Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 149/06, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio je

Odbija se kao neosnovana apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i Bakira Hadžiomerovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine i Bakir Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 3. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine.
  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1053/04 od 17. novembra 2005. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu, zato što je bila preuranjena. Naime, u postupku odlučivanja o apelaciji utvrđeno je da su apelanti prije podnošenja apelacije u kojoj osporavaju navedenu presudu Vrhovnog suda izjavili reviziju protiv te presude i da je postupak rješavanja revizije u toku na Vrhovnom sudu. Ustavni sud je zaključio da bi donošenjem svoje odluke prije odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Apelantima je u Odluci o dopustivosti kojom je odbačena njihova apelacija kao nedopuštena ostavljena mogućnost da nakon donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, bez obzira na razloge i vrstu te odluke, ponovo podnesu apelaciju Ustavnom sudu.
  • 3.
    S obzirom na to da je, rješavajući o reviziji apelanata, Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-987/04 od 26. oktobra 2005. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu, apelanti su ponovo podnijeli apelaciju Ustavnom sudu 27. januara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Zijada Hadžiomerovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 2. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 5.
    Vrhovni sud nije dostavio odgovor, a tužilac je dostavio odgovor 20. februara 2006. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, tužiočev odgovor na apelaciju je 26. decembra 2007. godine upućen apelantima.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj P-51/03 od 25. juna 2003. godine apelanti su, kao tuženi, obavezani da Zijadu Hadžiomeroviću (u daljnjem tekstu: tužilac) solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM zajedno sa zateznom kamatom od 2. aprila 2003. godine do isplate, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Apelanti su, također, obavezani da izreku ove presude nakon njene pravosnažnosti objave na RTV Federacije BiH, u terminu emisije politički magazin "60 minuta", u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Tužiočev tužbeni zahtjev, koji je iznosio 40.000,00 KM, odbijen je u preostalom dijelu kao previsok i neosnovan.
  • 9.
    U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je u dokaznom postupku u kojem su provedeni dokazi salušanjem stranaka i brojnih svjedoka izvršen i uvid u dokumentaciju priloženu u spisu i transkript emisije "60 minuta" od 10. marta 2003. godine u dijelu koji se odnosi na tužioca. Kantonalni sud je utvrdio da je tužilac 14. februara 2003. godine apelantima uputio demanti informacije koja se odnosi na njega i da su apelanti tužiočev faks primili istog dana, ali da demanti informacije nije objavljen. Kao nesporno među strankama je utvrđeno da je u spornom prilogu emisije objavljeno da "snage podjele sada predvodi mostarska SDA sa svojom perjanicom načelnikom Općine Stari Grad Zijadom Hadžiomerovićem. Podsjetimo da je Hadžiomerović, među ostalima, nedavno izjavio da bi se ujedinjenjem Mostara otvorio prostor za hrvatski prodor u bošnjački teritorij. Priča o nacionalnoj podjeli teritorija u Mostaru, koju Zijad Hadžiomerović pokušava prodati frustriranim građanima ovog grada, izgleda, ne važi za njega. Ovo što vidite iza mene je Hadžiomerovićeva vila koja se nalazi u zapadnom, većinski hrvatskom dijelu grada. I dok tijekom radnog dana Bošnjake poziva da ostanu u svom ratnom getu i ne dopuste takozvani hrvatski prodor, Zijad Hadžiomerović vikendom lješkari u svojoj vili u većinskom hrvatskom dijelu grada. Kao što vidite, to je lijep objekat koji jedan općinski načelnik, koji drži do sebe i koji je još iz SDA, sebi i svojoj obitelji treba i mora priuštiti, za nacionalne interese, a u inat štrajkovima prosvjetara, zdravstvenih i sudskih radnika i ekonomskom slomu općine kojoj je na čelu". Uvidom u kopiju urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole od 4. novembra 1976. godine, koja glasi na imena Himzije i Ahmeta Hadžiomerovića i koju apelanti nisu osporavali, utvrđeno je da vlasnik i korisnik zgrade koja je u emisiji prikazana kao tužiočevo vlasništvo nije tužilac, nego njegovi roditelji sa kojima on i njegova porodica ne žive zajedno. Dalje, iz iskaza autora priloga emisije Jukića, kao svjedoka, utvrđeno je da povodom spornog priloga u emisiji autor nije kontaktirao sa tužiocem, niti na pouzdan način provjerio informacije koje je objavio, ne uzimajući u obzir princip zaštite tužiočeve privatnosti. Kantonalni sud smatra da se u spornoj emisiji, na način kako je prezentirana informacija, može jedino steći utisak kako se radi o vili koja je lično tužiočevo vlasništvo i da ju je on sebi priuštio uprkos teškoj ekonomskoj situaciji koja vlada u Mostaru.
  • 10.
    Kantonalni sud nije uvažio prigovor o nedostatku pasivne legitimacije drugotuženog apelanta Bakira Hadžiomerovića, utvrdivši da je ovaj apelant na špici emisije najavljen kao urednik iz čega jasno proizlazi da je kao urednik emisije odgovoran u smislu čl. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete Federacije BiH, prema kojima za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovaraju autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način nadziralo sadržaj tog izražavanja, ako su namjerno ili zbog nepažnje iznijeli ili prenijeli izražavanje neistinite činjenice. U konkretnom slučaju Kantonalni sud smatra da drugotuženi, kao urednik emisije, predstavlja lice koje nadzire sadržaj izražavanja u emisiji, pa iz te okolnosti proizlazi njegova odgovornost.
  • 11.
