USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3211/06, rješavajući apelaciju Slobodana Pejakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Slobodana Pejakovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Republici Srpskoj da Slobodanu Pejakoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.350,00 KM.
Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Slobodan Pejaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 1. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod poslovnim brojem 073-0-P-07-000052. Apelant je dostavio dopunu apelacije 6. decembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 14. decembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju a 25. decembra 2007. godine je zatraženo da dostavi na uvid spis broj 073-0-P-07-000052.
- 3.Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. februara 2007. godine, a traženi spis na uvid 23. januara 2008. godine.
- 4.Ustavni sud je 31. januara 2008. godine, u skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantu odgovor Osnovnog suda na njegovu apelaciju.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanatovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Apelantov otac Rajko Pejaković ugovorom o daru, zaključenim 20. januara 1978. godine, prenio je apelantu u vlasništvo zemljište označeno kao k.č.broj 1023/2, površine 3000 m", upisano u p.l. broj 780 k.o. Opsječko.
- 7.Pravosnažnom presudom Osnovnog suda Banja Luka broj P-498/79 od 15. juna 1979. godine razveden je brak između apelanta i Zore Pejaković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zaključen 11. januara 1974. godine.
- 8.Na tužiteljicin prijedlog Osnovni sud Banja Luka, radi osiguranja nenovčanog potraživanja, donio je Rješenje broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine kojim je odredio privremenu mjeru kojom je zabranio apelantu da otuđi i optereti navedeno zemljište koje je dobio na dar od oca. Navedenim rješenjem je određeno da privremena mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji je tužiteljica bila dužna pokrenuti u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, a radi utvrđivanja udjela u stjecanju zajedničke imovine. Navedenim rješenjem je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka-Područna jedinica Čelinac (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da izvrši uknjižbu privremene mjere.
- 9.Odlučujući o prigovoru koji je na Rješenje Osnovnog suda Banja Luka broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine izjavio apelant, Osnovni sud Banja Luka je Rješenjem broj R-293/03 od 7. jula 2003. godine odbio prigovor kao neosnovan i u cijelosti održao na snazi rješenje tog suda broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine. U obrazloženju Rješenja sud navodi da je tužiteljica postupila po nalogu suda iz rješenja o određivanju privremene mjere, te je pokrenula parnični postupak koji se vodi pod brojem PI-137/03 i primjerak tužbe dostavila tom sudu kao dokaz.
- 10.Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Osnovnog suda Banja Luka broj R-293/03 od 7. jula 2003. godine, Okružni sud Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj Gž-1938/03 od 18. marta 2004. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Rješenje Osnovnog suda Banja Luka broj R-293/03 od 7. jula 2003. godine. Okružni sud u obrazloženju odluke navodi da je opravdano postojanje privremene mjere osiguranja nenovčanog potraživanja u vidu zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine i ova privremena mjera je u vezi sa članom 268. Zakona o izvršnom postupku, jer su ispunjeni uvjeti iz člana 265. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, pa povjerilac ne mora dokazivati opasnost ako učini vjerovatnim da bi predloženom mjerom dužnik pretrpio samo neznatnu štetu.
- 11.U međuvremenu, tužbom od 15. aprila 2003. godine tužiteljica je pokrenula postupak u Osnovnom sudu Banja Luka radi utvrđivanja da sporna nekretnina predstavlja njenu i apelantovu zajedničku bračnu tečevinu, te da je apelant dužan priznati i trpjeti da se iz sporne nekretnine izdvoji - dijela u njenu korist i da se na osnovu presude uknjiži u zemljišnoknjižnom i katastarskom operatu sa - dijela. Predmet je zaveden u Osnovnom sudu Banja Luka pod poslovnim brojem PI-137/03. Osnovni sud Banja Luka nije preduzeo niti jednu radnju u postupku, već je 29. marta 2004. godine, zbog promjene nadležnosti redovnih sudova, dostavio predmet na nadležni postupak Osnovnom sudu. Predmet je u Osnovnom sudu zaveden pod poslovnim brojem P-255/04.
- 12.Osnovni sud je Rješenjem broj P-255/04 od 29. maja 2006. godine vratio tužiteljici tužbu na dopunu.
