USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1079/06, rješavajući apelaciju Ante Galića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Ante Galića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj U-176/05 od 28. februara 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Ante Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Danka Vučina, advokatica iz Mostara, podnio je 6. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-176/05 od 28. februara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog ministarstva trgovine i turizma u Mostaru (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 11. decembra 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju su dostavili i tuženi i Kantonalni sud 31. decembra 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 6. januara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Služba za privredu, obnovu, razvitak i civilnu zaštitu Općine Posušje (u daljnjem tekstu: Općinska služba) donijela je Rješenje broj 06-20-1-595/05 od 11. jula 2005. godine, kojim je odjavljena po sili zakona samostalna trgovačka radnja "Oskar", kao dopunsko zanimanje, vlasništvo apelanta, koju je vodio na osnovu Rješenja Općine Posušje broj 02/VI-351-177/93 od 12. oktobra 1993. godine. Drugim stavom izreke Rješenja kao dan prestanka postojanja radnje naveden je 11. juli 2005. godine, dok je trećim stavom propisano da se odjava radnje ima upisati u Registar samostalnih radnji. U obrazloženju Rješenja Općinska služba je navela da je na osnovu čl. 12. i 18. Zakona o trgovini prestalo da važi odobrenje za rad samostalne trgovačke djelatnosti, te da je apelant u skladu sa članom 12. navedenog zakona bio dužan preregistrirati samostalnu trgovačku radnju sa dopunskog u osnovno zanimanje o čemu je pismeno obaviješten 16. septembra 1999. godine.
- 7.Tuženi je donio Rješenje broj 05-05-202/05 od 17. oktobra 2005. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv navedenog prvostepenog Rješenja Općinske službe. U obrazloženju rješenja tuženi je naveo da je apelantu odobreno obavljanje predmetne djelatnosti, te da mu je 16. septembra 1999. godine poslana obavijest da izvrši preregistraciju radnje iz dopunskog u osnovno zanimanje. Dalje se navodi da su odredbom člana 12. Zakona o trgovini propisani uvjeti za osnivanje trgovačke radnje, dok je odredbom člana 18. st. 2. i 3. istog zakona propisano da je trgovac dužan odjaviti trgovačku radnju pismenim putem nadležnom organu prije prestanka rada uz priloženi dokaz da nema neizmirenih obaveza prema javnim prihodima, s tim da se odjava ne može vršiti unazad. Također, u Rješenju je navedeno da se iz službenih zabilješki od 11. jula 2005. godine vidi da je apelant zadužen kao poreski obveznik i da nije podnosio zahtjev za odjavu radnje. Na kraju, tuženi je zaključio da apelant ne osporava zakonitost pobijanog rješenja osim u dijelu koji se odnosi na utvrđeni datum prestanka rada radnje, a s obzirom da se datum prestanka rada ne može utvrditi unazad, tuženi smatra da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje.
- 8.Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja tuženog broj 05-05-202/05 od 17. oktobra 2005. godine. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-176/05 od 28. februara 2006. godine, kojom je apelantova tužba odbijena. U obrazloženju Presude Kantonalni sud navodi, između ostalog, da apelant nije ničim dokazao navode tužbe da je obavijestio prvostepeni organ da je sporna radnja prestala sa radom 1. januara 2000. godine. Dalje se navodi da je u vrijeme kada je apelantu izdato odobrenje za rad bio na snazi preuzeti Zakon o samostalnom privređivanju, te da je članom 33. stav 1. ovog zakona propisano da se odjava obavljanja djelatnosti vrši pismenim putem kod nadležnog općinskog organa uprave. Na kraju, Kantonalni sud zaključuje da je apelantu pravilno utvrđen datum prestanka rada radnje imajući u vidu da su propisi koji su bili na snazi propisivali obavezu pismene odjave radnje koja se nije mogla vršiti unatrag.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su nadležni organi proizvoljno primijenili materijalni propis pri ocjeni da apelant nije pismeno odjavio radnju prije prestanka, jer u vrijeme prestanka rada apelantove radnje važeći Zakon o trgovini nije obavezivao niti upućivao na podnošenje pismene odjave. Osim toga, apelant tvrdi da je na zapisnik kod prvostepenog organa odjavio radnju i navodi da je radnja prestala sa radom 1. januara 2000. godine. Daljnju povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da Kantonalni sud nije udovoljio njegovom prijedlogu iz tužbe da ga sasluša kao stranku na ovu okolnost. Osim toga apelant se žali da na predmetnu situaciju nije primjenjiv Zakon o samostalnom privređivanju, jer nije preuzet kao propis Bosne i Hercegovine. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome da je zbog pobijane presude Kantonalnog suda dužan izmiriti porez za svaku godinu do prestanka rada radnje.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su odredbom člana 12. Zakona o trgovini propisani uvjeti za osnivanje trgovačke radnje. Odredbom člana 18. istog zakona predviđeno je da rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje da važi odjavom po sili zakona i u drugim slučajevima, s tim da je trgovac dužan odjaviti radnju pismenim putem nadležnom organu prije prestanka rada, uz priložen dokaz o izmirenim obavezama, s tim da se odjava na može vršiti unazad. Apelant, prema navodima tuženog, nije ispunio uvjete za odjavu radnje sa 1. januarom 2000. godine, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da odjavu rada radnje unazad nisu predviđali ni raniji propisi koji su se primjenjivali u momentu apelantovog osnivanja radnje do odjave.
