Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1000/06, rješavajući apelaciju Lidije Šunjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Lidije Šunjić.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Lidija Šunjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 4. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-117/04 od 25. februara 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i od Općinskog pravobranilaštva Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinsko pravobranilaštvo) zatraženo je 16. jula 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je svoj odgovor dostavio 26. jula 2007. godine, Kantonalni sud 17. jula 2007. godine, a Općinsko pravobranilaštvo 26. jula 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 31. januara 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Sarajevu, u čikmi Tekija broj 1, na osnovu Ugovora o korištenju stana broj MB705-1-3741/79 od 21. novembra 1979. godine, kojeg je zaključila na osnovu rješenja o dodjeli stana Skupštine općine Stari Grad Sarajevo.
  • 7.
    Gradski sekretarijat za inspekcijske poslove Grada Sarajeva je 10. novembra 1983. godine izvršio inspekcijski pregled zgrade u kojoj se nalazio apelanticin stan, o čemu je sačinjen i Zapisnik broj 04/07-ML-362-8-370. U zapisniku je konstatirano da je "cijeli objekt, u kojem se nalazi i navedeni stan, dotrajao do te mjere da predstavlja opasnost za život stanara". Općina Stari Grad, Sekretarijat za urbanizam i stambeno-komunalne poslove, dostavila je apelantici obavijest broj 05/01-372-9/89 od 6. februara 1989. godine kojom je obavijestila apelanticu da je predmetna zgrada na spisku zgrada i stanova ruševnog stambenog fonda Skupštine Stari Grad i da se nalazi na listi prioriteta za rušenje. Apelantica je predmetni stan koristila do jula 1993. godine, kada se dio zgrade u kojoj se stan nalazio srušio uslijed granatiranja.
  • 8.
    Rješenjem Općine Stari Grad Sarajevo broj 05/04-364-380/97 od 7. juna 1997. godine zgrada u kojoj se nalazio apelanticin stan je proglašena ruševnom, te je određeno rušenje objekta i raščišćavanje u hitnom postupku. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je prema urbanističkom projektu "Kvadrant 9" navedeni objekt predviđen za rušenje radi izgradnje novih objekata. Također, navedeno je da će "dosadašnjem korisniku stana, tj. nosiocu stanarskog prava, radi lične sigurnosti Općina Stari Grad Sarajevo osigurati adekvatan stan."
  • 9.
    Apelantica se tokom 1997. i 1999. godine obraćala nadležnom organu za stambeno-komunalne poslove Općine Stari Grad sa zahtjevom za dodjelu drugog stana umjesto srušenog stana. U dopisu Službi za obnovu, razvoj i stambene poslove Općine Stari Grad od 19. aprila 1999. godine, apelantica je navela da, postupajući prema zahtjevu općine, dostavlja uvjerenje zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda I Sarajevo, da ona, kao ni članovi njezinog porodičnog domaćinstva, nemaju u vlasništvu nekretnine, čime je upotpunila zahtjev za dodjelu drugog stana umjesto predmetnog stana na kojem je bila nositeljica stanarskog prava. Apelantica je, također, navela da ukoliko Komisija za stambena pitanja Općine Stari Grad o zahtjevu ne odluči u roku od 30 dana nakon isteka roka, bit će prinuđena da svoja prava ostvaruje tužbom sudu.
  • 10.
    Apelantica je 3. juna 1999. godine tadašnjem Općinskom sudu I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela tužbu protiv Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena). Tužbenim zahtjevom je tražila da joj tužena dodijeli na korištenje odgovarajući stan ili da joj isplati protivvrijednost takvog stana u iznosu od 66.000 KM. U toku postupka apelantica je odustala od zahtjeva za dodjelu odgovarajućeg stana, a ostala samo pri zahtjevu za isplatu protivvrijednosti odgovarajućeg stana. Općinski sud je donio Presudu broj P-273/02 od 13. juna 2003. godine kojom je djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i naložio tuženoj da apelantici isplati na ime činidbe iznos od 52.800,00 KM sa zateznim kamatama od 16. oktobra 2001. godine, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.186,00 KM, dok je ostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva odbijen. U obrazloženju presude se navodi da je, u skladu sa članom 52. Zakona o stambenim odnosima, u slučajevima kada treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost za život stanara, što je u ovom slučaju i bilo, jer je sporni stan srušen iz tih razloga, stambeni organ morao osigurati stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja. Nadalje, s obzirom na to da je 6. decembra 2002. godine prestala zakonska mogućnost dodjeljivanja stanarskog prava, a apelantica je savjesno pokušavala prije datog datuma riješiti svoje stambeno pitanje, te da je još 1983. godine konstatirano da je stan bezuvjetan i ruševan, tužena je već tada trebala osigurati adekvatan smještaj apelantici. Također je u provedenom postupku utvrđeno da je Općinsko vijeće tužene na sjednici održanoj 19. marta 1997. godine donijelo odluku o načinu davanja na korištenje stanova kojima raspolaže tužena, pa je članom 4. stav 1. tačka 8. predviđeno da se stan dodijeli i licima koja su nosioci stanarskog prava na stanu u ruševnom objektu, koji je prema nalazu stručnog organa proglašen opasnim za život stanara. Pored toga, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužena ostalim stanarima koji su u istom pravnom položaju kao apelantica riješila ili rješava njihovo stambeno pitanje dodjelom stana, donacije itd. Sud smatra da bi svaka drugačija odluka suda bila diskriminirajuća za apelanticu u odnosu na druge stanare. Sud je, također, izvršio uvid u izjašnjenje tužene Ombudsmenima FBiH, u kojem je navedeno da tužena trenutno nije u mogućnosti udovoljiti apelanticinom zahtjevu, jer ne raspolaže slobodnim stambenim jedinicama, čime je prema zaključku suda tužena priznala svoju nadležnost za rješavanje apelanticinog stambenog zbrinjavanja. Uvidom u zahtjev za dodjelu stana od 9. oktobra 2000. godine sud je utvrdio da se apelantica uz pomoć svog punomoćnika obraćala tuženoj radi toga da bi njezin zahtjev trebalo riješiti prije 6. decembra 2000. godine kada trebaju prestati sva stanarska prava, pa i mogućnost stjecanja stanarskih prava, jer će u tom slučaju apelantica biti prinuđena svoj zahtjev opredijeliti samo za plaćanje novčanog iznosa koji će biti neophodan za kupovinu stana na kakav ima pravo da joj bude dodijeljen.
