USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 852/06, rješavajući apelaciju Nedžada Zvizdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Zvizdića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-2129/02 od 26. maja 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Nedžad Zvizdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nijaz Hadžimusić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2129/02 od 26. maja 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, kao i od Mehe Lokvančića (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku), zatraženo je 4. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. maja 2007. godine, Kantonalni sud 25. maja 2007 godine, dok učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu 4. juna 2007 godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj P-2129/02 od 26. maja 2003. godine apelant je obavezan da tužitelju Mehi Lokvančiću iz Sarajeva preda u nesmetan posjed stan na Ilidži, u ulici Josipa Slavenskog broj 6, slobodan od ljudi i stvari koje nisu svojina tužitelja, te da mu naknadi troškove sudskog postupka u iznosu od 684,00 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.
- 7.Općinski sud je utvrdio da je apelant ometao tužitelja u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu predmetnog stana time što je polovinom 1996. godine zaposjeo predmetni stan, nakon čega je promijenio bravu na ulaznim vratima i onemogućio apelantu da uđe u predmetni stan. Navedenom presudom je apelantu naloženo da uspostavi prvobitno stanje tako što je obavezan da iznese svoje stvari iz stana i preda tužitelju ključeve od ulaznih vrata, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom novčane kazne i prinudnog izvršenja. Apelantu je naloženo da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati tužitelju iznos od 684,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju prvostepene presude se, dalje, navodi da je apelant koristio stan bez pravnog osnova i protivno volji tužitelja čiji je tužbeni zahtjev za iseljenje i predaju u posjed stana opravdan, pa je primjenom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) sud donio odluku kao u izreci.
- 8.Apelant je na prvostepenu presudu izjavio žalbu koju je Kantonalni sud, Presudom broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine, odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
- 9.Kantonalni sud je, u suštini, ponovio razloge koje je naveo prvostepeni sud utvrđujući da apelant koristi stan protivno volji tužitelja kao vlasnika, dok je apelantov žalbeni navod da je za izdavanje stana trebala saglasnost i drugog supružnika sud ocijenio neosnovan, jer taj tužbeni zahtjev koji se ticao saglasnosti drugog supružnika za izdavanje stana nije bio predmet utvrđivanja pred sudom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant prvenstveno vidi u tome što su navodno njegovi prigovori u toku postupka samo "pro forme registrovani" i nisu suštinski uzimani u obzir da bi pobijanom presudom, kako se navodi u apelaciji, "površnom, netačnom i krajnje proizvoljnom konstatacijom bili neargumentovano anulirani". Sud u toku parničnog postupka nije, kako navodi apelant, odgovorio na suštinsko pitanje zašto nisu primijenjene odredbe o suvlasništvu kada se zna da je tužilac vlasnik samo - spornog stana i da u tom kapacitetu ne može sprečavati izdavanje dijela toga stana apelantu jer izdavanje dijela stana ne prelazi okvir redovnog upravljanja u smislu člana 17. st. 1. i 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine. ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03). Sud nije prihvatio, navodi dalje apelant, i prigovor pasivne legitimacije na strani tuženog. Povreda prava na pravičan postupak se posebno ogleda u sprečavanju suda da se Dženana Lokvančić umiješa kao stanodavac, suvlasnik i posjednik stana u parnici na strani tuženog apelanta.
- 11.Povreda prava na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije posebno je, kako se navodi u apelaciji, izvršena pogrešnom primjenom čl. 17. i 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine. Pošto je tuženi izvršio potpunu sanaciju svih oštećenja na stanu izazvanih ratom i snosio troškove redovnog održavanja, on ima pravo da se sporni stan smatra njegovim domom. Konačno, apelant traži da Ustavni sud utvrdi povrede prava na koja se žali i da poništi osporene presude.
b) Odgovori na apelaciju
- 12.U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da je strankama data mogućnost da iznose činjenice i dokaze u toku cjelokupnog postupka, a Općinski sud je donio presudu na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog provedenog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Zbog toga, zaključuje se u odgovoru na apelaciju Općinskog suda, u toku parničnog postupka nije bilo povreda niti Ustava Bosne i Hercegovine niti Evropske konvencije. Sud je strankama omogućio pravičan postupak, a na utvrđeno činjenično stanje su primijenjene odredbe zakona Bosne i Hercegovine i međunarodnog prava koji garantuju prava apelanta na koje se on poziva u apelaciji.
- 13.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je također naveo da u toku parničnog postupka nije bilo povreda niti Ustava Bosne i Hercegovine niti Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03), relevantne odredbe glase:
"Član 17.
Za poduzimanje poslova redovnog upravljanja stvarju potrebna je suglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od jedne polovine vrijednosti stvari. Ako se ne postigne potrebna suglasnost, a poduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud. Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika. Ako se u slučajevima iz stava 3. ovog člana, ne postigne suglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
(...)"