    Dalje, na osnovu nesporno utvrđenog činjeničnog stanja o iznošenju neistinitih činjenica o tuženom, Kantonalni sud, ocjenjujući odredbe Zakona o zaštiti od klevete, zaključio je da su apelanti namjerno ili zbog nepažnje zanemarili neistinitost izražavanja, kao i princip zaštite tužiočeve privatnosti. Utvrđujući obilježja klevete koju su apelanti izvršili u odnosu na tužioca, Kantonalni sud navodi da apelanti nisu iznijeli stav, ideju ili mišljenje o djelovanju tužioca kao javnog službenika, što on kao tadašnji načelnik Općine Stari Grad nesporno jeste, nego da je riječ o iznošenju netačnih činjenica iz njegovog privatnog života, o vili u njegovom vlasništvu u kojoj on leškari i koju je sebi priuštio uprkos teškoj ekonomskoj situaciji građana Mostara, čime je nanesena šteta tužiočevom ugledu. Kantonalni sud smatra da je prekoračen i veći stepen tolerancije od onog koji se, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva kada su javnim službenicima upućene kritike i koje oni moraju tolerirati u intenzivnijoj mjeri nego obični građani, jer se svjesno izlažu pomnijem ispitivanju njihovih riječi i djela pred sudom javnosti, time što se dijelovi navoda emisije odnose na tužiočevu privatnost, a ne na njegov politički angažman ili vršenje njegove funkcije. Navodeći član 10. Evropske konvencije prema kojem svako ima pravo na slobodu izražavanja, ali i da ostvarivanje te slobode, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati određenim uvjetima ili ograničenjima koja su u demokratskom društvu neophodna, između ostalog i radi zaštite ugleda i prava drugih, Kantonalni sud smatra da je sloboda izražavanja kao osnovni princip demokratskog društva prekoračena iznošenjem netačnih informacija iz tužiočevog privatnog života. U tom smislu, Kantonalni sud je jasno razgraničio navode priloga u emisiji koji se odnose na tužiočev politički angažman u kojem se implicira da je protiv ujedinjenja Mostara i za njegovu nacionalnu podjelu, smatrajući da se ne radi o kleveti, nego o izražavanju mišljenja apelanata koje je zaštićeno zakonskim propisima, pa, stoga, ti navodi nisu uzeti u obzir pri određivanju visine naknade štete, nego samo navodi u kojima se za tužioca kaže da je vlasnik vile, da on kao općinski načelnik sebi i svojoj porodici treba i mora priuštiti tako lijep objekt, a za nacionalne interese. Također, Kantonalni sud je utvrdio i odgovornost apelanata u smislu odredaba člana 6. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete koji predviđa odgovornost za štetu nastalu iznošenjem ili prenošenjem neistinitih činjenica za lica koja su znala da je neko izražavanje neistinito ili su nepažnjom zanemarila neistinitost tog izražavanja, a ono se odnosi na neistinite činjenice. Isto tako, Kantonalni sud je utvrdio da apelanti nisu postupili ni u smislu člana 19. Zakona o medijima prema kojem su mediji dužni objaviti tačne, nepristrane i objektivne informacije, zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih, jer je očigledno da činjenice iz spornog priloga nisu provjerene ili su namjerno pogrešno interpretirane.
  • 12.
    Vrhovni sud je Presudom broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2005. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanata i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti. U obrazloženju Presude Vrhovni sud navodi da je Kantonalni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ocijenio sve provedene dokaze, da je nesporno utvrđeno da je o tužiocu iznesena netačna činjenica koja ima sva obilježja klevete, jer takva činjenica s obzirom na svoj sadržaj i okolnosti pod kojima je data škodi tužiočevom ugledu, te da su na taj način ispunjeni osnovni uvjeti da se utvrdi građanska odgovornost tuženika za štetu nanesenu tužiočevom ugledu. U pogledu određivanja visine naknade za nematerijalnu štetu, Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud pravilno utvrdio i pravilno primijenio odredbe člana 200. ZOO i člana 10. Zakona o zaštiti od klevete, posebno ocjenjujući okolnost da apelanti nisu objavili tužiočev demanti koji im je uputio i da dosuđeni iznos predstavlja zadovoljenje tužiocu za nematerijalno dobro kojeg je lišen i pruža mu zadovoljstvo koje bi imao da do štetnog događaja nije došlo.
  • 13.
    Osvrćući se na navode žalbe apelanata da je prvostepenom odlukom narušena njihova sloboda izražavanja, Vrhovni sud konstatira da su ovi žalbeni navodi neosnovani, jer apelanti imaju pravo da izražavaju stav prema svim događajima, pojavama, licima, predmetima i djelatnostima, ali imaju i dužnost provjeravati istinitost činjenica o kojima pišu, te poštivati privatnost, dostojanstvo i ugled građana, a izdavač treba voditi računa da objavljenom informacijom ne nanosi drugome štetu. Vrhovni sud, također, smatra da apelanti nisu dokazali da je osnovan prigovor o nedostatku pasivne legitimacije drugotuženog apelanta i da je Kantonalni sud pravilno primijenio odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a kada je odlučio o troškovima postupka.
  • 14.
    Protiv Presude Vrhovnog suda broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj Rev-987/04 od 20. oktobra 2005. godine reviziju apelanata odbacio kao nedopuštenu, jer vrijednost osporenog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelanti su nakon odluke o reviziji ponovo podnijeli apelaciju Ustavnom sudu u kojoj najvećim dijelom ponavljaju stavove i argumentaciju koje su iznosili tokom prvostepenog i drugostepenog sudskog postupka. Ističu da su osporene sudske odluke donesene suprotno članu 10. Evropske konvencije koji, štiteći slobodu izražavanja, dopušta da se iznose i informacije koje mogu ogorčiti, uznemiriti i uvrijediti, posebno ako se uzme u obzir da iz prakse Evropskog suda za ljudska prava proizlazi da su granice dopuštenog kritiziranja političara, što je u konkretnom slučaju tužilac, šire nego u odnosu na građane i da se mjere prema interesu otvorenog razmatranja političkih pitanja. Također, apelanti tvrde da je konotacija teksta u spornom dijelu priloga emisije isključivo političke prirode, a autorov cilj je bio da prikaže tužiočevo političko licemjerje. Apelanti ukazuju da sudovi nisu dovoljno pažljivo ocijenili pasivnu legitimaciju drugotuženog apelanta u smislu odredaba člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, te da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da je teret dokazivanja o nedostatku pasivne legitimacije bio na drugotuženom, a ne na tužiocu koji je morao dokazati koji krug lica može biti odgovoran za štetu. Dalje, apelanti osporavaju i način na koji su sudovi donijeli odluke o troškovima postupka, jer su donesene na osnovu slobodne procjene, a ne na osnovu uspjeha u parnici. Dopunom apelacije od 7. januara 2007. godine apelanti ukazuju na Odluku Ustavnog suda broj AP 1289/05 i navode citat iz odluke: "U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite", smatrajući da time potvrđuju navode iz apelacije. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    Tužilac smatra da su redovni sudovi poštivali sve zakonske propise i da nije povrijeđeno nijedno pravo apelanata kao stranaka u postupku. Ističe da su navodi u apelaciji neargumentirani, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02) relevantne odredbe glase:

