USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 6. jula 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2313/05, rješavajući apelaciju Mugdina Hercega, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija Mugdina Hercega.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine i Presuda Općinskog suda u Zavidovićima broj K-4/04 od 7. januara 2005. godine.
Predmet se u skladu s članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Općinskom sudu u Zavidovićima koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Zavidovićima da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Mugdin Herceg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja podnio je 11. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-4/04 od 7. januara 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog, Općinskog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 16. novembra 2005. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. novembra 2005. godine, Tužilaštvo 8. decembra 2005. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Tužilaštva su 20. februara 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj K-4/04 od 7. januara 2005. godine koja je potvrđena osporenom Presudom Kantonalnog suda broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine apelant je proglašen krivim što je kao predsjednik Zeničko-dobojskog kantona, u statusu službenog lica, u namjeri da oštećenom Zahidu Kovaču nanese štetu, 31. maja 2001. godine bez razloga i valjanog pravnog osnova prekoračujući granice službene dužnosti zloupotrijebio institut udaljavanja od vršenja službe, a koji je predviđen Zakonom o tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o tužilaštvu) tako što je donio i potpisao Odluku o udaljavanju od vršenja službe kantonalnog tužioca Zahida Kovača broj 01-34-8622/01, 31. maja 2001. godine, bez prethodno uzetog izjašnjenja Zahida Kovača na okolnosti razloga za udaljavanje od vršenja službe, te je takvu odluku javno objavio uz pomoć sredstava javnog informiranja na konferenciji za štampu organiziranoj samo u tu svrhu, prekoračivši na taj način granice ovlaštenja i ne poštujući proceduru predviđenu Zakonom o tužilaštvu, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH. Prvostepeni sud mu je na osnovu navedenog člana i člana 62. Krivičnog zakona FBiH izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom oštećeni je s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
- 7.U obrazloženju prvostepene presude sud navodi da je u konkretnom predmetu sporno je li apelant vršeći dužnost predsjednika Kantona postupao s umišljajem, tj. donio odluku o udaljavanju od službe kantonalnog tužioca u namjeri da oštećenom nanese štetu prekoračujući granice službene dužnosti, te je li nastupila šteta. Osim toga, sporno pitanje je bilo i je li odluku o udaljavanju i zahtjev za smjenu kantonalnog tužioca apelant zasnovao na valjanom pravnom osnovu, je li postupao zakonito i omogućio oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanje, odnosno udaljavanje od službe. Prvostepeni sud smatra da je apelantova obaveza bila omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanje, tj. da oštećenog lično izvijesti, a ne da upućuje upit Kantonalnoj komisiji za imenovanje tužilaca Kantona, što je apelant učinio dopisom od 17. aprila 2001. godine. Sud se poziva na član 27. Zakona o sudsko-tužilačkoj funkciji kojim je propisano da je funkcioner koji je nadležan za donošenje odluke o udaljavanju sudije ili tužioca od vršenja službe odmah nakon donošenja odluke o pokretanju procedure dužan obavijestiti Kantonalnu, odnosno Federalnu komisiju za imenovanje tužilaca radi davanja mišljenja. Sud nije prihvatio apelantov Dopis broj 01-34-5154/01 od 10. aprila 2001. godine dostavljen Kantonalnoj komisiji za imenovanje tužilaca Kantona kao odluku o pokretanju procedure o udaljavanju oštećenog od vršenja službe, već je to prema mišljenju ovog suda, a kako je to i naznačeno u dopisu, inicijativa za udaljavanje i smjenjivanje, a ne i konačna odluka. Mišljenje koje su u konkretnom predmetu dale Kantonalna i Federalna komisija za imenovanje tužilaca, prema kojima nema zakonskog osnova za smjenu oštećenog, prema mišljenju prvostepenog suda nije obavezujuće. Oštećenom nije bilo omogućeno izjašnjenje o razlozima smjenjivanja prije nego je dobio odluku o suspenziji, a i nakon odluke o suspenziji. Prvostepeni sud navodi da je udaljavanje od službe posljedica pokretanja postupka za smjenjivanje što upućuje na zaključak da je apelant morao prvo pred Skupštinom kantona pokrenuti postupak za smjenjivanje oštećenog, omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima, pa tek onda eventualno donijeti odluku o suspenziji. U tom pravcu je apelanta upozorio tadašnji federalni tužilac Marinko Jurčević Dopisom broj A-157/01 od 21. maja 2001. godine.
