Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2019/06, rješavajući apelaciju Alekse Basraka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Alekse Basraka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-103/05 od 5. aprila 2006. godine i ostavlja na snazi Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-20/05 od 8. septembra 2005. godine.

Ova odluka dostavlja se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci radi osiguranja ustavnih prava podnosioca apelacije koja su mu povrijeđena.

Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Aleksa Basrak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubije, Općina Prijedor, koga zastupa Zlatan Ljubljanac, advokat iz Gradiške, podnio je 11. jula 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-103/05 od 5. aprila 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond, Odjeljenje Banja Luka) zatraženo je 25. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. septembra 2006. godine. Fond je dostavio odgovor na apelaciju 4. septembra 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Fonda dostavljeni su apelantu 29. februara 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Rješenjem Fonda, Filijala Prijedor, broj 1044392295 od 13. maja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Fonda, Odjeljenje Banja Luka, broj 1044392295 od 30. jula 2004. godine, apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije u iznosu od 353,62 KM mjesečno počevši od 10. maja 2004. godine.
  • 7.
    U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je datum priznavanja prava i početak isplate penzije određen prema odredbi člana 135. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) od dana ispunjenja uvjeta, odnosno od dana kada su izmirene i uplaćene obaveze na ime doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
  • 8.
    Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud Presudom broj U-20/05 od 8. septembra 2005. godine uvažio i poništio drugostepeno rješenje.
  • 9.
    U obrazloženju ove presude se navodi da je stjecanje prava na penziju lično pravo o kojem se rješava u upravnom postupku, a koji se, kako to proizlazi iz člana 133. Zakona o PIO, pokreće na zahtjev osiguranika, koji je apelant podnio 30. septembra 2003. godine. Utvrđeno je da apelantov penzijski staž iznosi punih 40 godina, 10 mjeseci i 7 dana, te da je apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva ispunio uvjete iz člana 46. stav 4. Zakona za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Okružni sud je naveo da činjenica da je dio doprinosa za apelantovo penzijsko-invalidsko osiguranje uplaćen nakon podnošenja zahtjeva ne može utjecati na datum ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije, prije svega, zbog toga što je apelant za sve vrijeme trajanja radnog odnosa bio obavezno osigurano lice (član 11. Zakona o PIO), a obveznik uplate doprinosa, prema odredbama člana 22. Zakona o PIO, jeste poslodavac.
  • 10.
    S obzirom na to da se uplata vrši u korist Fonda, Okružni sud je smatrao da je zakon ostavio mogućnost Fondu da, kao korisnik, vrši kontrolu obračuna i plaćanja doprinosa (član 25. Zakona), da određuje rokove za propuštenu uplatu, pa i mogućnost da putem Porezne uprave vrši prinudnu naplatu dugovanja, te preduzimanja drugih mjera u smislu člana 187. Zakona o PIO (prekršajna prijava i naplata kamata). Prema tome, prema mišljenju Okružnog suda, nepravovremena uplata doprinosa je propust Fonda da, u smislu spomenutih zakonskih odredaba, preduzme mjere u svrhu naplate doprinosa, te da, zbog takvih propusta, posljedice ne može snositi radnik kao obavezno osigurano lice, a koji nije ni obveznik osiguranja. Konstatirano je da, kada bi se tolerirali navedeni propusti Fonda kao korisnika doprinosa, onda zaposleni radnik ne bi bio u mogućnosti da ostvari svoja osnovna prava koja proistječu iz radnog odnosa, a time ni pravo na imovinu, jer pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kako je to zaključio Ustavni sud u svojoj Odluci AP 311/04 od 22. maja 2005. godine.
  • 11.
