. januara 2004. godine i apelantovu izjavu od 4. novembra 2004. godine. U svojstvu parnične stranke Sud je saslušao tuženog koji je izjavio da apelanta ne poznaje i da od njega nije primio iznos od 10.000 KM, te da nije potpisao nikakav kupoprodajni ugovor koji je sačinio tadašnji advokat Miodrag Jovičić. Svjedok Miodrag Jovičić, bivši advokat, je u postupku pred Osnovnim sudom izjavio da mu se tuženi pred početak rata obratio sa zahtjevom da mu pronađe kupca za sporne nekretnine koje je naslijedio od tetke, te da mu je pronašao kupca i da su zajedno sa svjedokinjom Ljubicom Brkić obišli sporne nekretnine i dogovorili kupoprodajnu cijenu od 10.000 KM. Nadalje je svjedok izjavio da je sačinio privremeni kupoprodajni ugovor, te je prilikom potpisivanja apelant tuženom dao 3.000 KM, a kasnije je sačinjen i kupoprodajni ugovor koji su stranke potpisale i kojom prilikom je tuženom isplaćeno 7.000 KM. Izjavljeno je i to da je prilikom potpisivanja privremenog ugovora apelant preuzeo ključeve sporne nekretnine i uveden je u posjed, a da su svjedoci bili prisutni prilikom potpisivanja ugovora i da je cijena u cijelosti isplaćena. Sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio "da je tužilac ŠapelantĆ tvrdio da je kupio sporne nekretnine od tuženog, a da je tuženi negirao da je potpisivao bilo kakve ugovore kod Jovičić Miodraga". Nadalje je utvrdio da je tuženi nakon uvida u potpisane ugovore izjavio da on nije potpisao ugovore i da to nije njegov potpis. Sud je zaključio da, s obzirom da apelant nije predložio grafološko vještačenje potpisa tuženog, nije mogao utvrditi da li je sporne ugovore potpisao tuženi ili neko treći, te da je stoga odlučio da odbije apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je protiv presude podnio žalbu Okružnom sudu.
  • 7.
    Okružni sud je Presudom broj Gž-138/05 od 10. novembra 2005. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je netačan žalbeni navod da je tuženi predložio grafološko vještačenje, nego je apelant predložio vještačenje, ali pred ranijim sudijom, a ne i kasnije pred novim sudijom u smislu člana 114. Zakona o parničnom postupku. Nadalje je navedeno da je neosnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud povrijedio član 7. Zakona o parničnom postupku, jer je po apelantovom mišljenju tuženi trebao dokazivati činjenicu da on nije potpisao ugovore. Okružni sud je s tim u vezi naveo da je apelant u parnici tvrdio da su sporni ugovori zaključeni između njega i tuženog u pismenom obliku i da su ih potpisali pred dva svjedoka, pa je on to i trebao dokazivati shodno članu 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku da bi kao takvi proizveli pravno dejstvo iako nisu ovjereni u nadležnom sudu shodno članu 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Okružni sud, međutim, smatra da čak i da nisu sporni potpisi na ugovorima da je tužbeni zahtjev neosnovan, zato jer ni privremeni kupoprodajni ugovor, a ni kasnije sklopljeni kupoprodajni ugovor ne sadrže odredbu kojom prodavac kupcu dozvoljava uknjižbu na nepokretnostima iz ugovora u zemljišnoj knjizi (clausula intabulandi). Navedeno je da tužbenim zahtjevom nije traženo da se utvrdi da ugovori proizvode pravno dejstvo, odnosno da predstavljaju punovažan pravni posao, nego da se utvrdi da je apelant postao vlasnik nekretnina iz ugovora i da je tuženi dužan trpjeti uknjižbu u zemljišnim knjigama. S tim u vezi je navedeno da se shodno članu 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Prema daljnjem tumačenju Okružnog suda pravo svojine na nepokretnosti stiče se samo upisom u zemljišnu knjigu ako je osnov