- 8.Iz iskaza saslušanih svjedoka prvostepeni sud zaključuje da je bila intenzivna apelantova upornost da se oštećeni smijeni s dužnosti kantonalnog tužioca. Svjedok koji je u kritično vrijeme bio predsjednik Kantonalne komisije za imenovanje tužilaca, čijem je iskazu sud vjerovao, isključiv je u svojim tvrdnjama da je 17. aprila 2001. godine obavio razgovor s tadašnjim ministrom za pravosuđe i upravu Kantona, te da je kroz višesatni razgovor stekao dojam da se po svaku cijenu oštećeni mora smijeniti s funkcije kantonalnog tužioca, o čemu je sud izvršio uvid u službenu zabilješku navedenog svjedoka. Apelant je 31. maja 2001. godine donio odluku o udaljavanju oštećenog od službe, iako je znao da oštećenom mandat ističe 3. na 4. juni 2001. godine. Istog dana je dostavio prijedlog Skupštini kantona za smjenjivanje oštećenog s funkcije. Obje odluke su donesene istog dana - petak, 31. maj 2001. godine.
- 9.Prvostepeni sud dalje nalazi da je apelant posredno izvršio pritisak na sekretaricu oštećenog da primi odluku o udaljavanju oštećenog od službe na samom kraju radnog dana. Istog dana apelant je zakazao konferenciju za štampu na kojoj je javnost obavijestio o suspenziji oštećenog s funkcije kantonalnog tužioca. Sud dalje nalazi da oštećeni nije bio imenovan na funkciju federalnog tužioca i zamjenika kantonalnog tužioca zbog udaljavanja iz službe, iako su nadležne komisije za imenovanje oštećenog predložile za imenovanje za zamjenika federalnog, odnosno kantonalnog tužioca. Prema mišljenu Općinskog suda apelant je oštećenom nanio moralnu štetu i to narušavanjem njegovog ugleda, kako profesionalnog tako i u sredini u kojoj živi. Nakon svih provedenih dokaza koje je sud cijenio kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, kao i u vezi s apelantovom odbranom, a na osnovu principa slobodne sudijske ocjene dokaza, sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja i njegovu krivičnu odgovornost zasnovao kako na subjektivnim tako i na objektivnim dokazima. Sud je naročito vjerovao iskazu saslušanih svjedoka, te drugim objektivnim dokazima.
- 10.Kantonalni sud je potvrđujući prvostepenu presudu naveo u obrazloženju da je imajući u vidu apelantove žalbene razloge i činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, te nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, zaključio da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani, da prvostepena presuda ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka, da se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je prvostepeni sud dao jasna i uvjerljiva obrazloženja svojih stavova.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da su mu Općinski i Kantonalni sud povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je u krivičnom postupku protiv njega činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pogrešno je primijenjen krivični zakon, izreka presude je protivrječna sama sebi i obrazloženju, optužba je prekoračena, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a prekršen je i princip presumpcije nevinosti i princip da je teret dokazivanja na optužbi. Apelant dalje navodi da sud nije dokazao postojanje niti jednog od elemenata bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Dalje obrazlaže da prekoračenje granica službenog ovlaštenja ne postoji, jer je on postupao kao predsjednik Zeničko-dobojskog kantona, koji je, u smislu člana 40. Zakona o tužilaštvu, nadležan podnijeti prijedlog za smjenjivanje kantonalnog tužioca Skupštini kantona, kao i donijeti odluku o njegovom udaljavanju od službe, ako je pokrenut postupak za njegovo smjenjivanje. S druge strane, apelant smatra da u slučaju da nije tako postupio tek tada bi učinio predmetno krivično djelo i to nevršenjem službene dužnosti, jer Skupština kantona nije usvojila Izvještaj o radu kantonalnog tužioca, a tužilac usprkos tome nije ponudio svoju ostavku, što je bila njegova moralna obaveza. Osim toga, apelant navodi da nije dokazano da je djelo dovršeno, jer nije dokazano da je drugome nanesena šteta, niti je to navedeno u optužbi. Prema njegovom mišljenju, sud bez provođenja dokaza i utvrđivanja činjenica zaključuje da oštećeni nije izabran na funkcije za koje se kandidirao samo zato što je bio udaljen od vršenja dužnosti spornom odlukom čime je za njega nastala šteta. Pri tome, sud nije uzeo u obzir činjenicu da je oštećeni nakon udaljavanja od službe izabran za člana Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, već neopravdano zaključuje kako je oštećenom zbog apelantovog postupanja narušen ugled. Apelant također smatra da sud nije dokazao apelantov umišljaj, a što je element bića predmetnog krivičnog djela. Ističe, također, da se kroz osporene presude pogrešno insistira da je apelant proveo postupak smjenjivanja s dužnosti oštećenog i na tome da je u tom postupku trebalo omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima smjenjivanja. Apelant smatra da on nije provodio postupak smjenjivanja, jer je to u nadležnosti Skupštine kantona, već je samo donio odluku o udaljavanju od dužnosti, jer je pokrenuo, a ne proveo, postupak smjenjivanja u skladu sa svojim nadležnostima. Tek u postupku smjenjivanja postoji obaveza da se omogući izjašnjenje. Apelant zaključuje da je osnovna teza suda da oštećenom nije omogućeno izjašnjenje prije donošenja odluke o udaljavanju od vršenja službe, što je pogrešno, jer ova obaveza nije postojala na apelantovoj strani.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da u konkretnom krivičnom predmetu nisu prekršena apelantova ustavna prava. Prvostepeni sud je donio odluku na osnovu dokaza i utvrdio da se u apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja bića krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja.