"Cilj Zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju Zakonom

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

  • a)
    pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ('Službeni glasnik BiH' broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
  • b)
    pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
  • c)
    sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Odgovornost za klevetu

Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.Š...Ć

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

  • a)
    ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
  • b)
    ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
  • c)
    ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć.

Obaveza ublažavanja štete

Član 8.

Oštećeni je dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-91/04 od 26. oktobra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, Rješenje o odbačenoj reviziji Vrhovnog suda broj Rev-987/04 od 20. oktobra 2005. godine apelanti su primili 14. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 24.
    Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete zbog klevete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Apelanti smatraju da su i prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno ocijenili provedene dokaze i pogrešno utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, da je drugotuženi apelant pasivno legitimiran, da je previsoko određena naknada nematerijalne štete dodijeljene tužiocu i da su troškovi parničnog postupka nezakonito određeni, dakle, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
  • 26.
    Nasuprot navodima iz apelacije, redovni sudovi su jasno i precizno obrazložili na osnovu kojih su izvedenih dokaza utvrdili relevantno činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. U konkretnom slučaju, ocjenjujući pravičnost postupka u cjelini, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 27.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do arbitrarne primjene relevantnih zakonskih propisa, niti da je na drugi način povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.
  • 28.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Sloboda izražavanja

  • 29.
    Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • h)
    Slobodu izražavanja."

