USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 29. marta 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1314/06, rješavajući apelaciju Muamera Bajrovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Muamera Bajrovića, Mirsada Tire, Mirsada Hrape, Elvedina Omerovića i Nijaza Drakovca, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Gž-06 000 028 od 27. februara 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Muamer Bajrović i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-Gž-06 000 028 od 27. februara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog pravobranilaštva Bosansko-podrinjskog kantona, Goražde (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), zatraženo je 12. jula 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. jula 2007. godine, a Kantonalno pravobranilaštvo 3. augusta 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 7. novembra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelanti su 27. maja 2005. godine Općinskom sudu u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbu protiv Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: BPK), Vlade Kantona i Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi). U tužbi su naveli da su uposlenici kod tuženog na poslovima policije, te da kao njegovi radnici, prema odredbama člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, imaju pravo na naknadu za topli obrok za vrijeme posla, naknadu (regres) za korištenje godišnjeg odmora, pravo na uvećanje plaća od najmanje 35% za rad noću, naknadu troškova za prijevoz na posao i sa posla ukoliko je mjesto stanovanja od radnog mjesta udaljeno najmanje dva kilometra, a nije organiziran prijevoz. Apelanti su istakli da im u toku 2002, 2003. i 2004. godine, te do maja mjeseca 2005. godine, nije isplaćena naknada za ishranu (topli obrok), odnosno da je isplata izvršena u znatno manjem iznosu od pripadajućeg 2% prosječne mjesečne plaće u Federaciji prema posljednjim objavljenim statističkim podacima. Dalje su naveli da im za 2002. i 2003. godinu nisu uopće isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora, dok im je za 2004. godinu isplaćen regres manji od prosječnog po članu 32. Kolektivnog ugovora, kao i da im u toku 2003, 2004. i 2005. godine nije isplaćena naknada za troškove prijevoza na posao i sa posla u punom iznosu. Stoga, kako tuženi odbija da im uplati iznose koje duguje, apelanti su predložili da sud tuženog obaveže na izmirenje duga.
- 7.Presudom Općinskog suda broj P-247/05 od 15. decembra 2005. godine, tuženi je obavezan da apelantima isplati određene iznose za određene periode, kako je navedeno u izreci prvostepene presude, po osnovu naknade za topli obrok i regres sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. maja 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. Dio tužbenog zahtjeva apelanata Muamera Bajrovića, Mirsada Tire i Elvedina Omerovića, u kojem traže isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2002. godinu i 2003. godinu, kao i onaj za naknadu troškova prijevoza na posao za 2003, 2004. i 2005. godinu, su odbijeni. Tuženi je obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.242,00 KM.
- 8.U obrazloženju prvostepene presude se navodi da se, prema odredbama člana 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, na primanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja nisu utvrđena tim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Utvrđeno je da je posebni Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) zaključen 11. aprila 2000. godine, a na osnovu člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. U preambuli ugovora se navodi da je on zaključen uz prethodno pribavljenu saglasnost između ostalih i BPK po Odluci broj 02-8405-1536/98 od 29. septembra 1998. godine. Uvidom u navedenu odluku, koju je donijela Vlada BPK Goražde, utvrđeno je da je prihvaćen prijedlog posebnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave BPK. Istom odlukom predsjednik Vlade BPK je ovlašten da sa Samostalnim sindikatom radnika društvenih organa FBiH zaključi poseban Kolektivni ugovor za službenike i namještenike Federacije BiH.
- 9.U pogledu osporavanja činjenice zaključenja posebnog Kolektivnog ugovora i sudjelovanja tuženog prvostepeni sud je naveo da se radi o aktu koji je javno objavljen, te da sudu nisu ponuđeni dokazi na okolnost postojanja procedure za utvrđivanje činjenice da tuženi nije učestvovao u njegovom zaključenju, odnosno proceduri istupanja tuženog iz ugovornog odnosa. Općinski sud je smatrao da se na radne odnose radnika uprave u BPK, a time i Ministarstva unutrašnjih poslova, imaju primijeniti odredbe posebnog Kolektivnog ugovora. Stoga je u konkretnom slučaju Općinski sud primijenio odredbe čl. 30, 31. i 32. Kolektivnog ugovora koje se odnose na troškove prijevoza, topli obrok i regres. Sud je zatim za svakog od apelanta pojedinačno, a na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio činjenično stanje u pogledu isplate naknade za topli obrok, regresa i troškova prijevoza.