  • 11.
    Kantonalni sud u Sarajevu, rješavajući o žalbama apelantice i tužene, donio je Presudu broj Gž-117/04 od 25. februara 2004. godine kojom je uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti i obavezao apelanticu da nadoknadi tuženoj troškove postupka u iznosu od 3.150,00 KM, dok je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je smatrao da odredba člana 52. Zakona o stambenim odnosima ne predviđa obavezu, niti mogućnost da se nosiocu stanarskog prava, čiji je stan uništen, isplati novčana vrijednost stana.
  • 12.
    Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine odbio apelanticinu reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju revizijske presude Vrhovni sud je naveo da apelanticin zahtjev "isplata na ime činidbe" predstavlja u osnovi zahtjev za naknadu štete, te da u konkretnom slučaju tužena nije tužiteljici nanijela štetu legalnim preduzimanjem radnji na rušenju predmetne zgrade. Štetu na zgradi zbog koje je dovedena u ruševno stanje, a time i stanu na kojem je tužiteljica imala stanarsko pravo, nije počinila tužena, već je tužena preduzela radnje na otklanjanju eventualnih štetnih posljedica za treća lica u slučaju urušavanja zgrade, u skladu sa članom 103. Zakona o prostornom uređenju. U takvoj situaciji, Vrhovni sud je smatrao da nema ni krivice tužene kao pretpostavke za odgovornost za štetu. Činjenica da tužena nije apelantici u upravnom postupku osigurala drugi stan ne može biti predmet raspravljanja parničnog suda, osim u slučajevima kada se zahtjev za naknadu štete zasniva na naknadi štete zbog nezakonitog rada organa prema članu 308. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, a što u postupku nije dokazano. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je apelantica na spornom stanu izgubila stanarsko pravo donošenjem pravosnažnog rješenja o rušenju objekta, u skladu sa članom 52. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, jer je ugovor o korištenju stana prestao po sili zakona pravosnažnošću rješenja o rušenju. Apelantica, kao ranija nositeljica stanarskog prava, donošenjem rješenja o rušenju postaje korisnica stana, a organ koji je donio rješenje ima obavezu korisniku stana osigurati stan za minimalne potrebe. Kako tužena nije donijela rješenje u upravnom postupku prema apelanticinom zahtjevu, Vrhovni sud smatra da je apelantica imala mogućnost pravnim sredstvima propisanim samo u Zakonu o upravnom postupku ostvariti svoja prava, a ne tužbom u parničnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije apelantica vidi u tome što su Kantonalni i Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih odluka na proizvoljan način, na apelanticinu štetu, primijenili odredbu člana 52. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica ne osporava da citirana odredba člana 52. Zakona o stambenim odnosima ne predviđa mogućnost isplate određenog iznosa novca kao protivvrijednost za stan koji je srušen. Međutim, napominje da u vrijeme kada je donesena prvostepena presuda (2003. godine) nije više bilo moguće steći stanarsko pravo, pa bi odluka o dodjeljivanju drugog stana sa stanarskim pravom bila neizvršiva. Iz tog razloga, prema apelanticinom mišljenu, zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti stana je jedini moguć i izvršiv. Povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelantica vidi u tome što joj umjesto srušenog stana, koji je predstavljao njezin dom i imovinu, nije dodijeljen drugi odgovarajući stan, niti je finansijski obeštećena. Ne osporava da je rušenje predmetne zgrade predstavljalo hitnu društvenu potrebu, ali ističe da je time lišena prava na dom i imovinu, te da lišavanje tog prava ne ispunjava uvjet "neophodnosti u demokratskom društvu", odnosno nije bilo proporcionalno opravdanom cilju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni i Kantonalni sud navode da u svojim presudama nisu počinili povrede ljudskih prava zagarantirane Evropskom konvencijom, iz razloga navedenih u presudi.
  • 15.
    Općinsko pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju u potpunosti podržava odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda. Ističe da tužena nije povrijedila apelanticino pravo na dom i imovinu jer tužena nije granatirala Sarajevo, već je uklonila ruševine kao posljedice granatiranja, što je bila njezina obaveza kao organa uprave propisana članom 136. tadašnjeg Zakona o prostornom uređenju ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 13/99), koji odgovara članu 145. novog zakona ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 7/05). Nadalje, ukazuje da je apelanticino pozivanje na ruševnost objekta utvrđenu 1983. godine neprimjereno jer je apelantica, kao i ostali stanari, koristila navedeni stan sve do granatiranja. Budući da je stan totalno devastiran uslijed rata, apelantica je imala pravo ostvariti povrat svog doma u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji predstavlja pravni osnov za rješavanje njezinog prava na dom.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

