USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2550/09, rješavajući apelaciju Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 034312 09 Gž od 13. maja 2009. godine.
Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 2550/09 od 8. juna 2011. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Zavod za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Savić, direktor, podnio je 6. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034312 09 Gž od 13. maja 2009. godine. Apelant je, također, 21. januara 2011. godine podnio prijedlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Midheti Turčinhodžić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) da raspolaže stanom u Banjoj Luci u Ulici Rade Vranješević broj 2, odnosno da navedeni stan otuđi ili optereti do donošenja odluke o apelaciji, uz zabilježbu zabrane u knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od opunomoćenika suprotne strane u postupku tužiteljice zatraženo je 11. februara 2010. godine, a od Okružnog suda 12. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Opunomoćenik suprotne strane u postupku tužiteljice je 23. februara 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud je 2. marta 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 6. aprila 2010. godine.
- 5.Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća, održanoj 8. juna 2011. godine, na apelantov zahtjev donio odluku o privremenoj mjeri, kojom je usvojio zahtjev za donošenje privremene mjere tako što je naložio Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, koja se vodi za katastarsku opštinu Banja Luka 6, u listu broj 12739, izvrši zabilježbu zabrane raspolaganja, odnosno otuđenja ili opterećenja na stanu u Ulici Rade Vranješević broj 2 u Banjoj Luci, na kojem je kao nosilac prava u dijelu 1/1 upisana tužiteljica. Predmetnom odlukom je određeno da ta odluka stupa na snagu odmah i da proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034312 06 P od 20. januara 2009. godine u stavu I je utvrđeno da je pravno ništavo Rješenje Državnog trgovačkog preduzeća "Mateks" Banja Luka broj 04-1151/98 od 9. novembra 1998. godine o dodjeli stana na trajno korištenje Drašku Raduloviću (u daljnjem tekstu: prvotuženi) koji se nalazi u Banjoj Luci, u Ulici Rade Vranješević broj 2, suteren, što su prvotuženi, te TP "Mateks" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i apelant kao trećetuženi dužni priznati. U stavu II je utvrđeno da je pravno ništav Ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen između prvotuženog i apelanta kao trećetuženog broj 0303-183/99 od 20. januara 1999. godine, što su tuženi dužni priznati. U stavu III je utvrđeno da je ništav Ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen u Banjoj Luci 28. februara 2002. godine pod brojem OSUg-2253/03/1805968100027 između prvotuženog i drugotuženog ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov-3352/03 5. marta 2003. godine, što su tuženi dužni priznati da se izvrši brisanje upisa prava vlasništva prvotuženog na predmetnom stanu-garsonijeri iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova i lista o uloženim ugovorima o otkupu stambenih zgrada i stanova broj 2207 k.o. Banja Luka 6 kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove - Područna jedinica Banja Luka pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U stavu IV prvotuženi i drugotuženi su obavezani da tužiteljici solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.740,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja odluke pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom V tužiteljicin zahtjev da joj apelant naknadi troškove postupka zajedno sa prvotuženim i drugotuženim je odbijen kao neosnovan. Stavom VI tužba tužiteljice kojom je tražila da joj se preda predmetni stan u posjed odbačena je zbog nenadležnosti suda.
- 8.Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatirao da se apelant u odgovoru na tužbu nije protivio tužbenom zahtjevu koji se odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana zaključenog između apelantovog pravnog prednika ODP Zavod za izgradnju Banja Luka i prvotuženog ukoliko sud utvrdi da je ništava odluka drugotuženog o dodjeli predmetnog stana na korištenje prvotuženom, budući da ta odluka predstavlja pravni osnov navedenog ugovora o korištenju stana. Također, konstatirano je da je apelant u završnom izlaganju izjavio da odluku o tužbenom zahtjevu u predmetnoj pravnoj stvari prepušta sudu, te da je istakao da je ugovor o korištenju stana sa prvotuženim zaključio na osnovu pravosnažne odluke o dodjeli stana, te da je, shodno tome, jasno da ničim nije doprinio vođenju parnice, te da se izričito protivi zahtjevu tužiteljice da solidarno sa ostalim tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka.
