USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1527/11, rješavajući apelaciju Sanele Pleho i Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine-Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvajaju se apelacije Sanele Pleho i Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine-Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesene protiv Presude Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine broj Uvl-44/10 od 28. januara 2011. godine.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelanticu Sanelu Pleho.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje - pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine - Vladu Federacije Bosne i Hercegovine-Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine.
Ukida se presuda Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine broj Uvl-44/10 od 28. januara 2011. godine.
Predmet se vraća Apelacionom odjeljenju Suda Bosne i Hercegovine koje je dužno da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Apelacionom odjeljenju Suda Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanele Pleho, podnesena protiv Rješenja Službe za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo broj 05-23-275/11 od 28. marta 2011. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Sanela Pleho (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine-Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sarajeva, podnijeli su 1. aprila 2011. godine i 20. aprila 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciono odjeljenje Sud BiH) broj Uvl-44/10 od 28. januara 2011. godine.
- 2.Prvoapelantica je 6. aprila 2011. godine dopunila apelaciju, kojom je osporila rješenje Službe za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo broj 05-23-275/11 od 28. marta 2011. godine. Navedenom dopunom apelantica je zatražila i donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporenog rješenja do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Odlukom Ustavnog suda broj AP 1527/11 od 20. aprila 2011. godine usvojen je zahtjev prvoapelantice za donošenje privremene mjere. Naloženo je Službi za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo da ne provodi postupak izvršenja Rješenja broj 05-23-275/11 od 28. marta 2011. godine do donošenja odluke o apelaciji.
- 4.S obzirom da su apelanti Ustavnom sudu dostavili dvije apelacije iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1527/11 i AP 1828/11 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1527/11.
- 5.Na osnovu člana 22. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Dušana Ivančića (u daljnjem tekstu: tužitelja) 15. aprila, 9. maja, 30. maja i 3. juna 2011. godine je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
- 6.Sud BiH i tužitelj su dostavili odgovore na apelacije 5. maja,18. maja, 3. juna i 10. juna 2011. godine.
- 7.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 27. maja i 16. juna 2011. godine.
III. Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 9.Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 513-858-1/1 od 8. oktobra 2002. godine odbačen je zahtjev tužitelja za povrat stana u Sarajevu u ulici Trg Pere Kosorića broj 13 zbog nenadležnosti za odlučivanje. U obrazloženju odluke je navedeno da je tužitelj ostao poslije 14. decembra 1995. godine u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine. Stoga je Komisija utvrdila da se tužitelj ne smatra izbjeglicom u skladu s članom 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, pa je zbog nenadležnosti odbacila zahtjev tužitelja za povrat stana.
- 10.Odlukom Komisije broj R-513-858-1/1-90-1207 od 24. aprila 2003. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj 513-858-1/1 od 8. oktobra 2002. godine.
- 11.Odlukom Komisije broj R-513-858-1/1-01-575/04 od 17. marta 2006. godine odbačen je kao nedopušten zahtjev tužitelja za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj R-513-858-1/1-90-1207 od 24. aprila 2003. godine.
- 12.Protiv odluke Komisije od 17. marta 2006. godine tužitelj je podnio tužbu koju je Vijeće za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće za upravne sporove Suda BiH) Presudom broj U-43/08 od 19. marta 2010. godine odbilo. U obrazloženju presude je navedeno da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH, ispitujući pravilnost i zakonitost osporene odluke, našlo da je tužena pravilno odlučila kada je zahtjev tužitelja za ponovno razmatranje ranije odluke Komisije odbacilo kao nedopušten. Naime, odredbom člana 41. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica je propisano da licu po čijem zahtjevu je donesena odluka u postupku ponovnog razmatranja ne pripada pravo da ponovo podnosi zahtjev za razmatranje odluke Komisije kojom je odlučeno o nosiocu stanarskog prava na stan. Budući da je u konkretnom slučaju odbačen zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije od 24. aprila 2003. godine, odnosno da je o tome već donesena odluka po mišljenju Vijeća tužitelju u skladu s navedenim Pravilnikom nije dozvoljeno da podnosi zahtjev za ponovno razmatranje ranije odluke kada je takav zahtjev odlukom Komisije odbijen kao neosnovan.