- 10.Protiv navedene presude apelanti i tuženi su podnijeli žalbe. Kantonalni sud je Presudom broj 005-0-Gž-06 000 028 od 27. februara 2006. godine uvažio žalbu tuženog, preinačio Presudu Općinskog suda broj P-247/05 od 15. decembra 2005. godine, te odbio tužbeni zahtjev apelanata da se tuženi obaveže da apelantima po osnovu isplate toplog obroka, regresa i prijevoza za period od 2002. godine do 30. aprila 2005. godine isplati pojedinačne iznose, kako je navedeno u izreci presude Kantonalnog suda. Apelanti su obavezani da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 1.638,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Žalba apelanata je odbijena kao neosnovana.
- 11.U obrazloženju presude se navodi da Kolektivni ugovor, iz kojeg apelanti izvode pravo na isplate u navedenim iznosima i koji je bio osnova vještaku finansijske struke za utvrđivanje naknade za izostale isplate, po svojoj osnovi ima elemente posebnog Kolektivnog ugovora kao granski kolektivni ugovor. Kod takve vrste ugovora za određenu djelatnost zaposlenike zastupa samostalni sindikat djelatnosti, a poslodavce udruženje poslodavaca određene grane odnosno njegov predsjednik, ili do formiranja udruženja poslodavaca to može biti Vlada FBiH, odnosno Vlada kantona u skladu sa članom 112. Zakona o radu kojim su regulisani kolektivni ugovori.
- 12.Kako se u konkretnom slučaju radi o spornoj činjenici da li je tuženi zaključio Kolektivni ugovor ili mu je pristupio, navedena činjenica se, po mišljenju Kantonalnog suda, morala utvrđivati. Kantonalni sud je naveo da je poznata činjenica ko je 11. aprila 2000. godine stavio potpis na taj ugovor, ali da je nepoznata činjenica da li je tuženi i kada stavio potpis na takav ugovor. Po shvatanju Kantonalnog suda nepristupanje je propuštanje radnje pristupanja, te su apelanti bili u obavezi da dokažu suprotno - da je bilo radnje pristupanja ili, kako smatraju, zaključivanja, odnosno da je ovlašteni predstavnik BPK potpisao takav ugovor. Utvrđeno je da tu činjenicu apelanti nisu dokazali. Cijeneći odredbe člana 75. Kolektivnog ugovora i člana 115. Zakona o radu prema kojem "kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile kao i za strane koje su mu naknadno pristupile", Kantonalni sud je smatrao da saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora po sadržini i nužnoj proceduri za zaključivanje i pristupanje nije punomoć Vladi Federacije BiH da ona u ime BPK zaključi takav ugovor, odnosno da navedena saglasnost nije pristupanje tuženog tom ugovoru. Utvrđeno je da apelanti kroz postupak nisu dokazali da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru, te zbog toga Kantonalni sud smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je sporni Kolektivni ugovor osnova iz koje apelanti izvode svoje pravo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žale se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističu da su se, s ciljem ostvarivanja svojih potraživanja, pored drugih pravnih osnova iz člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98), čl. 9, 10. i 11. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", broj 44/98), u tužbi pozvali i na odredbe člana 31. i 32. Kolektivnog ugovora, te da je navedeni Kolektivni ugovor kao javna isprava objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH". Navode da u preambuli objavljenog Kolektivnog ugovora stoji da ga je u ime Vlade FBiH zaključio federalni ministar pravde uz prethodno pribavljenu saglasnost, na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora, pored ostalih i Vlade BPK, iz čega po mišljenju apelanata jasno i nedvosmisleno proizlazi da je Vlada FBiH navedeni Kolektivni ugovor zaključila u ime Vlade FBiH, te u ime vlada kantona koje su dale saglasnost na konačan i usaglašen tekst prijedloga Kolektivnog ugovora. Apelanti smatraju da je navedena činjenica bila općepoznata i za apelante i za sud, te da apelanti nisu imali zakonsku obavezu da posebno dokazuju tu činjenicu. Navode da je teret dokazivanja o tome je li tuženi ili nije potpisao Kolektivni ugovor bio na strani tuženog, a ne apelanata. Smatraju da je Kantonalni sud bio dužan da zakaže raspravu na kojoj bi od tuženog zatražio da ponudi dokaze kojima bi dokazao svoje tvrdnje o tome da nije potpisao Kolektivni ugovor.
