USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1527/09, rješavajući apelaciju Zehrudina Mehmedbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zehrudina Mehmedbegovića. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 885 od 26. marta 2009. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zehrudin Mehmedbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče kojeg zastupa Dragan Davidović, advokat iz Modriče, podnio je 18. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 885 od 26. marta 2009. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 20. maja, 8. juna, 16. septembra i 11. septembra 2009. godine, te 4. februara, 11. i 14 marta 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Opštine Modriča (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. augusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 2. septembra 2009. godine, a Vrhovni sud 3. septembra 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. decembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Osnovni sud u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P-55/88 od 22. decembra 1989. godine (pravosnažna 3. februara 1990. godine) usvojio tužbeni zahtjev Zehre, Hajrudina, Halida i Murise Mehmedbegović (u daljnjem tekstu: srodnici apelanta) i apelanta, te utvrdio da je prednik apelanta i njegovih srodnika Mehmed Mehmedbegović (u daljnjem tekstu: apelantov otac) bio suvlasnik u dijelu 2/3 na zemljištu označenom kao k.č. broj 2/84 i 2/85 upisanih u zk. ul. broj 1232 k.o. Modriča (u daljnjem tekstu predmetne nekretnine) do promjene stanja u zemljišnim knjigama, koje je izvršeno na osnovu rješenja Agrarne komisije Narodnog odbora sreza Modriča (u daljnjem tekstu: Agrarna komisija) broj 7630/84 od 3. aprila 1954. godine, a koja je izvršena na navedeni suvlasnički dio apelantovog oca bez valjanog pravnog osnova. Istom presudom Osnovni sud je naložio zemljišnoknjižnom uredu tog suda da izvrši brisanje uknjižbe predmetnog suvlasničkog dijela na predmetnom zemljištu u korist društvene svojine.
- 7.U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da su prije provođenja rješenja Agrarne komisije predmetne nekretnine bile upisane s dijelom 2/3 na apelantovog oca, a s dijelom 1/3 na Aliji i Mehmedu Ganibegoviću. Osnovni sud je dalje istakao da je rješenjem Agrarne komisije od 3. aprila 1954. godine oduzeta zemlja od Alije i Mehmeda Ganibegovića jer nisu bili zemljoradnici nego trgovci, te su imali višak zemljišne površine. Osnovni sud je nakon izvršenog uvida u rješenje Agrarne komisije od 3. aprila 1954. godine utvrdio da nije naznačeno da se oduzima zemljište i od apelantovog oca, ali da je prilikom provođenja rješenja (s obzirom da nije vršeno cijepanje zemljišta) došlo do toga da se predmetno zemljište, koje je bilo vlasništvo apelantovog oca, upiše kao opštenarodna imovina organa upravljanja sreza Modriča.
- 8.Apelant je 19. novembra 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi naknade za preuzeto zemljište.
- 9.Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-82/2005 od 20. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 308 od 16. maja 2007. godine, obavezan je tuženi da apelantu isplati naknadu za preuzeto predmetno gradsko građevinsko zemljište označeno u ukupnoj površini od 6.228 m² u iznosu od 62.280,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.
- 10.Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je među strankama nesporno da je izvršena eksproprijacija predmetnih nekretnina Rješenjem Opštine Modriča broj 03/24-475-57/87 od 25. augusta 1987. godine, i da je izvršenje dozvoljeno 12. oktobra 1988. godine. Nakon izvršene eksproprijacije, kako je dalje naveo sud, vođeni su postupci koje je pokrenula apelantova sestra protiv tuženog radi poništenja eksproprijacije, te je Odlukom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj U-551/89 od 12. oktobra 1989. godine rješenje o eksproprijaciji poništeno. Osnovni sud je dalje istakao da je Presudom tog suda broj P-59/88 od 22. decembra 1989. godine (pravosnažna 3. februara 1990. godine), u koju je izvršen uvid, utvrđeno da je apelantov otac bio suvlasnik predmetnih nekretnina s djelom 2/3 i da je promjena stanja u zemljišnim knjigama izvršena bez valjanog pravnog osnova, zemljišnoknjižni ured tog suda je bio obavezan da na osnovu navedene presude izvrši brisanje uknjižbe predmetnog suvlasničkog djela koji je na označenim nekretninama upisan kao društvena svojina. Tuženi, kako je dalje naveo Osnovni sud, nije bio u mogućnosti da vrati predmetne nekretnine u posjed apelantu i ostalim nasljednicima apelantovog oca jer je, prije nego što je Presudom broj P-59/88 od 22. decembra 1989. godine predmetno zemljište pripalo apelantovom ocu, zemljište isparcelisano i dodijeljeno drugim osobama koje su na njemu sagradile kuće.