- 13.Protiv navedene presude tužitelj je podnio zahtjev za preispitivanje koji je Apelaciono odjeljenje Suda BiH Presudom broj Uvl-44/10 od 28. januara 2011. godine uvažilo, preinačilo presudu Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U-43/08 od 19. marta 2010. godine tako što je tužba tužitelja uvažena i poništene: Odluka Komisije broj 513-858-1/1 od 8. oktobra 2002. godine, Odluka Komisije broj R-513-858-1/1-90-1207 od 24. aprila 2003. godine i Odluka Komisije broj R-513-858-1/1-01-575/04 od 17. marta 2006. godine. Potvrđeno je da je tužitelj vlasnik stana u Sarajevu u ulici Trg heroja broj 13 (bivša ulica Trg Pere Kosorića) po osnovu Ugovora zaključenog 15. februara 1992. godine pod brojem 3513-2810-4, između tužitelja i države SFRJ-SSNO-Vojne ustanove za upravljanje SF JNA Beograd, kao prednika "tuženog" te je "tuženi" dužan trpjeti da se tužitelj uknjiži u javne registre, Knjigu položenih ugovora zk. Ureda Općinskog suda Sarajevo, kao vlasnik sa 1/1. Obavezani su nadležni sudski i opštinski organi uprave da tužitelja na njegov zahtjev i uz prezentaciju presude uvedu u posjed označene nekretnine u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva. Tužena je obavezana da tužitelju naknadi troškove postupka.
- 14.U obrazloženju presude se navodi da Vijeće za upravne sporove nije ispitalo pravilnost i zakonitost osporene odluke Komisije iako je prema odredbi člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH navedenu odluku trebalo ispitati u okvirima zahtjeva iz tužbe, pri čemu sud nije vezan razlozima tužbe. Istaknuto je da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH bilo dužno da ocijeni i utvrdi da li je pobijani konačni upravni akt ništav, te da ako utvrdi da su razlozi ništavosti sadržani u prvostepenom upravnom aktu trebalo je cijeniti i zakonitost toga akta. Istaknuto je da je u osporenoj presudi Vijeće za upravne sporove Suda BiH ispitivalo samo pravilnost i zakonitost osporene odluke u smislu tužiteljevog zahtjeva za ponovno razmatranje ranije odluke Komisije, koja ga je odbacila kao nedopušten. Navedeno je da se Vijeće za upravne sporove Suda BiH nije upuštalo u ocjenjivanje cjelokupnog upravnog postupka koji mu je prethodio, kao i pravilnost i zakonitost Odluke Komisije broj 513-858-1/1 od 8. oktobra 2002. godine kojom je zahtjev tužitelja za povrat stana odbačen zbog nenadležnosti za odlučivanje.
- 15.Istaknuto je da je postupanje organa "tužene" proizvelo nezakonite i nepravilne odluke jer se Komisija nije upuštala u odlučivanje o zahtjevu tužitelja, budući da je svojom Odlukom broj 513-858-1/1 od 8. oktobra 2002. godine odbacila tužiteljev zahtjev kao nedozvoljen paušalno ocjenjujući da se tužitelj ne smatra izbjeglicom jer je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u Vojsci Jugoslavije do 25. novembra 1999. godine.
- 16.Apelaciono odjeljenje Suda BiH je istaklo da je u primjeni Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) za domaće organe relevantna praksa Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Po mišljenju Apelacionog odjeljenja Suda BiH, takav značaj ima presuda Đokić protiv Bosne i Hercegovine. Apelaciono odjeljenje je citiralo relevantne dijelove navedene presude.