sticanja svojine kupoprodajni ugovor, a ne na osnovu sudske odluke, jer se sudskom odlukom može utvrditi samo da ugovor o kupoprodaji proizvodi pravno dejstvo, odnosno da je punovažan pravni posao, pa se uknjižba može izvršiti samo na osnovu takvog ugovora. Konačno je zaključeno da je iz navedenih razloga zahtjev mogao biti odbijen čak i da je apelant dokazao, a nije, da su, s obzirom da nisu ovjereni u nadležnom sudu, ugovorne strane u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršile obaveze iz ugovora ili da su ugovori zaključeni u prisustvu najmanje dva svjedoka što su uvjeti za valjanost takvog ugovora propisani u članu 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant je naveo da je u postupku donošenja osporenih presuda došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Do navedene povrede je po apelantovom mišljenju došlo zbog proizvoljnog postupanja redovnih sudova u parničnom postupku, prvenstveno prvostepenog suda koji je svoju presudu zasnovao na tvrdnji tuženog da nikada nije potpisao sporne ugovore, a da u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku nije obavezao tuženog da tu činjenicu dokazuje. Na taj način je prvostepeni sud pogrešno protumačio član 7. Zakona o parničnom postupku, odnosno protumačio je taj član kao da je samo tužilac dužan iznositi činjenične tvrdnje i da za to pruža dokaze čime se tužena strana bez ikakvog osnova stavlja u povlašteni položaj. Apelant je, nadalje, naveo da je u postupku pred redovnim sudovima tvrdio i dokazao da su sporni ugovori zaključeni i u potpunosti izvršeni i za to je ponudio dokaze koji su provedeni u toku postupka, a da tuženi za svoju tvrdnju da nije potpisao sporne ugovore nije dostavio nikakav dokaz. Po mišljenju apelanta drugostepeni sud je potpuno pogrešno protumačio odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima vezano za sticanje prava vlasništva na nepokretnostima, jer je neodrživa tvrdnja drugostepenog suda da se uknjižba može izvršiti samo na osnovu ugovora, a ne na osnovu sudske odluke. Takvo tumačenje je u potpunoj suprotnosti sa članom 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Apelant je naveo i da je potpuno netačna tvrdnja drugostepenog suda da sporni ugovori ne sadrže clausulu intabulandi i u prilog je dostavio kopije ugovora gdje je ukazao na dijelove ugovora u kojima je navedeno da se "...dozvoljava da se sa imena prodavca prenese pravo vlasništva na ime kupca u zemljišnim knjigama i katastru." Također je apelant ukazao na tvrdnju Okružnog suda da je nižestepeni sud odlučio da provede grafološko vještačenje koje je apelant predložio, ali da nije provedeno, jer je predmet preuzeo novi sudija. Uz dopunu apelacije su dostavljene i fotokopije zahtjeva koje je apelant 1991. godine podnio Skupštini općine Trebinje za odobrenje prenosa spornih nekretnina sa tuženog na njega.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    Okružni sud je naveo da smatra da je neosnovan apelantov navod o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Navedeno je da su u obrazloženju osporene presude Okružnog suda dati jasni razlozi za odluku, a da apelant, u suštini, ne može prihvatiti činjenicu da je ugovor o kupoprodaji strogo formalan ugovor koji mora ispunjavati zakonsku formu, a da nepoštivanje forme šteti ugovaračima. Također je navedeno da se apelant u žalbi na prvostepenu presudu nije žalio zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nego samo povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog zakona i da je u tom smislu i ispitana prvostepena presuda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05)