- 11.Dalje je u toku postupka, a na osnovu vještačenja vještaka geometra, utvrđeno da je apelant postao suposjednik parcele označene kao k.č. broj 636 površine 7.821 m² i k.č. broj 635 koje je poslije diobenog ugovora, kojeg su 27. februara 2001. godine zaključili nasljednici apelantovog oca (kao diobničari), pripalo njemu. Također je utvrđeno da parceli broj k.č. 636 po novom katastarskom operatu odgovora parcela po starom operatu br. 2/35, 2/84 i dio 2/226, te da površina parcele koja je eksproprirana a koja je pripala apelantu iznosi 6.228 m² i da cijena neizgrađenog građevinskog zemljišta u toj zoni iznosi 10 KM po m², pa da je stoga cijena zemljišta koje je oduzeto apelantu 62.280,00 KM. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da je u predmetu tog suda broj P-736/90 između apelantove sestre Zehre Mehmedbegović i tužene zaključeno sudsko poravnanje 16. decembra 1991. godine radi naknade štete za uništena stabla, bunar i jednu ljetinu na parceli broj k.č. 636 a čiju je eksproprijaciju izvršio tuženi, ali da poravnanje nije postignuto i u pogledu naknade za eksproprirano predmetno zemljište koje je na osnovu navedenih odluka i ugovora pripalo apelantu u vlasništvo.
- 12.S obzirom da je Osnovni sud utvrdio da je apelant naslijedio predmetne nekretnine u površini od 6.228 m² koje su eksproprirane i da tuženi nije nikada platio apelantu niti njegovom ocu kao pravnom predniku naknadu za eksproprirano zemljište, tuženi je obavezan da isplati naknadu u iznosu od 62.280 KM. Osnovni sud nije prihvatio prigovor zastare potraživanja, s obzirom da od dana donošenja Odluke u predmetu tog suda broj P-59/88 teče zastarni rok a presuda je donesena 22. decembra 1989. godine. Osnovni sud je istakao da je zastarni rok prekinut aprila 1992. godine, da je nastavljen nakon prestanka rata i ratnih dejstava 1996. godine jer apelant u tom periodu nije ni mogao tražiti naknadu za oduzeto zemljište. Od vremena kada je apelant mogao tražiti naknadu do izbijanja ratnih dejstava je prošlo dvije godine i tri mjeseca, a od vremena nakon prestanka rata pa do podnošenja tužbe 19. novembra 2001. godine je prošlo pet godina i pet mjeseci, te je Osnovni sud zaključio da je tužba podnesena u roku od deset godina i odbijen je prigovor zastare potraživanja koji je podnio tuženi.
- 13.Okružni sud je u cijelosti prihvatio kao valjane razloge iznesene u prvostepenoj presudi, navodeći da predmetno potraživanje spada u red potraživanja utvrđenih pravosnažnom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa koja, u smislu odredbi člana 379. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zastarijevaju u roku od deset godina.
- 14.Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 308 od 16. maja 2007. godine izjavio tuženi, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 885 od 26. marta 2009. godine reviziju uvažio, Presudu Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 308 od 16. maja 2007. godine preinačio tako što je žalbu tuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj P-82/2005 od 20. januara 2006. godine preinačio tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati naknadu za preuzete predmetne nekretnine označene kao gradsko građevinsko zemljište u ukupnoj površini od 6.228 m² u iznosu od 62.280,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od prvostepenog presuđenja pa do isplate.