- 17.Ocjenjujući postupak donošenja osporenih odluka tužena je utvrdila da je prilikom donošenja odluka, posebno Odluke broj 513-858-1/1 od 8. oktobra 2002. godine, Komisija postupila suprotno odredbi člana 23. u vezi s članom 58. st. 3. i 4. Zakona o upravnom postupku, kojima je propisano da, ako organ utvrdi da nije nadležan, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci. Umjesto da postupi u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, po mišljenju Apelacionog odjeljenja tužena je donijela rješenje o nenadležnosti kojim je odbijen zahtjev tužitelja. Navedeno je da je članom 63. Pravilnika o uvjetima i postupku za odlučivanje zahtjeva za povrat nepokretne imovine raseljenih lica i izbjeglica (konačan prečišćeni tekst, Sarajevo 2. decembra 2004. godine) propisano da, odlučujući o zahtjevu za ponovno razmatranje, Komisija može a) zahtjev odbaciti kao nedozvoljen, kao neblagovremen ili izjavljen od neovlaštenog lica, b) zahtjev odbiti kao neosnovan, raniju odluku staviti van snage, te izdati novi certifikat.
- 18.Po mišljenju Apelacionog odjeljenja ni prvostepeni sud, a ni organi uprave, nisu cijenili odlučnu okolnost da je tužitelj stan kupio na osnovu zaključenog ugovora o otkupu stana, da je isplatio kupoprodajnu cijenu na koju je platio porez što znači da mu po tom osnovu pripada pravo na vraćanje stana kao njegove imovine. Također je utvrđeno da u predmetnom postupku nisu pravilno utvrđene i ocijenjene sve odlučne činjenice, te da organi uprave nisu vodili računa o primjeni drugih propisa osim onih koji su navedeni u upravnim rješenjima. Stoga je utvrđeno da Vijeće za upravne sporove nije moglo osporenu odluku ocijeniti kao zakonitu i odbiti tužbu a da prethodno, na način propisan u članu 35. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUS BiH), ne raspravi odlučne činjenice i pravna pitanja. Navedeno je da organi uprave i Vijeće za upravne sporove nisu pravilno ocijenili odlučnu činjenicu, tj. tužiteljevu tvrdnju da je navedeni stan, čiji je bio nosilac stanarskog prava, otkupio ugovorom od JNA, zaključenim na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđivanju u JNA ("Službeni list SFRJ" broj 84/90, koji je stupio na snagu 6. januara 1991. godine) niti su ovu okolnost cijenili s aspekta međunarodnih standarda i poštivanja prava i sloboda građana. Apelaciono odjeljenje je navelo da se, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz ugovora o otkupu stana, zaključena u skladu s navedenim zakonom, smatraju "imovinom", a svako fizičko i pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine i nikome se ne može oduzeti imovina osim ako to nije u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Ovo pravilo predstavlja opšte pravno načelo da svako lice ima zaštićeno pravo na mirno uživanje imovine, te da tužitelj upravo traži povrat stana po osnovu zaključenog ugovora o otkupu stana, što znači da je njegov zahtjev trebalo ocijeniti s aspekta ovih pravila. Konstatovano je da Aneks 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima) u članu 1. tačka 1. Prvog poglavlja predviđa, između ostalog, da sva izbjegla i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove, a ista odredba odnosno pravo sadržano je i u članu II/5. Ustava BiH (Aneks 4 navedenog Sporazuma). Ukazano je i na član 8. Evropske konvencije.
- 19.Imajući u vidu navedeno, kao i praksu Evropskog suda u predmetu Đokić, po ocjeni Apelacionog odjeljenja irelevantno je za pravo na povrat imovine što se tužitelj nalazio u službi u Vojsci Jugoslavije jer je stan napustio u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. Prema tome, tužitelj se u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine mora smatrati izbjeglicom mada mu, prema navedenoj praksi Evropskog suda, ovaj uvjet nije ni potreban za povrat prava svojine na potraživanom stanu.
- 20.Po mišljenju Apelacionog vijeća Suda BiH tužena je pogrešno primijenila materijalno pravo jer je o tužiteljevom zahtjevu za povrat stana odlučivala po osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odnosno na osnovu Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica. Navedeno je da tužiteljev zahtjev nije podnesen za vraćanje u posjed stana nosioca stanarskog prava, već je zahtjev podnesen za vraćanje i mirno uživanje imovine, te je tužena trebala odlučivati prema odredbama sopstvenog Pravilnika o uvjetima i postupku o zahtjevima za povrat nepokretne imovine raseljenih lica i izbjeglica.