- 13.Tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju navodi da su, prema ocjeni ovog tužilaštva, svi apelantovi navodi o navodnom kršenju prava na pravično suđenje neosnovani i predlažu da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. Prema mišljenju tužilaštva apelant ponavlja žalbene navode iz ranijeg krivičnog postupka koji je u cijelosti proveden u skladu sa zakonom. Tužilaštvo također navodi da je odlučujući o žalbi drugostepeni sud vodio računa o svim žalbenim razlozima, kako onima koje je apelant istakao u žalbi, tako i onima na koje drugostepeni sud pazi prema službenoj dužnosti. U predmetnom postupku su ocijenjeni svi dokazi koji su valjano procijenjeni u okviru utvrđenog činjeničnog stanja, a koje je u potpunosti rasvijetljeno. Materijalno pravo je prema mišljenju tužilaštva pravilno primijenjeno.
V. Relevantni propisi
- 14.U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03) relevantne odredbe glase:
"Član 383. stav 1.
Zloupotreba položaja ili ovlaštenja
(1) Službeno ili odgovorno lice u Federaciji koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina."
- 15.Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 22/00)
"Član 22. st. 1. i 2.
Prije pokretanja postupka za smjenjivanje sudije, odnosno tužioca u skladu s federalnim i kantonalnim ustavima i zakonima, dužnosnik - organ nadležan za pokretanje postupka smjenjivanja, Federalnom povjerenstvu ili nadležnom kantonalnom povjerenstvu dostavlja zahtjev za davanje mišljenja je li postupak za smjenjivanje sudije, odnosno tužioca osnovan.
Uz zahtjev iz prethodnog stava, Federalnom povjerenstvu ili nadležnom kantonalnom povjerenstvu dostavlja se sva dokumentacija (uključujući izjave svjedoka, pismena i slično) na osnovu koje je iniciran postupak smjenjivanja sudije, odnosno tužioca.
Član 27.
Organ, odnosno dužnosnik koji je nadležan za donošenje odluke o udaljavanju (suspenziji) sudije ili tužioca s vršenja funkcije, informira o tome Federalno povjerenstvo ili nadležno kantonalno povjerenstvo odmah nakon donošenja odluke o pokretanju takve procedure. Federalna komisija ili nadležna kantonalna komisija mora biti informirana kako bi mogla obaviti vlastitu istragu o tom pitanju i, u skladu sa svojim zadacima prema odredbama ovoga zakona, dati svoje mišljenje dužnosniku zaduženom za donošenje odluke o tome je li potrebno udaljavanje s funkcije.
Organ, odnosno dužnosnik koji je nadležan za donošenje odluke o udaljavanju (suspenziji) sudije ili tužioca s vršenja funkcije, dužan je bez odgađanja informirati Federalnu komisiju ili nadležnu kantonalnu komisiju o pokretanju postupka za udaljavanje (suspenziju) sudije, odnosno tužioca s vršenja funkcije, te razlozima za njezino donošenje, a Federalna komisija ili nadležna kantonalna komisija može u roku od tri dana od dana prijema dostaviti svoje mišljenje o osnovanosti ove odluke."
- 16.Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 35/03)
"Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Š...Ć (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 312.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
Š...Ć
- j)ako je optužba prekoračena;
- k)ako je izreka presuda nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć
Član 313.
Povreda krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:
- a)je li djelo za koje se optuženi goni krivično djelo;
- b)postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost;
Š...Ć
- d)je li u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti; Š...Ć"
- 17.Zakon o tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 4/97)
- 17.
"Član 39.
Tužilac, odnosno njegov zamjenik, bit će smijenjen s dužnosti ako bude pravosnažno osuđen na kaznu zatvora preko šest mjeseci - danom pravosnažnosti presude, ako se utvrdi da je izvršio težu povredu službe, odnosno ugleda službe, ako se utvrdi da nije stručno sposoban za vršenje službe, ako duže vrijeme neuredno vrši službu, ili ne postiže zadovoljavajuće rezultate u radu ili ako se, na osnovu mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove utvrdi da je trajno izgubio radnu sposobnost za vršenje službe.
Član 40.