- 15.U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su presude nižestepenih sudova zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, međutim pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Taj sud je citirao odredbu člana 27. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90, 29/90 i "Službeni glasnik RS" br. 29/94, 23/98 i 5/99) kojom je propisano da ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed društveno pravnog lica bez pravnog osnova a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda odnosno najkasnije u roku od deset godina ne podnese zahtjev odnosno tužbu da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi pravo korištenja zemljišta bez naknade.
- 16.Iz rezultata provedenog postupka, kako je dalje istakao Vrhovni sud, proizlazi da su prije provođenja rješenja Agrarne komisije od 3. aprila 1954. godine predmetne nekretnine bile upisane na Aliju i Mehmeda Ganibegović s dijelom 1/3 i na apelantovog oca s dijelom 2/3. Prilikom provođenja rješenja Agrarne komisije od 3 aprila 1954. godine (kojim je zemljište oduzeto samo Mehmedu i Aliji Ganibegović a ne i apelantovom ocu), upisano je i zemljište apelantovog oca kao opštenarodna imovina organa upravljanja sreza Modriča. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, zemljište apelantovog oca bilo je upisano na ime tužene bez valjanog pravnog osnova, a kako je i utvrđeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 22. decembra 1989. godine.
- 17.Vrhovni sud je istakao da je apelant kao jedan od nasljednika svoga oca, u čiju korist je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-59/88 od 22. decembra 1989. godine utvrđen suvlasnički dio od 2/3 na predmetnim nekretninama koje su bile upisane kao društvena svojina, za takvu bespravno izvršenu uknjižbu suvlasničkog dijela njegovog prednika–oca saznao danom donošenja navedene presude (22. decembra 1989. godine), a najkasnije danom pravosnažnosti navedene presude (3. februara 1990. godine). Računajući od tog datuma (3. februar 1990. godine), kada je počeo da teče rok iz člana 27. Zakona o građevinskom zemljištu od pet godina za podnošenje zahtjeva odnosno tužbe za povrat zemljišta ili isplatu naknade za bespravno preuzeto zemljište do 15. aprila 1992. godine, kada je predsjedništvo Srpske Republike BiH donijelo Odluku broj 03-11/92 o proglašenju ratne opasnosti, proteklo je dvije godine dva mjeseca i 12 dana. Okolnost što je do 19. juna 1996. godine trajalo ratno stanje (ukinuto odlukom Narodne skupštine RS broj 02-732/96 od 19. juna 1996) imalo je za posljedicu da zastarjelost nije tekla zbog nesavladivih prepreka (član 383. ZOO) i da je ono nastavljeno prestankom uzroka zastoja zastarijevanja (član 384. ZOO), tj. od 19. juna 1996. godine. Vrhovni sud je dalje istakao da je od dana saznanja da je apelantov otac bio suvlasnik na predmetnim nekretninama koje su bez valjanog pravnog osnova upisane kao društvena svojina i da ima pravo da podnese tužbu da mu se zemljište vrati ili plati naknada (3. februara 1990. godine kao dan pravosnažnosti Presude broj P-59/88 od 22. decembra 1989. godine) pa do dana proglašenja ratnog stanja proteklo dvije godine, dva mjeseca i 12 dana, a od 19. juna 1996. godine do dana podnošenja tužbe (19. novembra 2001. godine) proteklo pet godina i pet mjeseci. Vrhovni sud je zaključio da je od dana saznanja za prelazak predmetnog gradskog građevinskog zemljišta na tuženog bez pravnog osnova do podnošenja tužbe za isplatu naknade protekao duži rok od pet godina propisan članom 27. Zakona o građevinskom zemljištu u kojem raniji vlasnik (što znači i njegovi nasljednici) može tražiti naknadu za to zemljište, čime je apelant izgubio pravo da traži naknadu za preuzeto zemljište što njegov tužbeni zahtjev čini neosnovanim. Na kraju je Vrhovni sud naveo da okolnost što je u konkretnom slučaju neizgrađeno građevinsko zemljište oduzeto ranijem vlasniku bez naknade nije smetnja za restituciju pod pretpostavkama propisanim zakonom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 18.