Postupak pred Službom za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo
- 21.Rješenjem Službe za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo broj 05-23-275/11 od 28. marta 2011. godine dozvoljeno je vraćanje predmetnog stana tužitelju u svojstvu vlasnika. Prvoapelantici je naloženo da sa svim članovima svoje porodice iseli iz stana i tako ga, slobodnog od ljudi i stvari, vrati tužitelju u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Navedeno je da će se, ukoliko u ostavljenom roku ne iseli iz predmetnog stana, pristupiti prinudnom izvršenju uz asistenciju policije. U obrazloženju rješenja se navodi da je Kantonalna uprava za stambena pitanja 10. marta 2011. godine proslijedila ovoj službi zahtjev tužitelja za povrat stana, odnosno izvršenje Presude Suda BiH broj Uvl-44/10 od 28. januara 2011. godine. Navedeno je da je nesporno da postoji presuda Suda BiH koja je obavezujuća za postupanje svih organa u okviru svoje nadležnosti, te da je njome potvrđeno svojstvo vlasnika stana u svojini građana, a da je tužitelj uz prezentaciju navedene presude zatražio uvođenje u svoj stan koji je bio napušten počevši od 1992. godine i kao takvog koristila su ga lica koja su uselila uz saglasnost nadležnog organa koji je upravljao i stambenim fondom otkupljenih stanova prema Zakonu o stambenom obezbjeđenju JNA.
- 22.Iz informacije koju je Služba za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo 6. maja 2011. godine dostavila Ustavnom sudu proizlazi da je navedena Služba 26. aprila 2011. godine primila Odluku Ustavnog suda o privremenoj mjeri od 20. aprila 2011. godine. S tim u vezi navedena Služba je istakla da je prvoapelantica predmetni stan dobrovoljno napustila 14. aprila 2011. godine. Nakon toga, 15. aprila 2011. godine u posjed predmetnog stana je uveden tužitelj, odnosno njegov punomoćnik. Navedeno je da je 22. aprila 2011. godine prvoapelantica podnijela Zahtjev za reizvršenje Rješenja broj 05-23-275/11 od 28. marta 2011. godine i da je postupak po tom zahtjevu u toku. Navedeni zahtjev prvoapelantice dostavljen je tužitelju na izjašnjenje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacija
- 23.Prvoapelantica navodi da su joj osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Prvoapelantica ističe da predmetni stan koristi na osnovu rješenja Generalštaba Armije RBiH na osnovu kojeg je zaključen ugovor o korištenju stana od 11. novembra 1997. godine. Ističe da joj je kao ratnom vojnom invalidu s 90% invalidnosti, nadovjeren/obnovljen ugovor o korištenju stana 16. decembra 2005. godine u skladu s Uputstvom o postupku utvrđivanja prava privremenog korisnika na obnovu ugovora o korištenju stana i postupku kontrole obnovljenih ugovora o korištenju stana ("Službene novine FBiH" broj 15/02). Navodi da je sporni stan proglašen napuštenim rješenjem Generalštaba Armije RBiH od 24. septembra 1996. godine. Drugoapelant navodi da mu je presuda Suda BiH "dostavljena" 30. marta 2011. godine. Po mišljenju apelanata Apelaciono odjeljenje Suda BiH nije uzelo u obzir činjenicu da je tužitelj riješio svoje stambeno pitanje, a posebno nije tražio dokaze od tužitelja o vlasništvu stana u Beogradu u ulici Delnegra Engela broj 13. Dalje navode da je tužitelj profesionalno vojno lice Vojske Jugoslavije, da je 22. decembra 1994. godine unaprijeđen u čin potpukovnika Vojske Jugoslavije od 26. decembra 1994. godine, što je objavljeno u "Službenom vojnom listu Vojske Jugoslavije" broj 1/95 od 26. januara 1995. godine. Dugoapelant navodi da Apelaciono odjeljenje Suda BiH nije omogućilo učešće u predmetnom postupku zakonskom zastupniku drugoapelanta, čime su povrijeđene odredbe ZUS-a BiH, tj. član 52. navedenog zakona. Smatraju da je Sud BiH donošenjem osporene presude nezakonito i mimo svoje nadležnosti donio tu presudu. Po mišljenju apelanata Apelaciono odjeljenje Suda BiH se neosnovano poziva na presudu Đokić protiv Bosne i Hercegovine jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Navode da je sudska zaštita obezbijeđena izvan upravnog spora-postupka, te da je ta prava tužitelj mogao potraživati putem redovnog suda u parničnom postupku s obzirom da se radi o aktu građansko-pravne a ne upravno-pravne prirode. Smatraju da je Sud BiH postupio suprotno odredbama člana 39a. i 39e. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Također, u smislu člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima tužitelj se ne smatra raseljenim licem i izbjeglicom, te nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Ističu da Sud BiH nije nadležan da utvrđuje pravo vlasništva na nekretninama i nalaže upis prava vlasništva u zemljišne knjige ili knjige položenih ugovora, te da je time prekoračio svoju stvarnu nadležnost. Konstatiraju da je u izreci osporene presude navedeno da je tužena dužna da trpi... S tim u vezi ističu da je tužena strana Komisija koja ne posjeduje zemljišne knjige, knjigu položenih ugovora, kao ni Sud BiH.
b) Odgovor na apelacije
- 24.U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo.
- 25.U svom odgovoru na apelacije tužitelj je prvo predložio da se spoje apelacije broj AP 1527/11 i AP 1828/11 jer je osporena odluka ista. Naveo je da je u presudi Suda BiH pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno pravilno primijenjeno materijalno pravo. Po mišljenju tužitelja ostanak u službi u Vojsci Jugoslavije nakon 14. decembra 1995. godine je potpuno irelevantan za rješavanje ove pravne stvari jer je takav uvjet diskriminatoran i Evropska konvencija ga ne poznaje. Ističe da je predmetni stan stečena ekonomska vrijednost u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da akt Ministarstva odbrane Republike Srpske, kojim je utvrđeno da je tužitelj navodno riješio svoje stambeno pitanje, ne može imati pravnu snagu dokaza da je neko riješio stambeno pitanje jer se akt zasniva na nizu stranica isprintanih nezavisno od akta koji je ovjeren.
V. Relevantni propisi
- 26.U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:
Član 52.
Nedopušten ili neblagovremen zahtjev za preispitivanje ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, Apelaciono odjeljenje će odbaciti rješenjem
Ako Apelaciono odjeljenje ne odbaci zahtjev iz stava 1 ovog člana, dostaviće zahtjev protivnoj stranci koja može, u roku koji odredi Apelaciono odjeljenje, podnijeti odgovor na zahtjev.
U Pravilniku o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica (prečišćeni tekst, Sarajevo 8. oktobar 2002. godine) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim pravilnikom, radi potvrđivanja stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica u Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), određuju se kriteriji na osnovu kojih se razmatraju zahtjevi i donose odluke o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, način podnošenja zahtjeva za potvrđivanje stanarskih prava, postupak odlučivanja o zahtjevima, utvrđuju sadržaj i forma odluke o potvrđivanju stanarskih prava, dostavljanje odluka, određuje momenat od kojeg odluke Komisije postaju konačne, uređuje postupak za ponovno razmatranje i izvršenje odluka i druga pitanja značajna za donošenje odluka o zahtjevima za potvrđivanje stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica.
Član 3.
Izbjeglicama i raseljenim licima, u smislu ovog pravilnika, smatraju se sva lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine i koja nisu u posjedu tih stanova.
Status izbjeglice ili raseljenog lica koji Komisiji podnesu zahtjev za povrat stanarskog prava se pretpostavlja.
Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, ne smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima lica koja su nakon 14. decembra 1995. godine ostala u oružanim snagama drugih država.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2. glasi:
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3a.
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), relevantne odredbe glase:
Član 27.
Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39e.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
(Napomena: prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo načinjen je samo za potrebe ove odluke.)