- 9.Dalje, Osnovni sud je konstatirao da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je predmetni stan rješenjem drugotuženog dodijeljen na korištenje prvotuženom na osnovu kojeg je prvotuženi zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa apelantom, a zatim otkupio stan zaključivanjem ugovora o otkupu sa drugotuženim. Međutim, sud je ustanovio da je među parničnim strankama sporna činjenica da li su predmetni akti, odnosno ugovori, pravno valjani i da li je drugotužena pasivno legitimirana u predmetnom postupku. U vezi sa tim, uvidom u rješenje o dodjeli stana prvotuženom od 9. novembra 1998. godine Osnovni sud je utvrdio da je davalac stana na korištenje drugotuženi, a uvidom u ugovor o otkupu stana na otplatu od 28. februara 2003. godine utvrdio je da je taj ugovor zaključen između prvotuženog i drugotuženog, a da je apelant prilikom zaključenja tog ugovora postupao u ime i za račun drugotuženog. Shodno tome, zaključio je da je neosnovana tvrdnja drugotuženog da nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku jer se kao davalac stana na korištenje i ugovorna strana nalazi u ulozi jedinstvenog nužnog suparničara u smislu odredbe člana 366. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) i, slijedeći to, predstavlja jedinstvenu stranku u postupku zajedno sa prvotuženim, shodno odredbi člana 295. ZPP. Zatim, Osnovni sud je konstatirao da je tužiteljica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana u roku koji je predviđen članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) zbog čega je zaključio da nisu ex lege nastupile posljedice gubitka stanarskog prava na predmetnom stanu i da je tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje utvrđujuće tužbe u smislu odredbe člana 54. ZPP. Dalje, Osnovni sud je istakao da je članom 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključeni u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine prestaju da važe. U vezi sa tim, konstatirao je da je drugotuženi u naznačenom periodu rješenjem raspolagao predmetnim stanom na kojem je ranije postojalo stanarsko pravo tužiteljice, te da su, shodno tome, neosnovani navodi prvotuženog da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Također, istakao je da, shodno odredbi člana 19. Zakona o stambenim odnosima, nosilac stanarskog prava može biti samo jedno lice, pa je, u skladu sa navedenim, zaključio da je rješenje o dodjeli stana prvotuženom apsolutno ništavo, a samim tim i ugovor o korištenju stana koji je prvotuženi zaključio sa apelantom. Prvostepeni sud je, također, zaključio da su se stekli uvjeti iz člana 18. Zakona o privatizaciji državnih stanova, jer je ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen protivno prinudnim propisima, odnosno članu 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova, a ugovor koji je zaključen protivno prinudnim propisima na osnovu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) je apsolutno ništav.
- 10.Osnovni sud je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredbe člana 386. ZPP, prihvatajući apelantove navode da ničim nije doprinio nastanku predmetnog postupka, pa je na naknadu troškova postupka obavezao prvotuženog i drugotuženog, dok je u odnosu na apelanta odbio zahtjev za naknadu troškova postupka. Osnovni sud je obavezao prvotuženog i drugotuženog da solidarno snose troškove parničnog postupka u cijelosti s obzirom na to da je dio tužbenog zahtjeva sa kojim tužiteljica nije uspjela u postupku neznatan.
- 11.Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli prvotuženi, drugotuženi i tužiteljica. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 034312 09 Gž od 13. maja 2009. godine žalbu prvotuženog i drugotuženog na odluku o troškovima parničnog postupka odbio i prvostepenu presudu potvrdio u usvajajućem dijelu (st. I, II, III i IV izreke prvostepene presude). Žalba tužiteljice na odbijajući dio odluke o troškovima parničnog postupka (stav V izreke prvostepene presude) je uvažena, te je prvostepena presuda preinačena u tom dijelu tako da je apelant kao trećetuženi obavezan da zajedno sa ostalim tuženim (prvotuženim i drugotuženim) solidarno naknadi tužiteljici na ime troškova parničnog postupka iznos od 5.740,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. januara 2009. godine pa do isplate. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.
- 12.Okružni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da je, polazeći od činjenice da je tužiteljica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, prvostepeni sud pravilno zaključio da su zahtjevi tužiteljice u pogledu utvrđivanja ništavosti rješenja i ugovora, te posljedica restitucije u cijelosti osnovani. Naime, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno utvrdio da se stan na korištenje može dati samo jednom licu kao što je propisano odredbom člana 19. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Konstatirajući da je stanarsko pravo tužiteljice postojalo u vrijeme donošenja rješenja drugotuženog o dodjeli predmetnog stana na trajno korištenje prvotuženom, Okružni sud je zaključio da su sva daljnja raspolaganja predmetnim stanom bez pravnog djejstva. Naime, Okružni sud je konstatirao da su rješenje o dodjeli stana na korištenje i ugovor o korištenju stana u suprotnosti sa članom 19. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, te da na navedenu činjenicu ne može utjecati ni postojanje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-1217/97 od 20. maja 1998. godine, kojom je tužiteljici otkazan ugovor o korištenju stana, s obzirom na to da je ta presuda ništava u smislu odredbe člana 3. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/99). Također, zaključio je da su rješenje o dodjeli stana na korištenje i ugovor o korištenju stana nevažeći u smislu člana 2. Zakona o prestanku primjene, te da je kao posljedica toga ugovor o otkupu stana zaključen protivno članu 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova.