"Član 7. stav 1.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno."

  • 11.
    Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03)

"Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa na način i pod uvjetima određenim zakonom.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom."

  • 12.
    Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SR BiH" br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 29/94)

"Član 9. st. 2, 3. i 4.

Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru."

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-138/05 od 10. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud je u smislu člana 33. Pravila Ustavnog suda radi utvrđivanja blagovremenosti apelacije zatražio 16. januara 2007. godine od Osnovnog suda fotokopiju dostavnice o uručenju osporene presude apelantu. Osnovni sud u ostavljenom roku od 15 dana nije dostavio traženu fotokopiju dostavnice, niti je osporio apelantov navod da je osporenu presudu primio 22. novembra 2005. godine. S obzirom da je apelant naveo da je osporenu presudu primio 22. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2006. godine, Ustavni sud zaključuje da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dozvoljena.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 18.
    Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na spornoj nekretnini. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 19.
    Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnose se na presudu prvostepenog i drugostepenog suda. Njegovi navodi u odnosu na prvostepenu presudu tiču se načina na koji je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, odnosno utvrdio činjenice u postupku i primijenio odredbe procesnog zakona, dok se navodi u odnosu na drugostepenu presudu tiču tumačenja relevantnih odredbi materijalnih zakona. Okružni sud smatra apelantove navode neosnovanim ukazujući na stavove iznesene u osporenoj presudi tog suda. Ustavni sud će u narednim stavovima elaborirati svoje zaključke u vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje.
  • 20.
    Prema vlastitoj jurisprudenciji Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji niz elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi postupili proizvoljno, te da je stoga neophodno da Ustavni sud razmotri način na koji su utvrđene činjenice u postupku, proveden dokazni postupak i cijenjeni dokazi.
  • 21.
    Osnovni sud je presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji tuženog da nije potpisao sporne ugovore, navodeći da apelant nije predložio grafološko vještačenje, te da stoga nije moglo biti utvrđeno da li je ugovore potpisao tuženi ili neko treći. Nesporno proizlazi iz presude Okružnog suda da je apelant u postupku postavio zahtjev za grafološko vještačenje, te je netačan navod da takav zahtjev nije postavljen. Međutim, čak i da takav zahtjev apelant nije postavio, Ustavni sud smatra da se pravilnim tumačenjem člana 7. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, neophodno nameće zaključak da je tuženi, a ne tužilac bio dužan predložiti grafološko vještačenje kada je osporio svoje potpise na spornim ugovorima. Kako je apelant prezentirao dokaze u postupku na kojima je zasnivao činjenicu da su zaključeni i izvršeni kupoprodajni ugovori između njega i tuženog, odnosno da su obaveze iz ugovora ispunjene, tuženi je bio dužan dokazati svoju tvrdnju da potpisi na spornim ugovorima nisu njegovi. U presudi Osnovnog suda je potpuno izostala ocjena dokaza provedenih u postupku, čime je taj sud proizvoljno utvrdio činjenice i povrijedio obavezu savjesne i brižljive ocjene dokaza iz člana 8. Zakona o parničnom postupku.
  • 22.
    Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu uz zaključak da je tužbeni zahtjev onakav kakav je postavljen trebalo odbiti, jer je njime zatraženo da se utvrdi da je apelant postao vlasnik spornih nekretnina, a jedino je apelant mogao tražiti da se utvrdi da ugovor proizvodi pravno dejstvo. Okružni sud tumači član 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima na način da se pravo vlasništva na nekretninama stiče samo upisom u zemljišnu knjigu ako je osnov za sticanje vlasništva kupoprodajni ugovor, a ne na osnovu sudske odluke. Okružni sud, dalje rezonuje da se sudskom odlukom može utvrditi samo da ugovor o kupoprodaji proizvodi pravno dejstvo, odnosno da je punovažan pravni posao, pa se uknjižba može izvršiti samo na osnovu takvog ugovora. Ustavni sud smatra ovo obrazloženje nelogičnim i kontradiktornim, jer i u slučaju da je apelant postavio tužbeni zahtjev na način da traži da se utvrdi da sporni ugovori proizvode pravno dejstvo, uknjižba ne bi bila moguća samo na osnovu takvih ugovora nego i presude kojom je utvrđeno da ugovori proizvode pravno dejstvo, a u smislu člana 9. stav 4. Zakona o premetu nepokretnosti. U članu 9. Zakona o prometu nepokretnosti je propisan način prenosa prava vlasništva na osnovu zaključenog pravnog posla. Stavom 4. tog člana je propisan izuzetak od stava 2. koji propisuje obaveznu pismenu formu i ovjeru potpisa ugovarača na sudu. Izuzetak predviđa da će pravno dejstvo proizvoditi ugovor koji su stranke izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu. Ustavni sud smatra da je tužbenim zahtjevom kojim je apelant tražio da se utvrdi pravo vlasništva na spornoj nekretnini supsumiran zahtjev da se utvrdi da sporni ugovori proizvode pravno dejstvo, odnosno da se utvrdi da su se stekli uvjeti za prenos vlasništva u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Redovni sudovi su stoga trebali odlučiti o njegovom zahtjevu na način da utvrde proizvode li sporni ugovori pravno dejstvo tako da mogu biti osnov za prenos prava vlasništva s tuženog na apelanta.
  • 23.
    Iako je Okružni sud utvrdio da apelant u žalbi na prvostepenu presudu nije osporio činjenično stanje, i da stoga prvostepena presuda nije ni mogla biti ispitana po tom osnovu, zaključio je da apelant nije dokazao da su sporne ugovore strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, čime je ipak ušao u ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku. Kao ni presuda Osnovnog suda, ni presuda Okružnog suda ne sadrži nikakvo obrazloženje u pogledu te ocjene. S obzirom na izneseno Ustavni sud smatra da je Osnovni sud na proizvoljan način utvrdio činjenice i primijenio član 7. Zakona o parničnom postupku, a Okružni sud je proizvoljno primijenio član 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i član 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, čime su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje
  • 24.
    Ustavni sud je utvrdio da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 25.
    Ustavni sud je utvrdio da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud je utvrdio da je u parničnom postupku po apelantovoj tužbi za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini, Osnovni sud proizvoljno primijenio član 7. Zakona o parničnom postupku, jer je zasnovao presudu samo na izjavi tuženog koji nije predložio dokaze u prilog svojoj tvrdnji. Nadalje, Ustavni sud smatra da je apelantovim tužbenim zahtjevom u kojem je zatraženo da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na spornoj nekretnini supsumiran zahtjev da se utvrdi da ugovor o kupoprodaji nekretnine proizvodi pravno dejstvo, te da je stoga Okružni sud svoju presudu zasnovao na pogrešnom tumačenju člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti.
  • 26.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 27.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.