Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 450/06, rješavajući apelaciju Subhe Klipić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Subhe Klipić.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U 232/05 od 22. decembra 2005. godine i Rješenje Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-534-427/04 od 17. decembra 2004. godine.

Ostaje na snazi Rješenje Gradske uprave Banja Luka - Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu broj 06-534-38/2003 od 22. decembra 2003. godine.

Nalaže se Gradskoj upravi Banja Luka da izvršenjem Rješenja Gradske uprave Banja Luka - Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu broj 06-534-38/2003 od 22. decembra 2003. godine apelantici osigura ustavna prava koja su joj povrijeđena i da u roku od mjesec dana od dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Subha Klipić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 3. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-232/05 od 22. decembra 2005. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/5-534-427/04 od 17. decembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Ministarstva je zatraženo 21. marta 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 12. aprila 2006. godine, a Ministarstvo 17. aprila 2006. godine.
  • 3.
    Odgovori na apelaciju Okružnog suda i Ministarstva dostavljeni su apelantici 26. marta 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Apelantici, koja je boravila u Sanskom Mostu kao izbjeglica, Rješenjem tamošnjeg Centra za socijalni rad broj 09-2-534-15/97 od 13. marta 2001. godine, bilo je po mjestu prebivanja, a na osnovu ranjavanja kao civilnog lica u Banjoj Luci za vrijeme trajanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, priznato pravo na ličnu invalidninu IV. grupe sa 80% invaliditeta počevši od 8. augusta 2000. godine. S obzirom da je apelantica odjavila prebivalište zbog preseljenja u Banju Luku, isti Centar za socijalni rad je donio novo Rješenje broj 09-2-534-15/97 od 11. septembra 2003. godine kojim je izvan snage stavio rješenje od 13. marta 2001. godine, i utvrdio da je apelantici prestalo pravo na invalidninu zbog promjene prebivališta.
  • 6.
    Protiv navedenog rješenja o prestanku prava na invalidninu Centra za socijalni rad u Sanskom Mostu apelantica je izjavila žalbu Ministarstvu zdravstva i socijalne politike Unsko-sanskog kantona, koje je Rješenjem broj 09-41-13427-1/03 od 3. novembra 2003. godine odbilo njenu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Kao odlučni razlog za takvu odluku navedeno je da sama apelantica potvrđuje promjenu prebivališta iz Sanskog Mosta, što je prema Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, koji uživanje prava određuje prema prebivalištu ili boravištu korisnika pogodnosti, osnovni uvjet za sticanje i gubitak invalidnine. Protiv navedenog rješenja apelantica, i pored jasne pouke o pravnom lijeku, nije tužbom pokrenula upravni spor koji je u konkretnom slučaju dozvoljen zakonom. Naime, nadležni Kantonalni sud u Bihaću, Aktom broj 001-0-Su-07-000 311 od 12. marta 2007. godine, je obavijestio Ustavni sud da apelantica nije podnijela tužbu za pokretanje upravnog spora.
  • 7.
    U međuvremenu, po vraćanju stana u Banjoj Luci, apelantica je Gradskoj upravi Grada Banja Luka - Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu (u daljnjem tekstu: Gradska uprava) 30. oktobra 2003. godine podnijela zahtjev za daljnje priznavanje statusa civilne žrtve rata koji je ostvarila na osnovu Rješenja Centra za socijalni rad u Sanskom Mostu broj 09-2-534-15/97 od 13. marta 2001. godine. Gradska uprava je Rješenjem broj 06-534-38/2003 od 22. decembra 2003. godine udovoljila apelanticinom zahtjevu. U Rješenju je konstatirano da je apelantica propustila tražiti blagovremenim zahtjevom nadležnom organu u Sanskom Mostu preseljenje invalidskog predmeta, pa je iz tog razloga postupljeno po ličnom apelantičinom zahtjevu.
