Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 840/06, rješavajući apelaciju Z.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Tudor Pantiru, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Z.K.

Utvrđuje se povreda člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine i Rješenje Općinskog suda u Travniku broj P-63/03 od 24. augusta 2005. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.K. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj P-63/03 od 24. augusta 2005. godine, u odnosu na član II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i član 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Z.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza podnio je 16. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-63/03 od 24. augusta 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine do donošenja meritorne odluke Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 16. marta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. jula 2007. godine, a Kantonalni sud 16. jula 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. augusta 2007. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 840/06 od 23. marta 2006. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Rješenjem Općinskog suda broj P-63/03 od 24. augusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine, apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM zbog toga što je, prema ocjeni suda, u podnesku upućenom Općinskom sudu od 16. augusta 2005. godine vrijeđao sud navodeći da "otvoreno sumnja u korupciju sutkinje Milice Vukić i tužioca Mehe Bradića, protiv kojih je podnio krivične prijave". U tom podnesku apelant je, osim toga, naveo da "kako oni rade u Visokom sudskom i tužilačkom vijeću čovjeku dok, u našim uvjetima, dođe do svojih legitimnih prava ostaje da se razboli, poludi ili umre".
  • 8.
    Redovni sudovi su utvrdili da ovakav način obraćanja sudu prevazilazi uobičajenu komunikaciju između stranke i suda i izražava nepoštivanje kako konkretnog sudije i tužioca, tako i suda u cjelini, pa su ocijenili da je bilo neophodno, u skladu sa odredbom člana 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije FBiH" broj 53/03), apelantu izreći novčanu kaznu u iznosu od 200 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što mu je navedena novčana kazna izrečena zbog izražene sumnje u pristranost suda. On navodi da je opravdanim razlozima izrazio svoju sumnju "u korektan, zakonit, profesionalan i djelotvoran rad suda" koji je odlučivao o njegovom predmetu, te izražava čuđenje da se "kažnjava sumnja". Neshvatljivo je, navodi se dalje u apelaciji, da izvršni postupak, kojim se apelant vraća na posao po pravosnažnoj presudi, traje tako dugo, čime se ugrožavaju njegova ljudska prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da u konkretnom slučaju nije bilo povrede prava na koja se apelant poziva, jer je sud postupao u okviru člana 407. Zakona o parničnom postupku FBiH.
  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti i pravo na slobodu izražavanja. Apelant je u podnesku od 12. augusta 2005. godine naveo da "otvoreno sumnja u korumpiranost sutkinje Milice Vukić", a Kantonalni sud je smatrao da ovakav način komunikacije stranke sa sudom prevazilazi uobičajeni način komuniciranja koji se treba ostvariti između stranke i suda i izražava nepoštivanje kako sudije, tako i suda u cjelini, pa sud ocjenjuje da je bilo neophodno, u skladu sa odredbom člana 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH, izreći novčanu kaznu apelantu.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:

"Član 407. stav 1.

Novčanom kaznom od 100 do 1000 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku.

Član 412.

Ako lice koje je novčano kažnjeno po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti zatvorom, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, ali koji ne može biti duži od petnaest dana."

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 15.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
  • 16.
    Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu."

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 17.
    Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
  • 18.
    Član 9. Evropske konvencije garantira pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i ubraja se u najosjetljivija prava u društvu kao cjelini pošto se bave specifičnim ličnim pitanjima, te se, stoga, nalaze u osnovi koncepta demokratskih sloboda. Sa ovakvim određenjem ovog ustavnog prava ne može se povezati izražavanje pojedinca u obraćanju sudu za koje je sud ocijenio da je, navodno, uvredljivog karaktera i da podliježe sankciji sa pravima koja su zaštićena ovim članom Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Prema tome, u vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, Ustavni sud ukazuje da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zaključiti da postoji opravdan zahtjev stranke u postupku u vezi sa navedenim pravom, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje tog prava zaštićenog Ustavom i Evropskom konvencijom, niti da je apelant "žrtva" njegovog kršenja, pa osporena sudska rješenja ne pokreću pitanja povrede navedenog prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-779/05 od 8. decembra 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • h)
    Slobodu izražavanja."