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je redovni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio i protumačio materijalno pravo, tačnije odredbe koje se odnose na zastaru potraživanja. Apelant je istakao da mu je na ime naknade štete za voće, ljetinu i bunar 1991. godine isplaćen iznos od 80.185 dinara, dok za zemljište nije dobio naknadu. Apelant smatra da je tužba podnesena u zakonskom roku i da nije nastupila zastara potraživanja ni po članu 379. ZOO a ni po članu 27. Zakona o građevinskom zemljištu, s obzirom da je tužbu podnio u zakonskom roku od deset godina. Vrhovni sud je pogrešno primijenio odredbu člana 27. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, primijenivši subjektivni rok od pet godina a zanemarujući da postoji i objektivni rok od deset godina. Apelant također smatra da se u konkretnom slučaju morao primijeniti i član 379. ZOO koji predviđa rok zastarjelosti od deset godina, a kako su to pravilno primijenili prvostepeni i drugostepeni sud. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu odluku a potvrdi drugostepenu i prvostepenu presudu.
b) Odgovor na apelaciju
- 19.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud smatra neosnovanim apelantove navode da se u konkretnom slučaju zastarjelost predmetnog potraživanja cijeni u smislu člana 379. ZOO. Vrhovni sud je istakao da se opšte odredbe o zastarjelosti potraživanja, sadržane u ZOO, primjenjuju za ona potraživanja za koja posebnim propisima nije predviđen drugi zastarni rok. S obzirom da je za predmetno potraživanje propisan zastarni rok Zakonom o građevinskom zemljištu koji je lex specialis u odnosu na ZOO, primjenjuje se zastarni rok propisan tim zakonom a ne rok propisan ZOO. Vrhovni sud je istakao da je rok početka i završetka zastare potraživanja opširno obrazložen u osporenoj presudi, a primjeni objektivnog roka nema mjesta zbog proteka subjektivnog roka od pet godina koji se računa od dana saznanja za gubitak posjeda. Predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.
- 20.U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pravilno primijenio materijalno pravo i pravilno utvrdio da je apelant tužbu podnio nakon proteka rokova koji su propisani članom 27. Zakona o građevinskom zemljištu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 21.Zakon o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90, 29/90 i "Službeni glasnik RS" br. 29/94, 23/98 i 5/99) relevantna odredba glasi:
Član 27. stav 2.
Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed društveno pravnog lica bez pravnog osnova a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda odnosno najkasnije u roku od deset godina ne podnese zahtjev odnosno tužbu da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi pravo korištenja zemljišta bez naknade..
Ako je gradsko građevinsko zemljište prešlo u posjed društveno pravnog lica bez pravnog osnova a raniji vlasnik u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda odnosno najkasnije u roku od deset godina ne podnese zahtjev odnosno tužbu da mu se zemljište vrati ili plati naknada, gubi pravo korištenja zemljišta bez naknade..
- 22.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39703 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 379.
Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina i pa ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.
Član 383.
Zastarjelost ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze.
Član 384.
Ako zastarijevanje nije moglo početi da teče zbog nekog zakonskog uzroka ono počinje teći kad taj uzrok prestane.
