USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2884/06, rješavajući apelaciju Slavka Kuprešaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Kuprešaka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2104/04 od 16. maja 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Slavko Kuprešak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jakupovaca, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-2104/04 od 16. maja 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 1714/05 podnesenu protiv Rješenja Okružnog suda broj GŽ-2104/04 od 16. maja 2005. godine s obzirom na to da u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom nije bio okončan. Postupak pred Vrhovnim sudom je okončan u međuvremenu Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i G.K, strane u postupku, zatraženo je 15. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Okružni sud je 6. decembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a G.K., strana u postupku, nije dostavila odgovor na apelaciju.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 12. decembra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Rješenjem broj P-227/04 od 3. novembra 2004. godine usvojio apelantovu tužbu protiv bivše supruge G.K. (u daljnjem tekstu: tužena) zbog smetanja posjeda. Rješenjem je utvrđeno da je tužena apelanta smetala u mirnom i faktičkom suposjedu porodične kuće u Jakupovcima, izgrađene na k.č. broj 160/9, upisane u p.l. broj 363/1 k.o. Jakupovci (u daljnjem tekstu: sporna kuća), tako što je 9. februara 2004. godine, iako ju je apelant prethodno putem telefona obavijestio da će toga dana doći kući, kada je došao na vrata i htio ući, u tome ga je onemogućila tužena, jer je zaključala vrata i odbila da ga pusti u kuću. Tuženoj je naloženo da u roku od osam dana uspostavi pređašnje suposjedovno stanje, tako što će otključati vrata sporne kuće i omogućiti apelantu da uđe u posjed i ubuduće se kloniti takvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je u postupku pred Osnovnim sudom nesporno utvrđeno da su apelant i tužena nakon razvoda braka ostali suposjednici sporne kuće. Također je navedeno da je Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-35/03 od 12. decembra 2003. godine utvrđeno da je apelant u stanju neuračunljivosti počinio krivično djelo ubistva u pokušaju kada je u februaru 2003. godine u spornoj kući ispalio rafalno 23 metka u prisustvu tužene i njenog sina, te da je u vezi sa tim krivičnim postupkom proveo u pritvoru godinu dana. Dalje je navedeno da je apelantu određena mjera sigurnosti psihijatrijskog liječenja u specijaliziranoj ustanovi, pa je nakon pravosnažnosti rješenja i izlaska iz pritvora upućen u centar za socijalni rad radi izvršenja mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja. Na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno je da je apelant nakon izlaska iz pritvora, 9. februara 2004. godine, zajedno sa svjedocima došao do sporne kuće sa namjerom da u nju uđe, ali je tužena izašla na balkom i rekla da ga ne može pustiti, nije mu dopustila da uđe i nije mu dala ključ od sporne kuće (apelantov ključ je ostao u kući). Prema apelantovim navodima, i prije navedenog datuma pokušavao je ući u kuću, ali je kuća bila zaključana, rolete spuštene i nikoga nije bilo u kući, a tužena je navela da je tada bila u kući, ali nije otvarala jer nije smjela, a da je apelantu rekla da će dobiti svoje stvari iz kuće. Osnovni sud je zaključio da je apelant bio suposjednik u spornoj kući, te da, u skladu sa članom 75. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, ima pravo na zaštitu od uznemiravanja, odnosno oduzimanja posjeda. Također je zaključeno da apelant nije izgubio suposjed dok je bio u pritvoru, jer da bi do toga došlo, morala bi postojati volja da se stvar više ne posjeduje, što nije slučaj s apelantom s obzirom na to da je izrazio želju da nastavi koristiti spornu kuću. Dalje je utvrđeno da je tužena smetala apelanta u mirnom i faktičkom suposjedu sporne kuće. Naime, zaključeno je da je tužena imala svijest da je apelant suposjednik sporne kuće i samim tim je bila svjesna da svojim radnjama mijenja posjedovno stanje i na taj način zadire u tuđu posjedovnu stvar, te da apelanta smeta u njegovom pravu suposjeda korištenja sporne kuće. Tužena je Okružnom sudu uložila žalbu na rješenje.
- 8.Okružni sud je Rješenjem od 16. maja 2005. godine uvažio žalbu tužene i preinačio Rješenje Osnovnog suda broj P-227/04 od 3. novembra 2004. godine, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da je stav prvostepenog suda da je tužena smetala apelanta u posjedu kuće time što ga nije pustila da uđe u kuću pogrešan. Naime, prema stavu Okružnog suda, u postupku tužene nema elemenata smetanja, jer je za smetanje nužna protivpravnost, a u konkretnom slučaju takve protivpravnosti nema pošto se radi o prirodnoj samopomoći tužene s ciljem zaštite njenog i života njenog djeteta. Navedeno je da, iako je apelant suposjednik sporne kuće, nije ometan u posjedu kada ga je tužena spriječila da uđe u spornu kuću, jer se ona koristila institutom samopomoći, samoodbrane, da bi zaštitila sebe i dijete od daljnjeg uznemiravanja i eventualnog nanošenja povreda. Takva opasnost, kako je navedeno u rješenju, bila je neposredna, pa je samopomoć bila nužna. Također je navedeno da "tužena iz sigurnosnih razloga ne može prihvatiti da tužilac ŠapelantĆ sa njom živi pod istim krovom", te da je "očigledno da je tužilac ŠapelantĆ po izlasku iz pritvora trebalo da bude smješten u za to određenu ustanovu na liječenje, ali je zbog nepostojanja takve ustanove on prepušten sam sebi". Zaključeno je da tuženoj pripada pravo na samopomoć, kao poseban oblik posjedovne zaštite i nužne odbrane, u smislu člana 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.