- 13.Dalje, u obrazloženju presude je navedeno da tužiteljica pobija odluku o troškovima parničnog postupka zbog toga što smatra da je i apelant kao trećetuženi solidarno odgovoran da naknadi prouzrokovane troškove postupka. Zatim, konstatirano je da je tužiteljica u žalbi navela da je apelant učestvovao u proceduri zaključivanja svih ugovora i da je u postupku otkupa stana zastupao davaoca stana, utvrđivao otkupne cijene, te vršio ovjere i potpisivanje ugovora o otkupu na otplatu, te da je samim tim odgovoran za štetne posljedice koje su nastupile na strani tužiteljice. Okružni sud je zaključio da su predmetni žalbeni navodi tužiteljice osnovani i da se, u smislu člana 386. ZPP, u žalbi tužiteljice pravilno zaključuje da je apelant bio stranka u postupku pred sudom, kao i u postupku zaključenja svih ugovora. Istaknuto je da iz spisa proizlazi da je apelant dao odgovor na tužbu (pismeni odgovor od 11. februara 2005. godine) kojim je osporio zahtjev tužiteljice u pogledu utvrđivanja ništavosti ugovora o korištenju stana od 28. januara 1999. godine, kao i istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije na svojoj strani. Stoga je Okružni sud zaključio da je apelant aktivno učestvovao u predmetnoj parnici. Također je navedeno da iz spisa proizlazi da je apelant pozivan na rasprave kojima je prisustvovao, isticao prigovore, pa je time dao povod za podnošenje tužbe i vođenje postupka, jer je donio nezakonita rješenja kojim se predmetni stan dodjeljuje prvotuženom. S obzirom na navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je izveo pogrešan zaključak da apelant nije ničim doprinio nastanku ovog postupka pa ga je zbog toga oslobodio obaveze plaćanja troškova postupka.
- 14.Istaknuto je da je predmetni postupak, zbog prirode pravnog odnosa, trebao i morao da bude riješen jedinstveno prema svim tuženim shodno odredbi člana 362. tačka 1. ZPP u vezi sa odredbom člana 206. stav 1. ZOO. Prema tome, prema mišljenju Okružnog suda, apelanta je valjalo obavezati da naknadi troškove tužiteljici. Okružni sud je naveo da, prema ocjeni tog suda, tuženi imaju položaj formalnih suparničara, jer su samostalne stranke u sporu, radnje svakog od njih su pojedinačne i nezavisne od radnji drugih suparničara, a potraživanje tužiteljice se zasniva prema svim tuženim na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Stoga, prema ocjeni Okružnog suda, nije bilo razloga da se odvojeno promatra obaveza na naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na apelanta.
- 15.Rješenjem Osnovnog suda o izvršenju broj 71 0 I 092952 10 I od 29. decembra 2010. godine određeno je izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, koje je predložila tužiteljica kao tražilac izvršenja, radi naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 5.740,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. januara 2009. godine do isplate, po osnovu Presude Okružnog suda broj 71 0 P 034312 09 Gž od 13. maja 2009. godine.