Odluku o smjenjivanju tužioca, odnosno njegovog zamjenika s dužnosti iz razloga navedenih u prethodnom članu donosi Skupština kantona na prijedlog predsjednika Kantona, uz mišljenje ministra pravde Kantona.
Član 41.
U postupku smjenjivanja s dužnosti, tužiocu, odnosno njegovom zamjeniku, omogućit će se izjašnjavanje o razlozima za smjenjivanje.
Član 42.
Tužilac i njegov zamjenik može biti udaljen od vršenja službe ako je protiv njega pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela koji ga čini nedostojnim da vrši tužilačku službu ili dok se nalazi u pritvoru.
Tužilac i njegov zamjenik može biti udaljen od službe ako je pokrenut postupak za njegovo smjenjivanje.
Odluku o udaljavanju od vršenja službe u slučajevima iz prethodnog stava donosi predsjednik Kantona."
VI. Dopustivost
- 18.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 16. septembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
- 23.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom".
- 24.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 24.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Š...Ć"
- 25.Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 26.Apelant se žali da mu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije iz sljedećih razloga: činjenično stanje je nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pogrešno je primijenjen krivični zakon, izreka presude je protivrječna sama sebi i obrazloženju, optužba je prekoračena, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, prekršen je princip presumpcije nevinosti i princip da je teret dokazivanja na optužbi.
- 27.Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije općenito nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
- 28.Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25).
- 29.Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine; Odluka AP 5/05 od 12. aprila 2006. godine, itd.).
- 30.Ova stanovišta se mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, tim prije što apelacija ukazuje i da je izreka presude protivrječna sama sebi i obrazloženju, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, prekršen je princip presumpcije nevinosti. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje potrebno je sagledati predmetni krivični postupak u cjelini i između ostalog i u svjetlu primijenjenih krivično-pravnih propisa.
- 31.U tom pravcu Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa Zakona o krivičnom postupku u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, zakon afirmira princip presumpcije nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja. Presumpcija nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan braniti se mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77).
- 32.U svjetlu navedenog Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta donio nakon što je proveo postupak u konkretnom predmetu u kojem je, kako je sam sud naveo za njega, bilo sporno je li apelant obavljajući dužnost predsjednika Kantona postupao - umišljajem, tj. donio odluku o udaljavanju od službe kantonalnog tužioca u namjeri da oštećenom nanese štetu prekoračujući granice službene dužnosti, te je li nastupila šteta. Osim toga, sporno pitanje za prvostepeni sud je bilo i je li odluku o udaljavanju i zahtjev za smjenu kantonalnog tužioca apelant zasnovao na valjanom pravnom osnovu, je li postupao zakonito i omogućio oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanje, odnosno udaljavanje od službe.
- 33.Iz izreke prvostepene presude proizlazi da je apelant prekoračio granice službene dužnosti, odnosno zloupotrijebio institut udaljavanja od vršenja službe tako što je donio i potpisao odluku o udaljavanju od vršenja službe kantonalnog tužioca bez prethodno uzetog tužiočevog izjašnjenja na okolnosti razloga za udaljavanje od vršenja službe, te je takvu odluku javno objavio, ne poštujući proceduru predviđenu Zakonom o tužilaštvu. Prema opisu djela u prvostepenoj presudi prekoračenje službene dužnosti sastoji se u donošenju i potpisivanju odluke o udaljavanju bez prethodno uzetog izjašnjenja oštećenog iz čega proizlazi da je zakonski uvjet za donošenje odluke o udaljavanju prethodno izjašnjenje tužioca (oštećenog). Međutim, to je suprotno upućujućim normama člana 42. st. 2. i 3. Zakona o tužilaštvu (predmetno krivično djelo je određeno kao djelo s blanketnom dispozicijom, te su obilježja djela sadržana u propisima na koje opis upućuje). Ustavni sud ističe da prema tim zakonskim odredbama jedini uvjet za donošenje odluke o udaljavanju jeste da je protiv tužioca pokrenut postupak za smjenjivanje. Prema članu 41. navedenog zakona, u postupku smjenjivanja omogućit će se tužiocu izjašnjavanje o razlozima za smjenjivanje. Donošenje odluke o smjenjivanju, a time i provođenje tog postupka u nadležnosti je Skupštine kantona, a taj postupak se pokreće na prijedlog predsjednika kantona u smislu člana 40. Zakona o tužilaštvu. Takav prijedlog apelant je dostavio Skupštini kantona 31. maja 2001. godine. Iz pravilnog tumačenja citiranih upućujućih normi Zakona o tužilaštvu, proizlazi da njima nije određeno da se izjašnjenje mora omogućiti u postupku udaljavanja od vršenja službe, već u toku postupka smjenjivanja, niti je propisano da izjašnjenje mora omogućiti predsjednik kantona, a naročito ne prije donošenja odluke o udaljavanju. S obzirom da je donošenje odluke o smjenjivanju tužioca u nadležnosti Skupštine kantona, logično slijedi da je Skupština dužna u tom postupku omogućiti tužiocu izjašnjenje o razlozima za smjenjivanje. Prema tome, apelant prije donošenja odluke o udaljavanju iako je tražio izjašnjenje od oštećenog o razlozima za smjenjivanje to nije bio dužan učiniti, pa je donoseći odluku o udaljavanju zakonito koristio svoja ovlaštenja iz člana 42. stav 3. Zakona o tužilaštvu. Zbog toga je izreka osporene presude (opis djela) protivrječna s upućujućim normama, a time i sama sebi što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.
