Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 430/06, rješavajući apelaciju AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Okružnom sudu Banja Luka da hitno, bez daljnjeg odlaganja, od Pravobranilaštva Republike Srpske zatraži povrat spisa, te okonča postupak u predmetu broj Pž-310/03 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu Banja Luka da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa advokat Miljkan Pucar, podnio je 23. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pristup sudu i nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-310/03.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, Ministarstva trgovine i turizma, Republičke direkcije robnih rezervi Banja Luka i Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 21. marta 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. maja, a drugotuženi 12. aprila 2006. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju već je dostavio izjašnjenje drugotuženog.
  • 4.
    Drugotuženi je 28. jula 2006. godine obavijestio Ustavni sud da je apelant 20. jula 2006. godine povukao tužbu u odnosu na drugotuženog.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i drugotuženog dostavljen je apelantu 12. novembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant je 30. oktobra 2001. godine podnio Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv prvotuženog zbog neosnovanog bogaćenja. Apelant je u tužbi naveo da je imao sjedište u vlastitom poslovnom prostoru u Lukavici u kojem je obavljao djelatnost sve do izbijanja ratnih dejstava kada mu je policija Republike Srpske zabranila rad, da je sva roba i oprema ostala u predmetnom poslovnom prostoru, te je tužena, bez pravnog osnova, stekla apelantovu imovinu pa je apelant tražio da mu tužena, u skladu sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), vrati robu, odnosno da sud obaveže tužene da mu u smislu člana 214. ZOO-a na ime stjecanja bez osnova isplati iznos od 17.540.789,00 KM sa zakonskom kamatom, računajući od 11. aprila 1992. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka. Apelant je na ročištu od 11. decembra 2002. godine proširio tužbu i na drugotuženog, te predložio da sud obaveže tužene da mu solidarno na ime stjecanja bez osnova isplate navedeni iznos, kamate i troškove postupka.
  • 8.
    Osnovni sud je donio međupresudu broj PS-1497/01 od 13. maja 2003. godine kojom je utvrđeno da su tuženi odgovorni za naknadu štete nastale apelantu zbog oduzimanja pokretnih stvari u martu 1992. godine iz apelantovog poslovnog prostora. Stavom 2. izreke međupresude konstatirano je da će se do pravosnažnosti međupresude zastati sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva i troškovima parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastarjelosti potraživanja, te je utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do umanjenja imovine jednog lica i uvećanja imovine drugog lica bez pravnog osnova koji bi opravdavao umanjenje ili uvećanje imovine, te je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnova. Sud je, nadalje, zaključio da se na konkretan slučaj treba primijeniti opći zastarni rok od 10 godina iz člana 371. ZOO-a, pa je, imajući u vidu da je stjecanje bez osnova nastalo 1992. godine a tužba podnesena 30. oktobra 2001. godine, utvrdio da nije protekao rok zastarjelosti. Sud je, nadalje, naveo da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 9.
    Tuženi su protiv međupresude Osnovnog suda 17. juna 2003. godine izjavili žalbu Okružnom sudu koja je zavedena pod poslovnim brojem Pž-310/03. Apelant je podnescima od 4. decembra 2003. godine, 9. augusta i 8. novembra 2004. godine, 3. februara, 18. aprila i 18. jula 2005. godine urgirao uzimanje predmeta u rad i donošenje odluke povodom žalbe tuženih. Dopisom suda broj Su-1553/05 od 15. augusta 2005. godine apelant je obaviješten da se predmet nalazi u radu, da je Okružni sud opterećen velikim brojem neriješenih predmeta, da čini maksimalne napore na ažuriranju rada prema predmetima a da će odluka u konkretnom predmetu prema ocjeni suda biti donesena krajem tekuće godine. Međutim, Okružni sud ni nakon toga nije donio odluku povodom žalbe već je apelantu dostavio obavijest broj Pž-310/03 od 28. decembra 2005. godine kojom ga obavještava da je, postupajući u skladu sa čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik RS" broj 103/05 - u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete), prvostepeni spis Osnovnog suda u kojem je donesena međupresuda protiv koje je izjavljena žalba, ustupio Pravobranilaštvu RS-a na daljnje postupanje.
  • 10.
