Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3297/06, rješavajući apelaciju Saliha Alijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Saliha Alijagića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu.

Ova Odluka dostavlja se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja okonča izvršni postupak broj 071-0-I-07-004139 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke.

Ovu odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Salih Alijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dubrovnika podnio je 8. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-I-06-000557 od 25. augusta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Općine Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženi su odgovori na apelaciju 1. novembra 2007. godine.
  • 3.
    Prilikom donošenja grupne odluke broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine, koja se u odnosu na Vladu Republike Srpske tiče iste činjenične i pravne osnove kao u ovoj apelaciji, Ustavni sud je pribavio odgovor na apelaciju od ovog učesnika u postupku, koji je dostavljen 15. februara 2007. godine. U tom odgovoru sadržan je i odgovor na navode ove apelacije, pa nije bilo potrebe da se od navedenog učesnika u postupku odgovor pribavlja ponovo.
  • 4.
    Osnovni sud je 6. decembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a drugotužena 24. decembra 2007. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vlade Republike Srpske dostavljen je apelantu 31. oktobra 2007. godine, odgovor Osnovnog suda 14. decembra 2007. godine, a odgovor drugotužene 27. decembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Presudom Osnovnog suda u Trebinju broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine obavezani su Republika Srpska, Ministarstvo trgovine i snabdijevanja (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općina Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotužena) da solidarno plate apelantu, kao prvotužiocu, i Muameru Alijagiću, kao drugotužiocu, na ime naknade materijalne štete za repromaterijal, taksativno naveden u izreci Presude, iznos od 6.033.985,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. jula 1993. godine do isplate, kao i 49.000,00 KM na ime naknade troškova parničnog postupka.
  • 8.
    Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine djelimično je uvažena žalba prvotužene, podnesena posredstvom zakonskog zastupnika Republičkog javnog pravobranilaštva, i preinačena je Presuda Osnovnog suda u Trebinju broj P-176/03 od 17. oktobra 2003. godine. Prvotužena i drugotužena su obavezane da apelantu, kao prvotužiocu, i Muameru Alijagiću, kao drugotužiocu, solidarno isplate na ime naknade materijalne štete iznos od 1.281.223,35 KM za izuzete stvari iz poslovnih prostorija tužilaca prema zapisnicima broj 1 do 44 koje je sačinila Komisija od 21. maja 1993. godine do 27. jula 1993. godine koju je imenovalo Ratno predsjedništvo drugotužene Rješenjem broj 09-012-46-3/93 od 19. maja 1993. godine. Tuženi su obavezani da plate i zakonsku zateznu kamatu počevši od 22. augusta 2005. godine, kao dana procjene, pa do isplate u roku od 30 dana. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužilaca za naknadu materijalne štete preko dosuđenog iznosa, te zahtjev za dosuđenje zakonske zatezne kamate počevši od 27. jula 1993. godine pa do isplate je odbijen. Prvotužena i drugotužena su obavezane da solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 49.670,00 KM, u roku od 30 dana. Žalbe drugotužene i Ministarstva trgovine i snabdijevanja RS odbačene su kao nedopuštene, jer su podnesene samostalno, a ne putem Republičkog javnog pravobranilaštva, kao njihovog zakonskog zastupnika.
  • 9.
    Osnovni sud je, povodom apelantovog prijedloga, kao tražioca izvršenja, donio Rješenje o izvršenju broj 071-0-I-06-000557 od 25. augusta 2006. godine i odredio da se prinudno naplati dug u iznosu od 1.281.233,35 KM sa sporednim potraživanjima na sredstvima na računima prvotužene i drugotužene, kao izvršenika.
  • 10.
    S obzirom na to da je izvršenik uložio prigovor na navedeno rješenje o izvršenju, Osnovni sud je dopisom od 5. septembra 2006. godine naložio bankama u kojim se nalaze računi izvršenika, navedeni u tom rješenju, da vrate sudu predmetno rješenje o izvršenju, čime je ukinuta zabrana raspolaganja sredstvima izvršenika.
  • 11.
    Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-I-06-000557 od 18. septembra 2006. godine djelimično usvojio prigovor izvršenika, koji je sudu dostavio dokaz o isplati tražiocima izvršenja dijela potraživanja u iznosu od 726.531,52 KM, a u ostalom dijelu Rješenje o izvršenju broj 071-0-I-06-000557 od 25. augusta 2006. godine ostalo je na snazi.
  • 12.
    Osnovni sud je 21. septembra 2006. godine rješenje o izvršenju dostavio Ministarstvu finansija-Trezor RS (u daljnjem tekstu: Trezor RS) radi provođenja.
  • 13.
    Apelant je intervenirao u Osnovnom sudu podnescima od 20. oktobra i 27. novembra 2006. godine, tražeći da se provede izvršenje. Također se urgencijom obratio i Trezoru RS, podneskom od 20. oktobra 2006. godine, zahtijevajući da se isplati iznos od 555.703,83 KM na teret izvršenika, prvotužene i drugotužene. Apelant navodi da Osnovni sud nije preduzeo ništa povodom njegovih intervencija, niti je odgovorio na njih.