"Član 52.

Ugovor o korištenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan mora srušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa ili je zgrada eksproprirana u svrhu rušenja, kao i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost za život stanara.

U slučajevima iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava ne daje se otkaz, a korisnici stana mogu se iseliti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa tek pošto im zainteresirano lice, odnosno stambeni organ osigura drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučajevima eksproprijacije, pošto im se osigura odgovarajući stan.

U skladu sa propisima skupštine općine utvrđuje se u slučajevima iz prethodnog stava zadovoljava li drugi stan minimalne potrebe stanovanja.

ŽŽalba izjavljena protiv rješenja iz stava 2. ovog člana ne zadržava izvršenje rješenja".

  • 17.
    U Zakonu o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH" br. 9/87, 23/88, 10/90, 14/90 i 14/91) relevantne odredbe glase:

"Član 203.

Općinski organ uprave nadležan za poslove građenja prema službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresiranog lica rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugog objekta za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećenja ne može dalje služiti svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost za život i zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, kao i uvjete i mjere koje je potrebno provesti, odnosno osigurati pri rušenju građevine, dijela građevine ili drugog objekta.

Rušenje zgrade iz prethodnog stava ne može se izvršiti dok se nosiocu stanarskog prava, korisniku stana, odnosno vlasniku stana koji stanuje u građevini određenoj za rušenje, ne osigura drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi.

ŽŽalba protiv rješenja iz stava 1. ovog člana ne odlaže izvršenje rješenja u slučajevima kada se radi o neposrednoj opasnosti za život i zdravlje ljudi, ili imovinu, okolne objekte i saobraćaj."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelantica osporava navedene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 23.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 24.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