- 13.Tužiteljica je postupila po nalogu suda i 14. juna 2006. godine dostavila Osnovnom sudu podnesak - uređenu tužbu, ali se nije pozvala na već postojeći predmet Osnovnog suda broj P-255/04, pa je njen podnesak - tužba zaveden u Osnovnom sudu pod novim poslovnim brojem 073-0-P-06-000159. Osnovni sud je Rješenjem broj 073-0-P-06-000159 od 31. oktobra 2006. godine vratio tužbu tužiteljici na ispravku i dopunu uz naznaku da je potrebno da u roku od 8 dana dopuni tužbu tako što će sadržavati naznačenje vrijednosti spora i dokaze u dovoljnom broju primjeraka za sud i apelanta.
- 14.S obzirom na to da tužiteljica nije dostavila uređenu tužbu na poslovni broj P-255/04, Osnovni sud je donio Rješenje broj P-255/04 od 27. jula 2006. godine kojim se tužba smatra povučenom.
- 15.Tužiteljica je 8. augusta 2006. godine izjavila žalbu na Rješenje Osnovnog suda broj P-255/04 od 27. jula 2006. godine.
- 16.Predmet Osnovnog suda broj 073-0-P-06-000159 20. decembra 2006. godine pripojen je predmetu toga suda broj P-255/04.
- 17.Odlučujući o tužiteljicinoj žalbi, Osnovni sud je Rješenjem broj P-255/04 od 5. januara 2007. godine usvojio tužiteljicin prijedlog o povraćaju u pređašnje stanje (naslovljen kao žalba), pa je Rješenje tog suda broj P-255/04 od 27. jula 2006. godine, kojim se tužba smatra povučenom, u cijelosti ukinuo. U obrazloženju Rješenja Osnovni sud navodi da je tužba vraćena tužiteljici na dopunu Rješenjem broj P-255/04 od 29. maja 2006. godine, a da je tužiteljica primila Rješenje 8. juna 2006. godine i postupila prema nalogu suda, ali je sačinila poseban podnesak ne pozivajući se na predmet broj P-255/04, pa je taj podnesak tretiran kao nova tužba i zaveden pod brojem 073-0-P-06-000159. S obzirom na to da podnesak nije uložen u spis broj P-255/04, sud je zaključio da tužiteljica nije postupila po nalogu, te je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Tek u žalbi, navodi dalje sud, ukazano je na činjenicu da je tužiteljica ispoštovala nalog suda i predala podnesak a koju je sud provjerio u nadležnoj pošti Banja Luka. Ovaj sud ističe da iz sadržaja žalbe proizlazi da se radi o prijedlogu o povraćaju u pređašnje stanje, jer je do rješenja o povlačenju tužbe došlo ne tužiteljicinom krivicom nego iz opravdanih razloga koje nije mogla izbjeći, jer nije mogla pretpostaviti da će svojim postupanjem (nepozivanjem na broj P-255/04) prouzrokovati grešku prijemne službe suda. Sud, na kraju, navodi da je novi tužiteljicin podnesak s prilozima priklopljen ovom spisu, pa je tužiteljicin prijedlog o povraćaju u pređašnje stanje, koje je naslovila kao žalbu, usvojen, te je Rješenje broj P-255/04 od 27. jula 2006. godine, kojim se tužba smatra povučenom, ukinuto. Predmet je dobio novi poslovni broj 073-0-P-07-000 052.
- 18.Osnovni sud je dostavio apelantu tužbu na odgovor 1. februara 2007. godine. Apelant je 1. marta 2007. godine dostavio odgovor na tužbu.
- 19.Na pripremnom ročištu, koje je održano 26. marta 2007. godine i kome je prisustvovao apelant, a kome nije prisustvovala uredno obaviještena tužiteljica, Osnovni sud je donio Rješenje broj 073-0-P-07-000 052 kojim se tužba smatra povučenom. U obrazloženju Rješenja Osnovni sud navodi da pripremnom ročištu nije pristupila tužiteljica, iako je o njemu bila uredno obaviještena, te propisno upozorena na posljedice izostanka s ročišta u smislu člana 77. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na to da apelant nije zahtijevao da se ročište održi, sud je, u smislu člana 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku, donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 7. maja 2007. godine.