    Apelant je podneskom od 3. januara 2006. godine (a ne kako je pogrešno navedeno 2005. godine) obavijestio sud da pravni osnov u konkretnom predmetu nije naknada štete već neosnovano bogaćenje, da je u skladu sa članom 8. navedenog zakona tužba u konkretnom predmetu podnesena nakon 19. juna 2001. godine, te da se prema tom osnovu spis nije mogao dostaviti Pravobranilaštvu niti je ono nadležno za odlučivanje. Okružni sud je dopisom broj Pž-310/03 od 8. februara 2006. godine obavijestio apelanta da je u svemu postupio prema Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu štete, te da nije moguće nastaviti postupak na način na koji je to predložio apelant u svom podnesku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da se zbog nepostupanja Okružnog suda u predmetu broj Pž-310/03 apelantu osporava pravo raspravljanja, odnosno pristupa sudu, te da prosljeđivanje predmeta Pravobranilaštvu RS-a pozivanjem na odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete ima za rezultat povredu apelantovih prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, smatra da se na njegovo potraživanje ne može primijeniti predmetni zakon jer apelantovo potraživanje ne proizlazi iz osnova materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, budući da je apelantu imovina oduzeta još u martu 1992. godine, te je osnov potraživanja stjecanje bez osnova, te navodi da je apelant tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio poslije datuma označenog u članu 8. istog zakona, te da stoga njegov predmet nije mogao biti proslijeđen Pravobranilaštvu. Apelant, nadalje, ističe da je članom 20. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete propisano da se naknada ratne štete vrši isplatom obveznica u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/04 - u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu), te da je Ustavni sud u svojoj Odluci AP 288/03 od 17. decembra 2005. godine zaključio da je predmetnim zakonom narušen princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinca. Budući da se apelantovo potraživanje treba smatrati njegovom imovinom, to je postupanjem, odnosno nepostupanjem Okružnog suda apelant lišen prava na imovinu. Apelant konačno navodi da se povreda njegovog prava na pravično suđenje sastoji u tome što mu se osporava pravo na raspravljanje pred sudom, tj. pravo na pristup sudu, što se parnični postupak ne poštuje i što se vodi neopravdano dugo, te što se pogrešno primjenjuju propisi na apelantovu štetu, te predlaže da Ustavni sud obaveže Okružni sud da mu zbog štete koju trpi isplati iznos od 10.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u predmetu tog suda broj Pž-310/03 nije donesena presuda, budući da je predmet u skladu sa čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete proslijeđen Pravobranilaštvu RS-a. Nadalje se navodi da nisu postojane apelantove tvrdnje da se na konkretni predmet ne primjenjuje navedeni zakon, budući da je upravo prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj Ps-1497/01 od 13. maja 2003. godine apelantu dosuđena šteta, a tužba je podnesena u smislu člana 8. stav 2. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, da zakonska rješenja ne isključuju sudsku zaštitu, s obzirom na to da je članom 10. stav 4. predviđena mogućnost pokretanja upravnog spora u slučaju nepostizanja sporazuma, te s obzirom na to da u konkretnom slučaju nisu iscrpljene mogućnosti redovnog postupka pred sudovima, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 13.
    Očitujući se na navode apelacije, drugotuženi ističe da nije jasno protiv kojeg akta je apelant izjavio apelaciju, budući da apelant nije u apelaciji označio presudu ili rješenje kojim je povrijeđeno neko njegovo pravo. S obzirom na to da je Okružni sud postupio u skladu sa važećim Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu štete, drugotuženi smatra da u konkretnom slučaju uopće nije moglo doći do povrede apelantovih ustavnih prava. Nadalje se ističe da je apelant imao pristup sudu, te da je prema apelantovoj tužbi prvostepeni sud donio prvostepenu presudu protiv koje su žalbu izjavili tuženi, a ne apelant, te se stoga postavlja pitanje čiji su interesi ugroženi nedonošenjem odluke u žalbenom postupku. Predmetnim zakonom je regulirano dostavljanje spisa Pravobranilaštvu upravo radi iznalaženja mogućnosti pravične naknade što je i apelantov cilj, te stoga postupanjem suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Budući da se predmetni zakon primjenjuje na sve građane RS-a, drugotuženom nije jasno u čemu apelant vidi povredu prava na nediskriminaciju. Nadalje se navodi da nije jasno u čemu apelant vidi odgovornost drugotuženog, budući da on nije ni postojao u vrijeme nastanka štete.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07)

"Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 456.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donijeta prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredaba čl. 362. do 364, čl. 369. do 373. i čl. 394. do 397. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90, i 35791, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94, i 32/94) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, 227. do 229. i 249. do 251. ovog zakona. Š...Ć"

  • 15.
    Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05)

"Član 1.

Ovim zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima prema čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete Š...Ć u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.

Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem izvansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti."

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01).
  • 20.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu, odnosno prava na "suđenje u razumnom roku" u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da Okružni sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema žalbe tuženih protiv presude prvostepenog suda nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno neovisno o proteku roka nije donio odluku o žalbama tuženih a što predstavlja preduvjet za okončanje parničnog postupka pokrenutog povodom apelantove tužbe radi neosnovanog bogaćenja na strani tuženih.
  • 21.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog dužine trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Nadalje, Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda, da je dužnost države organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 22.
    Stoga je, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelant smatra da su mu zbog nedonošenja odluke povodom žalbe tuženih, te samim tim neokončanjem parničnog postupka pokrenutog povodom njegove tužbe, povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 24.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć "

  • 25.
    Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama ZPP-a Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih zbog neosnovanog bogaćenja. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku, s obzirom na to da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja apelantovu imovinu. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 26.
    Nadalje, vezano za apelantove navode da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo iznijeti pred sud bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) Evropski sud je usvojio stav da bi bilo "neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda jeste da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana kad se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna principa: (1) princip prema kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) princip međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde.
  • 27.
    Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na pristup sudu može biti predmet ograničenja od države, te da primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da je "sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Nadalje, navedena ograničenja prava na pristup sudu neće biti spojiva sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa ravnomjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333).
  • 28.
    U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u apelantovom slučaju Okružni sud, pozivajući se na odredbe čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, cjelokupan spis proslijedio Pravobranilaštvu RS-a na nadležno rješavanje, smatrajući da apelantovo potraživanje potpada pod odredbu navedenog zakona.
  • 29.
    Međutim, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev i međupresudu Osnovnog suda broj PS-1497/01 od 13. maja 2003. godine, nesporno je da apelantovo potraživanje nije nastalo u spornom periodu iz osnova naknade materijalne štete. Naime, iz navedene presude proizlazi da je pravni osnov za utvrđivanje odgovornosti tuženih za apelantovu imovinu oduzetu u martu 1992. godine član 210. ZOO-a, budući da je Osnovni sud naveo da je "u konkretnom slučaju došlo do umanjenja imovine jednog lica, a uvećanja imovine drugog i to sve bez pravnog osnova koji bi opravdavao umanjenje ili uvećanje imovine, to je sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnova". Nadalje, zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi materijalne štete potvrđuje i činjenica da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju primijenio opći zastarni rok od 10 godina iz člana 371. ZOO-a, a ne trogodišnji rok zastare koji se računa za potraživanja iz osnova naknade štete.
  • 30.
