Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 5. juna 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 109/06, rješavajući apelaciju Gordana i Dijane Grahovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordana i Dijane Grahovac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-488/03 od 29. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-719/02 od 3. jula 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Gordan i Dijana Grahovac (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 20. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-488/03 od 29. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-719/02 od 3. jula 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, "Dobojinvest" AD Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Srebrenke Stanković (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 27. aprila 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 15. maja 2006. godine, Okružni sud 4. maja 2006. godine, a Osnovni sud 17. maja 2006. godine. Prvotuženi je odgovor na apelaciju dostavio 8. maja 2006. godine, a drugotužena 29. maja 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 9. aprila 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Doboju, u ulici Vojvode Mišića 16 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) bio je apelantov otac, odnosno apelanticin svekar, Đuro Grahovac, koji je u predmetnom stanu stanovao od 24. septembra 1990. godine do 28. januara 1999. godine, odnosno do smrti. Apelanti su do oktobra 1990. godine stanovali u predmetnom stanu kao članovi porodičnog domaćinstva Đure Grahovca.
  • 7.
    Preduzeće "Ozrenturist" Doboj je Rješenjem broj 0-01-3019/90 od 2. oktobra 1990. godine apelantu dodijelilo na korištenje jednosoban stan koji se nalazi u ulici Pionirska broj 8 do 14 u Doboju. Apelant je na osnovu navedenog rješenja s prvotuženim zaključio Ugovor o korištenju tog stana broj I-3-3549/90 od 18. oktobra 1990. godine. Apelanti su se tokom 1990. godine preselili iz predmetnog stana u stan u Pionirskoj ulici gdje su živjeli oko godinu dana, zatim su se vratili kod apelantovog oca u predmetni stan gdje su živjeli sve do 1993. godine.
  • 8.
    Apelantici je Rješenjem "Privredne banke" d.d. Doboj broj 2177/93 od 21. jula 1993. godine dodijeljen na korištenje dvosoban stan u ulici Kneza Miloša broj 30-C/29 u Doboju i na osnovu ovog rješenja je 30. oktobra 1993. godine s prvotuženim zaključila ugovor o korištenju tog stana na određeno vrijeme u trajanju od 60 dana. Apelanti su stanovali u tom stanu do 4. aprila 2001. godine kada su iz njega iselili na osnovu Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Doboj (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-13-2-6464/99 od 7. marta 2001. godine kojim je taj stan vraćen na korištenje ranijem nosiocu stanarskog prava G.R.
  • 9.
    Rješenjem apoteke "Zmaj Jova Jovanović" iz Doboja broj 16/99 od 24. marta 1999. godine, koje je postalo pravosnažno 2. aprila 1999. godine, predmetni stan je nakon smrti Đure Grahovca dodijeljen drugotuženoj, koja je s prvotuženim zaključila Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 1-2661/99 od 16. jula 1999. godine.
  • 10.
    Apelant se nakon očeve smrti u roku od tri mjeseca nije obraćao davaocu stana na korištenje radi davanja rješenja o korištenju tog stana, niti se obraćao sudu da ga na njegov zahtjev u vanparničnom postupku odredi za nosioca stanarskog prava u smislu odredaba člana 22. Zakona o stambenim odnosima.
  • 11.
    Apelant je 11. aprila 2000. godine podnio Ministarstvu zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, koji je odbijen Rješenjem broj 05-050-13-2-533/00 od 30. oktobra 2000. godine.
  • 12.
    Apelanti su Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Doboj podnijeli zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, koji je odbačen Zaključkom broj 007-373-19/01 od 27. septembra 2001. godine.
  • 13.
    Presudom Osnovnog suda broj P-719/02 od 3. jula 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-488/03 od 29. septembra 2003. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili raskid Ugovora o korištenju predmetnog stana broj 1-2661/99 od 16. jula 1999. godine zaključenog između prvotuženog i drugotužene, kao i zahtjev da se drugotužena obaveže predati apelantima u posjed predmetni stan uz obavezu da drugotuženoj naknade troškove spora u iznosu od 1.271,00 KM u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
  • 14.
    U obrazloženju prvostepene presude između ostalog navodi se da je nakon provedenog postupka utvrđeno da apelanti s pokojnim Đurom Grahovcem, kao ranijim nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, nisu živjeli u istom porodičnom domaćinstvu, niti ekonomskoj zajednici kako je to predviđeno u članu 6. Zakona o stambenim odnosima, a da je drugotužena u skladu s odredbom člana 26. Zakona o stambenim odnosima zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana u kojem je u stavu 1. utvrđeno da se ugovor o korištenju stana zaključuje u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana. Stoga je sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, jer tužioci nisu mogli tražiti raskid ugovora, kako prema odredbama člana 26. Zakona o stambenim odnosima, tako ni prema odredbama člana 109. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da sud prema službenoj dužnosti pazi na ništavost i da se na nju može pozvati svako zainteresirano lice.