- 14.Dalje, apelanti ističu da su u toku žalbenog postupka, nakon dobijanja žalbe tuženog, zatražili od samostalnog Sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH izjašnjenje o tome je li tuženi u proceduri usvajanja i objavljivanja Kolektivnog ugovora učestvovao u njegovom donošenju, prihvatanju i potpisivanju, te da je navedeni Sindikat punomoćniku apelanata dostavio kopiju originalnog zaključenog Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH iz kojeg se na posljednjoj stranici jasno dokazuje da je tuženi, pored prethodne saglasnosti na usaglašen prijedlog Kolektivnog ugovora, i formalno pristupio Kolektivnom ugovoru tako što ga je potpisao i ovjerio pečatom, a što je protokolisano pod brojem 07-34-267/00 od 18. maja 2000. godine. Navode da je navedeni dokaz punomoćnik apelanata uz dopunu odgovora na žalbu tuženog dostavio na uvid Kantonalnom sudu 24. februara 2006. godine, te da Kantonalni sud u svojoj presudi nije naveo da je punomoćnik apelanata uz navedeni podnesak sudu dostavio i "nepobitan dokaz" odnosno kopiju Kolektivnog ugovora koji je potpisao tuženi, a čiji se original nalazi u evidenciji Sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Ističu da su "kasnije" saznali da je sam zastupnik tuženog lično učestvovao u postupku usaglašavanja teksta Kolektivnog ugovora, da mu je lično bilo poznato da je predstavnik tuženog na dan svečanog potpisivanja Kolektivnog ugovora bio prisutan, potpisao i ovjerio navedeni Kolektivni ugovor, te da je isto lice iniciralo "postupak" da se poništi Kolektivni ugovor. Po navedenoj inicijativi Vlada BPK je 10. augusta 2005. godine donijela Odluku broj 03-34-1558/05 ("Službene novine Kantona BPK" broj 10/05), kojom se "poništava" Kolektivni ugovor. Po mišljenju apelanata, kako je navedena odluka javno objavljena u službenom glasilu ona je morala, kao javna isprava, biti poznata Kantonalnom sudu, a što je samo po sebi dovoljan dokaz da je tuženi potpisao Kolektivni ugovor 2000. godine, jer da ga nije potpisao postavlja se pitanje zbog čega bi donosio Odluku o njegovom poništavanju. Apelanti vide kao posebno pitanje pravnu valjanost odluke tuženog o poništavanju Kolektivnog ugovora, jer tuženi nije na to ovlašten, a niti se poništavanje može vršiti retroaktivno već se raskid Kolektivnog ugovora može tražiti na način predviđen u samom Kolektivnom ugovoru.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer je osporena odluka Kantonalnog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
- 16.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalno pravobranilaštvo navodi da je tačno da BPK nije zaključio posebni Kolektivni ugovor ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/00), niti da mu je kasnije pristupio u smislu člana 73. Kolektivnog ugovora i čl. 11. i 112. Zakona o radu. Navode da je istina da je BPK učestvovao u izradi posebnog Kolektivnog ugovora 1998. godine i da je usaglašen prijedlog Ugovora koji je mogao "podnijeti" ovaj kanton a i drugi siromašniji kantoni. Zbog toga je Vlada BPK, u skladu sa odredbama Zakona o radu, donijela odluku kojom je načelno prihvatila taj prijedlog i njome ovlastila predsjednika Vlade da potpiše i zaključi takav usaglašeni tekst posebnog Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Ističu da taj prijedlog Kolektivnog ugovora predsjednik Vlade BPK nikada nije potpisao i zaključio, iako je u "Službenim novinama" broj 23/00, znači tek 2000 godine, objavljen neki drugi tekst tog ugovora u čijoj preambuli je stavljen broj odluke Vlade BPK, te da predsjednik Vlade BPK nikada nije potpisao ugovor niti ga je navedena Vlada zaključila.