- 11.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u toku postupka apelant isticao da je odjavio radnju na zapisnik pred prvostepenim organom, a što ničim nije dokazao. Nadalje, iz spisa proizlazi da je apelant pozvan 16. septembra 1999. godine da preregistruje radnju, a pošto to nije učinio ona je odjavljena 11. jula 2005. godine po sili zakona. Što se tiče apelantovih navoda da nije saslušan pred prvostepenim tijelom, Kantonalni sud smatra da ovo saslušanje ne bi ništa promijenilo bez predočenog konkretnog dokaza da je radnja odjavljena.
V. Relevantni propisi
- 12.Zakon o trgovini ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 64/04)
"Član 18.
Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje da važi odjavom, po sili zakona i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Trgovac je dužan da odjavi trgovačku radnju pismenim putem nadležnom organu prije prestanka rada, uz priloženi dokaz da nema neizmirenih obaveza prema javnim prihodima.
Prestanak obavljanja trgovačke radnje utvrđuje se danom navedenim u odjavi, s tim da se obavljanje trgovačke djelatnosti ne može odjaviti unazad.
Ako u odjavi nije naveden datum prestanka rada trgovačke radnje, prestanak se utvrđuje danom podnošenja zahtjeva za odjavu.
Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje da važi po sili zakona:
Š...Ć
3.ako prestane ispunjavati bilo koji od uvjeta navedenih u članu 12. ovog zakona;
Š...Ć"
- 13.Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 9/05) relevantne odredbe glase:
"Član 22.
U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uvjetom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na koje se poziva.
Ako stranka ne predoči dokaze za svoje navode ili se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njenom postojanju sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 33.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar.
U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i stranka. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu zamolbenog suda i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza".
VI. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-176/05 od 28. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 18.Apelant navodi da je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 19.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 20.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 20.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 21.Apelant se žali na postupak koji je okončan osporenom presudom, navodeći da prvostepeni i drugostepeni organ, a zatim i sud koji je rješavao upravni spor, nisu uzeli u obzir činjenicu da je odjavio radnju sa 1. januarom 2000. godine, na zapisnik kod prvostepenog organa. Apelant također smatra da je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su primijenjeni propisi koji nisu bili na snazi u relevantnom periodu. Također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer Kantonalni sud nije udovoljio njegovom zahtjevu da ga sasluša kao svjedoka na okolnost da je radnju odjavio na zapisnik pred prvostepenim organom. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 22.Uvidom u priloženu dokumentaciju Ustavni sud je utvrdio da je dopisom Općine Posušje, Služba za privredu i obnovu od 16. septembra 1999. godine, apelant pozvan da, u skladu sa Zakonom o trgovini i Pravilnikom o sadržaju i vođenju trgovačkih radnji, preregistruje svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje ili da je odjavi. Općinska služba je 11. jula 2005. godine donijela Rješenje kojim je po sili zakona apelantova radnja odjavljena sa 11. julom 2005. godine. Protiv navedenog Rješenja apelant je izjavio žalbu koju je tuženi odbio, a zatim pokrenuo upravni spor. Presudom Kantonalnog suda tužba je odbijena i potvrđeno drugostepeno rješenje.
- 23.Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, Odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
- 24.Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od Kantonalnog suda u upravnom sporu bila proizvoljna, te da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
- 25.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je drugostepeni organ ispravno postupio kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, ističući da su nadležni organi uprave donijeli pravilno rješenje kada su predmetnu trgovačku radnju odjavili po sili zakona sa 11. julom 2005. godine. Dalje se navodi da apelant ničim nije dokazao tvrdnju iz tužbe da je radnja prestala sa radom 1. januara 2000. godine. Imajući u vidu da je odobrenje za rad predmetne radnje izdato u skladu sa Zakonom o samostalnom privređivanju, te da odredba člana 33. stav 1. navedenog zakona propisuje da: "odjava obavljanja djelatnosti vrši se pismenim putem, prije prestanka rada, kod nadležnog općinskog organa uprave", kao i činjenicu da je apelanta obavijestila Općinska služba da je dužan preregistrirati svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje ili je odjaviti, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantu pravilno određen datum prestanka rada radnje, kao i da nije došlo do povrede pravila upravnog postupka.