- 9.Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine odbacio apelantovu reviziju, jer je članom 426. stav 4. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) propisano da revizija nije dopuštena protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu svojih prava apelant vidi u pogrešnoj, odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u osporenoj presudi, jer je Okružni sud institut samopomoći pretvorio u institut samovlasti. Prema apelantovom mišljenju, Okružni sud je očigledno pogrešno primijenio član 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno institut samopomoći, jer se ovaj član odnosi na zaštitu imovine, a ne na zaštitu života i zdravlja ljudi. Također, apelant je naveo da su navedena prava povrijeđena i zbog odluke Vrhovnog suda, koji je, iako mu je članom 237. stav 3. ZPP data mogućnost da dopusti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje povodom revizije bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, njegovu reviziju odbacio.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Okružni sud je u najvećem dijelu odgovora ponovio obrazloženje osporene presude, a posebno je ponovo naglasio da je tužena imala pravo na samopomoć s obzirom na karakter izvršenog krivičnog djela, da apelant nije smješten u odgovarajuću ustanovu kao lice koje je proglašeno neuračunljivim, te činjenicu da je "svojim radnjama apelantica bila prisiljena svojim aktivnostima pokušati da zamijeni intervenciju vlasti". Okružni sud je ponovio da u radnjama tužene nema protivpravnosti, te da, stoga, nije ni bilo smetanja apelantovog posjeda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 12.Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03)
"Član 74.
Posjed se gubi kada posjednik prestane da vrši faktičku vlast na stvari.
Posjed se ne gubi ako je posjednik privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari nezavisno od svoje volje.
Član 76.
Posjednik ima pravo na samopomoć protiv onoga ko ga neovlašteno uznemirava u posjedu ili mu je posjed oduzeo pod uvjetom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna i da način njenog vršenja odgovara prilikama u kojima postoji opasnost.
Član 78. stav 1.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
Član 80.
Suposjednik uživa zaštitu prema odredbi člana 75. ovog zakona u odnosu na treća lica, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima, ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovom posjedu."
VI. Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 15.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 16.Ustavni sud je odlukom od 12. septembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1714/05 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 11. augusta 2005. godine, jer je u toku bio postupak povodom njegove revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 095 od 14. jula 2006. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Okružnog suda broj GŽ-2104/04 od 16. maja 2005. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporeno rješenje apelant primio 24. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. augusta 2005. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 18.Apelant je osporio navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 19.Predmetni postupak se nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o sporu između fizičkih lica u vezi sa posjedom sporne kuće. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud će, zato, ispitati da li je postupak, u skladu sa standardima, bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 20.Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje se odnosi na primjenu člana 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO), koju apelant smatra pogrešnom, odnosno proizvoljnom. Okružni sud je u odgovoru ostao pri svom stavu o pravilnoj primjeni ovog materijalnog zakona, odnosno pri tumačenju da je tužena imala pravo na samopomoć s obzirom na karakter izvršenog krivičnog djela, da apelant nije smješten u odgovarajuću ustanovu kao lice koje je proglašeno neuračunljivim, te činjenicu da je "svojim radnjama apelantica bila prisiljena svojim aktivnostima pokušati zamijeniti intervenciju vlasti".
- 21.U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek itd. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 22.U konkretnom slučaju Osnovni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i za svoju odluku dao obrazloženje za koje je Okružni sud zaključio da je pogrešno. U osporenoj odluci Okružni sud je dao svoje tumačenje člana 76. ZOVO, posebno naglašavajući specifičnost situacije u kojoj se našla tužena s obzirom na to da apelant nije smješten u odgovarajuću ustanovu nakon što mu je u krivičnom postupku izrečena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da tumačenje koje je dao Okružni sud nije proizvoljno i da, stoga, nema elemenata koji ukazuju na povredu prava na pravično suđenje.
- 23.Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
- 24.Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i to da se navodi o povredi prava na imovinu odnose na proizvoljnu primjenu zakona, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 25.Ustavni sud je zaključio da nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u osporenoj odluci nije bilo proizvoljne primjene člana 76. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno instituta samopomoći.
- 26.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke.
- 27.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.