- 20.Apelant je 3. jula 2007. godine podnio prijedlog Osnovnom sudu da stavi van snage privremenu mjeru određenu Rješenjem Osnovnog suda Banja Luka broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine, u smislu člana 281. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na to da je pravosnažno okončan postupak utvrđivanja zajedničke imovine.
- 21.Osnovni sud je zatražio od Osnovnog suda Banja Luka da dostavi spis broj R-293/03 na nadležni postupak.
- 22.Osnovni sud je Rješenjam broj 073-0-V-07-000155 od 13. novembra 2007. godine predmetnu privremenu mjeru, kojom je apelantu zabranjeno otuđenje i opterećenje sporne nekretnine do pravosnažnog okončanja parničnog postupka, u cijelosti stavio van snage. Republičkoj upravi je naloženo da po pravosnažnosti Rješenja provede stav jedan dispozitiva ovog rješenja kroz svoju evidenciju, odnosno da izrečenu privremenu mjeru u cijelosti briše. U obrazloženju ovog rješenja Osnovni sud navodi da je uvidom u spis toga suda broj 073-0-P-07-000052 utvrđeno da je parnični postupak povodom tužiteljicine tužbe protiv apelanta radi utvrđivanja bračne tečevine, a povodom kojeg je određena sporna privremena mjera, pravosnažno okončan rješenjem kojim se tužba smatra povučenom, te je sud našao da ona više ne opravdava svoje postojanje, pa ju je, na osnovu čl. 268. i 281. Zakona o parničnom postupku, u cijelosti stavio van snage.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 23.Apelant u apelaciji hronološki iznosi tok postupka pred Osnovnim sudom Banja Luka i Osnovnim sudom u Kotor-Varoši. Apelant navodi da je u više navrata usmenim putem u Osnovnom sudu Banja Luka i u Osnovnom sudu Kotor-Varoš tražio informaciju kada će predmet biti uzet u rad i kada će mu se dostaviti tužba na odgovor. Apelant smatra da mu je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) s obzirom na to da je protiv njega, u vrijeme podnošenja apelacije, tužba podnesena prije više od tri godine, a da mu tužba nije dostavljena na odgovor. Ova povreda, smatra apelant, posebno dobija na težini kada se ima u vidu da je Osnovni sud Banja Luka donio rješenje kojim je odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja sporne nekretnine do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji de facto i de iure nije ni počeo. Navedenom privremenom mjerom sud je apelanta ograničio da koristi imovinska prava u odnosu na sporno zemljište do okončanja postupka povodom tužiteljicine tužbe. Sve da je uplitanje u njegovu imovinu i imalo osnova u vrijeme donošenja rješenja kojim je donesena privremena mjera, apelant smatra da je taj osnov zbog tako dugog trajanja postupka nestao, posebno kada se ima u vidu da nije donesena ni prvostepena presuda. Apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 994/04 od 13. septembra 2005. godine u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u slučaju kada sud u roku od tri godine i devet mjeseci nije preduzeo niti jednu radnju u postupku povodom apelanticine tužbe, čime je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
- 24.U dopuni apelacije apelant navodi da je Osnovni sud donio Rješenje od 26. marta 2007. godine kojim se tužba smatra povučenom, ali da nije stavio van snage rješenje Osnovnog suda Banja Luka kojim je određena privremena mjera, iako za to nisu postojali nikakvi proceduralni razlozi, nego je o tome odlučeno nakon više od 7 mjeseci, rješenjem od 13. novembra 2007. godine. Apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu prava na pravično suđenje i da, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, dosudi naknadu za nematerijalnu štetu zbog povrede navedenog ustavnog prava, te naloži Republici Srpskoj da isplati iznos od 1.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
- 25.U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da je predmet dostavljen tom sudu na nadležni postupak 29. marta 2004. godine i s obzirom na to da tužba nije sadržavala sve elemente predviđene članom 53. Zakona o parničnom postupku, rješenjem od 29. maja 2006. godine vraćena je tužiteljici na dopunu. Ovaj sud navodi da nije imao saznanje da je tužiteljicin podnesak kojim je dopunila tužbu zaveden kao novi predmet, te je 27. jula 2006. godine donio rješenje da se tužba smatra povučenom. Na kraju, sud navodi da je tužiteljicinu žalbu smatrao prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje, te prijedlog usvojio i rješenje o povlačenju tužbe u cijelosti ukinuo i tužbu 1. februara 2007. godine dostavio apelantu na odgovor.