- 34.Pogrešno shvaćajući odredbe iz čl. 41. i 42. st. 2. i 3. Zakona o tužilaštvu, prvostepeni sud pogrešno utvrđuje da apelant prije donošenja odluke o udaljavanju oštećenom nije omogućio izjasniti se o razlozima za smjenjivanje, da je donošenje odluke o udaljavanju posljedica pokretanja postupka za smjenjivanje, pa je apelant prvo morao pokrenuti postupak smjenjivanja kod Skupštine kantona, a nakon toga donijeti odluku o suspenziji oštećenog. Mišljenje prvostepenog suda o odnosu donošenja odluke o udaljavanju i pokretanja postupka za smjenjivanje suprotno je odredbama člana 42. st. 1. i 2. Zakona o tužilaštvu, jer je u obje situacije koje propisuju te odredbe (pokrenut krivični postupak i pokrenut postupak smjenjivanja) donošenje odluke o udaljavanju fakultativno ("tužilac može biti udaljen"), a ne obavezno kako to proizlazi iz mišljenja prvostepenog suda. Dosljedno tome, pogrešno je i mišljenje prvostepenog suda da apelant nije mogao istog dana prvo kod Skupštine kantona pokrenuti postupak smjenjivanja, a nakon toga donijeti odluku o udaljavanju s obzirom da je prema odredbi člana 42. stav 2. navedenog zakona, uvjet za donošenje te odluke "ako je pokrenut postupak smjenjivanja". Apelant je istog dana, 31. maja 2001. godine, Skupštini kantona dostavio prijedlog za pokretanje postupka čime je taj postupak pokrenut i ispunjen zakonski uvjet za donošenje odluke o udaljavanju. Iz tih razloga mišljenje prvostepenog suda da je apelant prije donošenja odluke o udaljavanju morao omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanje suprotno je odredbama čl. 41. i 42. st. 2. i 3. Zakona o tužilaštvu.
- 35.Ustavni sud dalje zapaža da iz odredaba Zakona o tužilaštvu ne proizlazi zaključak do kojeg je došao prvostepeni sud navodeći da apelant nije imao pravni osnov za donošenje spornih odluka. S ovim u vezi, Ustavni sud ističe da prema odredbi člana 39. Zakona o tužilaštvu "tužilac... će biti smijenjen s dužnosti... ako ne postiže zadovoljavajuće rezultate u radu...". Skupština kantona nije usvojila Izvještaj o radu Kantonalnog tužilaštva za 2000. godinu 29. marta 2001. godine. Nakon ovoga, zakonska obaveza predsjednika Kantona, odnosno apelanta, upravo je bila uputiti prijedlog Skupštini kantona za pokretanje postupka smjene kantonalnog tužioca, u kojem će Skupština donijeti konačnu odluku hoće li smijeniti kantonalnog tužioca. U vezi s konferencijom za štampu kojom je prema mišljenju prvostepenog suda apelant prekoračio službeno ovlaštenje, a čiji je jedini sadržaj bio apelantovo obavještenje javnosti o odlukama koje je donio u okviru svojih zakonskih ovlaštenja, prema mišljenju Ustavnog suda ova činjenica nije zakonit niti logičan razlog za zaključak prvostepenog suda o prekoračenju granica službene dužnosti, čak naprotiv, javnost je obilježje vršenja javnih ovlaštenja.
- 36.U dokumentaciji spisa nalaze se apelantovi zahtjevi za davanje mišljenja o donošenju spornih odluka (Dopis broj 01-34-5154/01 od 10. aprila 2001. godine i Dopis broj 01-34-5154-2/01 od 17. aprila 2001. godine), koje je uputio Kantonalnoj komisiji za imenovanje tužilaca, pri tome se pozivajući na odredbe čl. 39, 40. i 42. Zakona o tužilaštvu, a u vezi s čl. 22. i 27. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. U navedenim zahtjevima apelant je obrazložio razloge zbog kojih je odlučio koristiti se svojim zakonskim ovlaštenjima prilažući odgovarajuću dokumentaciju. Ustavni sud zaključuje da ova obaveza za apelanta ne proizlazi iz Zakona o tužilaštvu na koji se poziva optužba i prvostepeni sud u izreci presude, te da prvostepeni sud zaključuje da mišljenje koje je apelant dobio od nadležnih komisija nije obavezujuće. Međutim, prvostepeni sud je zaključio da je apelant imao obavezu lično omogućiti oštećenom izjašnjenje o razlozima smjenjivanja, odnosno udaljavanja s funkcije, a što je, kako je Ustavni sud prethodno naveo, pogrešan zaključak.