VI. Dopustivost
- 27.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije broj AP 1527/11 u odnosu na rješenje Službe za stambene poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo broj 05-23-275/11 od 28. marta 2011. godine Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
- 28.Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
- 29.Ustavni sud, iz dokumentacije priložene uz apelaciju i navoda prvoapelantice, zaključuje da je u predmetnom postupku prvoapelantica propustila da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da u skladu s poukom o pravnom lijeku protiv Rješenja broj 05-23-275/11 od 28. marta 2011. godine u ostavljenom roku izjavi žalbu Upravi za imovinskopravne poslove, Sarajevo. Propustom da izjavi žalbu apelantica se lišila mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet kojeg apelaciono ispituje Ustavni sud. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
- 30.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.U odnosu na dopustivost apelacija u odnosu na Presudu Suda BiH broj Uvl-44/10 od 28. januara 2011. godine Ustavni sud napominje da, u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 32.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 33.Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Suda BiH broj Uvl-44/10 od 28.januara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu prvoapelantica je primila 12. februara 2011. godine, a apelaciju je podnijela 1. aprila 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
- 34.U odnosu na drugoapelanta Ustavni sud nalazi da iz informacije Suda BiH od 10. juna 2011. godine proizlazi da je Sud BiH drugoapelantu dostavio Presudu broj U-43/08 od 19. marta 2010. godine, ali da mu nije dostavio Presudu Uvl-44/10 od 28. januara 2011. godine. Drugoapelant navodi da mu nije omogućeno da učestvuje u predmetnom postupku čime je povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu. Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom nadležnim organima drugoapelanta naloženo preduzimanje relevantnih pravnih radnji s ciljem izvršenja osporene presude. Iz navedenog proizlazi da je Sud BiH osporenom presudom u predmetnom postupku odlučivao o ustavnim pravima i obavezama drugoapelanta. Prema tome kako drugoapelant ukazuje da mu je osporena presuda dostavljena 30. marta 2011. godine, a apelacija podnesena 20. aprila 2011. godine, te da iz informacije Suda BiH nesporno proizlazi da drugoapelantu nije uručena osporena presuda iako se njome odlučivalo o njegovim ustavnim pravima i obavezama, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
- 35.Konačno, apelacije u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
- 36.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 37.Prvoapelantica smatra da je osporenom presudom došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelant smatra da je osporenom presudom došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 38.U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje povrata predmetnog stana, koji je dodijeljen prvoapelantici, tužitelju. Dakle u predmetnom postupku se odlučivalo o građanskim pravima i obavezama prvoapelantice, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
- 39.U odnosu na drugoapelanta, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, kako je osporenom odlukom utvrđena obaveza za nadležne organe drugoapelanta proizlazi da se u predmetnom postupku odlučivalo o ustavnim pravima i obavezama drugoapelanta, te da je primjenjiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 40.Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 41.Ustavni sud će kao prvo ispitati osporenu presudu u odnosu na navode drugoapelanta da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer mu nije omogućeno da učestvuje u predmetnom postupku. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne sadrži izričitu garanciju prava na pristup sudu, ali da osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama iznese pred sud. Bilo bi neshvatljivo da pravo na pravično suđenje daje proceduralne garancije strankama u tekućoj parnici, a da prvo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu.
- 42.Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom Apelaciono odjeljenje Suda BiH odlučivalo povodom zahtjeva tužitelja za preispitivanje presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U-43/08 od 19. marta 2010. godine, koju je nesporno Sud BiH dostavio drugoapelantu. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom odlučivano o ustavnim pravima i obavezama drugoapelanta jer mu je naloženo preduzimanje odgovarajućih pravnih radnji s ciljem izvršenja navedene presude.
- 43.Ustavni sud konstatuje da je odredbom člana 52. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine propisano da će se, ako Apelaciono odjeljenje ne odbaci zahtjev za preispitivanje, dostaviti zahtjev protivnoj stranci koja može u roku koji odredi to odjeljenje podnijeti odgovor na zahtjev.