V. Relevantni propisi
- 26.Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 277.
Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu.
Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave."
- 27.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03)
"Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 62. stav 1.
Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Član 69.
Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.
Član 70. stav 1.
Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.
Član 75. stav 4.
Pripremno ročište održat će se u pravilu nakasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.
Član 281. stav 4.
Mjeru osiguranja upisanu u javne knjige sud briše po službenoj dužnosti.
Član 336. stav 1.
Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.
Član 454.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona."
VI. Dopustivost
- 28.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 30.U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 31.U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 32.Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
- 33.Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što parnični postupak traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja navedenog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
- 34.Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21).
- 35.Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 36.Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 37.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 38.Ustavni sud konstatira da je tužiteljica, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi utvrđivanja da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu tečevinu. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Osnovnog suda jeste uvrđivanje da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku bračnu tečevinu tužiteljice i apelanta, te da je apelant dužan trpjeti da se iz spornih nekretnina izdvoji - dijela u tužiteljicinu korist. Dakle, parnični postupak povodom tužbe koju je podnijela tužiteljica protiv apelanta je spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
- 39.Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa praksom Evropskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
Period koji se uzima u obzir
- 40.Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije utemeljili svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
- 41.Slično tome, Ustavni sud je u vlastitoj praksi u vezi sa predmetima u kojima se apelanti žale da postupak traje nerazumno dugo zaključio da nema nadležnost da razmatra period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već ispituje samo postupak koji se vodio nakon tog datuma, budući da se samo taj period ratione temporis ubraja u nadležnost Ustavnog suda.
- 42.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta 15. aprila 2003. godine radi utvrđivanja bračne tečevine, a da je, prije toga, Osnovni sud Banja Luka radi osiguranja nenovčanog potraživanja donio Rješenje broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine kojim je odredio privremenu mjeru kojom je zabranio apelantu da otuđuje i opterećuje sporno zemljište. Dakle, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.
- a)Složenost predmeta
- a)
- 43.Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
- 44.Podnesenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je tražila da sud utvrdi da sporna nekretnina predstavlja zajedničku bračnu tečevinu, te da je apelant dužan priznati i trpjeti da se iz predmetnog zemljišta izdvoji - dijela u tužiteljicinu korist i da se na osnovu presude uknjiži u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu sa - dijela. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebalo da bude naročito složen.
- b)Apelantovo ponašanje
- b)
- 45.Ustavni sud ističe da donošenje odluke u razumnom roku u građanskim predmetima zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
- 46.U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem utjecao na to da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je tužiteljica protiv apelanta podnijela tužbu Osnovnom sudu Banja Luka 15. aprila 2003. godine, nakon što je rješenjem istog suda određena privremena mjera kojom se apelantu zabranjuje da raspolaže i optereti spornu nekretninu i nakon što joj je sud naložio da u roku od 30 dana podnese tužbu za utvrđivanje bračne tečevine. Ustavni sud primjećuje da je apelantu tužba dostavljena na odgovor tek 1. februara 2007. godine, nakon čega je apelant u zakonskom roku dostavio odgovor na tužbu. Ustavni sud, također, primjećuje da je apelant prisustvovao pripremnom ročištu održanom 26. marta 2007. godine, kada je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom, jer ročištu nije pristupila uredno obaviještena tužiteljica. Također, Ustavni sud konstatira da je apelant podnio prijedlog 3. jula 2007. godine da se Rješenje Osnovnog suda Banja Luka broj R-293/03 od 26. marta 2003. godine stavi van snage, kojim je određena privremena mjera i kojom mu je zabranjeno da otuđi i optereti sporne nekretnine. Sve radnje u toku postupka apelant je preduzimao pravovremeno, uredno se odazivajući pozivima suda i koristeći pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije doprinio dužini postupka, niti je preduzimao bilo kakve radnje koje bi mogle eventualno voditi odugovlačenju postupka.
- c)Ponašanje suda
- c)
- 47.Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).