- 37.Ustavni sud dalje zapaža da, iako apelant nije bio dužan prije donošenja odluke o udaljavanju omogućiti oštećenom izjasniti se, apelant je to izjašnjenje tražio uz pomoć Kantonalne komisije za imenovanje tužilaca. Navedenim Dopisom broj 01-34-5154-2/01 od 17. aprila 2001. godine, upućenog predsjedniku Komisije Idrizu Katkiću, pored ostalog je tražio odgovor je li oštećenom omogućeno izjašnjenje o razlozima za smjenjivanje. U vezi s ovim, apelant je u svojoj žalbi na prvostepenu presudu posebno ukazao da je Idriz Katkić u svom iskazu izjavio da se oštećeni prije davanja mišljenja Komisije o razlozima za smjenjivanje o tome izjasnio u pismenom obliku, ali da taj dio iskaza prvostepeni sud nije ocijenio, te da je pored tih dokaza prvostepeni sud ocijenio da oštećenom nije omogućeno izjašnjenje o razlozima za smjenjivanje. Ustavni sud ističe da prvostepeni sud, pogrešno tumačeći zakon, zahtijeva od apelanta i ono što nije bila njegova zakonska obaveza, da od oštećenog traži lično izjašnjenje, a ne da to čini uz pomoć Komisije. Ovo je suprotno odredbi člana 41. Zakona o tužilaštvu, jer njome nije propisan način i forma izjašnjenja tužioca. Apelant smatra da je u takvoj situaciji, pravno najkorektniji put traženja izjašnjenja bio preko tadašnje Komisije za imenovanje tužilaca, što je bio jedan od razloga njezinog formiranja. Pored toga u spisu se nalazi Dopis broj 01-34-51543/01 od 25. maja 2001. godine upućen "na ruke kantonalnog tužioca Zahida Kovača" kojim je apelant tražio da se oštećeni lično izjasni o razlozima za smjenjivanje. U vezi s ovim dokazom apelant je u žalbi na prvostepenu presudu posebno istakao da prvostepeni sud suprotno principima krivičnog postupka iz člana 3. stav 2. i člana 15. ZKP FBiH ("sumnja u korist optuženog" i "jednakost u postupanju") ocjenjuje tako da "odbrana ničim ne dokazuje da je oštećeni zaprimio taj zahtjev" što prvostepeni sud upućuje na zaključak o istinitosti tvrdnji oštećenog da mu nije omogućeno izjašnjenje. Apelant ukazuje da prvostepeni sud zaključak o istinitosti tvrdnji oštećenog izvodi iz negacije principa krivičnog postupka, te prešućivanjem iskaza svjedoka Idriza Katkića da se oštećeni u pismenom obliku izjasnio o razlozima za smjenjivanje.
- 38.Zakonsko obilježje krivičnog djela iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH za koje je apelant proglašen krivim jeste da je drugom nanesena kakva šteta. Dakle radi se o konkretiziranoj imovinskoj ili neimovinskoj šteti kao uvjetu inkriminacije. Opis djela u izreci prvostepene presude ne sadrži to zakonsko obilježje, već apelantovu namjeru da oštećenom nanese štetu. Prema tome, djelo za koje se apelant krivično goni ne sadrži zakonsko obilježje krivičnog djela, odnosno u odnosu na to djelo primijenjen je zakon koji se nije mogao primijeniti, pa je prvostepeni sud proglašavajući apelanta krivim za krivično djelo iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH na apelantovu štetu povrijedio Krivični zakon iz člana 313. tač. a) i d) ZKP FBiH. Dalje, prvostepeni sud se u obrazloženju presude poziva na član 27. Zakona o sudsko-tužilačkoj funkciji čime je suprotno optužnici (i izreci presude) u kojoj su kao upućujuće norme određene one iz Zakona o tužilaštvu, prekoračio optužbu (sud je uvijek vezan za činjenični opis djela iz optužnice, ne i za pravnu kvalifikaciju djela), jer apelantu inkriminira više od optužnice što predstavlja bitnu povredu iz člana 312. stav 1. tačka j). Prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude iznosi mišljenje da je apelant oštećenom nanio moralnu štetu u vidu narušavanja profesionalnog ugleda, diskvalifikaciju, trpljenje duševnih boli i "tome slično". Na ovaj način prvostepeni sud je odredio prirodu i sadržaj konkretne štete kao zakonskog obilježja predmetnog krivičnog djela. Nasuprot tome, u optužnici (i izreci presude) inkriminirana je samo namjera nanošenja štete, a šteta nije konkretizirana, čime je prvostepeni sud i u ovom pitanju prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH. Dalje, iako