Član 10. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

  • 2.
    Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda."
  • 22.
    Konkretna apelacija pokreće pitanje da li je sud u postupku koji se odnosio na izvršenje pravosnažne presude opravdano izrekao novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda primjenjujući odredbe člana 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH, odnosno da li je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
  • 23.
    Gledano sa stanovišta sudske prakse, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje vrijeđanja, klevetanja i narušavanja ugleda i digniteta suda kao institucije i nosilaca sudijske funkcije, te ličnosti učesnika u sudskom postupku, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je, navodno, zasnovano na činjenici da je apelant u pismenom podnesku sudu izrekao tvrdnje za koje je sud ocijenio da vrijeđaju ličnost nosilaca pravosudnih funkcija za šta mu je izrečena novčana kazna. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koju garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i pozitivni propisi.
  • 24.
    Osnovni prigovor koji iznosi apelant u svojoj apelaciji odnosi se na činjenicu da je podnesak koji je apelant dostavio Općinskom sudu neosnovano ocijenjen kao uvredljiv i da narušava autoritet suda, pa mu je, prema članu 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH, izrečena novčana kazna zbog vrijeđanja suda. Iz spisa je vidljivo da je Općinski sud izrekao apelantu novčanu kaznu od 200 KM, ocijenivši da je dopis koji je uputio apelant, a čiji sadržaj je iznesen u činjeničnom stanju ovog predmeta, uvredljivog karaktera i da narušava autoritet suda. Kantonalni sud nije posebno preispitivao apelantove navode i kvalifikaciju prvostepenog suda da je riječ o uvredi, jer je prihvatio argumente nižestepenog suda kao validne.
  • 25.
    Ustavni sud zapaža da sudovi, pri kvalifikaciji i ocjeni apelantovog dopisa, nisu ispoljili potreban nivo nepristranosti i objektivnosti, uzimajući kao utvrđeno da je apelantov tekst upućen sudu uvredljivog sadržaja. Apelant je naveo da on sumnja u nepristranost suda ne izričući eksplicite riječi uvredljivog sadržaja, a sama sumnja ne može se uzeti kao pravna činjenica dovoljna da se dokaže namjera narušavanja autoriteta suda. Praksa Evropskog suda nalaže da se u sličnim situacijama, pri procjeni usmenih izjašnjenja i pismenih podnesaka stranaka, postupa krajnje oprezno. Neophodno je da sud ne ispoljava nikakav subjektivni, lični stav, da ne staje ni na čiju stranu, da ne prejudicira stvar ili da ispoljava svoja lična predubjeđenja. To je suština zahtjeva za nepristranost sudova i objektivno i zakonito suđenje. Lična nepristranost suda se pretpostavlja sve dok se drukčije ne dokaže. S druge strane, sud mora biti objektivno nepristran u smislu da pruži dovoljno garancija da će u svakom pogledu isključiti bilo kakvu sumnju u svoju nepristranost (vidi, Sander protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj apelacije 34129/96, tačka 22, CEDEX 2000-V, i Piersack protiv Belgije, odluka od 1. oktobra 1982, serija A, broj 53, tačka 30).
  • 26.
    Međutim, kad se uzme u obzir sve što je izneseno u apelantovom podnesku, zbog kojeg mu je izrečena novčana kazna, evidentno je da je sud u konkretnom slučaju zanemario apelantova ustavna prava, primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku na činjenice koje nisu objektivno i nepristrano utvrđene i koje se zasnivaju na "izražavanju sumnje", a ne na validnim činjenicama i dokazima. Time je sud pogrešno primijenio materijalno pravo koje se ogleda u tome da je apelantove navode okvalificirao kao vrijeđanje suda, čime se, navodno, narušava njegov autoritet. Ustavni sud konstatira da se riječi koje je apelant pismeno uputio sudu ne mogu razumjeti kao uvreda, jer su napisane s ciljem skretanja pažnje da postupak izvršenja odluke traje predugo, i prema svojoj prirodi ne narušavaju autoritet suda. I, najzad, Ustavni sud primjećuje da konkretni postupak karakterizira činjenica da je sud koji je osudio apelanta na novčanu kaznu bio isti sud koji je, navodno, bio vrijeđan apelantovim dopisom. To je sasvim dovoljno da se izraze opravdane sumnje u nepristranost suda koje su objektivno opravdane. Sud ne može imati nikakve lične interese i razloge pri prosuđivanju konkretnih činjenica, niti ocjenjivati da li su određene riječi i tekst uvredljivi ako se ti navodi i sam tekst tiču njega samog. Zbog tih razloga ne može se smatrati dovoljno nepristranim i objektivnim sud koji je u procjenu uvrede unio lična osjećanja i eventualnu povrijeđenost, kao i shvatanje da je on lično pogođen navodnim vrijeđanjem suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kyprianou protiv Kipra, odluka od 27. januara 2004. godine, broj zahtjeva 73797/01, tač. 31-35). Osim toga, očigledno je da apelant nije imao prilike da pred drugostepenim sudom bude uopće saslušan u vezi sa okolnostima izrečene kazne u prvostepenom postupku.
  • 27.
    Dakle, stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako kršenje prava slobode izražavanja mora biti "predviđeno zakonom". Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava slobode izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava slobode izražavanja bude "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru u kojoj je to neophodno u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Državni zakon koji bi omogućio da se izreknu nesrazmjerno visoke kazne zatvora ili novčane kazne za blažu kritiku sudstva sud, vjerovatno, ne bi smatrao neophodnom mjerom u demokratskom društvu, te, stoga, ne bi bio dopušten prema stavu 2. člana 10. Evropske konvencije. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.
  • 28.
    Ovo tumačenje mora razmotriti Ustavni sud i utvrditi da li je apelantovo ustavno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije povrijeđeno. S obzirom na to da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o izražavanju sumnje u nepristranost suda ne mogu kvalificirati kao vrijeđanje suda, jer su dati u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo.
  • 29.
    Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantovih navoda, jer se jezičkom i pravnom analizom teško može utvrditi da konkretni tekst, koji izražava sumnju u nepristranost suda, zaista sadrži navode uvredljivog sadržaja čiji je cilj bio da se naruši autoritet suda. Pozivanje na to da se ubrza izvršni postupak, jer sadrži sve elemente za pravno postupanje, makar i dat u formi izražavanja sumnje, ne pruža dovoljno osnova da se zaključi da je apelant konkretnim tekstom povrijedio pravo na slobodu izražavanja i narušio granice postavljene stavom 2. člana 10. Evropske konvencije ili uvrijedio sud. Osim toga, izreći novčanu kaznu apelantu bez mogućnosti da bude saslušan znači lišiti ga ne samo mogućnosti da iznese činjenice i dokaze u svoju korist nego i povrijediti zaštićenu slobodu izražavanja koja je apelantu zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 30.
    Apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije je povrijeđeno time što su redovni sudovi izricanjem novčane kazne apelantovo izražavanje sumnje u nepristranost suda kvalificirali kao vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta.
  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.