VI. Dopustivost
- 23.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 885 od 26. marta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 28.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 29.U vezi s apelantovim navodima da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se apelantova "imovina" koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njegovom "legitimnom očekivanju" da će ostvariti naknadu štete za preuzeto gradsko građevinsko zemljište. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 30.Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da je osporena odluka donesena u postupku povodom apelantove tužbe protiv tuženog radi naknade štete za preuzeto gradsko građevinsko zemljište. S obzirom na to da je već konstatirano da se radi o apelantovoj imovini, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenom odlukom, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
- 31.Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud prigovor zastare potraživanja smatrali neosnovanim, navodeći da se na konkretnu situaciju ima primijeniti odredba člana 379. ZOO prema kojoj predmetna potraživanja zastarijevaju u roku od 10 godina. Ustavni sud dalje zapaža da se u konkretnom slučaju radi o naknadi za preuzeto gradsko građevinsko zemljište, te je Vrhovni sud osporenu odluku i zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu koji je u konkretnom slučaju lex specialis i kojim su regulirani uvjeti i rokovi u kojima se određena prava mogu ostvarivati. Iz navedenog proizlazi jasna pravna osnova za donošenje osporene odluke propisana u relevantnom, naprijed navedenom zakonu. To znači da je osporena odluka (na osnovu koje je izvršeno miješanje u apelantovu imovinu) donesena u skladu sa zakonom. Također, Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost redovnog suda u primjeni relevantnih zakonskih odredbi (računanje roka početka i završetka zastare potraživanja). Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je od dana saznanja da je apelantov otac bio suvlasnik na predmetnim nekretninama koje su bez valjanog pravnog osnova upisane kao društvena svojina i da ima pravo da podnese tužbu da mu se zemljište vrati ili plati naknada (3. februara 1990. godine kao dan pravosnažnosti Presude broj P-59/88 od 22. decembra 1989. godine) pa do podnošenja tužbe za isplatu naknade protekao rok duži od pet godina propisan članom 27. Zakona o građevinskom zemljištu u kojem raniji vlasnik (što znači i njegovi nasljednici) može tražiti naknadu za to zemljište. U vezi s apelantovim navodima da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu ZOO koja predviđa rok zastarjelosti od 10 godina, Ustavni sud zapaža da se opšte odredbe o zastarjelosti potraživanja prema članu 371. ZOO primjenjuju na ona potraživanja za koja posebnim propisima nije predviđen drugi zastarni rok. Za predmetno potraživanje zastarni rok je propisan "drugim propisom", tj. Zakonom o građevinskom zemljištu, koji je lex specialis u odnosu na ZOO i u konkretnom slučaju se primjenjuje zastarni rok propisan tim zakonom. Ustavni sud napominje da je redovni sud utvrdio da je apelant tužbu za naknadu za preuzeto gradsko građevinsko zemljište podnio tek 19. novembra 2001. godine, dakle nakon proteka subjektivnog roka od pet godina od dana saznanja za bespravno izvršenu uknjižbu suvlasničkog djela njegovog prednika-oca, a kako je to propisano članom 27. Zakona o građevinskom zemljištu. U takvom slučaju Ustavni sud smatra da pitanje da li je istekao ili ne i objektivni rok zastare potraživanja nije bilo relevantno, jer objektivni rok predstavlja rok apsolutne zastare koja prema odredbi člana 27. Zakona o građevinskom zemljištu nastupa "najkasnije u roku od deset godina" od saznanja da je predmetno zemljište prešlo u posjed društvenog pravnog lica bez pravnog osnova. Ustavni sud ukazuje da ovo ne derogira odredbu tog člana koja propisuje subjektivni rok od pet godina unutar objektivnog roka od deset godina. Ovo znači da je, kada subjektivni rok od pet godina istekne a objektivni rok još teče, potraživanje prema članu 27. Zakona o građevinskom zemljištu zastarjelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
- 32.Na kraju, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, u sudskom postupku je nesumnjivo utvrđeno da je apelant pasivnim odnosom prema predmetnim nekretninama propustio zakonom propisan rok za sudsku zaštitu, što je dovelo do gubitka prava na naknadu štete za preuzeto građevinsko zemljište, zbog čega se ne može zaključiti da je država stavila neprimjeren teret na samog apelanta. Ustavni sud također podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 36/05 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu kojim je propisano vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati je u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju "prevagnuo" nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 33.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je osporena odluka zasnovana na zakonu, te da je donesena u javnom interesu, a na apelanta nije stavljen pretjeran teret.
- 34.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 35.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.