Član 10. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

  • 2.
    Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda."
  • 30.
    Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zagarantiranog ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.
  • 31.
    Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zagarantirana prava novinara, nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 32.
    To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istovremeno i sporan, ostaje način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
  • 33.
    Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
  • 34.
    Za član 10. Evropske konvencije karakteristično je da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Kako apelanti pravilno ističu, ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine) u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja putem medija".
  • 35.
    Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
  • 36.
    Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, naložiti ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Općenito, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 37.
    S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete kao obavezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba preduzeti prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje, prema općem shvaćanju javnosti, značajno utječe na pitanja od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
  • 38.
    Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) cilj miješanja je zaštita jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine), Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu".
  • 39.
    U konkretnom slučaju, osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje, odnosno ograničavanje slobode izražavanja propisano je zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 40.
    Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno tužiočevog ugleda, što je legitiman cilj predviđen u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije.
  • 41.
    Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da tužiocu plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba" da se zaštiti tužiočev ugled, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
  • 42.
    U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da sporno izražavanje u TV emisiji "60 minuta" sadrži činjenične navode za koje je u postupku pred redovnim sudovima dokazano i nesporno utvrđeno da nisu istiniti: da je tužilac vlasnik vile u zapadnom dijelu Mostara, koju je sebi priuštio uprkos teškoj ekonomskoj situaciji u Mostaru. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, a za istinitost vrijednosnih ocjena ne mogu se dati dokazi, pa stoga ne može prihvatiti navode apelanata da se radi o komentiranju političkog angažmana i tužiočevog političkog licemjerja, budući da su u spornoj emisiji, osim iznošenja stavova i mišljenja o tužiočevom štetnom političkom djelovanju koji ne predstavljaju klevetu, iznesene i tvrdnje koje su sadržavale i činjenične navode za koje je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da nisu istiniti.
  • 43.
    Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužilac nakon objavljivanja spornog izražavanja reagirao i tražio od tuženih apelanata da objave opoziv neistinitog izražavanja, a tek nakon toga je podnio tužbu, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, ispunio preduvjet za sudsku zaštitu propisan članom 8. Zakona o kleveti. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja i kontekst emisije u kojem su dati mišljenje, stavovi i kritičke ocjene tužiočevog političkog djelovanja, sudovi su zaključili da je iznošenjem neistinitih činjenica o tužiočevom vlasništvu na vili, koja je u stvarnosti vlasništvo njegovih roditelja, tužiocu učinjena kleveta i nanesena šteta tužiočevom ugledu.
  • 44.
    Uz to, Ustavni sud smatra da komentari o tužiočevom političkom djelovanju jesu pitanje od političkog i javnog interesa, pa je obavještavanje javnosti o tome, odnosno o tužiočevom angažmanu u toj sferi, legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu. Međutim, u konkretnom slučaju, s obzirom na iznošenje netačne činjenice, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanata da objektivno izvijeste javnost o ovom pitanju, niti su uloženi razumni napori da se provjere ili potvrde činjenice koje su iznijeli, iako je te činjenice bilo jednostavno provjeriti i neposrednim kontaktom sa tužiocem. Isto tako, apelanti nisu objavili tužiočev demanti, čime su onemogućili naknadno ublažavanje štetnih posljedica izražavanja neistinith činjenica u odnosu na tužioca. Zbog istih razloga ne stoje ni navodi apelanata iz dopune apelacije u kojima se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 1289/05 od 9. novembra 2006. godine i citiraju dio obrazloženja te odluke: "U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi i da su činjenice bile neistinite." U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da apelanti nisu uložili ne samo razuman nego bilo kakav napor u potvrđivanje činjenica za koje se ispostavilo da su neistinite, a naknadno, na tužiočev zahtjev, nisu objavili ni demanti tih činjenica. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi opravdano zaključili da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja.
  • 45.
    Ustavni sud smatra, s obzirom na sve okolnosti slučaja, da su sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između izražavanja apelanata, odnosno slobode medija, s jedne strane, i zaštite tužiočevog ugleda, s druge strane, koja je zahtijevala konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavanja. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode izražavanja medija i tužiočevog prava na zaštitu ugleda. Također, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene.
  • 46.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 47.
    S obzirom na to da Ustavni sud nije utvrdio da su u predmetnom postupku povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata, niti je primjena zakona bila proizvoljna, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede slobode izražavanja apelanata iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantu izdat nalog da plati odštetu nanesenu tužiočevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom i imalo cilj da "zaštiti prava drugih", a kao takvo bilo je "neophodna mjera u demokratskom društvu".
  • 48.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 49.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.