  • 8.
    Rješenje Gradske uprave broj 06-534-38/2003 od 22. decembra 2003. godine koje je postalo konačno, po pravu nadzora ukinulo je Ministarstvo Rješenjem broj 05/5-534-427/04 od 17. decembra 2004. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo navodi da je odluka donesena na osnovu člana 248. stav 2. Zakona o upravnom postupku po kojem se konačno rješenje u upravnom postupku, kao što je to bio slučaj i sa rješenjem u apelanticinu korist, može ukinuti po pravu nadzora, ukoliko je očigledno povrijeđen materijalni propis. Postupajući po službenoj dužnosti Ministarstvo, kao drugostepeni organ, je utvrdilo da je apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na invalidninu 30. oktobra 2003. godine pred Gradskom upravom iz čega slijedi da je podnošenje tog zahtjeva neblagovremeno, s obzirom da je prema članu 37. stav 1. važećeg Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata Republike Srpske iz 1994. godine određen rok od pet godina od dana početka primjene zakona, u kojem se mogu podnijeti zahtjevi za priznavanje prava iz ovog zakona.
  • 9.
    Protiv navedenog rješenja Ministarstva apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj U-232/05 od 22. decembra 2005. godine apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata Republike Srpske stupio na snagu 7. januara 1994. godine, ali da se početak roka od kojeg je apelantica mogla tražiti ostvarenje svojih prava računa od 19. juna 1996. godine, kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje. S obzirom da se zahtjev povodom ostvarenja prava iz navedenog zakona mogao podnijeti u roku od pet godina od dana početka primjene tog zakona, a da je apelantica takav zahtjev podnijela tek 30. oktobra 2003. godine, Okružni sud smatra njen zahtjev neblagovremenim. Također, Okružni sud navodi da invalidski status apelantice koji je priznat Rješenjem Centra za socijalni rad u Sanskom Mostu broj 09-2-534-15/97 od 13. marta 2001. godine nije od uticaja za rješavanje konkretnog predmeta, jer nije potpisan sporazum između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine o međusobnom priznavanju prava iz ove oblasti, ako su ostvarena u drugom entitetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Protiv navedene presude Okružnog suda i Rješenja Ministarstva apelantica je Ustavnom sudu 3. marta 2006. godine podnijela apelaciju u kojoj iznosi da je blagovremeno podnijela zahtjev za ostvarenje svojih prava, jer smatra da se takvim treba smatrati zahtjev koji je svojevremeno podnijela Centru za socijalni rad u Sanskom Mostu i da joj je po tom osnovu pravo bilo već priznato. Tvrdi da zahtjev nije mogla podnijeti u Republici Srpskoj, jer joj je stan vraćen u posjed 2003. godine, pa stoga nije imala prebivalište koje je uvjet za podnošenje zahtjeva za priznavanje invalidskog statusa. Smatra da su Okružni sud i Ministarstvo osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalni propis, pa je na taj način povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovori na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da nikakva prava apelantice nisu povrijeđena i da je u konkretnom slučaju primijenjen važeći materijalni propis na osnovu kojeg su propisani uvjeti za sticanje prava civilnih žrtava rata kao i način na koji se ta prava realiziraju.
  • 12.
    Ministarstvo smatra da nije došlo do povrede apelanticinog prava koja zahtjev za priznavanje invalidnine nije podnijela blagovremeno i da su u odnosu na nju primijenjeni važeći materijalni propisi.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine FBiH" broj 36/99) relevantne odredbe glase:

"Član 57. st. 1. i 3.

Prava utvrđena ovim zakonom za civilne žrtve rata ostvaruju i koriste državljani Bosne i Hercegovine ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Državljani Bosne i Hercegovine koji nisu i državljani Federacije Bosne i Hercegovine, ostvaruju prava utvrđena ovim zakonom, ako po istom osnovu ne ostvaruju prava u drugom entitetu čiji su državljani i ako imaju prebivalište ili boravište na teritoriji Federacije."

  • 14.
    U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona" br. 5/00 i 7/01) relevantne odredbe glase:

"Član 126.

O zahtjevu za ostvarivanje prava po odredbama ovog zakona, kao i u postupcima pokrenutim po službenoj dužnosti, rješava u prvom stepenu centar za socijalni rad po mjestu prebivališta korisnika, o čemu donosi posebno rješenje, osim ako o pravima iz odredaba ovog zakona ne rješava drugi organ uprave.

Član 41. stav 2.

Svim dosadašnjim korisnicima socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, koji su ostvarili prava "centar za socijalni rad" po službenoj dužnosti, izdat će nova rješenja u skladu sa ovim zakonom i ako na to imaju pravo."

  • 15.
    U Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/93 i 32/94) relevantne odredbe glase:

"Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se oblici i obim prava na zaštitu civilnih žrtava rata, kao i način i uvjeti pod kojima se ostvaruju ta prava.

Prava po ovom zakonu mogu ostvariti državljani Republike Srpske koji su oštećenje organizma zadobili poslije 9. januara 1992. godine, od dana proglašenja Republike Srpske.

Prava po ovom zakonu mogu ostvariti i lica državljani Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koja se nasele na teritoriju Republike Srpske i steknu srpsko državljanstvo, a koja su oštećenja organizma zadobila poslije 17. augusta 1990. godine.

Član 2. stav 1. tačka 2.

  • 2)
    lice koje je zadobilo oštećenje organizma najmanje 60%, uslijed ranjavanja ili povreda nastalih u vezi sa ratnim operacijama, kao što su: bombardovanje, ulične borbe, zalutali metak, minobacačka granata i topovska granata i sl.

Član 25. stav 1.

O pravima po ovom zakonu, na zahtjev lica iz člana 2. i člana 3. stav 1. ovog zakona, rješava u prvom stepenu nadležni općinski organ uprave na čijem području podnosilac zahtjeva ima prebivalište, odnosno boravište.

Član 26.

Prvostepeni organ po službenoj dužnosti pribavlja isprave kojima se dokazuje neka činjenica ili stanje od važnosti za donošenje ili izvršenje rješenja ili za preduzimanje upravne radnje u korist stranke, ako izdavanje isprava spada u nadležnost bilo kojeg općinskog organa.

Član 37. stav 1.

Zahtjev za priznavanje prava po ovom zakonu može se podnijeti u roku od pet godina od dana početka primjene ovog zakona, odnosno od dana kada je lice, pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona, zadobilo oštećenje organizma ili je ubijeno, poginulo, umrlo ili nestalo."

VII. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-232/05 od 22. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Protiv osporene odluke koju je primila 13. januara 2006. godine apelantica je 3. marta 2006. godine podnijela apelaciju blagovremeno, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dozvoljena.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelantica smatra da su joj presudom Okružnog suda povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