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1517/03 od 5. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2006. godine, apelacija je podnesena 17. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
- 19.Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 20.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 21.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 21.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 22.Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor radi iseljenja i predaje u posjed stana, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 24.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
- 25.U konkretnom slučaju apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice i izveli dokaze, te da su osporene presude zasnovane samo na ograničenom broju dokaza, dok je druge dokaze, a naročito iskaz apelanta i nekih svjedoka koji su išli u prilog apelantovim navodima, sud proizvoljno odbio kao nevjerodostojne i neistinite. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni sud i drugostepeni sud detaljno i jasno obrazložili zašto su određene činjenice i dokaze prihvatili kao vjerodostojne, kao i zašto su neke dokaze smatrali neuvjerljivim. Također, iz presuda očigledno proizlazi da su sudovi cijenili dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, što je potvrđeno i drugostepenom presudom, te da je na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Na tako utvrđenom činjeničnom stanju i na takvoj ocjeni dokaza sudovi su zasnovali svoje zaključke o tome da je apelant koristio sporni stan bez dozvole i saglasnosti vlasnika stana čime je u dužem vremenskom periodu, skoro sedam godina, stanovao u stanu narušavajući apelantova vlasnička prava. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno ili da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno tako da bi to za posljedicu imalo kršenje ustavnog prava na pravično suđenje.
- 26.Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne i druge propuste i greške koje bi povrijedile pravo na pravično suđenje, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Također, apelant je u svojoj apelaciji samo ponovio navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je već razmotrio i odbio Kantonalni sud u svojoj osporenoj odluci.
- 27.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Pravo na poštivanje doma
Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 28.Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
- 29.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Iako je apelant koristio stan protivno volji vlasnika na način koji je opisan u prvostepenoj presudi, ipak činjenica da je u relativno dužem periodu u njemu živio sa porodicom ukazuje da se ovom stanu može dati svojstvo "doma" u smislu zaštićenih prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom", u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelant u sporni stan uselio 1996. godine, nakon povratka iz Njemačke, i u tom stanu živio sa svojom porodicom sedam godina kao u svom domu, te da je imao namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu.
- 30.U vezi s pitanjem je li to miješanje javnih vlasti bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o vlasničko-pravnim odnosima relevantan domaći zakon koji se primjenjuje na konkretnu situaciju. U skladu s članom 43. navedenog Zakona vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, što je tužitelj i dokazao. Predmetni zakon, koji je objavljen u službenim glasilima je, bez sumnje, bio primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a sam zakon je formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelant mogao prema njemu prilagoditi svoje postupke. Iako apelant osporava način na koji je navedeni zakon primijenjen u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, konkretno prava na dom. Prije svega, apelant nije osporio relevantne činjenice da je 1996. godine uselio u predmetni stan bez saglasnosti vlasnika i da činjenica da vlasnik duže vrijeme nije pokretao postupak iseljenja ne utiče na činjenicu da podnošenje tužbe za povrat individualno određene stvari (stan) čiji je tužitelj suvlasnik, ne zastarijeva prema članu 43. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Na osnovu izloženog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 31.Ustavni sud treba, dalje, razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo "neophodnu mjeru u demokratskom društvu" u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, presudu Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43). I dalje, Ustavni sud mora razmotriti postiže li se predmetnim uplitanjem odgovarajuća ravnoteža između cilja da se zaštite prava i slobode drugih i apelantovog prava na poštivanje njegovog doma. Ovom analizom bi trebalo uzeti u obzir (a) hitnost legitimnog cilja kojem se teži, (b) teret koji je stavljen na apelanta i (c) proceduralne zaštite koje ima apelant. Pri uspostavljanju ravnoteže između tereta predaje stana u posjed vlasniku koji je stavljen na apelanta i prava i sloboda drugih, Ustavni sud podsjeća da, prema domaćim zakonima, apelant nema nikakvo pravo da ostane u stanu, budući da on nije imao nikakav ugovor o korištenju predmetnog stana koji je koristio duži vremenski period prvenstveno zato što suvlasnik nije pokretao zaštitu svojih vlasničkih prava.
- 32.Ustavni sud smatra da je primjena odgovarajućih odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima mjera koja služi značajnom javnom interesu osiguravanja pravnog poretka i sigurnosti građana u korištenju imovine. Ustavni sud zaključuje da su cilj koji se želi ostvariti i upotrijebljena sredstva u potpunosti proporcionalni i da, prema tome, nije došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje njegovog doma prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 33.Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema naznaka da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, za dokazna sredstva koja su uzeli kao glavna dali jasno i precizno obrazloženje, a apelant nije uspio dokazati da je tokom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede principa pravičnog saslušanja u građanskim postupcima. Budući da je miješanje sudske vlasti u pravo na dom bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno cilju koji se želi, Ustavni sud smatra da okolnosti predmetnog slučaja ne pokreću pitanje prava na "dom", garantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
- 34.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 35.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.