prvostepeni sud kao jedno od spornih pitanja označava i apelantov umišljaj o tome u obrazloženju presude nisu dati razlozi što znači da nema razloga o odlučnim činjenicama. Ova povreda je tim izraženija kada se ima u vidu da se kod predmetnog krivičnog djela traži direktni umišljaj - svijest o djelu i htijenje njegovih posljedica. Prvostepeni sud je iznio svoje mišljenje (a ne zaključak koji se zasniva na utvrđenim činjenicama) o šteti, koje nije potkrijepljeno nijednim dokazom. Navođenje činjenice da apelant nije izabran na pozicije na koje je konkurirao, što je prema mišljenju prvostepenog suda posljedica odluka o udaljavanju od službe, nije logičan i uvjerljiv razlog za zaključak koji je izveo prvostepeni sud. Prema tome, ni o toj odlučnoj činjenici kao zakonskom obilježju predmetnog krivičnog djela nisu dati razlozi (zapravo to nije bilo ni moguće, jer o toj činjenici tužilac i sud nisu izveli nijedan dokaz). Iz navedenog proizlazi da je u osporenoj prvostepenoj presudi učinjeno više bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tač. j) i k).
- 39.Pogrešan pristup prvostepenog suda utvrđivanju činjeničnog stanja pokazuje njegov odnos prema mišljenju Ministarstva pravosuđa i uprave Zeničko-dobojskog kantona (što je bio dokaz odbrane u prvostepenom postupku) koje je dato prema apelantovom zahtjevu, prema kojem neusvajanje Skupštine kantona Izvještaja o radu Kantonalnog tužilaštva Zenica predstavlja neuredno vršenje službe tužioca i obavezan razlog za smjenjivanje iz člana 39. Zakona o tužilaštvu. Umjesto da to mišljenje prihvati, jer sud u ovom postupku nije ovlašten upuštati se u ocjenu akata organa uprave, prvostepeni sud to mišljenje resornog ministarstva predstavlja kao mišljenje tadašnjeg ministra i ocjenjuje da ga je dao bez bilo kakvih argumenata.
- 40.Apelant je u žalbi na prvostepenu presudu posebno naveo da je u toku sudskog postupka traženjem mišljenja od nadležne i relevantne institucije pokazao da je zakonska ovlaštenja predsjednika kantona u odnosu na oštećenog, kao tadašnjeg kantonalnog tužioca kojeg inače nije lično poznavao, koristio bez namjere koju mu imputiraju optužba i osporena presuda. Apelant je ne samo u predmetnom slučaju već i slučaju smjenjivanja četiri ministra Vlade Zeničko-dobojskog kantona, na prijedlog tadašnjeg predsjednika Vlade, zakonito koristio svoja službena ovlaštenja što potvrđuje da u odnosu na oštećenog nije imao niti je mogao imati bilo kakve izvanpravne namjere. Zbog toga je pogrešno i neosnovano apelantovo povezivanje sa sadržajem službene zabilješke koju je sačinio Idriz Katkić, predsjednik Komisije za imenovanje tužilaca, o razgovoru s ministrom da je stekao dojam da oštećenog treba smijeniti. Ovo potvrđuje i ministrov iskaz u direktnom tužiočevom ispitivanju da apelant od njega nije tražio da bilo šta poduzme u vezi sa smjenjivanjem oštećenog, a što, kako apelant u žalbi navodi, prvostepeni sud opet nije cijenio kao dokaz odbrane.
- 41.Ustavni sud također zapaža da se Kantonalni sud nije detaljnije upuštao u ozbiljne navode žalbe o povredi Krivičnog zakona, o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te s tim u vezi, u pitanje ocjene dokaza prvostepenog suda što je primarno zadatak tog suda, i to ne samo s aspekta krivično-pravnih propisa, već i Evropske konvencije. Naime, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i njezini protokoli se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svakim drugim pravom, a prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine "Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2". Na osnovu ovih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine Kantonalni sud je, u konkretnom slučaju, trebao detaljnije ispitati zadovoljava li obrazloženje prvostepene presude i izvedeni zaključak zahtjeve Zakona o krivičnom postupku, ali i člana 6. Evropske konvencije, umjesto što navodi da apelantovi žalbeni navodi ne stoje i da o njima neće raspravljati s obzirom na utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom.