  • 21.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 22.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 23.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnosi na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 24.
    Pojmovi "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Ustavni sud, odluke broj U 37/00 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).
  • 25.
    U konkretnom slučaju, predmet apelacije je jednom već stečeno pravo korištenja invalidnine zasnovano na visokom stepenu trajnog invaliditeta od 80%, koje predstavlja pravo sa ekonomski izraženom vrijednošću i može se smatrati apelanticinom "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te Ustavni sud smatra da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.
  • 26.
    Iako se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo na mirno uživanje imovine, kojim je apelantica lišena ranije stečenog prava.
  • 27.
    Ustavni sud treba da utvrdi: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinih prava i općeg javnog interesa.
  • 28.
    Osporena odluka Okružnog suda zasnovana na članu 37. Zakona o civilnim žrtvama rata, koji je javno objavljen u službenom glasilu, a jasnom i nedvosmislenom odredbom navedenog člana je propisan rok od pet godina od dana početka primjene zakona u okviru kojeg se mogu podnositi zahtjevi za realizaciju prava na invalidninu. Dakle, data je jasna zakonska osnova za definiranje pravne pozicije pojedinca i načina ostvarivanja prava, a s druge strane rješenje Ministarstva i presuda Okružnog suda, zasnovani su na postojećem zakonu, pa slijedi i da je miješanje predviđeno zakonom.
  • 29.
    Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa konkretnim slučajem je pitanje je li navedena zakonska odredba o određivanju roka u kojem se mogu podnijeti zahtjevi i osporene odluke zasnovane na toj odredbi izraz javnog interesa. Ustavni sud smatra da je ova zakonska odredba u skladu sa javnim interesom, kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, javni interes se ogleda u potrebi da vlasti uspostave konačnu evidenciju broja korisnika pogodnosti zakona, onemoguće neodgovornost i proizvoljnost podnošenja zahtjeva u odnosu na protok vremena od početka primjene zakona i osiguraju potrebna finansijska sredstva za isplate novčanih iznosa po osnovu ostvarenih prava korisnika. Rok od pet godina od početka primjene zakona u kojem civilne žrtve rata mogu podnijeti zahtjev za realizaciju njihovih prava je potpuno razuman i adekvatan za zaštitu interesa pojedinaca i javnog interesa, jer se zakon počeo primjenjivati od dana prestanka stanja neposredne ratne opasnosti ili rata, koje je Narodna skupština Republike Srpske proglasila 19. juna 1996. godine.
  • 30.
    Konačno, Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinih prava i općeg javnog interesa.
  • 31.
    Nesumnjivo je da javni interes nalaže zakonsko određivanje krajnjeg roka za podnošenje zahtjeva za realizaciju prava iz zakona, bez obzira da li podnosilac zahtjeva ispunjava uvjete predviđene zakonom. Dakle, preduvjet koji je podnosilac zahtjeva dužan ispuniti da bi njegov zahtjev mogao biti uopće razmatran je da je zahtjev podnesen nadležnom organu blagovremeno. U konkretnom slučaju, apelantica je kao civilno lice 1993. godine, ranjena od ručne bombe ili granate ubačene u njen stan u Banjoj Luci. Nakon ranjavanja izbjegla je u Sanski Most gdje je, poštivajući postojeće propise, prijavila svoj boravak i podnijela zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu. Nadležni prvostepeni organ u Sanskom Mostu je priznao apelantici pravo na ličnu invalidninu IV. grupe sa 80% trajnog invaliditeta. Dakle, pravo na apelanticin invalidski dodatak je utvrđeno kao njeno trajno pravo na osnovu prvi put podnesenog zahtjeva. Podneseni zahtjev je bio blagovremen u odnosu na federalni zakon na osnovu kojeg je odlučeno o apelanticinom trajnom pravu. S obzirom da je rješenje doneseno 13. marta 2001. godine, očigledno je da je apelanticin zahtjev podnesen prije tog datuma, pa je time podnesen i prije 19. juna 2001. godine kada je isticao krajnji rok za podnošenje takvog zahtjeva u odnosu na Zakon Republike Srpske koji reguliše ista prava civilnih žrtava rata.
  • 32.
    Apelantica, kojoj je stan u Banjoj Luci vraćen tokom 2003. godine, je odjavila adresu u Sanskom Mostu, jer je takvu promjenu bila obavezna prijaviti u smislu odredbi federalnog zakona, i prijavila prebivalište u Banjoj Luci. Cijeneći novu okolnost promjene apelanticinog prebivališta, Centar za socijalni rad u Sanskom Mostu je donio Rješenje broj 09-2-534-2-15/97 od 11. septembra 2003. godine, kojim je utvrđeno da apelantici prestaje pravo primanja novčane mjesečne naknade za invalidninu. Istovremeno, apelantica je opravdano očekujući prenošenje nastavka uživanja prava invalidskog dodatka po osnovu trajnog invaliditeta, podnijela 30. oktobra 2003. godine Gradskoj upravi - Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu u Banjoj Luci zahtjev za daljnje priznavanje