- 48.U konkretnom slučaju postupak je počeo 15. aprila 2003. godine, kada je tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđivanja bračne tečevine tada nadležnom sudu u Banjoj Luci. Po podnesenoj tužbi Osnovni sud Banja Luka nije preduzeo niti jednu radnju u postupku, već je nakon godinu dana, 29. marta 2004. godine, zbog promijenjene nadležnosti sudova, predmet dostavio na postupak Osnovnom sudu Kotor-Varoš. Ustavni sud, dalje, konstatira da je Osnovni sud, nakon više od dvije godine od prijema predmeta od Osnovnog suda u Banjoj Luci, 29. maja 2006. godine, vratio tužbu tužiteljici radi ispravke i dopune. Dakle, Ustavni sud zapaža da je predmet uzet u rad tek nakon više od tri godine od dana kada je tužiteljica podnijela tužbu sudu. S obzirom na to da tužiteljica nije dostavila uređenu tužbu na broj predmeta pod kojim je tužba zavedena kod Osnovnog suda (P-255/04), Osnovni sud je donio rješenje kojim je tužbu smatrao povučenom. Na navedeno rješenje tužiteljica je izjavila žalbu 8. augusta 2006. godine, koju je Osnovni sud razmatrao kao prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje i nakon više od pet mjeseci, 5. januara 2007. godine, rješenjem usvojio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje i ukinuo rješenje od 27. jula 2006 godine kojim se tužba smatrala povučenom.
- 49.Ustavni sud primjećuje da je apelantu 1. februara 2007. godine dostavljena tužba na odgovor, dakle, nakon manje od četiri godine od dana podnošenja tužbe, te da je tek tad saznao o sadržaju tužbenog zahtjeva upućenog protiv njega. Nakon što je apelant dostavio odgovor na tužbu, Osnovni sud je 26. marta 2007. godine održao pripremno ročište na kojem je doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom, jer pripremnom ročištu nije pristupila uredno obaviještena tužiteljica. Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju, u kojem je proteklo skoro četiri godine od dana podnošenja tužbe do konačnog odlučenja, postupak prešao granice "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud bez razloga, ne objašnjavajući taj postupak ni u odgovoru na apelaciju, tužiteljicinu tužbu uzeo u rad nakon više od dvije godine od dana kada je predmet tom sudu dostavo na postupanje Osnovni sud u Banjoj Luci. Osim toga, valja podsjetiti da je predmetna tužba stajala i u Osnovnom sudu u Banjoj Luci skoro godinu dana, a da nije dostavljena apelantu na odgovor, iako je taj sud već donio rješenje kojim je usvojio tužiteljicin zahtjev za donošenje privremene mjere. Dakle, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno je da se Osnovni sud, kao i onaj u Banjoj Luci, u konkretnom predmetu nije kretao u okviru propisanih rokova, već su, upravo u znatnoj mjeri, odstupili od njih.
- 50.Ustavni sud podsjeća da je u apelantovom slučaju tužba protiv njega podnesena 2003. godine, da su se od podnošenja tužbe do danas mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak, budući da se do 1. augusta 2003. godine primjenjivao Zakon o parničnom postupku SFRJ, koji je preuzet i koji se primjenjivao sve do stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji se, prema odredbi člana 454. Zakona o parničnom postupku, primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan, u pravilu, u roku od 6 mjeseci. Međutim, Ustavni sud ponovo konstatira da je Osnovni sud tek nakon više od dvije godine od dana kada je predmet tom sudu dostavljen na nadležno postupanje uzeo predmet u rad, odnosno nakon više od tri godine od dana podnošenja tužbe, a da je tek nakon četiri godine od podnošenja tužbe održao prvo ročište, 26. marta 2007. godine, na kojem je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom.
- 51.Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti suda kao posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" na način da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti, kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema. U konkretnom slučaju to je izostalo budući da je prvostepena odluka donesena u postupku pred Osnovnim sudom koji je trajao od 15. aprila 2003. godine, kao dana kada je tužiteljica protiv apelanta podnijela tužbu, do 26. marta 2007. godine, kada je Osnovni sud donio rješenje kojim je utvrdio da se tužba smatra povučenom, jer uredno obaviještena tužiteljica nije pristupila pripremnom ročištu, a apelant nije zahtijevao da se ročište održi.