- 26.Apelant se žali da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer je Zakon o trgovini na koji se poziva sud stupio na snagu 2004. godine, a ranije važeći Zakon o trgovini ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/95 i 19/96) nije sadržavao odredbu o pisanoj odjavi radnje. Također, apelant se žali da se Kantonalni sud poziva na odredbe Zakona o samostalnom privređivanju koji, suprotno onom što navodi Kantonalni sud, nije preuzet. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Služba za privredu, obnovu i razvitak poslala 19. septembra 1999. godine obavijest apelantu da je dužan "preregistrovati svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje, ili je odjaviti", a u skladu sa odredbama važećeg Zakona o trgovini. Iako tada važeći zakon ne sadrži odredbu o pisanoj odjavi radnje, Ustavni sud primjećuje da apelant ne nudi nikakav dokaz da je odjavio radnju, a kako se prema tada važećim propisima Zakona o trgovini radnja ne može odjaviti retroaktivno, Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim apelntovim navodima nije bilo proizvoljne primjene materijalnih propisa, odnosno da ne postoje dokazi o arbitrarnom odlučivanju koje je uvjetovalo povredu apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje.
- 27.Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku upravnog postupka i upravnog spora tvrdio da je odjavio radnju na zapisnik pred prvostepenim organom. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da apelant svoje navode u navedenom smislu nije ničim potkrijepio. Također, Kantonalni sud je konstatovao i da je paušalan apelantov navod da "ne može dokazati odjavu radnje na zapisnik, jer mu zapisnik nije dostupan", s obzirom da je apelant mogao da traži kopiju zapisnika u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su Kantonalni sud i nadležni organi uprave ovakvim utvrđenjima proizvoljno primijenili relevantni zakon. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i tuženi dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu navedenih apelantovih prigovora.
- 28.Što se tiče apelantovih primjedbi da nije pozvan da da iskaz pred Kantonalnim sudom, odnosno da ga sud sasluša kao stranku na okolnost davanja izjave kojom je odjavio radnju pred prvostepenim organom, čime je, navodno, povrijeđeno njegovo prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na član 22. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da se u tužbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uvjetom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka. Imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud primjećuje da je apelant isti žalbeni navod o davanju izjave pred prvostepenim sudom na zapisnik kojom je, navodno, odjavio spornu radnju isticao pred prvostepenim organom i u postupku o žalbi. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je na sudu da odluči koje će dokaze izvesti, te da smatra da nepozivanje apelanta da bude saslušan kao stranka nije bilo od uticaja u konkretnom slučaju za prirodu presude Kantonalnog suda, ili da je ovim povrijeđeno apelantovo pravo na pravičnu raspravu. Osim toga Ustavi sud podsjeća na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, presuda od 19. aprila 2006, broj 63235/00, stav 73-76), u kojoj je sud utvrdio:
"74. Sud ističe da aplikantima nije oduzeta mogućnost da traže javnu raspravu premda je na sudovima da odluče da li je rasprava potrebna (vidi, mutatis mutandis, Martinie protiv Francuske, stav 44). Takav stav upravnih sudova je opravdan. Budući da su aplikanti imali mogućnost da izlože predmet u pismenoj formi i da prezentiraju svoje odgovore na komentare druge strane, Sud smatra da su zahtjevi koji se odnose na pravičnost ispunjeni i da javna rasprava nije bila potrebna.
- 75.Prema tome, u pogledu neodržavanja javne rasprave, član 6. stav 1. Konvencije nije povrijeđen."
- 29.Dakle, kako je apelant u postupku pred Kantonalnim sudom ponavljao navode koje je već istakao pred upravnim organima i iznosio činjenice koje su bile predmet utvrđivanja i od upravnih organa, a koje nije uspio dokazati, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da je, ne udovoljavajući apelantovom prijedlogu, Kantonalni sud povrijedio njegovo pravo na javnu raspravu pred sudom.
- 30.Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje koje je zagarantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 31.U svijetlu zaključaka u pogledu navodnih povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 32.Nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer osporena presuda nije rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava i paušalno utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na javnu raspravu u slučaju kada je predlagao utvrđivanje činjenica i izvođenje dokaza koji su bili pred upravnim organima predmet utvrđivanja i ocjene.
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.