statusa civilne žrtve rata. Navedeni organ je donio Rješenje broj 06-534-38/2003 od 22. decembra 2003. godine u kojem je, razmatrajući zahtjev apelantice kao preseljenje predmeta iz Sanskog Mosta na osnovu dokumentacije koja je korištena u postupku za određivanje naknade invalidnine apelantici pred Centrom za socijalni rad u Sanskom Mostu, u cijelosti prihvatio činjenice na osnovu kojih je utvrđen stepen invalidnosti, ljekarska uvjerenja i način na koji je kod apelantice nastupilo tjelesno oštećenje, a zatim pravilno zaključio da apelantica kao trajni invalid i dalje ispunjava zakonske uvjete u uživanju već stečenog prava. S obzirom da protiv navedenog rješenja niko nije ulagao žalbu, niti je rješenje razmatrano u roku od tri mjeseca pred drugostepenim organom u postupku revizije u smislu odredbi Zakona o civilnim žrtvama rata Republike Srpske, ono je postalo konačno u upravnom postupku. Ustavni sud smatra da se apelantica potpuno opravdano pouzdala u rješenje kojim joj je omogućeno uživanje ranije stečenog prava. Naime, rješenje protiv kojeg nije ulagana žalba je donio nadležni organ po mjestu prebivališta, u zakonom predviđenom postupku, na osnovu istih činjenica i na osnovu već jednom priznatog apelanticinog prava, pa ona i nije imala nijedan razlog za sumnju da bi takvo rješenje naknadno moglo biti ukinuto.
  • 33.
    Ustavni sud primjećuje da je rješenje kojim je utvrđeno da apelantica i dalje, nakon promjene prebivališta, ima pravo na uživanje već stečenog prava, ukinuto Rješenjem Ministarstva broj 05/5-534-427/04 od 17. decembra 2004. godine, zbog povrede materijalnog propisa koji se ogleda u neblagovremenom podnošenju zahtjeva, dakle nakon gotovo punih godinu dana. U tom vremenskom periodu konačnim rješenjem nadležnog organa njeno pravo na invalidninu prestalo je i u Sanskom Mostu po osnovu odjavljivanja prebivališta. Na taj način apelantica, civilna žrtva rata sa trajnim invaliditetom visokog stepena, u potpunosti je izgubila pravo na invalidninu, iako je u cijelom postupku postupala u skladu sa postojećim propisima.
  • 34.
    Po apelanticinoj tužbi u upravnom sporu protiv navedenog rješenja Ministarstva Presudom Okružnog suda broj U-232/05 od 22. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, prestalo je apelanticino pravo na uživanje invalidnine. Lišavanje apelantice prava na invalidninu nameće pitanje proporcionalnosti cilja koji treba postići, odnosno uspostavljanja pravične ravnoteže između apelanticinog prava i općeg javnog interesa. Ustavni sud smatra da Okružni sud i Ministarstvo prilikom donošenja osporenih odluka nisu vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Mora postojati "pravičan odnos" između interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to nije slučaj ako apelant mora nositi "lični i neumjeren teret" (vidi na primjer Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, sup. cit. paragraf 46&50). U konkretnom slučaju apelantica je postupala krajnje lojalno u odnosu na postojeće materijalne i procesne propise, bez namjere da vrši lažna prijavljivanja prebivališta ili boravišta, pa se kao izbjeglica u Sanskom Mostu, nakon što joj je 2003. godine vraćen stan u Banjoj Luci u kojoj je živjela do ranjavanja, ponovo preselila u Banju Luku i uredno prijavila prebivalište, a zatim nadležnom organu podnijela zahtjev za nastavak uživanja već stečenog prava na invalidninu. Ustavni sud, stoga, konstatira da je u ovoj situaciji, obzirom i na postojanje javnog interesa, na apelanticu prenesen nesrazmjerno velik teret i da nije ispunjen uvjet proporcionalnosti ako apelantica snosi tako velik teret u vidu potpunog gubitka invalidnine, i to nakon što je kao trajni invalid i civilna žrtva rata već jednom stekla invalidninu i uživala je nekoliko godina.
  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino ustavno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 36.
    Apelantica navodi da joj je Presudom Okružnog suda broj U-232/05 od 22. decembra 2005. godine i Rješenjem Ministarstva broj 05/5-534-427/04 od 17. decembra 2004. godine povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, s obzirom na odluku o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ostale navode apelacije nije potrebno posebno razmatrati.

VIII. Zaključak

  • 37.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na apelanticinu imovinu, jer je Presudom Okružnog suda broj U-232/05 od 22. decembra 2005. godine i Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-534-427/04 od 17. decembra 2004. godine, na osnovu primjene zakonske odredbe o ograničenom vremenskom roku u kojem se može podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava, na apelanticu prenesen nesrazmjerno velik teret potpunog gubitka invalidnine koju je kao civilna žrtva rata i trajni invalid već stekla i uživala duži period, čime je na njenu štetu poremećen pravičan, proporcionalan odnos između javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinca.
  • 38.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.