- 16.Republička uprava je, na osnovu Odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 2550/09 od 8. juna 2011. godine, donijela Rješenje broj 21.11/952.2-1874/11 od 25. augusta 2011. godine, kojim je dozvoljena zabilježba privremene mjere zabrane otuđenja, raspolaganja i opterećenja na stanu koji se nalazi u Ulici Rade Vranješević broj 2 u Banjoj Luci, sprat SU, stan broj 000, korisne površine 25 m², izgrađen na zemljištu označenom kao k.č. br. 1987, upisano u pl.br.1019 k.o. Banja Luka 6, sa pravom vlasništva Ernesta Bibića sa 1/1 dijela.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, navodi da je tužiteljica u žalbi koju je izjavila protiv prvostepene presude, u odbijajućem dijelu koji se odnosi na troškove postupka, prvi put iznijela činjenice koje se odnose na apelantovo postupanje u postupku otkupa predmetnog stana. Dalje, navodi da je u odgovoru na žalbu ukazao na propust tužiteljice da tokom prvostepenog postupka iznese činjenice i predloži dokaze na okolnosti da li je apelant i u kojem svojstvu učestvovao u postupku otkupa stana i da je pojasnio svoju ulogu u postupku otkupa stana, ali da te navode Okružni sud uopće nije ocijenio, već da je donio osporenu presudu kojom je uvažio tužiteljicinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelanta da zajedno sa ostalim tuženim solidarno tužiteljici naknadi troškove postupka. Apelant smatra da je Okružni sud na opisani način učinio povredu pravila postupka tako što ga je onemogućio da raspravlja pred sudom zbog čega je drugostepena presuda zasnovana na gruboj povredi odredaba čl. 5. i 207. ZPP. Zatim, ističe da obrazloženje drugostepene presude u dijelu koji se odnosi na troškove postupka sadrži više proizvoljnih razloga koji nemaju uporište u dokaznoj građi, niti proizlaze iz stanja spisa. U vezi sa tim, navodi da je Okružni sud konstatirao da je apelant dao odgovor na tužbu (pismeni odgovor od 11. februara 2005. godine) kojim je osporio zahtjev tužiteljice u pogledu utvrđivanja ništavosti ugovora o korištenju stana, te se žali da je taj dio obrazloženja Okružnog suda apsolutno netačan i da je u potpunoj suprotnosti sa navodima spomenutog odgovora na tužbu, u kojem se apelant decidirano izjasnio da se navedenom zahtjevu tužiteljice ne protivi, dok je u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Dalje, žali se da je proizvoljno obrazloženje Okružnog suda da je apelant aktivno učestvovao u parnici, te da iz spisa proizlazi da je pozivan na rasprave kojima je prisustvovao, isticao prigovore, pa je time dao povoda za podnošenje tužbe i vođenje postupka. Također, žali se da je netačan i proizvoljan navod Okružnog suda da je apelant dao povoda za podnošenje tužbe, jer je donio nezakonita rješenja kojim se predmetni stan dodjeljuje na korištenje prvotuženom, ističući da apelant nije donosio bilo kakva rješenja o dodjeli stana prvotuženom, već da je prvotuženom stan dodijelio drugotuženi, kao nosilac prava raspolaganja. Shodno svemu navedenom, apelant je predložio Ustavnom sudu da "proglasi nevažećom" osporenu presudu Okružnog suda u dijelu u kojem je preinačena Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 034312 09 Gž od 13. maja 2009. godine (stav 5. izreke) i da predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak ili da meritorno riješi predmetnu pravnu stvar u navedenom smislu, te da odbije zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora od apelanta.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Opunomoćenik tužiteljice je u odgovoru na apelaciju naveo da u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. Prema mišljenju opunomoćenika tužiteljice, Okružni sud je pravilno obavezao apelanta da zajedno sa ostalim tuženim plati troškove postupka zbog toga što je, kako navodi, apelant odgovoran za naknadu štete, jer je odgovoran za vođenje predmetnog postupka, odnosno jer je aktivno učestvovao u zaključenju ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu stana, te zato što je u podnesku koji je nazvao "odgovor trećetuženog na tužbu" osporio tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i zato što su njegove radnje preduzete u daljnjem toku parnice, prijedlozi i stavovi koje je iznosio dosljedni u osporavanju tužbenog zahtjeva tužiteljice.
- 19.Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, prema ocjeni tog suda, nije došlo do povrede prava na čiju povredu se apelant žali u apelaciji, te da je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je razloge za tu odluku dao u obrazloženju predmetne odluke. S obzirom na dato obrazloženje u osporenoj presudi, Okružni sud je ocijenio da su navodi apelacije neosnovani zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 20.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašćen da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila pružena mogućnost da se izjasni.
Član 207.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.
[...]
Član 362.
Više lica mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):
- 1)ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova (materijalni suparničari);
- 2)ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, i ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki i za svakog tuženog (formalni suparničari);
- 3)ako je to drugim zakonom određeno.
[...]
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
- 21.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 206. stav 1.
Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno.