  • 14.
    Okružni sud u Banjoj Luci, rješavajući o apelantovoj žalbi, kao tražioca izvršenja i izvršenika, Rješenjem broj 011-0-Gž-07-000334 od 4. jula 2007. godine ukinuo je Rješenje Osnovnog suda broj 071-0-I-06-000557 od 18. septembra 2006. godine i vratio predmet na ponovni postupak. Naime, zastupnik izvršenika je u prigovoru naveo da su se u izvršnom postupku koji se vodio u Osnovnom sudu u Trebinju broj I-291/04 tražioci izvršenja djelimično namirili i to da im je isplaćen putem računa NLB Razvojne banke iznos od 726.531,32 KM i Nove banjalučke banke Filijala Trebinje iznos od 14.753,19 KM. Rješenjem Okružnog suda naloženo je Osnovnom sudu da u ponovnom postupku ispita ove navode prigovora izvršenika.
  • 15.
    Pred Osnovnim sudom je u toku ponovni postupak koji se vodi pod novim poslovnim brojem 071-0-I-07-004139.
  • 16.
    Trezor RS je Podneskom broj 06-09-7471/06 od 22. novembra 2006. godine odgovorio apelantu, obavještavajući ga da se, u skladu sa važećim zakonskim propisima, Ministarstvo finansija-Sektor za trezor i upravljanje dugom obratilo Osnovnom sudu Trebinje aktom od 27. oktobra 2006. godine radi dostavljanja pravosnažne presude. Navedeno je da Osnovni sud Trebinje nije u mogućnosti dostaviti pravosnažnu presudu zbog toga što je predmetni spis u Vrhovnom sudu Republike Srpske, o čemu je obavijestio i Ministarstvo finansija svojim aktom od 6. novembra 2006. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant smatra da su neprovođenjem rješenja o izvršenju, koje je doneseno na osnovu pravosnažne presude, odnosno neizvršenjem pravosnažne presude, povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje i nediskriminaciju. Apelant posebno ukazuje da u predmetnom slučaju postoje dva izvršenika, prvotužena i drugotužena. U odnosu na prvotuženu neprovođenje rješenja o izvršenju se pravda odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 63/04 i 47/06, u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu), što je, prema apelantovom mišljenju, neodrživo. Osim navedenog, apelant navodi da u odnosu na drugotuženu, kao solidarnog dužnika, nema zakonske smetnje za provođenje rješenja o izvršenju, ali, uprkos tome, ni protiv drugotužene se ne provodi rješenje o izvršenju. Pri tome apelant ukazuje da je sud prije naplate potraživanja i u odnosu na drugorednog izvršenika praktično obustavio izvršenje suprotno odredbi člana 63. Zakona o izvršnom postupku. Apelant ističe da je doveden u situaciju da nije u mogućnosti da ostvari svoj zahtjev koji je deklarativno, odlukom nadležnog suda i u propisanom postupku, dobio zaštitu. Ova zaštita je neprovođenjem izvršenja uskraćena i time su, prema apelantovoj ocjeni, povrijeđena njegova ustavna prava iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije, odnosno II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Osnovni sud u svom odgovoru nije se posebno očitovao na navode apelacije o povredi apelantovih ustavnih prava, nego je iznio hronološki tok predmetnog izvršnog postupka. Osnovni sud ističe da je Rješenjem broj 071-0-I-06-000557 od 25. augusta 2006. godine dopustio da se prinudno izvrši pravosnažna Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine. Dalje navodi da je, rješavajući o prigovoru izvršenika u toj izvršnoj stvari, 18. septembra 2006. godine rješenjem djelimično usvojio prigovor izvršenika za iznos od 726.531,52 KM, a u ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo je neizmijenjeno. Sud je rješenje o izvršenju 21. septembra 2006. godine dostavio na izvršenje Trezoru RS. Rješavajući o žalbama tražilaca izvršenja, odnosno apelanta i izvršenika, Okružni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj 011-0-Gž-07-000334 od 4. jula 2007. godine ukinuo rješenje Osnovnog suda od 18. septembra 2006. godine i vratio predmet na ponovni postupak. Postupajući prema pravnim uputstvima Okružnog suda u Banjoj Luci, Osnovni sud je u ponovnom postupku 4. oktobra 2007. godine dostavio dopise apelantu i Osnovnom sudu u Trebinju radi pribavljanja podataka potrebnih da se donese pravilna odluka povodom prigovora izvršenika.
  • 19.
    Vlada RS u svom odgovoru ukazuje da, iako država, u principu, ne može donositi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH, a zatim iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, država može to pravo u određenoj mjeri ograničiti. Ta ograničenja moraju sadržavati legitiman cilj uz ispunjavanje uvjeta proporcionalnosti, što je, prema ocjeni Vlade RS, ispunjeno izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu. Vlada RS ističe da će Republika Srpska prema važećem zakonskom rješenju apelantu isplatiti naknadu štete putem "modaliteta"-obveznica sa rokom dospijeća do 35 godina, isplatom kamata, kao i isplatom troškova postupka, smatrajući da je time uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i apelantovog prava, te da nema povrede apelantovih ustavnih prava. Zbog navedenih razloga, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 20.
    Drugotužena u odgovoru na apelaciju iznosi hronološki tok postupka i ističe da su učesnici u postupku preduzimali zakonom dopuštene radnje i da nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04)