    Na osnovu navedenog Okružni sud je zaključio da je Fond pogrešno zaključio da pravo na starosnu penziju apelantu pripada od dana kada su uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, jer je odredbom člana 135. stav 1. Zakona o PIO propisano da pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani Zakonom o PIO. Dalje je navedeno da je stavom 2. spomenutog člana Zakona o PIO (koji je važio u vrijeme donošenja osporenog akta) propisano da, ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada najviše za 6 mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva ako je podnosilac ispunjavao uvjete za stjecanje prava i na taj dan. Stoga je Okružni sud zaključio, pošto je apelant sa 31. martom 2003. godine ostvario staž od 40 godina, 10 mjeseci i 7 dana, a zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnio 30. septembra 2003. godine, da mu pripada pravo na isplatu penzije i za navedeni period unazad, odnosno od 1. aprila 2003. godine, jer od dana podnošenja zahtjeva do dana prestanka radnog odnosa nije proteklo šest mjeseci. Okružni sud se pozvao i na odredbu člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 110/03), koji je stupio na snagu 28. decembra 2003. godine, a kojim je propisano da poslodavac koji do dana stupanja na snagu navedenog zakona nije uplatio doprinos, u smislu stava 1. navedenog člana (za sve radnike), može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad ako time radnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje da bi ostvarili pravo na penziju. Stoga, radi se o retroaktivnoj uplati doprinosa (sa zakonskom kamatom), što, prema mišljenju Okružnog suda, osim navedenog, ukazuje na to da datum pojedinačne uplate doprinosa ne može utjecati na početak ostvarivanja prava i isplate starosne penzije.
  • 12.
    Protiv navedene presude Fond je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje koji je Vrhovni sud Presudom broj Uvl-103/05 od 5. aprila 2006. godine uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako što je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
  • 13.
    U obrazloženju navedene presude se navodi da je uvjete za stjecanje prava na starosnu penziju, u smislu člana 135. Zakona o PIO, apelant stekao tek naknadnom uplatom doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te da prije navedene uplate on nije bio ispunio uvjete za stjecanje prava na penzioniranje. Vrhovni sud je naveo da je s time u vezi i zakonsko određenje iz člana 24.a Zakona o PIO kojim je dopuštena mogućnost poslodavcu da za određeni period unazad uplati doprinose za jednog ili više radnika koji nisu uplaćeni prilikom isplate plaća, ali pod uvjetom da time radnici stječu pravo na dio staža koji im nedostaje da bi ostvarili pravo na penziju. Nedostatak tog dijela staža osiguranja u datoj stvari, prema mišljenju Vrhovnog suda, znači i da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na penzioniranje, te da naknadna uplata doprinosa ne može značiti ništa drugo nego činjenje kojim se u momentu uplate ispunjavaju uvjeti za stjecanje prava. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je Okružni sud nepravilno primijenio odredbu člana 135. Zakona o PIO na apelantovu činjeničnu situaciju, te da odredba člana 133, na koju se pozvao Okružni sud, ne uređuje čak ni upućivanjem na neku drugu odredbu početni dan od kada pripadaju penzijska prava, nego u procesnom smislu pokretanje postupka penzioniranja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji je apelant iznio hronologiju predmetnog postupka, te naveo da mu je Vrhovni sud osporenom presudom uskratio pravo na penziju kao stečeno imovinsko pravo, te time povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su navodi u apelaciji neosnovani. Istaknuto je da se pravo na starosnu penziju, saglasno zakonu koji uređuje tu materiju, stječe onog momenta kad nadležni organ utvrdi da su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje tog prava. Konstatirano je da je u konkretnom slučaju ispunjavanje tih uvjeta utvrđeno saglasno Zakonu o PIO, čiji je prečišćeni tekst objavljen u "Službenom glasniku RS" broj 106/05.
  • 16.
    U svom odgovoru na apelaciju Fond navodi da je u predmetnom postupku Vrhovni sud pravilno proveo dokazni postupak i primijenio materijalni propis, te da nije bilo kršenja apelantovih prava.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) relevantne odredbe glase:

"Član 11. st. 1. i 2. tačka 1.

Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penzijsko i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika u dobrovoljno osiguranje.

Obavezno su osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje:

  • 1)
    lice u radnom odnosu;

Član 24.

Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima.

Član 24.a

Obveznik je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike-osiguranike prilikom isplate plaća i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio plaću i druga primanja po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plaće na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru.

Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad ako tim radnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može da uplati pravni sljednik poslodavca ili sam radnik.

Odredbe stava 2. ovog člana mogu se primjenjivati najdalje godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 25. st. 1. i 4.

Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreznoj upravi radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja.

Član 41.

Staž osiguranja u smislu čl. 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Član 46. st. 1, 2, 3. i 4.

Pravo na starosnu penziju stječe osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.

Osiguranik iz stava 1. ovog člana koji nema 20 godina staža osiguranja stječe pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 25 godina penzijskog staža.

Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stječe pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života.

Osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u smislu člana 42. ovog zakona stječe pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života.

Član 133.

Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju može se podnijeti nakon prestanka osiguranja.

Član 135. st. 1. i 2.

Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim zakonom.

Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uvjete za stjecanje prava i na taj dan. "

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-103/05 od 5. aprila 2006. godine, kojom je usvojen zahtjev Fonda, Odjeljenje Banja Luka, za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-20/05 od 8. septembra 2005. godine tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 12. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je navedenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 24.
    Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom pravu na ostvarivanje prava na starosnu penziju, što predstavlja njegovo građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnom tumačenju Vrhovnog suda relevantnih odredaba Zakona o PIO. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u apelacionim postupcima njegova nadležnost ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
  • 26.
    Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku među stranama, apelanta kao obavezno osiguranog lica i Fonda kao korisnika osiguranja, sporna činjenica u vezi sa datumom ostvarivanja prava na penziju, odnosno datum početka isplate penzije.
  • 27.
    Vrhovni sud, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o PIO, u osporenoj odluci usvojio je pravni stav da je apelant stekao uvjete za stjecanje starosne penzije tek kada je poslodavac naknadno uplatio doprinose za PIO, te da je, prema tome, Okružni sud nepravilno primijenio odredbe člana 135. Zakona o PIO.
  • 28.
    Ustavni sud konstatira da pravo na starosnu penziju, u smislu člana 46. Zakona o PIO, osigurano lice stječe kada navrši određene godine života kombinirane sa navršavanjem određenih godina staža osiguranja, odnosno penzijskog staža. U staž osiguranja, u smislu člana 41. ovog zakona, računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Na osnovu navedenog proizlazi da neuplaćivanje doprinosa isključuje mogućnost da se osiguranom licu vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osiguranja, čija je posljedica da osigurano lice ne može ispuniti uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Međutim, Ustavni sud smatra da je odredbom člana 24.a Zakona o PIO data mogućnost obvezniku uplate, odnosno poslodavcu da retroaktivno plati doprinose ako time radnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje da bi ostvarili pravo na penziju. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne penzije. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca, kao obveznika osiguranja, uz plaćanje zatezne kamate Fondu, kao korisniku osiguranja, otklanjaju se samo posljedice neurednog ispunjavanja zakonske obaveze poslodavca u korist radnika kako bi stekao uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može utjecati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Prema mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno predstavljalo bi prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da, zbog neizvršenja zakonske obaveze poslodavca, kao obveznika osiguranja, prema Fondu, kao korisniku osiguranja, koji, također, ima zakonsku obavezu da kontrolira obveznika osiguranja i preduzima odgovarajuće zakonske mjere u slučaju da se doprinosi ne plaćaju, snosi posljedice neurednog plaćanja doprinosa od poslodavca (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1330/06 od 6. jula 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 79/07, tačka 28).
  • 29.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da se početak ostvarivanja prava na penziju, odnosno početak isplate penzije određuje u smislu odredaba člana 133. Zakona o PIO, a u vezi sa članom 135. Zakona o PIO, odnosno upravo onako kako je to utvrdio i Okružni sud u svojoj presudi.
  • 30.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da je tumačenje Vrhovnog suda relevantnih odredaba Zakona o PIO proizvoljno, te da je time u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

  • 31.
    S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 32.
    Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju proizvoljnim tumačenjem Vrhovnog suda relevantnih odredaba Zakona o PIO povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.