- 17.Kantonalno pravobranilaštvo smatra da je tuženi u predmetnom postupku izveo dokaze i dokazao navedene činjenice. Ističu da je ministar za pravdu BPK 18. maja 2000. godine neovlašteno potpisao - "pristupio" Kolektivnom ugovoru s tim što Vlada BPK nikada nije donijela odluku kojom je dala saglasnost na takav potpis, a na osnovu čega bi se smatralo da je navedena Vlada pristupila navedenom ugovoru, a što je regulisano odredbama Zakona o radu članom 112. stav 3. Po mišljenju Kantonalnog pravobranilaštva, BPK je u sudskom postupku dokazao da nije zaključio predmetni ugovor niti mu je pristupio u skladu sa odredbama o kolektivnom ugovaranju iz Zakona o radu, te stoga navedeni ugovor nije primjenjivan na području predmetnog kantona, pa prema tome ni prema apelantima. Smatra da je osporena odluka Kantonalnog suda zakonita i ustavna, te da bi suprotnim odlučivanjem bila povrijeđena ustavna prava ne apelanata već ostalih 700 uposlenika budžetskih korisnika BPK. Dalje se navodi da je, s obzirom na stalan deficit u budžetu BPK, navedeni kanton koristeći ustavna ovlaštenja donosio propise na osnovu kojih je vršio isplatu plaća i naknada plaća svih budžetskih korisnika, odnosno svim uposlenicima na osnovu unaprijed utvrđenih kriterija, pravilno i zakonito. Stoga, predlažu da se predmetna apelacija odbije odnosno odbaci zbog toga što apelanti nisu koristili pravno sredstvo revizije.
V. Relevantni propisi
- 18.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
"Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 125. stav 4.
(4) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate."
VI. Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 005-0-Gž-06 000 028 od 27. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 6. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda, navodeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 24.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 25.Ustavni sud konstatuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu novčanog potraživanja po osnovu radnog odnosa (regresa, toplog obroka i troškova prijevoza). U odgovoru na pitanje je li član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj, valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom, i izvesti nesporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obaveza", te se na postupke u vezi s radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 26.Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
- 27.Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju sporno obavezuje li Kolektivni ugovor, iz kojeg apelanti izvode pravo na isplatu traženih naknada za regres, topli obrok i troškove prijevoza, tuženog u smislu zaključivanja odnosno pristupanja tuženog navedenom Kolektivnom ugovoru. Dalje se kao sporno postavlja pitanje koja je od strana u postupku bila dužna dokazati činjenicu zaključivanja odnosno pristupanja tuženog Kolektivnom ugovoru.
- 28.Po mišljenju apelanata teret dokazivanja navedenih činjenica je bio na tuženom, a ne na apelantima kako je to naveo Kantonalni sud. Nadalje smatraju da je Kolektivni ugovor kao javna isprava bio objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", te da su činjenice koje se tiču Kolektivnog ugovora općepoznate činjenice koje apelanti nisu morali posebno dokazivati.
- 29.Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud utvrdio da Kolektivni ugovor pravno obavezuje tuženog, te je na osnovu relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora utvrđena obaveza tuženog da apelantima isplati naknadu za topli obrok i naknadu za korištenje godišnjeg odmora. Nasuprot tome, Kantonalni sud je zauzeo suprotno stajalište navodeći pri tome da apelanti u postupku nisu dokazali činjenicu zaključivanja odnosno pristupanja tuženog spornom Kolektivnom ugovoru. Kantonalni sud je našao da sama saglasnost na prijedlog ugovora ne znači samim tim i pristupanje tom ugovoru, te da se samo navođenje u uvodu Kolektivnog ugovora BPK ne može tumačiti kao da je tuženi pristupio ugovoru i da ga taj ugovor obavezuje. Pri tome je Kantonalni sud naveo da nije bilo na tuženom da dokazuje proceduru da on nije sudjelovao u zaključivanju Kolektivnog ugovora odnosno njegovom istupanju kako je to utvrdio prvostepeni sud, već da su činjenicu zaključivanja odnosno pristupanja tuženog Kolektivnom ugovoru bili dužni da dokažu apelanti.