"Član 1.

Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM.

Član 2.

Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć

Član 3.

Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

Š...Ć3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,00 miliona KM.Š...Ć

Član 4.

Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to:

Š...Ć4. obaveze po izvršnim sudskim odlukama Š...Ć isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu Š...Ć materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog zakona.

Član 6. stav 1.

Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske.

Član 18.

Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,00 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom.

Član 19.

Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirat će se posebnim zakonom.

Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 18. ovog zakona.

Š...Ć

Član 20.

Kamata na obaveze iz člana 18. ovog zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske.

Ukoliko su obaveze verificirane na način propisan članom 19. ovog zakona veće od iznosa utvrđenog u članu 18. ovog zakona, razlika se otpisuje srazmjernim umanjenjem pojedinačnih obaveza i ne predstavlja obavezu Republike Srpske.

Član 21.

Obaveze iz člana 18. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, a najkasnije do 31. decembra 2007. godine, izmirit će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima:

  • 1.
    sa rokom dospijeća do 50 godina,
  • 2.
    isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća,
  • 3.
    bez kamate.

Član 22.

U smislu ovog zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, s ciljem izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registriran u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa.

Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske.

Š...Ć

Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljat će unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske.

Član 23.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja po osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine."

  • 22.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 3.

U članu 6. stav 1. mijenja se i glasi:

'Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog zakona se otpisuje i ne predstavlja obavezu Republike Srpske, izuzevši kamate po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. ovog zakona.'

Poslije stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi:

'Kamate po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog zakona.'

Član 9.

Stav 1. člana 20. mijenja se i glasi:

'Zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog pojedinačnog duga.'

Član 10.

Član 21. mijenja se i glasi:

'Emisija dugoročnih obveznica izvršit će se u roku od četiri mjeseca od dana završetka verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, pod sljedećim uvjetima:

  • 1.
    rok dospijeća do 35 godina,
  • 2.
    isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,
  • 3.
    sa godišnjom kamatom u visini od 1,5%
  • 4.
    sa pravom prijevremenog otkupa.

Konačna vrijednost emisije obveznica utvrđuje se nakon završetka postupka verifikacije u skladu sa ovim zakonom. '

Član 11.

Poslije člana 22. dodaje se novi član 22.a, koji glasi:

'Član 22.a

  • 1.
    Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni u izvršnom postupku iz budžeta Republike Srpske platit će se tražiocu izvršenja u periodu od 30. juna 2006. do 31. decembra 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija. 2. Iznosi troškova parničnog postupka i troškova parničnog izvršenja utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatit će se u cjelokupnom iznosu bez 3. Isplata troškova iz prethodnog stava ovog člana vršit će se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku. '"
  • 23.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03)

"Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.