VI. Dopustivost
- 22.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 24.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog broj 71 0 P 034312 09 Gž od 13. maja 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. juna 2009. godine a apelacija je podnesena 6. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 26.Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 28.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 1)
- 29.Ustavni sud smatra da iz navoda apelacije proizlazi da apelant presudu Okružnog suda osporava isključivo u dijelu koji se odnosi na dosuđene troškove postupka iako nije eksplicitno osporio predmetnu presudu samo u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu, istovremeno navodeći da je obrazloženje te presude proizvoljno u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. U prilog navedenom govori i činjenica da apelant nije izjavio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 034312 06 P od 20. januara 2009. godine i da je ta presuda, izuzev u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, potvrđena osporenom presudom Okružnog suda, kao i da je apelant zatražio od Ustavnog suda da "proglasi nevažećom" osporenu presudu Okružnog suda u dijelu u kojem je preinačena presuda Osnovnog suda (koji se odnosi na troškove postupka). Stoga, Ustavni sud zaključuje da iz predmetnih apelacionih navoda proizlazi da se apelant žali da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje samo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, i to zbog uvažavanja žalbe tužiteljice, te preinačenja prvostepene presude u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je i apelant obavezan da solidarno sa ostalim tuženim tužiteljici nadoknadi troškove postupka.
- 30.U vezi sa tim, Ustavni sud napominje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon odluke u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio "utvrđivanja građanskih prava i obaveza" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29). U konkretnom slučaju radi se o sporu koji se tiče troškova postupka, dakle, predmetna apelacija se tiče "utvrđivanja građanskih prava i obaveza", pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
- 31.Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 32.Ustavni sud podsjeća da se suština apelantovih navoda svodi na tvrdnje da Okružni sud nije ocijenio apelantove navode iz odgovora na žalbu koju je tužiteljica izjavila protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. Na taj način, kako apelant smatra, taj sud je učinio povredu pravila postupka i onemogućio ga da raspravlja pred tim sudom. Također, žali se da je obrazloženje presude Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka proizvoljno i da nema uporište u dokaznoj građi, niti proizlazi iz stanja spisa.
- 33.U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ta obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Ustavni sud, također, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).
- 34.Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud osporenom presudom uvažio žalbu tužiteljice u odnosu na odbijajući dio odluke o troškovima postupka na način što je prvostepenu presudu preinačio u tom dijelu tako što je obavezao apelanta da zajedno sa ostalim tuženim solidarno naknadi tužiteljici troškove postupka. Dalje, iz obrazloženja presude Okružnog suda Ustavni sud uočava da je, suprotno navodima apelacije, Okružni sud u odnosu na pitanje troškova postupka sve odlučne činjenice utvrdio na osnovu stanja spisa predmeta i činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, obrazlažući svoju odluku o troškovima postupka, istakao da su osnovani žalbeni navodi tužiteljice i da je apelant bio stranka u postupku pred sudom. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude konstatirao da je apelant aktivno učestvovao u predmetnoj parnici, te da je svoj zaključak o tome zasnovao na apelantovom odgovoru na tužbu, tvrdeći da iz spisa proizlazi da je apelant predmetnim odgovorom na tužbu osporio zahtjev tužiteljice u pogledu utvrđivanja ništavosti ugovora o korištenju stana od 28. januara 1999. godine i istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Također, Okružni sud je u obrazloženju presude zaključio da je apelant dao razloge za podnošenje tužbe i vođenje postupka time što je pozivan na rasprave kojima je prisustvovao, isticao prigovore i donio nezakonita rješenja kojim se predmetni stan dodjeljuje prvotuženom. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud izveo pogrešan zaključak da apelant nije ničim doprinio nastanku postupka zbog čega ga je oslobodio obaveze plaćanja troškova postupka. Okružni sud je ustanovio da se predmetni postupak, zbog prirode pravnog odnosa, trebao i morao riješiti jedinstveno prema svim tuženim shodno odredbi člana 362. tačka 1. ZPP, u vezi sa odredbom člana 206. stav 1. ZOO, zbog čega je obavezao i apelanta da solidarno sa ostalim tuženim naknadi troškove tužiteljici.
- 35.Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku o troškovima postupka, primjenjujući relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud primjećuje da, suprotno apelantovim navodima, Okružni sud nije onemogućio apelanta da raspravlja pred tim sudom iako nije dao eksplicitan odgovor na navode iz odgovora na žalbu, jer je svoju odluku donio na osnovu stanja u spisu, a ne na osnovu činjenica koje su prvi put iznesene u žalbi tužiteljice. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio ni obavezan da iznese sve detalje i dậ eksplicitne odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, nego je bio dužan da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku, što je Okružni sud i učinio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku o troškovima postupka, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
- 36.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 28.
Ostali navodi
- 37.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na imovinu, jer su navodi iz apelacije o navodnoj povredi prava na imovinu identični navodima u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku o troškovima postupka primjenjujući relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 2550/09 od 8. juna 2011. godine.
- 41.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.