- 30.U vezi sa navedenim Ustavni sud konstatuje da su apelanti svoje pravo na naknadu toplog obroka, regresa i troškova prijevoza izvodili iz Kolektivnog ugovora. S obzirom da je u toku cijelog postupka tuženi osporavao činjenicu da ga navedeni ugovor obavezuje zbog toga što ga on nije zaključio, odnosno nije mu pristupio, Ustavni sud smatra da su upravo apelanti bili u obavezi da dokažu suprotno, a ne tuženi, kako to navodi i Kantonalni sud. Nadalje, Ustavni sud ne može prihvatiti kao osnovane navode apelanata da su činjenice u vezi sa navedenim Kolektivnim ugovorom općepoznate činjenice koje, po mišljenju apelanata, nije trebalo dokazivati, jer se radi o javnoj ispravi koja je javno objavljena i prema tome su okolnosti u vezi sa navedenim Kolektivnim ugovora morale biti poznate Kantonalnom sudu. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da se, iako je sudska praksa u pogledu pitanja općepoznatih činjenica neujednačena, u pravnoj nauci općepoznatim činjenicama smatraju kako one činjenice koje su poznate svakom prosječnom čovjeku ili znatnom broju ljudi u cijeloj zemlji, tako i događaji lokalnog značaja koji su poznati ljudima u užoj sredini u kojoj se obavlja suđenje. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se pitanje zaključivanja odnosno pristupanja tuženog Kolektivnom ugovoru, kada je ono sporno, ne može u smislu Zakona o parničnom postupku smatrati općepoznatom činjenicom koju stranke nisu dužne dokazati.
- 31.Apelanti navode da su Kantonalnom sudu uz dopis od 24. februara 2006. godine (dopunu odgovora na žalbu tuženog) dostavili kopiju Kolektivnog ugovora koji je potpisao tuženi, a čiji se original nalazi u službenoj evidenciji Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Također navode da su "kasnije" saznali i za Odluku Vlade BPK, broj 03-34-1558/05 od 10. augusta 2005. godine, objavljenu u "Službenim novinama Kantona BPK" broj 10/05, kojom se poništava sporni Kolektivni ugovor. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o novim činjenicama i dokazima koje su apelanti bili dužni priložiti kao dokaz u prvostepenom postupku odnosno na pripremnom ročištu, a najkasnije tokom glavne rasprave, ukoliko učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Dakle, proizlazi da navedene činjenice apelanti nisu mogli osnovano dostaviti Kantonalnom sudu tek uz dopunu odgovora na žalbu tuženog već mnogo ranije.
- 32.Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali činjenicu zaključivanja odnosno pristupanja tuženog spornom Kolektivnom ugovoru iz kojeg apelanti izvode osnovu za traženu naknadu, a na osnovu kojeg bi tuženi bio u obavezi apelantima naknaditi tražene naknade za topli obrok, regres i troškove prijevoza. Također, uvidom u odredbe člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine Federacije BiH" 13/98), te čl. 9, 10. i 11. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", broj 44/98), na koje se apelanti pozivaju, Ustavni sud nalazi da se navedene odredbe odnose na službenike u federalnim organima uprave, a ne na službenike u kantonalnim organima uprave kojima pripadaju apelanti.
- 33.Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Ne može se zaključiti da je Kantonalni sud primijenio zakon proizvoljno ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti su imali mogućnost da učestvuju u predmetnom postupku i predlažu dokaze u istoj mjeri kao i druga strana. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan element pravičnog suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Također, po mišljenju Ustavnog suda Kantonalni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge.
- 34.Stoga, imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnog prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 35.Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata.
VIII. Zaključak
- 36.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da Kolektivni ugovor, kao pravna osnova iz koje apelanti izvode svoje pravo na isplatu naknada za topli obrok, regres i troškove prijevoza, obavezuje tuženog.
- 37.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.
Sudska praksa po ovom aktu
1 odluka iz 0 članova
Sentence iz baze sudskapraksa.pravosudje.ba koje citiraju članove ovog akta. Klik otvara odluku.