- 52.Također, Ustavni sud primjećuje da je Rješenjem Osnovnog suda Banja Luka od 26. marta 2003. godine određena privremena mjera kojom se apelantu zabranjuje da otuđi i optereti sporne nekretnine, te je naloženo Republičkoj upravi da izvrši uknjižbu privremene mjere. Navedenim rješenjem određeno je da privremena mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja postupka za utvrđivanje bračne tečevine koji je tužiteljica dužna pokrenuti. Dakle, navedenom privremenom mjerom apelantu se ograničilo raspolaganje spornom nekretninom do pravosnažnog okončanja postupka utvrđivanja zajedničke bračne tečevine koji je, kao što je već zaključeno, trajao nerazumno dugo. Također, Ustavni sud primjećuje da, u smislu člana 281. Zakona o parničnom postupku, kada se radi o mjerama osiguranja (ranije privremena mjera) koje su upisane u javne knjige, sud ih briše po službenoj dužnosti, tj. ne mora postojati zahtjev stranke za brisanje te mjere osiguranja. U konkretnom slučaju Osnovni sud je tek nakon što je apelant podnio prijedlog, 3. jula 2007. godine, da se privremena mjera stavi van snage donio Rješenje od 13. novembra 2007. godine kojim je privremenu mjeru od 26. marta 2003. godine stavio van snage. Stoga, Ustavni sud konstatira da je predmetni postupak u cijelosti okončan tek donošenjem rješenja kojim je stavljeno van snage rješenje kojim je određena privremena mjera u tužiteljicinu korist.
- 53.Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenje odluke u vremenskom periodu od četiri godine i skoro osam mjeseci dovelo do štetnog utjecaja na ostvarivanje apelantovih prava i da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati da se preduzmu bilo kakve konkretne mjere u ovom slučaju osim u odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju.
Pitanje kompenzacije
- 54.Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
- 55.S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Apicella protiv Italije i devet drugih slučajeva protiv Italije (vidi presudu od 10. novembra 2004. godine) u kojem je utvrđen obrazac za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka. U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava je zaključio da, kao opća smjernica, podnosioci predstavke koji mogu da dokažu da je član 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen odgađanjima treba da dobiju između 1.000 i 1.500 eura na ime nadoknade za svaku godinu trajanja postupka bez obzira na to da li su podnosioci predstavke dobili ili izgubili domaći postupak, ili je postignuto prijateljsko poravnanje. Ovaj iznos, međutim, može biti umanjen da bi se uzeo u obzir standard života u zemlji koja je u pitanju, kao i držanje podnosioca predstavke. Odšteta Evropskog suda za ljudska prava će, također, biti umanjena ako je podnosilac predstavke primio presudu domaćeg suda da je zahtjev za "razuman rok" člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen i dobio nadoknadu, iako neodgovarajuću, od domaćih institucija. Ova osnovna rata treba biti uvećana na 2.000 eura ako se slučaj odnosi na pitanje koje zahtijeva posebnu ažurnost.
- 56.U svojoj prijašnjoj praksi Ustavni sud, uzimajući u obzir standard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zaključio je da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
- 57.Prema odredbi člana 279. stav 3. Zakona o parničnom postupku da rješenje o određivanju privremene mjere, odnosno mjere osiguranja ima djelovanje rješenja o izvršenju iz Zakona o izvršnom postupku, a da je izvršni sud ex lege dužan da postupa hitno (član 5. stav 1. Zakona o izvršnom postupku RS), Ustavni sud konstatira, prema navedenom utvrđenom principu, da je postupak u ovoj građanskoj stvari bio hitan. Prema tome, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u predmetnom postupku, iznosi 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke.
VIII. Zaključak
- 58.Nedonošenjem odluke redovnog suda u vremenskom periodu od četiri godine i skoro osam mjeseci po podnesenoj tužbi u parničnom postupku za utvrđivanje bračne tečevine, a nakon donesene privremene mjere, odnosno mjere osiguranja o zabrani otuđenja sporne nekretnine, bez ikakvog obrazloženja za takvo postupanje, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 59.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke.
- 60.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.