- 44.U konkretnom slučaju nesporno je da drugoapelantu, u smislu odredbe člana 52. stav 2. ZUS BiH, tužiteljev zahtjev za preispitivanje nije dostavljen. Štaviše, drugoapelantu nije dostavljena ni osporena presuda iako je njome drugoapelantu naloženo preduzimanje odgovarajućih pravnih radnji s ciljem izvršenja presude. Dakle, proizlazi da je osporenom presudom Apelaciono odjeljenje Suda BiH odlučivalo o ustavnim pravima i obavezama drugoapelanta, ali da mu pri tome nije omogućilo da učestvuje u postupku. Stoga Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede drugoapelantovog prava na pristup sudu kao jednog od principa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 45.Dalje će Ustavni sud razmotriti navode prvoapelantice u odnosu na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom preinačena Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj U-43/08 od 19. marta 2010. godine tako da je zahtjev tužitelja uvažen i poništene odluke Komisije od 8. oktobra 2002. godine, 24. aprila 2003. godine i 17. marta 2006. godine. Dalje, Sud BiH je osporenom presudom potvrdio da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, te da je "tuženi" dužan trpjeti da se tužitelj uknjiži u javne registre, Knjigu položenih ugovora zk. Ureda Općinskog suda Sarajevo, kao vlasnik sa 1/1. Obavezani su nadležni sudski i opštinski organi uprave da tužitelja, u skladu s navedenom presudom, uvedu u posjed stana.
- 46.Apelaciono odjeljenje Suda BiH je odlučilo na navedeni način jer je utvrdilo da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH odlučivalo o zahtjevu tužitelja samo s aspekta zahtjeva za ponovno razmatranje ranije odluke Komisije koja je zahtjev odbacila kao nedopušten ne upuštajući se u ocjenjivanje cjelokupnog upravnog postupka koji mu je prethodio, odnosno u ocjenjivanje pravilnosti i zakonitosti odluke Komisije od 8. oktobra 2002. godine. Po mišljenju Apelacionog odjeljenja Suda BiH postupanje organa tužene je proizvelo nezakonite i nepravilne odluke jer se Komisija nije upuštala u odlučivanje o zahtjevu tužitelja već ga je odlukom od 8. oktobra 2002. godine odbacila zbog nenadležnosti za odlučivanje. Dalje je Apelaciono odjeljenje Suda BiH našlo da je Komisija paušalno ocijenila da se tužitelj ne smatra izbjeglicom jer je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u Vojsci Jugoslavije do 25. novembra 1999. godine.
- 47.Ustavni sud nalazi da je Komisija kao razlog za donošenje odluke od 8. oktobra 2002. godine, odlučujući o zahtjevu tužitelja za povrat predmetnog stana, utvrdila da je tužitelj poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, te da se stoga u smislu člana 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica ne smatra izbjeglicom. Budući da je Komisija po zahtjevu za povrat stana nadležna da odlučuje isključivo o zahtjevima raseljenih lica i izbjeglica, a kako je utvrđeno da tužitelj to nije, Komisija je odbacila njegov zahtjev zbog nenadležnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je član 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava suštinski identičan s odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
- 48.Iz osporene odluke proizlazi da je po mišljenju Apelacionog odjeljenja Suda BiH Komisija bila nadležna da odlučuje o apelantovom zahtjevu tako što ga je trebala tretirati kao zahtjev za povrat nepokretne imovine a ne kao zahtjev za povrat stana, te u skladu s tim primijeniti relevantan Pravilnik. Stoga je Apelaciono odjeljenje Suda BiH, imajući u vidu presudu Đokić, tužitelju potvrdilo njegovo vlasništvo na predmetnom stanu i obavezalo "tuženog" da ga vrati u posjed stana.