- 42.Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije spisa proizlazi da je Rješenjem Općinskog tužilaštva Zenica broj Kt-541/01 od 25. maja 2002. godine (što je bio dokaz odbrane u predmetnom postupku) kojim je odbačena krivična prijava Zahida Kovača podnesena protiv apelanta za isto krivično djelo. Iz obrazloženja proizlazi da je uređujući zamjenik tužioca prikupio detaljna obavještenja, te na osnovu toga ocijenio da je apelant postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima i nadležnostima iz člana 42. st. 2. i 3. Zakona o tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona, da njegovim radnjama nije ostvaren objektivni uvjet inkriminacije ovog krivičnog djela, jer nisu nastupile štetne posljedice niti je povrijeđeno pravo drugog, a odluka o udaljavanju od službe oštećenog nije proizvela pravno dejstvo s obzirom da mu je 4. juna 2001. godine, u skladu sa zakonom, istekao mandat Kantonalnog tužioca. Nakon što je oštećeni (prema odredbama tada važećeg ZKP-a) nastavio krivično gonjenje, te je prenesena nadležnost na Općinski sud Zavidovići, tadašnji tužilac tadašnjeg Općinskog tužilaštva Zavidovići, neposredno prije imenovanja tužilaca Kantonalnog tužilaštva Zenica, podigao je optužnicu protiv apelanta za isto krivično djelo. Dakle, u istom tužilaštvu - Kantonalno tužilaštvo Zenica, donesene su dvije suprotne tužilačke odluke o istom pitanju. Apelant ističe da ovo vjerovatno najbolje oslikava motive i razloge donošenja osporenih presuda.
- 43.Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama postupili suprotno obavezama koje predstavljaju garanciju pravičnog suđenja. U tom smislu Ustavni sud ističe da sudovi nisu obavezni davati detaljnije odgovore na svako pitanje, ali ako je pitanje od suštinske važnosti za ishod postupka sud se u tom slučaju mora posebno pozabaviti njime u svojoj presudi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, str 20). Sudska odluka mora navesti razloge na kojim je zasnovana i ovi razlozi moraju djelovati uvjerljivo. U suprotnom postoji povreda člana 6. Evropske konvencije. Praksa se uglavnom svodi na to da sud u svojoj odluci mora dati obrazloženje, ali ne mora dati detaljan odgovor na svaki argument. Prema zakonskom rješenju u BiH postoji povreda krivičnog postupka ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna, ako presuda nema razloga ili su oni nejasni, protivrječni.
- 44.Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u provedenom sudskom postupku imali očigledno proizvoljan pristup kod utvrđivanja činjenica i ocjene izvedenih dokaza, zatim, proizvoljno su primijenili materijalno i procesno krivično pravo, iz čega proizlazi da je osporenim presudama ozbiljno prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Princip pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo
- 45.Ustavni sud naglašava da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da svako ko je optužen za krivično djelo bit će smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Evropski sud je zaključio da princip pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obaveze, da članovi vijeća suda ne trebaju počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljeno lice izvršilo djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumnja treba ići u prilog okrivljenog" (vidi već citirano: Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije). Ustavni sud u tom smislu podsjeća na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U ovoj odluci Ustavni sud je naglasio "Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske, u kojem odredba člana 287. stav 2. glasi: 'Š...ĆSud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajednoŠ...Ć', pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 21. aprila 2005. godine). Pored toga, tužilac i drugi organi imaju prema Zakonu o krivičnom postupku obavezu utvrditi sve činjenice - kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuženog. Zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju za utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji sumnja u njihovo postojanje.
- 46.Ustavni sud, polazeći od već iznesenog stava da se presumpcija nevinosti ne odnosi samo na krivicu već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela kao što su radnja izvršenja, protivpravnost itd., smatra da je u osporenim presudama ovaj princip prekršen, budući da je našao da se u apelantovim radnjama nisu stekli protivpravni elementi. Pored toga, redovni sudovi nisu dali razloge o odlučnim činjenicama. Zatim, redovni sudovi nisu s jednakom pažnjom cijenili dokaze odbrane i dokaze optužbe. Prvostepeni sud je u potpunosti vjerovao svjedoku koji ima dojam o odlučnoj činjenici, usprkos pravilu da i najmanja sumnja u istinitost nekog dokaza mora ići optuženom u korist. Činjenice koje je prvostepeni sud cijenio kao dokaze nisu ocijenjene uz brižljivu i savjesnu ocjenu dokaza, kako to zahtijeva zakon.
- 47.Ustavni sud smatra da su osnovani navodi iz apelacije o kršenju principa pretpostavke nevinosti i s tim u vezi kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 48.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, kada je osuđujućom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kada je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno krivično pravo, kada presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i kada sud ne daje objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o apelantovoj krivici, već se njegova ocjena dokaza doima proizvoljnom.
- 49.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 50.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.