  • 15.
    U obrazloženju drugostepene presude između ostalog ističe se da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata navodeći dovoljne i valjane razloge koje prihvata i drugostepeni sud. Očitujući se na žalbene navode apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava drugostepeni sud je ocijenio da su apelanti odselili iz predmetnog stana u drugi 1990. godine, te da nemaju pravo na osnovu rata tražiti povrat u posjed predmetnog stana, pa su ti žalbeni prigovori odbijeni kao neosnovani. Odbijen je i prigovor apelanata o povredi njihovog prava na dom zaštićenog odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Drugostepeni sud je zaključio da su apelanti to pravo u odnosu na predmetni stan izgubili 1990. godine, te da njihov privremeni boravak u predmetnom stanu do useljenja u stan koji je 1993. godine dobila apelantica ne čini predmetni stan njihovim domom.
  • 16.
    Apelanti su protiv drugostepene presude izjavili reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine. U obrazloženju presude Vrhovnog suda navodi se da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelanti s nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu nisu trajno živjeli i stanovali što je zakonska pretpostavka za stjecanje svojstva nosioca stanarskog prava na stanu iz člana 6. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima, pa kako to pravo nisu stekli na predmetnom stanu neosnovan je njihov zahtjev za raskid ugovora o korištenju predmetnog stana između tuženih kao i zahtjev drugotužene za predaju u posjed tog stana, te je revizija odbijena, a nižestepene presude potvrđene.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelanti smatraju da su im redovni sudovi povrijedili ustavna prava i to pravo na pravično suđenje i pravo na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje. Apelanti posebno ističu da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da su 1992. godine živjeli u stanu Đure Grahovca, oca, odnosno svekra apelanata. Apelanti ukazuju na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH prema kojima svi imaju pravo vratiti se u svoje domove iz 1992. godine bez obzira iz kojeg razloga su ih napustili u periodu od 1992. do 1998. godine. Apelanti smatraju da im pripada pravo na povrat stana bez obzira što u momentu smrti nosioca stanarskog prava nisu živjeli s njim u stanu, jer su oni predmetni stan napustili 1993. godine. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno ocijenili da se na njihovu pravnu situaciju primjenjuju odredbe Zakona o stambenim odnosima i da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Stoga, apelanti traže da im Ustavni sud usvoji apelaciju i donese odluku kojom će poništiti osporene presude kao nezakonite.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ukazuje da su razlozi za osporavanje presuda redovnih sudova donesenih u predmetnom postupku navedeni u apelaciji identični onim koje su apelanti kao tužioci naveli i u toku postupka pred prvostepenim sudom, a zatim u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude. Stoga, Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje kod datih razloga i navoda, kako u pogledu činjenica tako i u pogledu materijalnog prava navedenog u osporenoj presudi.
  • 19.
    Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da osporenim presudama kao ni u postupku koji je prethodio njihovom donošenju nisu nikako povrijeđena ustavna prava apelanata na koja se pozivaju u svojoj apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 20.
    Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da apelanti u svojoj apelaciji ne ukazuju na propuste koji su se pojavili u toku postupka, a koji bi doveli do povrede prava na pravično suđenje u ovom građanskom postupku. Iz navedenih razloga Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 21.
    Prvotuženi ukazuje da odredbe Zakona o korištenju napuštene imovine dozvoljavaju povrat vlasništva i stanarskog prava koje je izjednačeno s vlasničkim pravom, a kako apelanti nisu u sudskom postupku dokazali niti vlasničko niti stanarsko pravo prema mišljenju prvotuženog u konkretnom slučaju ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
  • 22.
    Drugotužena smatra da je sud nesporno pravilno primijenio materijalno pravo. U postupku pred sudom nesporno je utvrđeno da apelanti u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava nisu živjeli s njim u zajedničkom domaćinstvu, pa se predmetni stan u smislu Evropske konvencije ne može smatrati njihovim "domom", jer u predmetnom stanu nisu trajno i neprekidno živjeli, niti su imali namjeru tu živjeti. Na osnovu navedenog drugotužena predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 23.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93)