  • 2.
    Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
  • 25.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 26.
    Evropski sud za ljudska prava je naveo u više navrata da koncept "imovine" u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). Također, prema postojećem običajnom pravu "posjed" može biti postojeći posjed ili vrijedna imovina, uključujući i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar "legitimno očekivanje" da će ono biti realizirano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Evropski sud za ljudska prava, Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, str. 19-24).
  • 27.
    U konkretnom predmetu, apelantica je nakon pravosnažnosti rješenja tužene o rušenju predmetne zgrade, umjesto ranijeg pravnog statusa nositeljice stanarskog prava, postala korisnica predmetnog stana, s pravom da joj se dodijeli drugi stan koji će zadovoljiti njezine minimalne stambene potrebe. Spomenutim rješenjem tužene od 7. juna 1997. godine navedeno je da će "dosadašnjem korisniku stana, tj. nosiocu stanarskog prava radi lične sigurnosti Općina Stari Grad Sarajevo osigurati adekvatan stan", što je u skladu s pozitivnim propisima. Naime, citiranim odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prostornom uređenju propisano je da će se korisniku stana u slučaju rušenja zgrade osigurati drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja. Stoga, imajući u vidu relevantne odredbe navedenih zakona, Ustavni sud smatra da je apelantica imala legitimno očekivanje da će joj tužena dodijeliti drugi stan koji bi zadovoljio njezine stambene potrebe i potrebe njezine porodice, a na ime naknade za porušeni stan i na kojem bi ona zasnovala stanarsko pravo, te da ovo apelanticino legitimno očekivanje koje je zasnovano u važećem zakonu, predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 28.
    Stoga, donošenjem osporenih odluka kojima se odbija apelanticin zahtjev za dodjelu drugog stana u svrhu stanovanja, odnosno za naknadu vrijednosti stana kojeg nije dobila na korištenje, suprotno njezinom legitimnom očekivanju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o apelanticinom lišavanju njezine imovine, u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da joj je pravosnažnom presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu novčane protivvrijednosti na ime činidbe koju tužena nije ispunila.
  • 29.
    Za Ustavni sud ostaje da utvrdi: a) je li lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) služi li lišavanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li lišavanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa.
  • 30.
    Ustavni sud konstatira da je relevantnim zakonskim odredbama u slučaju rušenja zgrade koja predstavlja opasnost za stanare i okolinu predviđeno odgovarajuće stambeno zbrinjavanje stanara porušenog objekta koje se sastoji u dodjeli drugog stana koji zadovoljava minimalne stambene potrebe ranijih nosilaca stanarskih prava, odnosno korisnika stanova. Ova obaveza je dodatno osigurana propisivanjem da se rušenje zgrade ne može izvršiti dok stambeni organ ne osigura drugi stan koji zadovoljava minimalne stambene potrebe korisnika stana. Ustavni sud zaključuje da primjenom navedenih zakonskih odredaba u slučaju rušenja zgrade raniji nosioci stanarskih prava, odnosno korisnici stanova, ni u kojem slučaju neće biti lišeni svoje imovine, već će im imovina biti osigurana tako što će njihove minimalne stambene potrebe biti osigurane dodjelom stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.
  • 31.
    U konkretnom slučaju, apelantica je, nakon što tužena nije postupila prema odredbi člana 52. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, tužbom sudu tražila da joj tužena dodijeli odgovarajući stan, ili ukoliko nema na raspolaganju odgovarajući stan, kako je tužena tvrdila, da joj nadoknadi protivvrijednost činidbe na koju je tužena obavezana. Tokom parničnog postupka, odnosno nakon 6. decembra 2002. godine, u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04), prestala je zakonska mogućnost da se apelantici dodijeli stanarsko pravo na nekom drugom stanu, što je bio zakonom propisani način na koji je tužena trebala izvršiti svoju obavezu. Nakon toga, apelantica se u svom tužbenom zahtjevu opredijelila samo na isplatu protivvrijednosti činidbe, jer je smatrala da bi odluka o dodjeljivanju drugog stana sa stanarskim pravom bila neizvršiva, te da je, stoga, zahtjev za isplatu novčanog iznosa jedini moguć i izvršiv.
  • 32.
    Međutim, redovni sudovi su u osporenim odlukama tvrdili da član 52. Zakona o stambenim odnosima ne predviđa obavezu niti mogućnost da se nosiocu stanarskog prava čiji je stan uništen isplati novčana protivvrijednost stana. Ustavni sud smatra da činjenicom da je novom zakonskom legislativom prestala mogućnost dodjele stanarskih prava na stanovima u društvenom vlasništvu, nije prestala obaveza tužene da ispuni obavezu prema apelantici. Tužena, naime, i dalje ima obavezu na činidbu koja je nastala prije rušenja zgrade, a koju nije ispunila. Budući da tužena nije ispunila obavezu prije stupanja na snagu novih zakonskih propisa prema kojima više nije moguće steći stanarsko pravo, Ustavni sud smatra opravdanim apelanticin zahtjev da joj tužena na ime činidbe koju nije izvršila, isplati njezinu protivvrijednost. Pored toga, suprotno stavu Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da apelanticin zahtjev za naknadu nije zahtjev za naknadu štete uslijed rušenja zgrade, već zahtjev za protivvrijednost činidbe koja se sastojala u obavezi tužene da apelantici osigura minimalne stambene uvjete u smislu Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prostornom uređenju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama apelantica lišena imovine za koju je imala legitimno očekivanje da će joj biti dodijeljena na osnovu navedenih relevantnih zakonskih odredaba, a da joj je osporenim presudama ova naknada onemogućena. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da apelanticino lišavanje imovine na ovakav način nije bilo u skladu sa zakonom. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud za ljudska prava smatra da lišavanje imovine bez ikakve naknade nije u skladu sa Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud za ljudska prava, James protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 54).
  • 33.
    Iz svega izloženog slijedi da je u konkretnom slučaju povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 34.
    U svjetlu zaključaka u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer način na koji je apelantica sudskim odlukama lišena svoje imovine nije bio u skladu sa zakonom.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.