- 49.Međutim, Ustavni sud napominje da je Evropski sud u presudi Đokić, u dijelu u kojem daje uvod u pogledu vojnih stanova, istakao da oni koji su kupili vojne stanove, koji se nalaze na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine nisu mogli upisati svoje pravo vlasništva i ostali su, strogo uzevši, nosioci stanarskog prava. Pri tome je Evropski sud konstatovao da, prema domaćem zakonu ugovor o kupoprodaji sam po sebi ne prenosi pravo vlasništva na kupca. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud je u svojoj Odluci U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu U 15/11 od 30. marta 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) konstatovao da je Evropski sud, uzimajući u obzir domaće pravo, prihvatio da se u predmetu Đokić ne radi o vlasništvu u pravom smislu riječi već o tzv. specijalnoj kategoriji nosilaca stanarskog prava na koje se, prema domaćem zakonu, primjenjuje odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Međutim nesporno je, kako je i Evropski sud naveo, a i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama, da ovo pravo (stanarsko pravo) predstavlja imovinsko pravo u smislu odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kao takvo uživa zaštitu.
- 50.Dalje, Ustavni sud napominje da se u Odluci U 15/11 ovaj sud bavio pitanjem vojnih stanova kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredbi domaćeg prava koje regulišu ovu materiju, a u svjetlu presude Đokić. U toj odluci Ustavni sud je reafirmisao svoje ranije stavove izražene u Odluci broj U 83/03 u kojoj je Ustavni sud odlučivao o ustavnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te zaključio da lišavanje imovine nosioca prava na "JNA stanovima", ako im se pod uvjetima iz navedene odredbe onemogući povrat u stan, zadovoljava princip proporcionalnosti odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između interesa nosioca prava i javnog interesa. Međutim, slijedeći presudu Đokić kao i standarde Evropske konvencije u Odluci U 15/11 Ustavni sud je našao da lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade ne bi uspostavilo pravičnu ravnotežu između interesa nosioca prava i javnog interesa jer bi takvi nosioci prava morali snositi "poseban i prekomjeran teret", što nije u skladu sa standardima Evropske konvencije ukoliko ne postoje izuzetni razlozi koji bi opravdali lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade. Dalje u toj odluci Ustavni sud je našao da je odredba člana 39a. u skladu s odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer postoji pravična ravnoteža između javnog interesa i nosilaca prava koji umjesto povrata u stanove i uknjižbe prava vlasništva imaju pravo na naknadu u smislu odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Međutim, Ustavni sud je podržao stav Evropskog suda o tome da naknada koju propisuje odredba člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nije adekvatna, te da stoga ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca prava zbog čega nije u skladu s odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 51.Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju Apelaciono odjeljenje Suda BiH propustilo da u konkretnom slučaju primijeni odredbu člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koja reguliše pitanje povrata tzv. vojnih stanova onim nosiocima stanarskih prava koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u službi vojnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ponavlja da navedenu odredbu nije problematizirao ni Evropski sud u presudi Đokić. Naime, suština presude Đokić je da se podnosiocu prijave omogući adekvatna kompenzacija zbog lišavanja prava na povrat stanova (restituciju). Ustavni sud ponavlja svoj stav izražen u Odluci U 15/11 da po sistemu Evropske konvencije nacionalne vlasti su te koje daju inicijalnu procjenu i postojanje problema od javnog interesa koji zahtijeva mjere lišavanja imovine i korektivnih postupaka koji se trebaju poduzeti. Dakle država prema sistemu Evropske konvencije ima širok stepen slobodne procjene pri određivanju toga šta je od općeg interesa povodom rješavanja složenih pitanja kao što je i pitanje povrata tzv. vojnih stanova. Ustavni sud smatra da je i član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima rezultat takve slobode procjenjivanja i već je u svojoj odluci U 83/03 utvrdio da je u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i nosilaca stanarskog prava.
- 52.Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu principe Evropske konvencije kao i presudu Đokić, po mišljenju Ustavnog suda Apelaciono odjeljenje Suda BiH je proizvoljno primijenilo materijalno pravo čime je došlo do povrede prvoapelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i ustavnog prava drugoapelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
- 53.Ustavni sud neće razmatrati navode apelanata o povredi prava na dom i prava na imovinu s obzirom da su i ti navodi u suštinu isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.
VIII. Zaključak
- 54.Ustavni sud zaključuje da je Apelaciono odjeljenje Suda BiH proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava povrijedilo prvoapelanticina prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i drugoapelantovo ustavno pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 55.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 56.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.