"Član 6.

Korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu ovog zakona smatraju se: bračni drug, djeca Š...Ć bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova djece Š...Ć, braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan prema zakonu izdržavati, ili su ta lica dužna prema zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja s nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 11. st. 1, 2. i 4.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno s nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava Š...Ć.

Član 22. st. 1. i 2.

Kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.

Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava, nadležni sud će u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i o drugim okolnostima.

Član 26. st. 1. i 2.

Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana.

Ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo ugovor o korištenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku."

  • 24.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/99, 13/02,64/02, 39/03 i 96/03)

"Član 1. stav 2.

Odredbe ovog zakona se primjenjuju na Š...Ć stanove na kojima postoji stanarsko pravo (stanovi) koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira je li nepokretnost ili stan proglašen napuštenim, pod uvjetom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine."

VI. Dopustivost

  • 25.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 26.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 27.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-68/04 od 22. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 20. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 28.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 29.
    Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 30.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."
    • 31.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 32.
    U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku u kojem su apelanti tražili poništenje ugovora o korištenju stana zaključenog između prvotuženog i drugotužene i predaju u posjed predmetnog stana. Dakle, radi se o sporu u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
  • 33.
    Suštinu povrede prava na pravično suđenje apelanti prema svom mišljenju vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoj principijelni stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 34.
    Izuzetno, Ustavni sud može odstupiti od navedenog principa i upustiti se u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, a to će biti u slučaju kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26).
  • 35.
    U konkretnom slučaju, redovni sudovi su na datu pravnu situaciju primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima. Apelacioni navodi otvaraju pitanje jesu li redovni sudovi pri tome proizvoljno zanemarili odredbu člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine koja garantira pravo na povrat u posjed prijeratnih domova nosiocima stanarskog prava koji su izgubili posjed stanova u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da Đuro Grahovac, prethodni nosilac stanarskog prava, nije napuštao predmetni stan u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, te da je umro u posjedu predmetnog stana nakon isteka navedenog perioda, odnosno 28. januara 1999. godine. Također je utvrđeno da u vrijeme smrti prethodnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu apelanti nisu živjeli s njim u istom porodičnom domaćinstvu. Nesporno je utvrđeno da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu nakon smrti prethodnog nosioca stanarskog prava na osnovu Zakona o stambenim odnosima dodijelio stan drugotuženoj koja je zakonito zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana i useljenjem u predmetni stan stekla stanarsko pravo. Na osnovu navedenog, Ustavni sud konstatira nasuprot navodima apelanata da se na predmetnu situaciju ne može primijeniti odredba člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine kojom se garantira pravo povrata u prijeratne domove nosiocima stanarskih prava koji su posjede svojih domova izgubili u navedenom periodu budući da Đuro Grahovac, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u relevantnom periodu nije ni napuštao predmetni stan. Stoga je okolnost da su apelanti iz predmetnog stana iselili 1993. godine pravno irelevantna, jer je nosilac stanarskog prava ostao u posjedu predmetnog stana. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi na postojeću pravnu situaciju pravilno primijenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i utvrdili da, u smislu člana 6. st. 1. i 2, apelanti nemaju svojstvo člana porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a da drugotužena ima zakonit status nosioca stanarskog prava, jer je u smislu člana 26. stav 1. Zakona o stambenim odnosima na osnovu pravosnažnog rješenja o dodjeli stana zaključila pismeni ugovor o korištenju predmetnog stana s prvotuženim. Prema tome, redovni sudovi su utvrdili da u postojećoj pravnoj situaciji apelanti nemaju zakonskog osnova zahtijevati poništenje zakonito zaključenog ugovora o korištenju predmetnog stana između prvotuženog i drugotužene, niti njegovu predaju u posjed, jer oni nisu bili članovi porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, pa im nakon njegove smrti ne pripada pravo korištenja predmetnog stana.
  • 36.
    S obzirom na navedene činjenice predmetnog slučaja, Ustavni sud nalazi da redovni sudovi u osporenim presudama nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo na način koji bi kršio ustavna prava apelanata. Ustavni sud konstatira da je apelantima u predmetnom slučaju pružena mogućnost iznijeti i braniti svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na tri redovne sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu osporili ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su u odlučivanju uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanata koji su identični apelacionim navodima, pa i navode o pogrešnoj primjeni prava i o tome dali potpune i logične razloge. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da ne postoji osnov za zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
  • 37.
    Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 38.
    U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud je zaključio da primjena materijalno-pravnih propisa redovnih sudova nije bila proizvoljna, te da osporene sudske odluke nisu povrijedile član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.