Član 63.

(1) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.

(2) Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i kada, u skladu sa odredbama koje uređuju obligacione odnose, treće lice ispuni obavezu prema tražiocu izvršenja umjesto izvršenika.

(3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti."

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 26.
    Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim prijašnjim odlukama u vezi sa pitanjem iscrpljivanja pravnih lijekova ukazali, odredba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda se mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34, i Odluka Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06 i "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 39/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
  • 27.
    Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog nedonošenja rješenja o izvršenju pravosnažne i izvršne sudske presude, odnosno zbog zakonskih smetnji za izvršenje pravosnažne sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 28.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 29.
    Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelant smatra da je neprovođenjem rješenja o izvršenju sudske presude došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i nediskriminaciju iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 32.
    Ustavni sud konstatira da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici što se ne provodi rješenje o izvršenju pravosnažne sudske odluke kojom su prvotužena i drugotužena obavezane da apelantu solidarno isplate dosuđenu naknadu materijalne štete sa zateznim kamatama i troškove postupka. U pogledu ovih navoda apelacije, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal. To obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410. i 1411, st. 16-20).
  • 33.
    Ustavni sud, podržavajući navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, izgradio je i vlastitu praksu prema kojoj se izvršavanje pravosnažne sudske presude smatra sastavnim dijelom "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, odluke Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine i broj AP 981/04 od 20. decembra 2005. godine). Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenim predmetima Ustavni sud zaključio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale obavezu izvršenja sudske presude.
  • 34.
    Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, postoji i izgrađena praksa institucija osnovanih u skladu sa Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u pogledu stava da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Naprimjer, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B.Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Također, Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao je povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7. u korist podnosioca žalbe".
  • 35.
    U konkretnom slučaju apelant je nadležnom sudu podnio prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju pravosnažne izvršne presude, koja se ne izvršava zbog nedonošenja rješenja o izvršenju predmetne presude iako Zakon o izvršnom postupku predviđa hitno postupanje u postupku izvršenja sudskih odluka.
  • 36.
    Budući da solidarni dužnici nisu u cijelosti isplatili svoj dug apelantu u paricionom roku, na apelantov prijedlog Osnovni sud je donio rješenje kojim je dopustio prinudno izvršenje. Navedeno rješenje se nije provodilo jer je taj sud, u skladu sa odredbama Zakona o unutrašnjem dugu, predmet dostavio Trezoru RS i ukinuo zapljenu računa izvršenika. Ustavni sud se u odnosu na pitanje opravdanosti zakonodavnog uplitanja u izvršenje pravosnažne presude poziva na svoj stav povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja, usvojen u Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine. Ustavni sud je smatrao da se primjenom odredaba Zakona o unutrašnjem dugu onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka na način i u obimu utvrđenim pravosnažnim sudskim odlukama. Ustavni sud je zaključio da se ovo čini mjerama koje krše princip "proporcionalnosti" između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, što je suprotno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 37.
    Ustavni sud zapaža iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda da je nakon podnošenja apelacije promijenjena pravna situacija u predmetnom slučaju. Problem više nije, kako se to u apelaciji navodi, neprovođenje rješenja o izvršenju, nego nedonošenje rješenja o izvršenju. Naime, Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-I-06-000557 od 18. septembra 2006. godine ukinuto je rješenjem drugostepenog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak, koji još uvijek nije okončan. Nedonošenjem rješenja u predmetnom izvršnom postupku, iako Zakon o izvršnom postupku u članu 5. propisuje izvršnom sudu obavezu da hitno postupa, Osnovni sud je otvorio pitanje efektivnog pristupa sudu. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant onemogućen da isposluje potpuno izvršenje pravosnažne Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-156/05 od 25. novembra 2005. godine za iznos dosuđenih potraživanja koji je ostao neplaćen zbog nepostupanja Osnovnog suda u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
  • 38.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, zbog propusta Osnovnog suda da u ponovnom postupku hitno donese rješenje o izvršenju u predmetu broj 071-0-I-07-004139, povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu, kao suštinski segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 39.
    Imajući u vidu zaključke u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije, kada Osnovni sud ne postupa sa odgovarajućom hitnošću pri donošenju rješenja o izvršenju pravosnažne sudske odluke.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.