    S obzirom na navedeno, nesporno je da je u konkretnom slučaju Okružni sud arbitrarno primijenio odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete na način da se, pozivajući se na odredbe navedenog zakona, Okružni sud praktično proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje o žalbi tuženih protiv presude donesene u parničnom postupku pokrenutom povodom apelantove tužbe, premda apelantovo potraživanje nije nastalo u periodu koji tretira navedeni zakon (od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine), niti je pravni osnov institut naknade štete koji reguliraju odredbe ZOO-a. Na taj način Okružni sud je onemogućio apelanta u ostvarivanju prava na pristup sudu što predstavlja njegovo pravo da o njegovom tužbenom zahtjevu nadležni sud donese konačnu odluku u djelotvornom sudskom postupku. Ovo, naročito imajući u vidu da mogućnost podnošenja zahtjeva radi odlučivanja o građanskim pravima ili obavezama i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude djelotvorno odlučeno, ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 24/00 od 31. augusta 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 1/02).
  • 31.
    Dakle, proizvoljna primjena Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete na apelantov slučaj i prosljeđivanje predmeta Pravobranilaštvu RS-a, premda za to nisu postojali uvjeti, predstavlja povredu apelantovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 32.
    Nadalje, vezano za apelantove navode o neprimjerenoj dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je apelant 30. oktobra 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi neosnovanog bogaćenja, te da je taj sud donio međupresudu broj PS-1497/01 od 13. maja 2003. godine kojom je utvrdio da su tuženi odgovorni za naknadu štete nastale apelantu zbog oduzimanja pokretnih stvari u martu 1992. godine iz apelantovog poslovnog prostora. Protiv navedene presude tuženi su 17. juna 2003. godine izjavili žalbu Okružnom sudu koja je zavedena pod poslovnim brojem Pž-310/03, o kojoj sud bez obzira na protek vremena od preko četiri godine do danas nije odlučio.
  • 33.
    U pogledu navoda drugotuženog da su žalbu izjavili tuženi a ne apelant, te da iz tog razloga treba odbiti apelaciju kao neosnovanu, Ustavni sud smatra da ta okolnost ne može utjecati na rješenje konkretne stvari, budući da se odlučivanje o žalbi tuženih pojavljuje kao preduvjet okončanja postupka povodom apelantove tužbe, odnosno donošenja konačne odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu da mu tuženi, u skladu sa članom 210. ZOO-a, vrate robu, odnosno da sud obaveže tužene da mu u smislu člana 214. ZOO-a na ime stjecanja bez osnova isplati iznos od 17.540.789,00 KM sa zakonskom kamatom, računajući od 11. aprila 1992. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka.
  • 34.
    Nadalje, Ustavni sud konstatira da okolnost da je Okružni sud dopisom od 28. decembra 2005. godine obavijestio apelanta da je spis u skladu sa čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete proslijedio Pravobranilaštvu RS-a na nadležno rješavanje ukazuje da sud u periodu dužem od dvije godine, neovisno o činjenici da je apelant više puta urgirao uzimanje predmeta u rad (u šest navrata prije stupanja na snagu Zakona) nije odlučio o izjavljenoj žalbi. Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud prema odredbi novog ZPP-a odluku o žalbi trebao donijeti u roku od dva i po mjeseca (45 dana za zakazivanje sjednice vijeća, odnosno rasprave, te donošenje odluke u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća, odnosno održavanja rasprave). Dakle, i pod pretpostavkom da se odredbe predmetnog zakona odnose na apelantov slučaj nepreduzimanjem nikakvih radnji Okružnog suda povodom žalbi tuženih u periodu dužem od dvije godine, došlo je do kršenja apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku.
  • 35.
    Nadalje, upravo je proizvoljna primjena Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete imala za posljedicu da nadležni sudovi još uvijek nisu donijeli konačnu odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu, jer o žalbi izjavljenoj 17. juna 2003. godine (dakle prije skoro četiri i po godine), o kojoj je odluka trebala biti donesena znatno prije, 29. novembra 2005. godine kada je stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete, još uvijek nije odlučeno iz čega proizlazi da je postupanje Okružnog suda, a ne apelanta, isključivi razlog kršenja apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 36.
    U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 37.
    Apelant je zatražio naknadu štete u iznosu od 10.000,00KM zbog nepostupanja Okružnog suda. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu zbog kršenja ustavnih prava.
  • 38.
    S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantu za utvrđeno kršenje ustavnih prava.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je nadležni sud proizvoljnom primjenom prava, premda za to nisu postojali zakonom propisani uvjeti, spis proslijedio drugom organu na odlučivanje i kada nije u razumnom roku odlučio o izjavljenoj žalbi.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.